Prvi ih je u daljini ugledao moj otac: taman je nasred dvorišta Medi radio ručak; onda je jače digao glavu i napregnuta glasa rekao: “Ovo sto posto idu po Kornjaču.” Psi laju. Medo ne laje. Zna da će za ručak dobiti ono što ne voli, pa mu nije do lajanja; samo bezvoljne njuške gleda u izgrebanu zdjelicu: da nije gladan, najradije bi je isti čas prevrnuo. Otac je to primijetio pa viknuo: “Oćeš mesa svaki dan?!” Milicijski fićo zaustavio se točno nasred sela, ugasio i ostao tako sablasno stajati; nitko ne izlazi iz njega. Otac prstima gnječi kuhane krumpire u zdjelici punoj vode, otrese prste i kaže majci koja prolazi dvorištem: “E, moj Kornjača, otac ti se po grobu okriće.” Onda u zdjelicu dosipa lončić posija pa kažiprstom po njoj miješa, ali stalno znatiželjno diže pogled, viri iza zida kuće u milicijski auto. Milicajci su izašli, stoje pored automobila i nešto se između sebe dogovaraju: to su Mirko i Predrag u debelim zimskim uniformama, na ramenima im ponovno vise automatske puške; prolaze polako putem pored naše kuće, a milicajac Mirko, s onim svojim smeđim potkresanim brkovima, upita moga oca u prolazu: “Kako je, domaćine?” Moj otac kratko izusti: “Ide.” Oni već gaze preko livade, preko strmije uzbrdice napreduju puno brže. “Ko zna zbog čega su sad došli?” kaže baka i struže nožem mrkvu. Otac kaže: “Nema šta bit nego onaj medvid.” “Da nisu…?” kaže tiho moja baka. Otac je pogleda i kaže: “Daj okani se više politike!” Djed Pave mi je jednom ispričao da je prije puno godina u šumi iznad našeg sela ubačena grupa od devet ljudi koja je planirala rušiti pruge, mostove, ubijati milicajce; među njima bila su i dvojica iz našeg sela: prije toga su živjeli u Australiji, svi su uhapšeni i osuđeni na dugu robiju.
(Iz romana “Sjećanje šume”)
