iz zbirke Velegradski blues (1977)
POSLJEDNJA ŠETNJA GRADOM
Prije no što umrem prolunjat ću gradom posljednji put
bit će to moja skromna posljednja želja
prošetat ću svojim nogama kroz svoj grad
kroz Kopenhagen
kao što to učinih toliko puta dosad
i znat ću da mi je to posljednji put
i izabrat ću svoju rutu pažljivo
i proći niz Istedgade i Vesterbrogade
i sve one male neosunčane sporedne ulice sa napuštenim
radnjama
i razgledat ću sve izložene antikvitete požutjele zavjese i umaštene plinske aparate
i osjetiti miris kupusa i pljeskavica i krompira
u svakom stubištu
i rovat ću po kutijama knjiga i nijednu neću kupiti
ne zato što mi je to posljednji put
već zato što nikad ne rujem po kutijama da bih nešto kupio
već da bih po njima rovao i mislio kako je život kratak i čudan
i vidjet ću djecu kako se igraju na promaji u malim četvrtastim betonskim
dvorištima
i čuti ih kako se dozivaju i galame jedna na druge
i vidjet ću njihove majke kako se nabreklih grudi naginju na kuhinjske prozore
i zovu ih da uđu da jedu
na prozorima će visiti štrikovi s donjim vešom porodice
i vijorit će se na vjetru
a ja ću proći kroz sumrak pjesničkog kvarta Vesterbroa
prolunjat ću niz Saxovu i Oehlenschlägerovu i Kingovu
i ući negdje u jednu od kafana
možda u café Guldregn
i otćeifiti jednu ljutu i ništa drugo
i potom izaći van i nastaviti dalje
izlizat ću đonove u toj posljednjoj šetnji Kopenhagenom
reći ću zbogom svome gradu
vidjet ću sve radnike Vesterbroa kako u radnim kombinezonima dolaze kući
žigosani dnevnim rintanjem i znojem
sa upaljenim Cecilom u zubima i smotanim Ekstra Listom u zadnjem džepu
hlača
vidjet ću kako vjetar ljubi bore oko njihovih usta
i misliti o tome kako će večeras zaorati u pice svojih guzatih žena
i kako je to samo jednostavno
što ono mljekar na mom prvom poslu kao mljekonoša reče
“star sir i mamin pičić mlad
ukus dobar al’ tu je i smrad”
većina njih poznaje takve stihove i malo koje druge
ali poznaju dobro mamin pičić mlad i bili su i oni svi mljekonoše
prije nego su dobili bore
i nastavit ću dalje kroz Vesterbro
proći kroz Glavnu Željezničku
kroz njeno sivo svijetlo a ona će biti pomalo mutna
ličit će kao i uvijek na neki stari od suza prugasti film
i bocnuti me u srce kao što to uvijek čini
redovni alkosi sjedit će tamo ne čekajući ništa
mladi stoperi stajat će sa rugsacima i kartonima mlijeka
užurbani i gonjeni narod čekat će svoje veze
porodice će stizati sa koferima i dječijim kolicima da bi otputovale na vikend
kod familije na selo
a ja ću stati u kut i biti opčinjen
i neću moći da se miješam i neću to ni htjeti
samo ću biti opčinjen svim tim životom svom tom gužvom
i vlažnog oka bez utemeljenog razloga
veoma veoma odsutan
a kada se saberem svući ću kaput s ramena
otresti Glavnu Željezničku sa sebe kao što pas otresa svoju mokru dlaku
ili kao kad čovjek izađe iz kina nakon filma
zapalit ću cigaru i poći dalje niz Vesterbrogade do Vjećničkog trga
gdje se svi muvaju naokolo između buseva i bioskopa
i opet ću samo stati
kod jednog plakatnog stuba
i stajati i ljubiti svakog u svojim mirnim mislima
kad već ne mogu u stvarnosti
i znat ću da tu negdje na asfaltu leži sav moj život i svi moji snovi
isto kao i životi i snovi tolikih drugih
a sutradan će čistači ulica doći i odnijeti sve
i to će izgorjeti i strunuti
poput tvoje kutije cigara s tobom zajedno
a ja ću to znati jako dobro i bez tuge
dok se neonska svjetla budu palila nad Vjećničkim trgom
a neonske novine telegrafisale svoje vijesti
sve je nestalno i prolazno
poput nečije posljednje šetnje gradom
i proći ću niz Šetačku poput sjenke
i čitavim putem će me pratiti svi moji jarani
i svi oni koje volim
i oni će biti duhovi
i niko drugi osim mene neće vidjeti da su tu a oni će biti tu
i rastat ćemo se sa svime i jedni s drugima
i nećemo biti sentimentalni
samo će zrak biti pun nečega čemu niko ne poznaje ime
i hodat ćemo tako u nijemom razgovoru
i pred Novim trgom oni ponovo nestaju
sve se sjenke tope
i sam blijedim nešto dalje
moja posljednja šetnja gradom je završena
jedna sjenka manje hoda ulicom –
s danskog preveo Alen Mešković
