STRANE Damire, prije par sedmica izašao je Potop. Koliko dugo ste ga pisali i po čemu se on razlikuje od vaših prethodnih knjiga? DAMIR KARAKAŠ Ovo mi je možda trebao biti prvi ili drugi roman, nešto kao Kišu ''Mansarda'', ali napisao sam ga nakon skoro trideset godina. To je jedno svjedočenje o mladosti, o svjetovima koji više ne postoje, ali i o svjetovima koji stvaraju metafore. U ''Potopu'' sam se puno bavio i montažom, dodavao, oduzimao, rezao, lijepio, a sama montaža je za Ezejnštajna ne samo tehničko konstruktivni postupak, nego i temeljna estetska kategorija, ona je postojala još u japanskom slikarstvu, njome se služio Tolstoj u ''Ani Karenjinoj'', a ima je i kod Flauberta u ''Madame Bovary''. Ima i ta sjajna knjiga Olešina ''Zavist'', viđenje kroz obrnutu stranu dalekozora, čime sam se također služio. A po čemu se razlikuje od ostalih mojih knjiga, pa ne volim uhodane prozne oblike, modu u književnosti, tako da nijedna moja knjiga zapravo nije ista. STRANE Roman prate i vaši creži, a samo književno oblikovanje OceanMore izdanja simulira radnu bilježnicu. Šta stoji iza toga? DAMIR KARAKAŠ Prije objave knjige imao sam u Zagrebu i izložbu portretnih studija autora koji su me formativno oblikovali, Cvetajeva, Jelinek, Ahmatova, Nathalie Sarraute, a na nagovor i ideju profesora s Odsjeka povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu Frane Dulibića koji je sve to vodio, pokušao sam sa svim tim radovima komunicirati, pa sam uz svaki crtež napisao pokoju rečenicu, osvrt, asocijaciju. A crtežima u romanu povezivao sam poglavlja. Inače, svoje crteže sam kao klinac objavljivao u poznatim tadašnjim novinama u Jugoslaviji. STRANE Tematizirate rat iz jedne vrlo lične perspektive. Tu su i motivi snova. Ali, težište je na odnosu s Hanom. Koliko je Potop ljubavni a koliko zavičajni roman? DAMIR KARAKAŠ Ovdje sam pokušao napisati književni rad koji sam zamislio kao povijesni, psihološki, ali i ratni roman, ratni iz jedne posve drugačije vizure, a imam iskustva jer sam od '91. do '92. bio na prvoj crti. Naravno, to je u svakom slučaju i ljubavni roman, čiji bi se segment mogao nazvati kratkim pregledom raspadanja. Pored svega toga, zanimao me i slikar Karl Sirovy, koji je za života u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata stvarao radove malih dimenzija neobičnog kolorističkoga sklada te pod utjecajem art décoa i romantične stilizacije slikao kompozicije pretežito simbolično-alegorijskoga sadržaja. Možda je najvažnije reći za ovaj roman da sam ga zamislio kao precizno i duboko opisivanje snova. STRANE Roman je napisan poetičnim jezikom. Često djeluje da sama priroda progovara umjesto pripovjedača. Djeluje da, kao i u Okretištu, sve više dajete prostora zvukovima? DAMIR KARAKAŠ Prije svega, ovaj sam roman pisao na način da zahtijeva od čitatelja sporo čitanje, na neki način primorava ga na sporo čitanje, jer je u tekstu svaka riječ bitna, jer će po meni zbog te svoje sporosti književnost i opstati. Naravno da je i jezik bitan, dinamika i kompozicija su ovdje stalno u igri jezika. A kad pišem, svakom rečenicom tražim jezik, to pripovijedanje. Uvijek u književnosti pokušavam na neki način slaviti jezik, jer za mene je književnost prije svega jezik, a ne nekakvo opisivanje događaja. STRANE Često spominjete da ste bolji pisac od svih svojih napisanih knjiga. Šta može doći nakon Potopa? DAMIR KARAKAŠ Iako sam prevođen na desetak jezika, ali nikad još na engleski, razveselilo me što sam prije par mjeseci u Londonu za "Proslavu" potpisao ugovor s uglednim američkim izdavačem te se nadam skorom putu u San Francisco, to će doći nakon "Potopa". Puno čitam, pa zar nije književno stvaranje svaki put više čitanje nego pisanje, jer pri svakom našem čitanju, neka knjiga postaje nešto drugo, mijenja se u našim rukama, nudi nam neke nove odgovore, neka nova životna iskustva. Čak, pošto iskustvo čitanja neke knjige može biti istovjetno onome kad se zaljubimo, možemo se ponovno zaljubiti u neku knjigu, što mi se i događa. STRANE U decembru prošle godine započelo je snimanje filma Proslava Bruna Ankovića. Nakon Kina Like (2008), to je druga filmska adaptacija prema vašem djelu. Koliko ste uzbuđeni zbog samog projekta i šta film kao medij može novoga donijeti? DAMIR KARAKAŠ Moglo je nakon Kina Like biti još adaptacija, ali nisam htio, a veselim se gledanju filma Proslava, scenarij je radila iskusna Jelena Paljan, glumci su vrhunski. Jedva čekam. STRANE Smatrate li da je Lika neodvojiva od vašeg književnog opusa? DAMIR KARAKAŠ Bila Lika ili ne, svi moji romani koje sam napisao su neka vrsta identitetskih previranja, ali meni je najvažnije da mi knjige budu na strani ljudskosti. Ja sam rođen u Lici, to me je sigurno u mnogim stvarima u životu odredilo, ali neka želja da se dopadnem i pripadam, nikad me nije vukla niti zanimala. Mnogi me tamo mrze, ali sad je tamo došao jedan svećenik iz Italije, obrazovan pa mi neki savjetuju da pričam s njim, a on će ići po crkvama i narodu lijepo pričati o meni, tako da nakon pet godina mogu posjetiti rodni kraj, eto, vidite kako je meni u životu zanimljivo. Fotografija: Davor Puklavec
