Žena u plavoj kuti pruži dvije karte kroz otvor u staklu: čim ih spusti, uzme novac, vrati kusur, pa se nastavi mačevati pletaćim iglama; onda odnekud pristignu dvije pogurene prilike s trokutima bijelih marama na leđima: u rukama im pletene košare iz kojih vire boce mlijeka začepljene novinskim papirom; za njima dođe starac, izvuče češalj pa ga stane provlačiti kroz sijedu kosu; sjeo je do tih dviju starica na klupu punu đačkih rezbarija. Mi smo sjeli podalje od njih, na dio zidića od nejednaka kamenja; izvučem iz džepa križić, rastavim ga: pomislim, da barem imam malo brusnoga papira. Hana skoči, a pogled joj se odvoji od lica; zmija s preobiljem šara, izvijuga, kao isprekidana crta, iz zidića na kojem smo sjedili i sakrije se u obližnju hrpu kamenja. Onaj starac s češljem dovikne, što je bilo!? Zmija, kažem. Di je, živne on, spremi češalj u stražnji džep i počne sukati rukave. Pljunem u travu i poviknem: Pazite! On kaže, meni zmije ne mogu ništa. Dođe do one kamene gomile, zavuče unutra ruku, je li to bila njegova kretnja ili glas; izvuče brzo zmiju, zgnječi joj petom glavu, odbaci je u nazubljene koprive i mirno reče: Zmija, ljudi moji, to je Đavo! Vrati se na klupu, uzvine u znak pobjede prstima obje obrve: gledam Hanu, njezine oči koje još uvijek lebde u nevjerici, jel vidiš kako se to radi, kažem joj.
***
Sanjam: Karl Sirovy i ja sjedimo kod tete Dare na Montparnasseu; konobarica – cura iz galerije; nas dvojica zabijeni iza stola u kutu. Sjedimo na stolicama bez naslona, oslonjeni o nadimljeni zid: pijemo pivo iz vinskih čaša; pivo je tako gusto, čini se, sraslo s čašama; kad ne pije, Karl na koljenima drži Böcklinovu umjetničku mapu koju je upravo kupio pored Notre-Dame; u drugom, svjetlijem kutu, na stolici kao što su naše, ispod gole žarulje, leži stari gramofon s lijevkom cvijetom, iz njega se čuje reska ruska pjesma, a nekoliko pijanih oficira sa zlatnim gajtanima o boku – ne znam kojoj vojsci pripadaju, čini mi se onima bijelima iz Rusije – stalno iznova plešu, skaču iz čučnja, potičući gramofon pljeskanjem; kod šanka se svađaju i zalijevaju vinom dvije jedre dame u jednakim balonerima, kao u ribljim mjehurima.
Tada u gostionicu s crnim gavranom na ramenu bane moja žena: u ruci joj sjajan, dug i tanak mač: priđe, zavrti se da dobije što veći zamah i jednostavno me probode; izvuče mač i ode, iz mene šiklja zadihana krv; sa zida mi se cijedi sjena; možda sam već mrtav. Onda mi se ona konobarica, sad iskljuvanih očiju, približi (pomislih, smrt mi je ipak odgođena) pa mi plačnim glasom kaže, šta ću ja sad kad sam slijepa, a ti mrtav.
***
Ležimo na rubu mora; pored stijena iskovanih na suncu: zaspao sam, a more mi je postalo i dijelom sna; kuće su na tren pobjegle sa svojega mjesta, jata ptica pretvaraju se u jata riba; kričanje galebova iznova ih oživljava, otvorio sam oči: more udara u šuplji kamen, onda kroz taj isti kamen diše.
Ptica se zaleti pa se krilom zabode u more, druga se na tankim nogama spusti, samo ga dotakne, pa odmah krikne i slobodne duše odleti, mnogo brža od mojega pogleda; Hanine se naočale ljeskaju na suncu; treba nekako zaustaviti svjetlost; pogled će nam od ove žege sagorjeti; zažmirio sam, osjećam blizinu Hanine kože; jezikom sam produžio misao; liznuo je po leđima.
Nemoj, smije se i skoči, otrči u more, puna veselih i pretjeranih pokreta – a tek sad vidim koliko joj je tijelo vitko, gipko – onda se vrati, ljubi me, grli i kaže čista glasa, već treću noć spavam kao beba.
Pijem iz plastične boce: zamišljam tikvu planinske vode, tako mi je draže; ona opet otrči natrag, u valove nabijene snagom; kupači se stalno udaljavaju pa vraćaju, dozivaju se kroz čestar borovine; osa tuli oko grlića boce, nikako ne prestaje; Hana je dugo plivala, vratila se, proljepšana lica; pored nas prolaze jednaki borovi (svaki je više nalik na susjedno drvo nego na samoga sebe), kao što na suncu trepere njezine nezemaljske trepavice, i opet, kaže, glasovi joj se kao hostije lijepe za nepce: Milina.
Idem se za njom okupati, hrlim moru u zagrljaj; uvijek s nekim čudnim otporom u prsima; pred pješčanim pragom zastanem, navlažim se, more mi svijetli u šaci; uđem i odmah nespretno stanem na klizavi kamen; legnem, mašem rukama i nogama; Hana se tomu smije.
Iz mora gledam kuće, kao na razglednicama, kupače; njihova blještava leđa; neku mršavu ženu; čujem kako školjke šume u svojoj šupljini, prepuštajući se tom šumu izgubio sam pojam o vremenu; popodne je; možda bih mogao u kafiću popiti pivo; more me je zbilo u uzak prostor, osjećam se sve više kao u lokvi zagrijane vode.
Hana leži ispružena na leđima; pored nje neka žena velika i obla; vidio sam i jednu crnkinju, i njezinu donju, svjetliju usnu; djeca do mene stalno se gađaju morem, iz kose im strše sunčane zrake; kupači sa stijene ruše se u eksploziju bijele pjene: jednomu se trbušni mišići smiju.
Hana se pored mene zatrči u more i viče, dođi! Uroni kao jeguljasta riba, nestane, ja također zaronim, vidim jata riba, a jedna mi kroz krugove u vodi dovikuje, vas blagosilja Bog, mene jastog.
Damir Karakaš, Potop, OceanMore, Zagreb, 2023.
