Treća očeva smrt
1.
U jesen 2002. preselio sam se u kvart na padinama Sarajeva.
Udaljen je tri stotine metara zračne linije od Malog Kartala i Mandrine ulice, gdje se rodio otac; moja kćerka Ajša u našem novom stanu slavila je prvi rođendan, u jednom času otac je ustao, izašao na balkon; ostao je neko vrijeme zagledan u daljinu – na tom se balkonu pred njim zatvorio krug. Malo iznad je bolnica za plućne bolesnike Podhrastovi – ima jedan park, tri klupe, tu familija sjedne i zauvijek se oprosti od bolesnika.
Uskom, strmom uličicom Bardakčije, zakrivljenoj u sfernom ogledalu na krivoj fasadi bosanske kuće, ne lijevo prema mezarju Budakovići i česmi na raskrsnici u Logavinoj, gdje je sredinom pedesetih upoznao moju majku, već desno, bolje reći ravno, pa malo nistrmo, u tri minute hoda stiže se u tihu mahalu. Tamo više nema očeve porodične kuće, prodata je i srušena. Novinski oglas putem kojeg smo kupili stan u blizini, sasvim slučajno, doveo me je opet njemu.
S posljednjeg, petog sprata, oko pola pet ujutro čujem najmanje pet različitih ezana; nisu to više ratni ezani, s prstom podignutim uvis – kao da nas mujezini ruže da se ostavimo ćorava posla i okrenemo vjeri, to su sada nazalni i promukli glasovi, umorni i pospani. Ako me probude, desi se to negdje pred zoru kada je tanak san od neizvjesne sutrašnjice, a mujezin na arapskom poručuje – essalatu hajrun mine‑n‑nevm24, preda kme kristalno čisto, kao uporni kritičar mog života izađe jedan starinski glas i govori šta nisam uradio, u čemu griješim, ko su mi neprijatelji, ko mi misli dobro itd. Jutro i dan koji uslijede, služe samo da razblaže njegov intenzitet i razmute mu sadržaj kako bi bio snošljiv i lakše se popio.
Oko pola šest čuju se crkvena zvona; nisu to gradske crkve, njihov zvon ne dopire do nas na brdu, osim nedjeljom ujutro, s katedrale, kada ptice zapjevaju i grad se umiri. Moralo bi biti da su zvona negdje u blizini, možda na nekom tavanu, međutim pregledao sam sve okolne ulice, nema nikakvih zvonika. Svaki put kada u pola šest čujem jedva čujan zvon, pomislim kako ću se spremiti i poći da ih nađem dok još zvone. Dole niz Bjelave je ženski kloster Egipat – Provincijat služavki malog Isusa; časne sestre prelaze ulicu s malim trotoarom, po dvije, po tri, ili više njih ako su mlade, tek zaređene; u Krunićevoj pekari prekoputa uzmu kifle, somun, hljebove za kuhinju, sačekaju se i potrče preko ulice u sigurno dvorište klostera. Na pješačkom prijelazu zaustavim auto i dam im rukom znak da prijeđu; krenu pa stanu, mijenjaju smjer kretanja hitro, munjevito, kao akvarijske ribe kad pred njih na staklo iznenada staviš prst. Možda je zvono na njihovom tavanu?, sakriveno kao i vjera; pomislim da mi majka još nije odgovorila na pitanje – Šta je vjera?
Sjećam se, negdje u šestoj‑sedmoj godini svratio sam kod Kase, vršnjaka iz ulice, na uskrsni ručak i tucanje jaja, vidio sam da je tu sve dosta drugačije nego kod nas; sve mi se svidjelo, još isti dan zamolio sam majku da i mi ofarbamo jaja; otišla je u Markov granap, kupila farbu u kesicama i sličice sa zečevima. Dok se boja kuhala u šerpi da njom ofarba cijelu školjku jaja, zaprepastio sam je pitanjem – Mama, jesam li i ja katolik?
Prostrijelila me je obrvama. Rekla je da mi slučajno ne naumpadne uzimati kriške sa svinjskom mašću koje iznose djeci na pragovima Starih kuća i drugih kuća preko ceste, gdje žive katolici. Rekao sam joj da ne jedem te kriške posute alevom paprikom. Kasina majka kaže da nikako ne mogu biti katolik; još sam mali da to razumijem – ona bi rado tamo da me primi, ali nažalost nju niko ne pita.
Majka je rekla da smo mi druge vjere. Pitao sam je – Šta je vjera? Odgovorila je – To je moralni zakon u nama. Vjerovao sam u riječi koje ne razumijem, koje lijepo zvuče – nisam znao šta je moral, šta je zakon; kasnije sam shvatio, kao da gubim nevinost, moral i zakon dvije su veoma promjenjive kategorije. Upitao sam je – Vjerujemo li mi?, smatrajući da vjera mora imati veze sa množinom. U času kada se spremala nešto da odgovori, zašištao je (sjećam se) pretis lonac u kuhinji – neko veliki, sveprisutnim glasanjem slova ŠŠŠŠŠŠŠ, naložio je da isti čas zaššššššutimo.
Damir Uzunović, “Ja sam”, Buybook, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook