Na trening stižem u iglu, niko me ne pozdravlja, Fanta kasni, možda on izvadi stvar.
Nakon zagrijavanja ulazi Fanta, svi mu urliču zovu ga Romeom, Kazanovom i nešto vulgarnijim hvalospjevnim riječima. Bez sumnje mačo urlikanje znači samo jedno, Fanta ima djevojku. Pokušavam mu mahnuti, hladno mi otpozdravlja, kako stvari stoje, na frontu sam izgubio najboljeg, da se ne varam i jedinog generala.
Odradih trening rutinski, vreću, trčanje, fokusere sa totalno nebitnim pješadincem.
U svlačioni: Doviđenja.
Tišina, muk. Dan isuviše dobar da me to dodiruje, trener me nije pozdravio na izlazu. Šampion me posmatra gladan, nije me plašio i on zna da znam.
– Dobro veče, Zorane – čuh iz mraka pored Fantinog Yuga, tu u mraku u crnoj jakni sa fejk krznom stajala je Marta i pušila neki Slims duvan.
– Marta?
– Iznenađen?
– Otkud ti, gdje si nestala? Hari je poludio tražeći te.
– Koliko sam u toku Hari ima novu djevojku, čak se i uselila prije neki dan.
– Uselila, ne znam. Zašto si otišla?
– Nisam mogla više, Harijeva kuća je postala hladna, ta ćutnja … povuče dim, Sad sam s njim – pokaza očima na Romsko udruženje – tim veselim narandžastim bokserom, on nema mnogo, ali sam sretna i toplo mi je, znaš?
Marti nisam mogao ništa prigovoriti, znam o čemu govori. Klimnuh joj glavom na odlasku.
– A ti Zorane, jesi li zaboravio?
Otišao sam praveći se da nisam čuo pitanje. Marta je pobijedila, i Hari i Sonja, svi su postali pobjednici, treba iskoristiti zelena svjetla na semaforima, treba krenuti na Švabu, na Hamburg, nadam se da će mi biti toplo, decembar je, a švapski gradovi se ne stide.
Probudi me svrab, gospodin me svrbi, skočih do lavaboa i propisno ga oprah do mjere da bi stranom oku izgledalo da pravim ozbiljnu žurku sa samim sobom. Dok rovim po telefonu da nađem broj koji bi okrenuo u ovo surovo jutro, svrab osvaja misli onom mjerom kojom strah da sam pokupio poklon od neke dame tokom svih tih nezaštićenih snošaja. Gledam svojeglavca na neonskom svjetlu, ne izgleda dobro, prgavo crven sa jednom izraslinom koja nikad nije bivstvovala na njemu. Laptop: Gugl i strah od najgoreg nisu pomagali, sve stranice navode na najgore, na tumor, pljunuh na pod. U kaputu i leviskama idem u grad. To mi je sreća, juče nagrada, danas kazna. Hladan vazduh smiruje rastuću anksioznost od mogućih bolesti, kandida, klamidija, sifilis, herpes, Sonja, Danka, Milijana, koja je najdarežljivija? Vjerovatno Danka princeza…. To je kocka koju nemam potrebe igrati. Zaustavljam se ispred ordinacije specijalizovane između ostalog i za polne bolesti.
– Đorđe, navijaj za mene, gledam prema gore, ali ovo nemoj da gledaš! Na pultu u ordinaciji radi školarka, upravo to mi treba, malo zaslužene neprijatnosti.
Dobar dan, za polne bolesti ko je zadužen? Sasjekoh joj divan osmijeh u korijenu.
Da, tu je doktorica Amra Irišić Kovačić, samo danas je zauzeta. Šta kažete: sutra?
– Nikako, hitno je, može da se završi kobno. Što je najgore moja uplašena psiha je to vjerodostojno prezentovala zato što hipohondarski vjerujem u to.
– Momenat.
Nakon što otiđe iz pulta, pokaza klasičnu medicinarsku opremu, izrazito bijele klompe i mišićave noge u istoj boji. Divno, no on i dalje neprijatno svrbi, a testisi su se skupili do te mjere da im je egzistencija upitna.
Počinjem da ga češkam kroz džepove pantalona. Leviske, možda vaš i ko će ga znati, ne zvuči prijatno šta god da je, no neka je i roj vaški samo ne tumor. Ne, to ne, sad bi pravio djecu, nosio kravatu, ustajao rano, išao na zajedničke večere sa drugim parom, gledao dnevnik, volio Predsjednika, ko zna možda je i njega svrbilo, bar jednom… Samo ne tumor.
– Dobar dan mladiću, ja sam doktorica Amra.
– Drago mi je, znate imam problem…
– Pođite za mnom, molim vas.
Amra, pedesetogodišnja dobrodržeća gospa pokušava da opusti atmosferu zategnutu kao najlonke na nogama mlade sestre na pultu, no ne mogu misliti o njima, taj svrab!
– Svucite pantalone.
Amra ima hladne ruke, a on izgleda gore no nakon što sam ustao, hot čili, zabiberen, glavat sa manjom izraslinom u lijevom uglu gdje bi po svakoj prilici trebalo da mu bude rame da je mali čovjek, ovako…
– Aham, pa ne mora biti ništa strašno, mladiću, herpes. Imate li još neke simptome pored svraba? Izlučevine?
– Ne, ne mogu da svršim.
– Mislim da li imate izlučevine nastale od infekcije ili otoka?
– Ne, nikakve izlučevine osim regularnih ovih…
– Da, evo uzmite ovo antibiotike, izbjegavajte odnose na neko vrijeme i u buduće koristite zaštitu.
– Evo, izvolite par prezervativa, besplatni su.
– Proći će? Nije opasno?
– Nije, ne brinite mladiću.
Zakopčah Indijanca. Ne tumor olakšanje, sjedim umoran i čekam recept, testisi polagano rastu kao tijesto za krofne. Kukavci stidite se.
– Plaćanje?
– Na pultu, smo dajte Andrei nalaz.
– Doviđenja. (Hladne ruke iscjeliteljske).
Andrea divnonoga, hladnog kosog pogleda, bar sam zdrav, a i olakšan za pedeset Karl Vestendorpki. Kupih pilule i krem koji mi spasiteljka penisa mog podari kao manifest. Trk kući na mazanje. Preživjećemo mi ovo, zastavniče.
Nokija zvoni. Da nije Hari, da li Sonja zna, neko s herpesom, mržnja?
– Zoran Kalezić?
– Da, Zoran S. Kalezić, izvolite?
– Ovdje kabinet direktora za indirektno oporezivanje, da li ste u mogućnosti da dođete na Paprikovac u klinički centar, naš direktor bi želio da vas vidi.
– Svakako, doći ću danas u vrijeme posjeta.
Ne brinite za to, samo recite vaše ime medicinskom osoblju na odjeljenju za postinfarkt intenzivnu njegu.
– U redu. Odvažih se: Jeste li to vi, sekretarica?
– Da ja sam sekretarica, juče sam primljena.
– Aham, doviđenja i budite vjerni do kraja.
– Šta? Da svakako… doviđenja, gospodine Kaleziću.
Diša želi da me vidi, da li da odem ili ne. Dosta mi je bolnica za jedan dan, možda sutra direktore, možda sutra, da budem iskren, boli me kita.
