TAPISERIJA
Stojim usred riječi kao da je to negdje
i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome
neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo
neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za
nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,
svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom
koju je stvorio, slijedim li put njegovog
kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.
Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.
PROZOR
Kada su dijelili prozore njega nije bilo.
I sada je takav kakav je. Ide okolo i želi
kupiti prozor, ali mu nijedan nije po volji,
pa nije siguran da želi ikakav, navikao je bez.
Međutim, stalno misli o njemu. Iako njegovi
prijatelji drže da je i kuća bez prozora lijepa.
To je kao skulptura, kaže Z, u nju svjetlost,
zrak i toplina dolaze na malo poznate načine,
iz visine i iz vulkanske naravi nekih stvari.
U živih bića to je najsličnije nosorogu.
I on teško moli. Molitva podrazumijeva nekoliko
dijelova: gore, sredina i dolje: tabane, koljena,
pȃs i oči podignute, uprte u prazninu, sinkronizaciju
svega do gubitka: sklonost da se postane ništa,
da se postane prozor. Ali i nekoliko tona u glavi
i u blizini ceste može nadahnuti. Kao godine
u kojima se živi sam i odmah na početku kaže
konačno. A godišnje doba je, naravno, jesen.
KADA IZ VELIKE POSUDE
Kada iz velike posude prosipam vodu u manju,
na dnu u velikom praznom prostoru
ostaje još malo vode.
Što učiniti s malo vode u velikoj posudi?
Proliti, to je prerezati joj bijeg
koji je nekada davno s nama počela,
napustiti, to je htjeti da se izgubi u velikim ustima.
Treba se svakako sabrati,
ne napraviti s to malo vode
od neke velike vode
van historije vode
neku glupost koja bi me onespokojila.
Za tu vodu imam razumijevanja
kao za sebe u najboljim časovima,
kao za riječ koja je izgubila rečenicu
na putu do nas.
Malo vode: malo za pogled,
malo za naprijed i natrag,
malo za cvijet, njegovu svjetlost,
malo za mrak i bijedu –
njoj je sve prepreka,
ne tišti ona dovoljno dno
zlom svoje težine.
Bespravna, zagubljena, daleka od svega!
Što, dakle, učiniti s malo vode
što je ostala u velikoj posudi?
Što učiniti?
USPOMENA
U lipnju lišće je žutilo
i padalo.
Ne ozbiljno i ne svuda.
Bio je to znak
da je duševna bolnica blizu.
Treba stišati korak.
Godišnja doba nisu raspoređena dobro.
U daljini vidi se čovjek
s vojničkom porcijom u ruci,
ošišan kao tratinčica kojoj su
iščupali latice.
Malo krene
i pada natrag u biljku.
Ako gledaš,
to je neka druga religija,
s toliko prostora
da ga do današnjeg dana
nećeš pretrčati.
JABUKA
Grizemo istu jabuku
ja na jednoj ti na drugoj strani
je li jezik razdora jezik ljubavi ili
grizemo istu jabuku
– ne govori grizi
PUŽEVI NA SPLITSKOJ RIBARNICI
Onda gotovo preko oka kraj vrata vidim ženu
koja iz vreće na kamenu ploču istresa puževe.
Velike kućice prave s finim šarama zamamne okrugline,
a iz njih izlaze čim osjete kamen, hladnoću i vlagu,
ispruže tijela, istaknu svoja dva velika i dva mala roga
i kreću prema rubu u svoje pobjeći.
Pobjeći bilo kuda, pobjeći svukuda,
pobjeći svakako iz hlada ovih zlokobno uspravljenih vaga.
A iznad neka vrsta ženskog boga s prutom,
čim se neki približi rubu, udara ga po rogovima.
Prije udarca, osjetivši visinsko zlo, puž se uvlači,
za čas smiri i opet izlazi. Čembalist udara note,
ne svira ih, žive i lijepo pisane one bježe,
miču se, uvlače, izvlače, okreću,
a da ne znaju kamo, gdje i kada,
kao od lude majke i nesretna oca.
Taktače u luci nevidljivi motor
i Brač se odjednom približava na nekoliko koraka.
S velike visine gdje se okreću dva pažljiva oka
uzburkana je tu usred gradske vreve darovana im sporost
od neke daleke zvijezde. Kamo? Propinju se bez zvuka
na rubu ponora gdje se zauvijek gubi rosa,
gasi svjetlost. Kamo? Zgnječene su za čas
sve strane svijeta, zelenja, rubovi i bogata praznina.
Da kažem u sebi ili naglas da se vrate
u prostor od fine cakline i tu čekaju bez prkosa?
Da se poigram mudrosti koja je sve zbrojila odbila
i zna tužan ishod drugih ishoda? Što da učinim?
Sigurno je o tome na nekom stranom jeziku
nešto kazano. O tome ništa ne znam. Nisam čuo.
Gomilaju se sjene u nejednakim razmacima.
Neka mi vlaga titra pred očima i polako pada na um.
SUSRET
On iz moje klupe, usred rata crtao je
pčelu s najneprozirnijim krilima,
sada četrdesetogodišnjak lud poput dna čamca
što gleda u dubinu, ne prepoznaje me, smije se.
Bili smo skupa tu i tu tada tako i tako.
Prvi put čuli zemlja okrugla, agregatna stanja,
domaće zadaće o lastavicama i kiši. On gleda
kako mi se usne miču ispred sumljive praznine,
dakle jedna po jedna izbijaju na sve strane,
i nešto hoću, i gutam slinu i uspomene
i koješta. I on se smije malo uzbrdo malo
nizbrdo, on se smije iz velike daljine,
ne kaže ni jedne riječi, ne napravi ni jednog
pokreta, a ja to prevodim odjednom nekim
odasvud što se događalo dok smo disali,
hodali za pčelama, strahovima i datumima.
SJEKIRA OSTAVLJENA
Sjekira ostavljena u panju
baca sjenu na zemlju,
ona je jako sjena.
Ali ne treba pridavati tome veću važnost.
Sve,
jutro i njegova pratnja,
idu mimo, uz i pored nje –
nema žalosti.
Tek jedna vlat
u sjeni,
u sredini sjene,
ne može kroz sjenu,
kroz njeno duboko meso.
LITRA
Ja sam ni više ni manje. Ja sam vaše
točno. U mene bez oblika, u bilo kakav
oblik, možete bilo što ulijevati, prelijevati,
odlijevati, prolijevati, sve to i ne činiti,
moja prisutna i odsutna tečnost, pa i praznina,
pa i duša, neće se promijeniti. Ja sam haljina
uvijek ista za sve strane, obrana od oceana,
toliko spominjana točka. Bez mene bilo bi vas
svuda, najmanje na dnu. Mislim da čep pritom
nije vrijedan spomena.
LJUDI SPAVAJU
Ljudi spavaju bosi.
Tako ulaze u noć,
tako ulaze u san,
kao list koji je
upravo prestao treperiti.
Zaboravljaju zašto,
zaboravljaju sve,
bez ičega se stiže tamo
kamo su krenuli.
Ljudi spavaju bosi,
blago se naslanjaju
na svemir, njegovo
blizu i daleko.
ČINJENIČNO
Aktivirala su se dna. Ona velika, ona mala. Ona oceanska i ona dobro poznatih posuda. Ona na koja nikada nismo mislili i ona koja su nam uvijek bila pri ruci. Sva dna. Nadiru sa svih strana oko nas, u nama, iz nas. Dolaze, odlaze, stoje, ne miču se. Koriste svoja itakodalje. Više se ne pada, ne može niže. Neće valjda vrijeme, život, svijet biti samo dno? Hoće! Svijet koji se može tutnuti ispod vrata kao da ga je pregazio valjak. Došli su, dolaze dna. Veliko dno spavanja i sna, ono dno koje se uvuklo u svako dno, dno dna na dnu s dnom. O, dno! Netko je nekome dno, svatko je svakome dno, ni sretno ni nesretno. Kako vaše dno? A mi: Otišlo je spustiti sve što je iznad, sa strane, bilo što, bilo gdje, bilo kakvu protegu. Otišlo je u rječnike podložiti se svakoj riječi. Magija iza pada. Nema više prije, neće se vratiti poslije, tamo je već dno, glazba jedinog tona. Može li se reći dno Boga, dno neba? Može i mora. Kao što treba reći dno glasa, dno tijela, dno zemlje, dno knjige, dno slike, dno tvari, dno životinje, dno ludila, dno kiše, dno pamćenja, dno ulice, dno želje, dno siromaštva, dno odlaska, dno vatre, dno psovke, dno bilo čega, dno svačega, dno ničega, dno, apsolutni tlocrt.
TKO
Tko u pomanjkanju duše nije želio imati dva svoja tijela?
I tko ih nije i imao? I uvijek ono trenutak napušteno
kao da je duša. A nije. Duša je daleko.
PTICE
Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sȃm domislio
i što ima mali mrak takvog nastanka.
Dospjele u moju glavu , one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sȃm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.
LIPANJ
Ove godine zima je bila blaga,
gotovo bez pahulje snijega,
sve je iz životinjskog i biljnog svijeta
preživjelo, prijatelji i neprijatelji,
i sada, sada je lipanj, sve što je
skriveno i neskriveno raste, cvate, kreće se,
množi u zraku, na zemlji, u vodi, unutra i vani,
veselo je kao u slikovnici u kojoj bi svi jeli,
glasali se, pjevali i imali mlade.
I s ljudima je tako, mlade su žene istakle svoje
velike, lijepo oblikovane trbuhe pokrivene
laganim i prozirnim majicama i haljinama.
Uskoro će Sveti Ante, to je trinaestog,
procvjetat će ljiljani, visoki i bujni,
bijeli da bjelji ne mogu biti.
Sve je dakle tako i nekako slično,
a ja sam u tom veselju upravo ove godine,
tako mi se čini, malo mimo, malo više mimo
nego do sada, manje s nekim i nečim, više u zraku,
napuštaju me forme i ja njih, riječi također,
riječi, moja lagana i pokretna težišta.
Strah me i nije me strah: lagani nemar,
kao kad vam nešto ispadne iz ruku, a vi se
ne sagnete da to dignete , neka ostane tamo,
neka ostane tamo zauvijek, tako pomislite.
BROJEVI
Tko ne bi žalio brojeve.
Tako su neporočni i čisti.
Samuju u dječjim bilježnicama.
Pet i dva su sedam. Stoji čovjek
pred tim razoružan i obeshrabren.
Prošli su ratovi, vode se ratovi,
očekuju se novi i drukčiji,
a pet i dva su sedam.
Cvijeće u vazi vene,
starica je zaboravila kada je
rođendan najmlađoj unučici,
a pet i dva su sedam.
Pet i dva su sedam.
Pet i dva su sedam jabuka, govore djeci.
Djeca, međutim, znaju da o jabukama
tu ne može biti govora.
PRIZOR
Ako se o Bogu išta zna,
zna se da on ne zna
da se Zemlja okreće.
Za njega ovo sunce izlazi i zalazi
ravno u oči
ako su jasne
On zna pouzdano samo ono
što ja gledam od početka
On pita: „Gdje si?“
Ja mu kažem: „Gospode, tu sam
među zvijezdama i stabljikama;
razmičem ono što je blizu vida zakrčeno,
vješam vodu o drugu vodu,
vrijeme čekanja o pjesmu, mrtve o žive,
kost o udarac, bolest o neostvarenu ljubav
i veslam prema tebi u nepostojanje zla, grijeha, nespokoja,
u nepostojanje nevidljivog dok traje ova praznina,
praznina svakovrsnih riječi.“
Priredio Goran Milaković
Slovo uz izbor
Stojim usred riječi kao da je to negdje i kažem neću temu. Eto osnovnog refrena Dragojevićeve poezije, refrena kojeg on neprestano reprizira u svijeći, pčeli, bogu, prozoru i brojevima. Pristupiti njegovim pjesmama znači imati sluh tamo gdje smo do sada imali vid, vid gdje smo imali sluh, trpiti pretres čula, šiljiti sinesteziju. Primati pjesmu kao podražaj osjetilom uma, jednom, dakle nezamislivom apstrakcijom. Imati riječi nije mnogo, a još je manje od njih očekivati da nam kažu više nego što nam možda kaže boja, striktnu radost, neko primarno svojstvo. Stoga nije slučajno da je Dragojević, koji je studirao povijest umjetnosti i odlično poznaje slikarstvo, na jednoj izložbi Vatroslavu Kulišu rekao da je najbolja njegova slika Morske trave za Kuzmu Kovačića zato što njome nije htio ništa reći. Tako je i ono što je Dragojević htio reći sasvim sigurno, posuđujem ovo iz stiha jednog drugog pjesnika, manje od onoga što je rekao. Pa ipak, i tu postoje razlike, više od jednog programa.
Postoje tako interpretacije Dragojevićeve poezije koje naglašavaju njenu zainteresiranost za fenomene (da ovdje ostavimo po strani koliko je nespretno takav interes zvati „fenomenološkim“; prije bi mu odgovaralo da ga se zove „fenomenalistički“), za svakodnevni prostor, kao što je rupa u ogradi duševne bolnice ili malo vode koja ostaje na dnu jedne posude pri presipanju u drugu. Fenomen, međutim, nije samo pojava, nego i ono što izvan pojavljivanja nema drugo bitno određenje. Krećemo li se u sistemu ovako utvrđenih dihotomija, onda je u njenoj konačnoj izvedbi to poezija upravo numenološka, to je numinozno pjevanje na strani male realnosti nespoznatljive po sebi, to je pokušaj da se raspita o njoj i sa stajališta njenog mraka, jedne kvalitete tako česte u Dragojevićevoj poeziji. To je radikalni pokušaj izlaska u objekt, osnivanje pluća u kamenu. Pjesma Litra najbolja je ilustracija tog pokušaja. Što se takav pokušaj često i na drugim mjestima podudara s bitkom pjesnika (uvijek kada vidim zrna, mnogo zrna na jednom mjesu, uskliknem, vidi koliko dragojevića!) rezultat je i jedne bespomoćne potrage za vlastitom pozicijom unutar svijeta i jedne radikalno moralne orijentacije prema temi: što, dakle, učiniti s malo vode što je ostala u posudi? Što učiniti s puževima na splitskoj ribarnici? Pjevanje je ovdje radikalno pitanje o problemu ispravnog djelovanja. Nema samo toga, ali ima samo pitanja. Ima, dakle, i kod Dragojevića teme.
Dragojević ponekad piše pjesme u kojima se „stvarnost“ lako prozire kroz riječi, koristeći jednostavne motive i slike. Zato ga je, između ostalog, Damir Šodan uvrstio u svoju antologiju „stvarnosne“ poezije. Takva je, primjerice, pjesma Ljudi spavaju iz njegove posljednje knjige pjesama. Tu se polazi od jednostavne i spokojne slike u kojoj je stvarnost potpuna domena riječi, naime, takva da ljudi spavaju bosi i da tako ulaze u san, bez nekog plutajućeg viška, upućenog na sebe kao na vlastitu referencu. Najstvarnijim se, međutim, Dragojević čini kada skoro nestvarno pjeva o brojevima. Oni su česta tema njegove poezije, jer su istovremeno i realni i idealni, vrsta nejasne podvojenosti koju pjesnik inače neprestano traži među riječima: realni zato što postoje objektivno, zajedno sa zakonima protiv kojih ne možemo ništa, a idealni zato što ne postoji stvarnost na koju se odnosi nešto takvo kao 11 ili 326, kao što je uvjerljivo argumentirao još Gottlob Frege u svojoj aritmetici. Pet i dva su sedam jabuka, govore djeci. Djeca, međutim, znaju da tu o jabukama ne može biti govora.
Goran Milaković
