– Ne znam, Damire. Previše razmišljaš, u čemu uživaš.
– Čini mi se da niko ovdje ne uživa,samo se dokazuju gadosti, izaziva stid, isljeđuje. Nema Majke. Ne znam šta činiti, Mačito. Bezvoljan sam, osjećam ogroman teret.
– Nedostaje ti neko?
– Da, ali ne znam ko, šta.
– Znaš, Damire, kada si se prijavio ovdje, znao si mnogo više o sebi. Ovo ne bi trebalo da ti govorim.
Sjeli smo nedaleko od Uprave na klupu bez naslona, čavlova i dasaka.
– Kaži?
– Ti si pisao?
– Jesam, pa?
– Zašto više ne pišeš? Kao Markes.
– Hoću da uradim operu kao Mocart, kao Vagner.
– Sad i Vagner. Ali ti ne sviraš. Kako ćeš tek da komponuješ? Tu svetu pričest, kako si je jednom vrapčevim cvrkutom nazvao.
– Nakon Boginje Ištar, svi ćemo stvarati. Pa i ti, Mačito.
– To je samo mit, legenda, teatrologija Maura, Asiraca ili koga već. Guglao sam to.
– Pa?
– Hoću da te navedem da shvatiš.
– Šta, Mačito?
– Zašto nisi ušao u taj prokleti podrum barake?
– Misliš katakombe?
– Da, Damire. Zašto?
– Pa zbog stršljenjaka koji je tu, a ja sam alergičan na…
– Da, da. Alergičan si na stršljenove.
– Dođi, povešću te do stršljenjaka.
– Ne to, Nije vrijeme za to.
Svrbjelo me tjeme. Zujanje se manifestiralo u obliku previše pojačanog Mesije ĐorđaF. Hendla. Ovo nij eMocart – rekoh očajno Mačitu.
– No puedes escucharme? Vjeruj mi, Damir, prosvijetliće te.
– Vidi spržen bor, Mačito! Tako je nježno njegovao svoje iglice. Tan delicadamente nutrido sus agujas.
– Sokolac je poznat po munjama pred velike padavine –promrmlja držeći me pod ruku.
Hodamo usiljeno pozemlji i vodi i upornoj kiši, našem posljednjem savezniku. Stršljenovi ne mogu da nas bombarduju ubodima dok smo pod štitom nebeske vode. Bojažljivo hodam iza Mačita, iza blatnjavih čizama čuvara koje su ovjekovječene dvadesetočetvoročasovnom stražom. Nisam gledao ispred, vjerovao sam mu. Oslanjam se kao dijete iza mati držeći joj prsluk za džep. Brali smo šipke u rane časove, a kapljice od svježe kiše visile su po crvenoj boji plodova.
– To mi je omiljena boja. Razvodnjena krv.
– Damire? Damire, jesi tu? Otvori oči. Pogledaj.
– Tu sam. Jedva te čujem od zujanja. Ako nje nema, Mačito, naše stradanje je besmisleno. Svijet je,odgovorno tvrdim, nepravedno mjesto. Moj strah od stršljena, najveća mudrost.
– Pogledaj! Rukama mi stisnu obraze prema gore. Nema stršljenjaka, zaštićene vrste, ni zujanja, Damire. Tu je trepteća neonska sijalica.
– Dim, osjeti se dim, Mačito! To je gorući grm!
– Nije gorući grm, već goruća fabrika pored, ona što je u stečaju. Radnici su je zapalili. Moraćemo napustiti prostorije. Evakuacija je čitavog sanatorijuma. Eno, već gori živica ispod žice!
– Rutvica je sveta biljka. Objava. Zove nas. Vrijeme istine, Mačito.
– Nema vatrogasaca, ali obećali su doći po nas. Kiša je svakako. Vamos. Hajdemo.
– A Gorući grm?
– Opet si sanjao ženske? Priberi se. Vidiš li natpis?
– Sav taj duvan, Mačito, u njihovim plućima.
– Buncaš, Damir. Fokusiraj se.
Teofanija vatre. Vrijeme ulaska je preda mnom. Ovo sam već preživio u snu. Proročki, kako nam obeća preludij. Jurodivost proizilazi iz svetačkog sna iz kojeg se ne probudiš. Siroti Mačito nije osjetio onu koja jeste, jer što je grm koji sagorijeti ne može ako nije ona sama. Eno ih, svi su tu na kapiji Fabrike tobakosa. Purgatoria gori. Ko pobjeđuje u ovoj borbi? Nju treba osloboditi, inicijacija Tamina treba početi.
– Ištar! – zacvilih u vazduh koji mi poizbija zube i isječe dah na puki pokušaj.
Ištar je zimi u podzemlju. Ona postoji, dok god vjerujem da postoji. Ništa ne može tek tako nestati, samo se mijenja, kao špansko proljeće u Fabrici, a sad je zima, kao portugalski hrast na ulasku koji je sada bor. Kao Major onomad koji posta Monostat, kao Gestapo nekoć koji je sada Sarastro, kao Majka što je i Noć i Kraljica, kao kamiondžije što Valkire postaše i Mačito Papageno. Kao Marija u početku, a sada je… Moje ruke napraviše instrument, nabrekli prsti okrenuše frulu, ali ko će izvijestiti sleđenu gospodaricu? Ištar ište za mnom, sluša prvu muziku. Ona posla izaslanika, naš dijalog nikad nije prekidan. I dok sam spavao o njoj sam snivao, i dok sam čuvao nečuvene ona biješe Gral vrijedan nevine krvi. Mačito, ramena zabačenih unatrag, ispod tek ušivenih brazda na obrazima sve više izgleda kao ona po držanju ramena i trepetima usana koje su pokazivale sva stanja i emocije kroz koje prolazi. Moja Marija.
– Pročitaj više, Damire! Fokusira mi objema rukama glavu na tablu feleričnozlatne boje sa ćiriličnimilatiničnim natpisom:
Република Српска
Соколац Одјељење за тешкo душевнo обољела лица
Republika Srpska
Sokolac Odjeljenje za teško duševno oboljela lica
Grb dvoglavog orla je prelijepljen amblemom.
Ova fasada je obnovljena uz pomoć Kraljevine Španije. Pored španske zastave je kondominijum zastava Bosne i Hercegovine. This facade was rebuilt by Embassy of Spain and EU.
“Libreto”, Kontrast, 2020.
