− 1 −
Pored prozora stoji Filip u dugim, bijelim gaćama.
S vremena na vrijeme udahne kroz nos, puhne u staklo da
otopi magličastu opnu s prozora, onda gleda kroz tu rupicu,
kao kroz nečije tuđe oči: u red visokih vrba na koje je napadao
snijeg, povinuo im grane. Ono što je Filip gotovo opsesivno
volio gledati kroz taj prozor bio je trenutak — on je to
jednom u sebi nazvao trenutkom pravog osjećaja — kada
vrbe nekom fantastičnom elegancijom, gotovo stiliziranim
pokretima odbacuju taj teret, otresu snijeg i vitke grane polako
se pružaju uvis, odapinju, kao da ponovno izrastaju iz
sebe; iz jednog pokreta raste drugi, odlučniji, a snježna prašina
trijumfalno leti iznad krošnji.
Dok upravo gleda taj prizor oslobođenja, Filipu sve
izgleda odvojeno od onog s čime je bilo spojeno.
“Daj, ljubavi, popravi malo tu vatu na boru”, kaže nježnim
glasom Filipova žena. “Mogao bi i sam nešto primijetiti.”
Filip se polako okrene; ona mijesi tijesto, razvlači ga,
posipa brašnom: ruke su joj do lakata zabrašnjene.
Filip polako ode do bora postavljenog u kut prostorije
gdje se sve više debljaju popodnevne sjene: gleda u bor.
Odmakne se pola koraka od bora, onda mu se ponovno
približi; na njegovim krajevima bolje razmjesti iščupkanu
vatu koja treba oponašati snijeg; malo vate razmjesti po
desnoj strani bora, na još jednu grančicu, odmakne se…
jedan komadić vate još uvijek lagano pada…
Kad se vata najzad zaustavila na jednoj od najdonjih
grančica, uzme tu vatu, rascjepka je i pažljivo pospe po vrhu
bora. Filipova žena upravo je prestala na trenutak mijesiti
tijesto, nišani otamo u bor, nakreće glavu, odmiče se, traži
pravi kut.
“Je, sad je puno bolje”, reče najzad žena, nastavljajući
potpunom predanošću valjati ono tijesto.
Nedugo zatim naglo prestane; ustobočila se rukama
o bokove, naškubila tanke usne.
“Kao da sam nešto čula?”, kaže.
Potom kaže: “Daj, molim te, pogledaj.”
Filip ustane i ode do sobice čija su vrata obojena u
plavo i posuta žutim zvjezdicama: dvoje dječice spava jedno
do drugoga: u ustima im dudice, a nosići im se pomiču kao
zečje njuškice. Filip ih bolje pokrije dekicom, ode do prozora
sobice i nastavi gledati u bjelinu, u aute koji prolaze u pravilnim
razmacima.
Potom cestom prođe kamion, žmiga, namiguje, Filipu
se učini da mu se to netko ruga. Vratio se u dnevnu sobu,
otišao ponovno do prozora i nepomično gledao u one vrbe.
***
Njih dvoje došli su ovamo u Kanadu, u ovaj grad koji
neki još zovu i Chicagom sjevera, kad je počeo rat u njihovoj
zemlji; tu je već živjela njezina starija sestra.
Dugo su već ovdje, okovani u snijegu i ledu; da, to je
njemu bila prava riječ: okovani.
Ona je završila razrednu nastavu: sad je radila kao
čistačica po okolnim kućama; on je završio elektrotehniku:
sad je radio u tvornici autobusa, zavrtao vijke, koncentrirao
se na zadnje zavrtnje; šef, neki oštrokosi Danac, stalno je
ponavljao: Concentrate on the last twist! Concentrate on
the last twist!
Filip bi, ne želeći ni o čemu razmišljati, samo kimao
glavom.
Kuća koju su unajmili uz pomoć njezine sestre bila je
jednostavna prizemnica: ona je sanjala kako će jednog
dana imati vlastitu kuću, stan; Filip je samo potvrdno kimao
glavom: još dok ona ne bi ni završila svoju misao, on je kao
po nekom automatizmu kimao glavom.
Inače, ona je i htjela da dođu ovamo, to je bio njezin
plan, njemu je bilo važno samo da izbjegne mobilizaciju,
ali sad je zažalio, više bi volio da je u bilo kojem ratu nego
ovdje, ovo je za njega… mjesto gdje mu se čini da neće izdržati:
da će mu u glavi svaki čas puknuti neki feder.
Potom se iz sobice začuje dječji plač.
Žena reče: “Daj, Filipe, molim te pogledaj.”
Otišao je ponovno u sobicu: jednom je djetetu ispala
dudica pa je počelo nezaustavljivo plakati, onda je tim plačem
probudilo drugo dijete kojem je od plača ispala njegova
dudica; vratio im je dudice u usta, potom pričekao neko
vrijeme da zaspu.
Jedno dijete brzo je zaspalo, drugo ga je još pospano
promatralo, onda je i ono utonulo u blaženi san.
“Znaš šta mi je palo na pamet?“, kaže žena kad se
polako vratio i sjeo na kauč, listajući reklamne novine.
“Zapravo, nije meni, nego sestri”, dometne ona.
Prešao je bez neka osobita zanimanja na novu stranicu
i dao joj glavom znak da je sluša.
“Ti znaš da Indijanci ovdje mogu dobiti bespovratne
kredite?”, rekla je mijeseći kolače; sva se unosila u te pokrete.
“A ti imaš tog prijatelja Indijanca”, zaustavila se, pogledala
ga i otpuhnula s čela pramen kose. “Zašto on ne bi
pronašao još jednog Indijanca pa da posvjedoče da si i ti
Indijanac, tako ćemo moći dobiti taj kredit, ja sam se raspitala,
zapravo sestra se raspitala, ja sam bila oduševljena,
to je sjajna ideja, zar ne?”, rekla je i nastavila mijesiti tijesto.
Gledao ju je, potom je gledao nekamo kroz zid.
“Znam”, počela je gnječiti šakama tijesto. “Sad ti misliš
da je to nešto nemoralno.”
Rastegnula je do krajnjih granica tijesto na stolu, posipala
ga brašnom u širokim pokretima, kao da sije polje.
“Ali čak i da je nemoralno”, rekla je, “misli malo na
djecu, na njihovu budućnost, na našu budućnost, mi ne
smijemo propuštati nijednu šansu, mi nismo u mogućnosti
da ovdje u tuđini propuštamo nijednu šansu.” rekla je.
On opet nije ništa rekao.
Razmišljao je o tom Indijancu Georgeu Welcomeu;
koje čudno prezime, rekao je u sebi kad ga je upoznao tu
blizu, u kafiću. Mislio je da se šali, ali George je uvijek bio
smrtno ozbiljan, stalno s rukama prekriženim na prsima, kao
neki poglavica. Jednom ga je vidio kako i hoda ruku prekriženih
na prsima; inače, nisu ni bili prijatelji, više poznanici,
ponekad bi se vidjeli u tom kafiću: Filip je dolazio popiti čaj,
George je pio kokakolu.
Vlast je, rekao mu je jednom George, s tim kreditima
planski poubijala jako puno Indijanaca u ovome gradu.
Daju taj novac, a Indijanci ne znaju s tolikim novcem,
pa se propiju i propadnu, rekao je George.
Filip je sjedio na kauču i razmišljao da li da upali televizor;
još dok je razmišljao o tome, pritisne daljinski.
Pojavi se nekakva komedija s nasnimljenim smijehom.
Pritišće po daljinskom, vrti programe i ne gledajući
više u televizor, sve dok ponovno ne začuje onaj nasnimljeni
smijeh. Užasno je mrzio taj nasnimljeni smijeh, a ovdašnji
televizijski programi puni su tog nasnimljenog smijeha.
Ugasio je televizor.
Sjedio nepomično na kauču.
Onda pomisli kako navečer mora otići u kupovinu.
U obližnji trgovački centar kupiti povrće.
Onih par mjeseci kad u ovome dijelu zemlje ne bi padao
snijeg, otišao bi na desetak kilometara udaljenu farmu.
Gazda bi ga pustio unutra, a kad bi ubrao voće, povrće,
dočekao bi ga bez puno riječi s pripremljenom vagom
na ulazu.
To je jedino volio otkad se doselio u ovaj ružni grad
u kojem postoje jedino trgovački centri i parkirališta; motati
se po toj farmi, brati voće, povrće.
“Filipe?”
“Za pola sata doći će mi sestra. Ona će ti sve objasniti
A nisam ti ni rekla, ona i njezin muž pozivaju nas na doček
Nove godine, to je stvarno super, ha?”, rekla je, skinula
pregaču i prebacila je nehajno preko najbliže stolice.
“U neki super hotel”, dodala je.
Onda se vani začuo automobil, prigušeni zvuk se približavao
Ustao je i bolje nabio noge u papuče.
“Daj samo presvuci te gaće”, rekla je s vrata žena.
Otišao je do ormara, navukao preko dugih gaća traperice,
sjeo na fotelju i igrao se s papučama na nogama.
Najprije je ušla njegova žena, iza nje ta druga žena:
imale su iste nosove.
“Kako si, Filipe?”, rekla je ona druga žena. “Je li zima?”
Kimnuo je, onda je rekao: “Dobro je.”
“Neću dugo”, rekla je ona žena njegovoj ženi, sjela
u fotelju i prekrižila noge. “Kako su dječica?”
“Super. A tvoja?”
“Odlično.”
“Hoćeš kavu, čaj?”
“Ništa”, rekla je.
“Jeste li odlučili za Novu godinu? Jesam vas to već
pitala?”
“Javit ćemo”, rekla je žena ženi.
“Joj, kakvu sam večeras na jednoj ženi vidjela haljinu,
odmah sam poželjela takvu haljinu”, rekla je ona žena.
“I ja bih morala kupiti neku haljinu”, rekla je Filipova
žena.
“Nema stvarno ništa ljepše od žene u haljini, to
sam večeras shvatila. Šta ti misliš, Filipe?”, nasmiješila se
ona druga žena. “Moj Thomas obožava kad odjenem neku
super haljinu.”
Filip najprije kimne, onda slegne ramenima.
“Ja mislim”, svrne ona žena pogled s Filipa na njegovu
ženu, “ja mislim da treba u životu iskoristiti to što se mi
žene možemo lijepo oblačiti. Pogledaj malo modu za muškarce.
Koji je njihov izbor?”, reče.
“A, ima, ima! Ima i za muškarce”, reče Filipova
žena i pogleda sa smiješkom u Filipa. “Samo što to njih
baš i ne zanima.”
“Ma ne zanima ni moga Thomasa, on bi najradije, da
može, spavao u radničkom kombinezonu”, nasmijala se
ona žena, ustala, pa potom duboko udahnula.
“Ostani još desetak minuta, dolazi mi sestra!”
“Ne mogu, pozdravi je, a gdje ćete za Novu godinu,
jesam vas to već pitala?”
“Još ne znamo”, rekla je Filipova žena.
“Čut ćemo se. Zdravo, Filipe, vidimo se”, mahnula je.
On je njoj isto mahnuo, pa je polako ustao i nakon
nekog vremena ponovno otišao do prozora.
“Brrr”, rekla je žena kad se vratila izvana, zatim je
rekla: “Čuj!”
On je i dalje gledao kroz prozor.
“Filipe?”, rekla je žena, sjela na kauč i ispružila noge.
“Znaš šta mislim? Ti bi polako trebao početi razmišljati da
kad ovdje i tamo dođe malo ljepše vrijeme, da uzmeš godišnji
i odeš do brata, da riješiš to oko te vaše kuće, ja ću već
sutra pogledat za avionsku kartu, da li ima jeftinijih, da se
unaprijed kupi”, rekla je. “Dosta je već vremena prošlo otkako
su ti umrli roditelji i vrijeme je da napokon podijelite tu
kuću i zemlju. Svaki dinar će nam dobro doći. A onda ćemo
i ovo oko tog kredita riješiti. Sad će doći sestra pa ćemo o
svemu fino razgovarati”, rekla je, ustala i počela detaljno
pospremati po stolu.
− 2 −
Vozio se u avionu, gledao van.
Kad se avion prizemljio, Filip se taksijem odveze na
autobusni kolodvor.
Kupi kartu za prvi autobus koji vozi prema njegovu
kraju; imao je sreće jer je to bio zadnji a ujedno i jedini autobus
koji tijekom dana uopće ide prema njegovu kraju.
Autobus s kojeg se ljuštila boja bio je gotovo prazan,
ali tako se teško kretao kao da sa sobom vuče tu cestu prošaranu
mnogobrojnim pukotinama: astmatični dah starog
autobusa.
Filip je sjedio odmah blizu vozača u šilterici koji je jednom
rukom vozio, drugom vrtio stanice na radiju.
Nakon dva sata vožnje Filip se obreo u središtu mjesta
na čijoj središnjoj ulici nije bilo nikoga osim muškarca
koji je na drvenim tačkama prevozio vreće cementa, taljigajući
se lijevo, desno.
U središtu mjesta uzdizao se brežuljak, na njemu ruševni
srednjovjekovni dvorac, uokolo kojeg su bile načičkane
drvene skele. Pomisli kako zapravo nikad nije ni vidio ovaj
dvorac bez tih skela: bile su tu još dok je bio klinac.
Filip skrene s glavne ceste u sporednu koja se penje
prema sivim, zašiljenim planinama, čiji krajevi ubadaju nebo.
Hoda s ruksakom na leđima, gleda u raštrkana sela;
udiše zrak, prepoznajući mirise djetinjstva.
Oko kuća primjećuje ljude u kombinacijama maskirne
i civilne odjeće.
Neke kuće približavaju se cesti, a popodnevno sunce
produžuje njihove sjene koje prelaze cestu.
U dvorištu nekoć napuštene seoske kućice ugleda
Ciganina koji je srušio postrance riđa konja: sjedi konju na
glavi i nonšalantno puši: drugi, stariji Ciganin zadubljeno čeprka
vrškom noža konju po kopitu; iz kuće se čuju ženski glasovi
i svako malo plač bebe. Obojica su ga pozdravili kimanjem
glave, on im otpovrne kimanjem.
Znao je većinu Cigana iz ovog kraja,
mnogi su s njim išli u školu, ali ove
nije poznavao: vjerojatno su se doselili nakon rata.
Malo poslije opet nestanu kuće blizu ceste.
Filip hoda, prolazi pored crvenožute bare iz koje
orguljaju žabe.
Korača kroz sve gušću šumu, a stabla u krošnjama
šume poput dobro uštimanog orkestra.
To mu pokrene sjećanje.
Razmišlja o kinu u koje je kao dječak išao kad god
je mogao; hodao do kina kroz ovu istu šumu, usprkos zlokobnom
zavijanju vukova; odlazak u kino otac mu začudo
nije branio. Ali, kad god bi vidio neki njegov crtež, podivljao
bi, poderao ga i Filipa dobro namlatio šibom.
Otac je iz dna duše mrzio crtanje: sve što ga je podsjećalo
na crtanje.
Rekao je: “Loše stvari treba u čovjeku od malih nogu
iskorijeniti.”
Onda je tu misiju od oca preuzeo Filipov četiri godine
stariji brat Andrija: poput dresirane životinje.
Stalno je pratio Filipa: kad god bi ga zatekao u crtanju,
kao u nekoj nečasnoj radnji, skočio bi, poderao mu crtež,
dobro ga nogama i rukama namlatio; onda bi to sve dojavio
zadovoljnom ocu: mali očev vojnik.
Jednom ga je Filip vidio kako doslovno salutira pijanu
ocu, dok izvješćuje kako je Filipu uništio dva crteža,
opalio mu šamar. Zbog crtanja Andrija ga je kažnjavao na
sve surovije načine; otac je sve to odobravao, majka se
nije miješala. Znao ga je skinuti i za kaznu gologa ubaciti u
koprive. Gazio bi po njemu, bijesan: Filip bi ga molio da prestane,
on bi još žešće navaljivao, rešetao ga udarcima.
Jednom mu je držao glavu pod vodom, jer je to vidio
u nekom filmu na televiziji.
Neki drugi put, kad je uhvaćen u crtanju, Filip je pobjegao
majci u zagrljaj, ali kad je Andrija dotrčao, rekla je
bazdeći na šljivovicu: “Nemoj po glavi. Samo nemoj po glavi.”
Ponekad bi ga nakon batina znala još i ukoriti.
Tko zasluži batine, treba ih i dobiti, govorila je, jer je
smatrala da ne sluša dovoljno oca koji mu želi samo dobro
u životu. Nekoliko puta Filip je poželio da umre od tih udaraca;
kad bi se pretvarao da je umro, Andrija bi ga iz mrtvih
brzo vratio novim batinama.
S vremenom je Filip prestao crtati; prestao se skrivati
i ilegalno crtati, čak i kad je znao da ga brat i otac ne
mogu vidjeti, a na satu likovnog u osnovnoj školi ruka bi mu
pri crtanju tako drhtala da nije mogao povući poštenu crtu.
Kad se nakon osmog razreda trebalo opredijeliti za
buduće zanimanje, otac je Filipa pozvao na razgovor.
Rekao mu je da će ići u školu za preciznog mehaničara,
za osobu koja popravlja televizore: da je to budućnost.
Andrija će popravljati automobile, rekao je otac. Ti televizore.
Filip je samo ravnodušno slegnuo ramenima.
Nakon toga, prvi dan kada je otišao u veliki grad, Filip
je na jednom zidu vidio grafit: ALEXU NE DAJU KLAVIR.
Brzo je od toga odmaknuo pogled: dva dana imao
je od toga grafita pritisak u prsima, ponestajalo bi mu zraka.
Često se bojao da mu se taj pritisak u prsima ne vrati:
ponekad se i vraćao, podmuklo i neočekivano.
Poslije je Filip upisao elektrotehniku, upoznao ženu,
dobio djecu; crtanje i želja za crtanjem odavno su isparili
iz njega. Onda iz obližnjeg grma odjeknuše krici ptica; njega
to podsjeti na trganje papira.
Pruži jače korak, žureći kroz usječeni put.
U selo od desetak starih kuća, smještenih u rascjepu
između dviju planina, stigne po mraku koji je prenaglo pao.
Zalajao je nečiji pas, a onda kao po dogovoru i svi
ostali. Filip hoda te se zaustavi na samoj sredini sela, pored
račvasta drveta divlje jabuke.
Svjetlo je gorjelo u nekoliko kuća; u njegovoj rodnoj
kući nije gorjelo svjetlo.
Kad je nepomično stao pored drveta, psi su prestali
lajati, kao da su prepoznali da je on ipak odavde.
Onda popravi na leđima ruksak i krene zavojitim puteljkom
prema kući.
Još jednom nakratko zastane, osluškujući u tišini kako
stoka diše u okolnim stajama.
Došao je do svoje kuće uokolo koje je bilo nakrcano
mnoštvo automobilskih olupina: pored ulaznih vrata bio je
parkiran bijeli automobil. Skinuo je s leđa ruksak, neko vrijeme
stajao nepomično pred vratima, onda najzad pokucao.
Nitko se nije javljao, pa je opet pokucao.
“Tko je?”
“Ja sam.”
“Tko ja?”
“Tvoj brat.”
Sjedili su u kuhinji: u finoj mreži svjetla.
Na užarenoj ploči špareta glasno je disao ulupljeni
limeni lonac u kojem se nešto krčkalo.
Na praznim zidovima nije bilo ničega osim katoličkog
kalendara, punog tragova iscijeđenih iz muha.
Andrija je upravo pričao Filipu kako mu je prije mjesec
dana pobjegla žena i odvela kod roditelja dvoje djece.
“Kurva!”, rekao je.
Dok je pričao, često je ponavljao rečenice, naglašavajući
njihovu bitnost; što je bio stariji, Filipa je fizički sve
više podsjećao na oca.
Pričali su, zapravo Andrija je pričao, a Filip uglavnom
slušao, zirkao uokolo i kimao glavom.
Andrija je u pepeljari zgnječio cigaretu, ustao i otišao
potaknuti šparet.
Privukao je stolić s patuljastim nogama na kojem je
nekoć sjedila njihova majka kad je muzla krave: sjeo je,
otvorio metalna vratašca da zgura unutra još jednu klipu
drveta: iznutra je ispalo žeravice koju je vješto vratio rukom.
“Sutra će ti ovo zelje i meso bit na šporetu pa se
posluži, mene neće bit cili dan”, reče. “Idem neki kamion
popravljat.”
“Kurva!”, protisne još jednom nad loncem.
Onda se ponovno vratio do stola, sjeo, prešao dlanom
po plastičnom stolnjaku: šutio je i gledao u Filipa.
“A ćaća te jako volil…”, reče, pogleda prema šparetu
i tamo dugo zadrži pogled. “To, to mi je pred smrt priznal,
a rekal je da se najviše od svega bojal da u životu ne postaneš
umjetnik, pa da od toga peder ne postaneš, ko naš stric,
ćaća se toga jako bojal. Možeš mislit kako mu je bilo kad se
otkrilo da je stric peder i da već godinami živi s nekim pederom
u Belgiji”, reče, utisne u zid pored sebe pogled i naglasi:
“Koja je to sramota za našu familiju bila!”
Filip je šutio i palcem usporeno gladio rub stola.
Strica Mile se Filip slabo sjećao: jedino se dobro sjećao
crno–bijele fotografije na kojoj stric i otac kao dječaci
kose travu i razdragano se smiju jedan drugome. Zna da je
stric izučio zanat za kamenoklesara: izrađivao ljudima portrete
i razne slike na nadgrobnim spomenicima: poslije otišao
u inozemstvo i više nije navraćao; u kući su jako rijetko
pričali o njemu, čak i kad su javili da je mrtav, da je preminuo
od infarkta; tamo negdje u Belgiji je i pokopan.
“A ono, a ono kad si u Kanadu otišal”, prene ga
Andrija. “Ćaća se uvik falil: ja sam od njega čovika napravil!
Ja sam od njega čovika napravil! I je, kad malo bolje razmislim”,
ustane, osloni se dlanovima na stol i ostane tako neko
vrijeme stajati.
“Da je bar mene imal ko tako tuć, kadi bi mi bil kraj”,
reče i pogleda zamišljeno iznad Filipa.
Andrija je potom malo po malo počeo pričati o ratu,
u kojem je sudjelovao od početka do kraja.
Kaže, nakon što je par minuta šutio, kako čeka da mu
svaki dan bane policija i odvede ga, jer ga je netko u selu
optužio da je u ratu neke dvije babe bacio u bunar u susjednom
srpskom selu.
“Da sam ih ja bacil u bunar”, reče nekim drugačijim
glasom. “Ja da sam bacil te babe u bunar”, stavio je prst
na sljepoočnicu. “To ti govori kakvi ljudi žividu u ovome našem
jadnom selu, žividu samo da ti napakostidu…”
Šutio je, zakoračio prema šparetu, uzeo naglo lonac
za uši i pomaknuo ga prema rubu metalne ploče.
“A koliko ti misliš ostat?”, reče, pomičući još malo
lonac. “Jesi došal zbog nečeg ili onako?”
Filip se trgne.
Nije htio govoriti o podjeli kuće: sad još bar ne.
“Bit ću tu neko vrijeme”, reče.
Andrija ga je iskosa pogledao, onda je pogledao na
zidni sat i potom glasno zijevnuo.
“Idemo spavat”, reče. “Sutra imam puno posla. Sutra
imam puno posla, a i ti si sigurno jako umoran.”
Filip je ustao, a Andrija ga je lagano potapšao po ramenu.
“Znaš šta, jako sam ponosan na tebe”, reče i počne
polako, amo–tamo, vrtjeti dugme na Filipovoj košulji. “Živiš
na zapadu, uspil si u životu, ćaća bi bil jako ponosan da je
živ. Ćaća bi bil jako ponosan. Ajde sad odi lipo spavat, puno
si putovao, sigurno si i ti jako umoran”, reče.
“A ako slučajno čuješ neke korake na tavanu, nemoj
se bojat, to naš ćaća navrati, ruje malo po tavanu, znaš da
je on uvik volil rovat po tavanu. Pa onda mirno otiđe. Ja sam
išal pitati popa, on kaže da je to normalno, da će to vremenom
nestat, da se toga ne treba bojat”, reče i pogladi Filipa
po leđima.
“Laku noć. A sutra ili koji dan malo na groblje otiđi”, doda
kad je Filip rekao laku noć i krenuo polako uz stepenice.
“Dugo već nisi bil”, reče za njim.
Filip uđe u sobicu koju je za života koristila pokojna
baba; onda je nakon babine smrti on unutra spavao; prije
toga spavao je s Andrijom na kauču u kuhinji, gdje Andrija
i sad spava.
Filip upali svjetlo; oči su mu neko vrijeme bile začepljene
svjetlošću.
Najprije je u rasušeni ormar bez pregrada odložio
ruksak, te ga pritisnuo koljenom da bi mogao zatvoriti vrata.
Potom je otvorio prozor pun paučine da malo prozrači
sobicu; sjede na ivicu visoka kreveta, podigne glavu; prelazio
je polako pogledom po sobici.
Sve je bilo kao i prije: oronuli zidovi neodređene boje,
pećica na drva, na krevetu je ležao čupavi prekrivač, preko
kojeg je Filip nostalgično prešao prstima. Ugasio je svjetlo,
neko vrijeme osluškivao, onda se uvukao pod topli pokrivač,
osjećajući ono toliko poznato udubljenje u krevetu, pod kojim
je bila neispravna opruga. Zaspi.
Ali, usnuo je san: Andrija mu kaže da ode na groblje.
Filip uzima sačmaricu, stavlja unutra dvije patrone za
medvjede: jednu crvenu, drugu plavu.
Zabacuje pušku na jedno rame, na drugo stavlja pijuk,
ide odlučno prema groblju.
Brzo korača.
Kad je stigao na groblje, do svježeg humka, položi pušku
sa strane, uhvati pijuk, kopa grob.
Nakon nekog vremena pijuk udara u tvrdo.
Filip vrškom pijuka vješto rastvara lijes.
Otac leži unutra, u bijeloj košulji uštirkanog ovratnika
koji mu nikako ne pristaje, puši cigaretu i smješka se.
Kako si, pita otac.
Dobro, kaže Filip. A ti?
Mrtvačka škrinja najbolji je krevet, niš ne žulja, smije
se veselo Filipov otac.
Zašto ste me tukli?, upita ga tiho Filip.
Zato si ispal bolji, smije se njegov otac.
Filipove oči povukle su se duboko u duplje, nestale
netragom. Filip bez očiju uzme pušku, nanišani u oca, okine,
ispali u njega istovremeno sačmu iz obje cijevi.
Svjetlost bljesne.
Filip se probudi, okupan blještavim znojem.
Ustao je, sjedio neko vrijeme na stolici, s glavom u
rukama. Poslije je zaspao, probudio se u podne.
Još je neko vrijeme ležao na krevetu, kao u nekoj
praznini, buljeći u zid.
Čim bi na nešto pomislio, to ga je užasno umaralo:
kuda god bi pogledao, to ga je još više umaralo.
Potom se sporo spustio do kuhinje: Andrije nije bilo.
Neko vrijeme Filip je šetao oko kuće, pa se vratio u
kuhinju. Sjedio je za stolom i povremeno pogledavao kroz
niski prozor.
Dan ga umara, sve ga umara.
Nije imao volje šetati po selu i družiti se sa suseljanima,
nije imao volje razgovarati s Andrijom, nije imao apetita,
nije imao volje otići na groblje, za ništa nije imao volje.
Cijelo popodne prosjedio je uz stol, laktom oslonjen
na onaj plastični stolnjak; ponekad bi mu lakat zaklizao
preko ruba stola, pa je jednom skoro tresnuo glavom o stol.
Onda pomisli, možda bi se ipak trebao ubiti, nema više ništa
smisla.
U misli mu se zabodu riječi: milostivi metak.
Makinalno je otvorio ladicu, kao da želi vidjeti taj metak:
iznutra ga zapahne ustajali zrak: gledao je u ladicu u
kojoj su bili šarafciger, selotejp, tablete za smirenje, a pogled
mu se zaustavi na tesarskoj olovci.
Dugo je gledao u pedalj dugačku olovku, tupa vrha:
uzme je u ruku.
Nakon nekog vremena ustao je, gurnuo natrag ladicu.
Otišao je do kredenca, uzeo smeđi, masni papir za
pakiranje.
Otrgnuo je komad papira u obliku četverokuta.
Vratio se do stola, stavio papir na stol i gledao u papir,
vrteći zamišljeno olovku u ruci.
Ustao je, uzeo papir i olovku, popeo se u sobicu.
Sjedio je i gledao u papir.
Smračilo se, upalio je svjetlo.
Sjedio je na ivici kreveta i gledao kroz prozor.
Onda je otišao na hodnik, oprezno odvajajući stopala
od poda, kao da hoda po prečkama ljestava, donio nekakvu
dasku i položio je na koljena: puls mu se ubrzao, a osjećao
je kako i papir drhti na koljenima.
Počeo je crtati.
Pored prozora stajao je mjesec, kao neka bijela,
divovska životinja, i pojačavao svjetlost u sobici.
Vrh tesarske olovke pratio je uporno svoju izduženu
sjenu. Filipovo tijelo upijalo je svjetlost, a po blještanju očiju
pri crtanju izgledalo je da sva ta svjetlost izlazi kroz Filipove
oči. Nacrtao je onog Ciganina koji sjedi konju na glavi; drugi
Ciganin čačkao je nožem konju po kopitu; tada, povlačeći
zadnje crte, Filip odluči da se više nikada neće vratiti u
Kanadu: ni živ ni mrtav.
Spustio se u kuhinju, pronašao izolir–trake, vratio se
gore, nalijepio crtež na zid iznad glave.
Gledao je u crtež, dugo je gledao u crtež.
Onda je sjeo na ivicu kreveta i zaogrnut u svjetlost
počeo prigušeno plakati.
Ujutro Filip izvana začuje zvuk automobila: dodavanje
i oduzimanje gasa.
Pogleda kroz prozor.
Andrija stoji pored žutog automobila i navlači na
sebe kombinezon; u automobilu je na vozačevu mjestu sjedio
njemu nepoznat muškarac, odjeven u trenirku.
“Jel trebaš što iz grada?”, spazio je Andrija Filipa na
prozoru.
Filip mu mahne, onda reče: “Ništa.”
“Vratit ću se kasno, idem nešto popravljat”,
reče Andrija.
Filip kimne, isprati pogledom automobil, zatim digne
glavu i dugo gleda u crtež.
Kasnije, Filip je sav ozaren hodao po selu.
Obilazio je suseljane; prije nije imao volje za to;
suseljana je bilo desetak, a kad je bio dječak, čak preko
sto i pedeset.
Pitali su ga kad je došao? Iako su znali kad je došao.
Kako su mu žena i djeca? Kako je u Kanadi?
Smješkao se i uglavnom kimao glavom; uvijek je malo
govorio, bio suzdržan u riječima, pa se suseljani nisu čudili.
Nedugo zatim ušao je u kuću starice koja je živjela
na samom kraju sela. Ležala je u krevetu, razvodnjenih očiju
i mljela na prsima kavu: vrat joj je bio pun dubokih bora,
kao da je stoput zaklana.
Uzeo joj je mlinac, samljeo kavu.
“Nitko više nikome ne dolazi”, rekla je i teško ustala.
“Ni moji sinovi. Takva su vremena. Jedino tvoj brat navrati,
donese mi nekad nešto iz trgovine, pita za zdravlje, Bog će
mu to vratiti”, rekla je, otišla šepajući do zida i tamo poljubila
drveno raspelo.
Malo poslije kimnuo joj je i otišao u mirisavo polje, ležao
u travi; kao prvi dan stvaranja svijeta, sve divlje, čisto,
nedodirnuto. U očima mu se odrazilo jato ptica: pratio ih je
pogledom, sve dok se nisu pretvorile u dio istočkana neba.
Onda je otišao do šume, šetao između stabala, dodirivao
grane drveća.
Vjetar je sve više preuzimao miris šume, a cvijeće
unaprijed mirisalo na med.
Kod jednog panja padnu mu na pamet žena i djeca;
svaki put kad bi pomislio na Kanadu, ženu, djecu, osjetio bi
na trenutak kao da je u jutenoj vreći, bez zraka i batrga se;
čak je i sasvim dobro mogao u toj vreći vidjeti svoje uvećane
oči, kako panično traže zraka.
Nije više o tome želio razmišljati: lutao je satima šumom,
lješkario ispod drveća, sjedio na kamenju umotanom
u mahovinu, a svaki put kad bi pomislio na crtež osjetio bi
golemu radost.
Iz jednog grma prasne boja: bili su to leptiri.
Letjeli su nečujno, kao u snu: gledajući ih kako lete
mijenjajući smjer, pomisli kako bi u dogledno vrijeme možda
mogao upisati Likovnu akademiju; raditi neki posao, upisati
akademiju, početi novi život; hodao je i sve više tkao svoje
misli; opet pomisli na ženu i djecu; onda malo poslije pomisli:
bit će njima bolje u životu bez mene.
Ta misao ispuni ga novim valom radosti.
Kad se vratio kući, ugleda Andriju kako leži ispod
sivog automobila: vidjele su mu se samo noge; tu je bio i
neki tip sa spljoštenim izrazom lica, koji ga je pozdravio
kimanjem glave.
Mrak se već skupljao u pukotine kuća.
Filip je što prije htio vidjeti svoj crtež, da uživa u njemu.
Ušao je veselo u kuću, popeo se nestrpljivo stepenicama
do svoje sobice: dok je hitro preskakao stepenice,
razmišljao je kako će večeras reći Andriji da mu ne treba
nikakva podjela niti kuće niti zemlje, da mu sve prepušta:
kad je ušao, odstupio je zbunjeno od kreveta, a oči su mu
grabile sve što su mogle vidjeti; crteža na zidu nije bilo.
U prvi mah pomisli da je crtež pao ispod kreveta.
Klekne u panici: nije ga bilo ni ispod kreveta.
Pregledao je sobicu na brzinu, pomislio da ga nije
možda vjetar odnio, jer je prozor bio otvoren.
Pogledao je van: crteža nije bilo.
Još jednom prešao je dlanom po zidu gdje je stajao
crtež, kao da još uvijek ne vjeruje.
Stajao je i dugo gledao u prazan zid.
Andrija pod svjetlošću baterije popravlja automobil;
Filip stoji na dvorištu i promatra kako se mrak, kao neka melasasta
masa, ravnomjerno taloži po predmetima oko kuće.
Kad je Andrija zgotovio posao, upalio je automobil.
Zatim je otvorio haubu, uvukao unutra glavu i nešto
prčkao, pojačavajući i smanjujući gas.
Zaklopio je haubu, onaj spljošteni mu je platio, sjeo
u automobil, zatrubio i otišao.
Andrija je za njim glasno otpuhnuo, izbrojio novac i
stavio ga u džep.
“Andrija?”, reče Filip.
Andrija ga pogleda.
Filip reče: “Nema mi crteža.”
Andrija reče: “Kojeg crteža?”
Filip reče: “Onog na zidu.
Sutradan, njih dvojica, otišli su iza kuće; Andrija oko
sebe baca poglede, kratke, duge.
Potom Filipu pokaže kamenjar: u njemu rupu. Rukom
je načinio pokret kojim je obuhvatio cijeli kamenjar.
Hodao je oko kamenjara, polako sužavajući krug.
“Evo”, reče. “Isto je ovakvo jutro bilo, a to suđe, a to
suđe u kuhinji tako čisto da, da čistije ne može bit”, počne
šaptom u hodu ponavljati ono što je Filipu sinoć rekao.
“A znam, a znam da sam večeral i prljavog ga tu večer ostavil…
i prvo šta sam pomislil, možda je to pokojni ćaća bil,
pa on to suđe opral… I onda nakon desetak dana, evo, baš
sam tamo stajal”, pokazuje bradom na ugao staje. “Ja vidim
kako ta lasica ukrade iz štale jaje i nosi ga u šapami, ide na
zadnji nogami i nosi ga u šapami, ko neki čovik. A sad, a
sad sam još više siguran da je ona tu večer ušla u kuhinju
i polizala ono suđe, sad sam sto posto siguran… a ko zna…
a ko zna šta nam je još iz kuće uzela”, zadnje riječi izusti
jedva čujno, s očima usmjerenim u rupu.
Pozvao je rukom Filipa bliže kamenjaru.
Zatim je zakoračio oprezno do rupe, čučnuo, virio
unutra, onda uzviknuo: “Šta, šta sam ti rekao?!”
Između palca i kažiprsta držao je komadić smeđeg
papira, pokazujući ga trijumfalno Filipu.
Kleknuo je, bolje se namjestio, onda je i Filip polako
kleknuo. Andrija je odvojio od hrpe kamenja dva kamena;
jedan kamen uzeo je u ruke, drugi stavio pored Filipa.
“Čekat ćemo je, čekat ćemo je, majku joj jebem,
deset godina ako treba”, reče Andrija.
Filip kleči i bulji u rupu; položi na kamen prste, osjećajući
pod prstima sitna užljebljenja, pukotine.
Tišina je bila savršena, tako da je Filip mogao čuti
taj kamen, kako pored njega diše.
Onda je Filip, kad se Andrija malo sagnuo i tko zna
koji put virnuo u rupu, uzeo taj svoj kamen, podigao ga visoko
iznad glave: udario je snažno Andriju po glavi.
On se polako i bez glasa spusti s okrvavljenom glavom,
ležeći na zemlji u nekom skroz čudnom položaju; kao da i
dalje viri u onu rupu u kamenjaru, ali sada iz nekog posve
nemogućeg kuta.
Filip sve jače udara kamenom u bratovu glavu, u jutarnjoj
tišini čuju se samo zamasi koji završavaju tupim zvukovima,
a rupa na Andrijinoj glavi postaje veća, širi se.
Filipu se u jednom trenutku, između dva nova snažna
zamaha, učini da će lasica zapravo iskočiti iz te bratove
rupe u glavi.
Priča je prevedena i objavljena u kultnom američkom časopisu McSweeney’s Quarterly.
