Poslije sat zaključam pa ubacima cjepanicu i stavim vode za kafu i higijenu. Ajforovci ispod prozora pa ka crvenoj zgradi i đačkom domu. Još sedamdeset strana a prije toga seriju vježbi množeći preostale sate s peticom. Ajforovci glasno na vezi. Policija kod fakulteta nemarno. Ja s pištoljem u izviđanje. Brojim stepenice i markire. Obzirno uđem u sigurni stan pa pogledam detaljno i dugo. Pritvorim lagano vrata tu pa do svog stana gdje ponovim proceduru. Otključam vrata na krovu, ali ih ne gurnem. Vratim se kod nje lupkajući razne šifre o gelender. Zatvorim njena vrata pa sjednem na fotelju. Napolju se mrači. Još dvadeset strana pa odložim knjigu. Pola sata sjedenja do vijesti. Pola sata uz dnevnik. Petnaest minuta muzike dok ležim. Pola sata u kupatilu. Deset minuta hodanja. Deset minuta vježbanja u mraku. Još jedna cjepanica u peć a dvije za ujutro ako bude snage za njih. Muzika puna sjete. Vijesti pune brojeva. Najavljuju sutra kroz priču u raji s Grbavice, Željezničaru, ubijenim, nestalim, protjeranim, Bugarskoj. Pjesma o odrastanju u Sarajevu. Druga pjesma. S vana motori transportera i glasovi stranih vojnika. Kiša sa snijegom. Pratim kazaljke dok se pomjeraju prema ponoći. Izgovorim datum sam sebi. Onda preostale sate po mom proračunu. Hronika dana s radija pa top liste. Najave. Ponovljene vijesti. Kunjam. Usnim prazno. Gledam u mrak. Osluškujem. Brojim. Spavam a ne sanjam. Sanjam a znam da sanjam a ne mogu pročitati poruke iz snova ako ih i ima. Vrijeme uspori pa ubrza. Glasovi zamrli. Odnekud naglo i glasno muzika pa dugo i prkosno traje. Auto kruži oko Splitske. Radio o Sarajevu. Muzika i stihovi o ljubavi. Vijesti najavljuju povratak Grbavice, Kovačića i Vraca u Sarajevo. Sviće. Zakunjam. Ustanem kao u vremena ranih izlazaka iz njene kuće. Namjestim i provjerim šta znam pa ostavim samo pištolj, rokovnik i tranzistor do sebe. Muzika dugo. Vijesti kratko. Džipovi i transporteri Zagrebačkom, Splitskom, Lenjinovom. Prazno oko zgrade. Ptice zakrešte. Neko vikne. Golf na kome ćirilicom piše milicija prema Vracama. Prospem vodu u peć. Napišem dnevnu zapovijest detaljno s mjestima dešavanja. Vratim sve u ruksak. Otključam, skinem pločicu s vrata pa zaključam. Pločicu u ruksak. Kucnem o gelender tri šifre. Krenem na glavni izlaz. Napolju zrak svjež. Nikog. Prođem pored zgrade pa pored radnji. Čuju se Talijani. Od Planike kao da voda teče. Neki auto u Splitskoj. Nebo sivo. Stavim ruke u džepove pa lagano iza deka do čistione. Ispred fakulteta stariji čovjek u dugom kaputu s kesom unezvjereno pita je li ovo sudnji dan. Pokažem grimasom da nije. Ajforovci lagano voze. Priđu mi u ravnini Jadranke. S kupole me jedan pod šljemom pita na engleskom ko sam i gdje ću. Oblikujem dlanovima krov. On klimne. Lada u penjanju uz Vraca. Ja okrećući se sporo do Bratstva jedinstva. Dvojica u stojadinu uzbrdo pokazujući mi nešto. Ja prema mostu. Osmero ljudi putem. Tamo barikade, zakloni, vozila, uenova policija, talijanska i francuska vojska. S druge strane masa. Viri bijela zastava s plavim grbom. Sam sam na ulici. Iz sive zgrade dim ispod krova. Ja ka rijeci. Neboderi u Darovalaca krvi i Blagoja Parovića došli blizu. Dvojica dječaka u trku uz brdo prema Digitronu. Pustili narod s druge strane. Pet pa deset ljudi. Masa. Teška borbena vozila parkirana ispred a naoružani vojnici s perjem na šljemovima raspoređeni oko nagorjelih zgrada. Sunčano a hladno. Ljudi se šire od ulice pružene s Pofalića na Grbavicu. Dvojica pjevaju Bosno moja, divna, mila dok hodaju zagrljeni. Prođem kroz masu preko mosta do Ekonomske škole. Rijeka nadošla. Dvije žene plaču. Preko ceste auta u oba smjera. Od grada tramvaj, uenova vozila u koloni. Hodam. Dišem. Okrenem se pa nastavim u Blagoja Parovića. Pomaknuti kontejneri koji su štitili od snajpera s Grbavice. Neboder nagorio. Čovjek silazi u prizemlje. Pitam ga za porodicu tu i tu. Ne zna. Nema gore niko od početka rata. Narod se raselio. Ja niz Darovalaca krvi s ruksakom. Ljudi gledajući svoja posla. Policijski golf prema gradu. Crveni tramvaj broj tri ka Baščaršiji. Drugi ka Ilidži. Sarajevo veliko. Koračam, gledam, dišem, pravim grudve, stanem, okrećem se. Potrčim. Udišem. Auti i ljudi ulicom po kojoj su naslagani kontejneri za zaštitu. Velika zgrada zvana Šibica izgorjela na jednoj stani. Na Otoci puno ljudi s robom na kartonskim kutijama i stolovima. Čokolada marka. Hoću tri krašove. Izvadim pedeset maraka. Čovjek me pogleda pa veli, sačekaj da razmijenim. Prva si mi mušterija od jutros. Srednjovječan s bradom prodaje zimsku maskirnu jaknu. Traži trideset maraka. Onaj mi pruža kusur pa dio dajem za jaknu s kapuljačom. Taman mi. Dvije čokolade ubacim u bočne džepove. Neko me dirne za rame. Ona koja zna o vjeri. Osmjehne se. Povezala pletenicu. Pruži mi ruku. Kako si? Dobro. Ti? Gdje si bio u ratu, nisam te sretala. Pokažem iza leđa prema Trebeviću. Pogled joj upitan a blago sažaljiv. Bio sam hodža. Glas mi dođe stran. Ponovim hodža. Desno ostane Dom zdravlja Kumrovec pa visoko drveće uz ogradu Grasa iza koje su ostaci crvenih tramvaja ispranih reklama. Prohladan zrak. Tramvaj prema Neđarićima. I ja ka zapadu i zgradi televizije preko mosta nad podebelom Miljackom pa preko ceste kod ertevea niz Alipašino. Mjerim sklekovima. Auti prema zapadu i istoku. Okrećem se za svakim. Ja u Neđarićima lijevo pored Vojničkog pa cestom omeđenom zaklonima na strani prema selu. Auti. Ljudi. Zagledam lica. Zrak svjež. Dobrinja pet izubijana. Na kraju ulice gdje su trolejbusi skretali lijevo, vidim, a nije san, Aerodromsko. Dvojica policajaca na cesti. Ja ulicom Akifa Šeremeta. Desno ostane Ernesta Telmana. Grane izrasle iz zidova. Francusko vozilo između spaljenih zgrada i rovovima prokopanih ulica. Ostali kosturi zgrada. Čini se da su lijevo bili naši a desno njihovi. Na početku Franca Prešerna dvojica u spaljenom ulazu. Vreće s pijeskom ispred stubišta. Kod broja dvadeset dva tranšej kroz ulicu. Zagazim u nju pa se okliznem o blato, ali uhvatim za ostatak asfalta s druge strane. Balkoni bez ograda, otvori bez prozora, plava tabla na kojoj piše ime slovenačkog pjesnika. Udahnem. Na parkingu limovi, vreće sa zemljom i kostur automobila. Moja zgrada probijena prema parkingu. Jedan bor posječen a drugi pod nebo. Dva ulaza niže čitav komad krova. Snijega do pola prečke. Prođem kroz otvor u veš kuhinju. Naša ostava lijevo prazna. Dio korice mog stripa s otiskom čizme do vreća s pijeskom. Šest stepenica do ulaznih vrata. Betonski blokovi na njima prema ulici. Prezimena skinuta s poštanskog sandučića. Osam stepenica. Tiho. Kuća bez vrata. U stanu desno probijen prolaz kroz kupatilo u ulaz četrnaest. U našoj kuhinji napisano ćirilicom minirano na mutnom staklu a unutra željezni kreveti na sprat. U sobi još komadić parketa. Kupatilo natrpano sanducima bez municije. Grane trešnje i vrbe ušle u sobu. Dodirnem ih tamo gdje je ispod prozora ležala peć. Sunce u odsjaju po snijegu u bašti kroz koju vijuga plitak rov. Podne. Od donje trafike glasovi. U zgradi prekoputa neko. Pojavi se na balkonu bez ograde na spratu, ali ga ne stignem vidjeti. U hodniku iz ruksaka izvadim rokovnik, iz njega list pa napišem krupnim slovima svoje prezime. Zakačim nekako na odvaljeni štok. Na drugi papir ispišem poruku. Ostavim to na ulazu u dnevnu sobu. Na trećem listu manjim slovima svoje ime i prezime čitko pa potpis koji je sazrio. Zakačim za vrata kuhinje. Spustim se niz stepenice preko vreća i čahura u prizemlje pa kroz prolaz na parking. Sunce čisto više naselja. Snijeg se topi i slijeva niz zidove. Udahnem duboko. Krenem preko parkinga pogledujući da nema kakva mina zakačena za nešto. Neko se dovikuje kod trafoa. Okrenem se da pogledam niz ulicu prema donjoj trafici. Izblijedjela maskirna jakna na čovjeku okrenutom leđima. Čisti ispred naše garaže. Nosi kapu. Napravim grudvu od mokrog snijega. Padne blizu. Bore mu se duboko urezale. Oči zelene.
(Damir Ovčina, Kad sam bio hodža, Buybook, Sarajevo, 2016.)
Fotografija: Klix.ba