Pisanje je alhemijski proces, transmutacija, i na taj stvaralački akt primenljiva je, kao idealna metafora i kao mogućna definicija, ista ona koja važi za alhemiju samu: „Alhemija je umetnost transmutacije metala u cilju dobijanja zlata. I treba li reći da ovde pod metalom podrazumevam logos, (logos: reč, govor, iskaz, svojstvo, istina, slava, kvalitet, red, volja, razum, ljudski pojam, um, učenje, istinsko učenje, zakon, mera, postupak, dokaz, matematički aksiom, božji um, klica postojanja, božja reč, posrednik, filozofski problem, zakon i red, nužnost, zakonitost, svetski um)[1], logos sa celokupnošću svojih značenja, kao materiju, kao „građu“, u kojoj se i na kojoj se vrši transformacija i transmutacija što će dovesti (ako dovede) do „savršenog metala“. Taj stvaralački proces, u svojoj krajnjoj konsekvenci, ne razlikuje se po intencijama ni od one druge, istočnjačke varijante alhemije, gde se izgara nad retortama i nad tajnim formulama u cilju dobijanja tečnog, pitkog zlata, koje, u sprezi sa trošnom materijom tela, treba da dovede do telesne – i duhovne – večnosti. No sam proces pisanja jeste, sasvim analogno alhemijskim procesima, istovremeno i misterija i mistifikacija: sve se odvija u tajnoj laboratoriji stvaraoca, u toj alhemičarskoj radionici gde se čuvaju magijske formule ceha (salve es coagula: pročisti i uključi u celinu), no kojima se dodaju i svoja sopstvena otkrića, ta tajna nad tajnama. Jer krajnji je cilj, zapravo, duhovna transformacija, postizanje apsolutnog, a to je domen ezoterije: „Onaj ko ne uspe da dobije zlato“, veli Lieu Hiang, „nije ga dobio zbog nedostatka duhovnih priprema.“
I kada pisac iznosi takozvane tajne svoje radionice, autorske ispovesti, i to je samo deo mistifikacije, ezoterija: lažni recept, gde nedostaje samo jedan, bitan element, onaj za koji se vjeruje da će u tajnoj laboratoriji stvoriti zlato od metala ili od kamena, i zbog kojeg se izgara u samoći. Kada Tolstoj poriče svoju umetnost ili je poriče drugima, on to čini u nastupu nekog paraliterarnog poštenja, nekog grizodušja zbog velike prevare koja umetnost čini umetnošću.“ Književna kuhinja mi je odvratna kao što mi ništa dosad nije bilo odvratno“, veli on. Između književnih teorija, pravaca i prosedea koje pisac zastupa i njegovih stvaralačkih tajni, razlika je velika. Upravo stoga nalazimo najbolje tekstove koji se odnose na tajne stvaralaštva u pismima pisaca, pismima koja ne behu namenjena javnosti. Takozvani književni dnevnici, romani o romanu, teorijske preambule i tako dalje, i to su, rekoh samo deo mistifikacije, ako to nije (što je još češći slučaj) samo jedan veo više preko stvaralačke tajne.
Ako, dakle, pristupam ovom poslu – razotkrivanju nekih „tajni“ stvaralačkog postupka – a na primeru jedne od svojih knjiga, to činim nerado, ne stoga što bi tu bilo neke „tajne“ koja se ne sme otkriti neposvećenima, i ne stoga što govoriti o svom delu na ovaj način nosi u sebi nešto od one gadljivosti o kojoj govori Tolstoj, nego naprosto zato što je, velim, stvaralaštvo mistifikacija, delo je plod tvoračkih zavrzlama, pa kada su te zavrzlame otkrivene, delo gubi, naprosto, deo svoje čarolije. Da budem jasniji: posmatrao sam u svom detinjstvu neke mađioničare (Šklovski navodi sličan primer), koji su me držali, koji su držali publiku, svojim mađioničarskim trikovima u začaranom svetu nečeg natprirodnog, i svojim su nas hokus-pokusima, svojim abrakadabrama dovodili do ushićenja, do nekog metafizičkog drhtaja koji provejava iz svega što imađaše u tome privid onozemaljskog, demonskog, čudesnog. Kakvo razočarenje na kraju, kada je taj čudotvorac, čovek u dosluhu sa silama mraka, okrenuo leđa publici i pokazao nam naličje svoje vještine, jednostavne trikove, lopticu na nadlanici, nož koji se uvlači u korice, kavez sa duplim dnom! Zašto mi je – govorio sam tada sebi – zašto mi je to učinio, zašto me je razočarao! Daleko od toga da sam bio srećan što mi je otkrio svoje tajne! Vrativši se kući, pokušao sam da učinim pomoću loptice neku od tih majstorija koje nam je pokazao, da ponovim te jednostavne zahvate, i shvatih, posle dugih i napornih vežbi, da ne samo što ja to neću moći nikada da izvedem nego i da je taj drugi deo mađioničareve tačke, to pokazivanje naličja igre, ta tobožnja demistifikacija, da je i to bio deo majstorije. Nestalo je magije, nestalo je začaranosti, nestalo je verovanja u ono „nešto“, u ono nešto što je dato samo srećnim i retkim pojedincima, to opštenje sa demonskim silama mraka!
Delo se ne može prikazati s naličja, kao ćilim ili kao prevod kada se uporedi sa orginalom. Delo se ne može prevesti na značenja izvan onih koje ono ima po sebi. Čitalac voli da zna da li je „sve tako bilo“ kako ste vi to opisali, da li ste menjali nešto od stvarnog zbivanja, a samo retki znaju (a to, valjda, više i nisu čitaoci u običnom značenju te reči) da „sve to“ i ne postoji, da „sve to“ i nije nikada postojalo (ne bar tako kao što je u delu „opisano“) nigde osim u delu samom, bila to autobiografija, biografija ili prosto-naprosto roman ili priča. Memoari su još poslednja književna vrsta koja daje privid objektivnosti.
Delo se ne može, dakle, ispisati unazad, ne može se rekonstruisati, kao što se ne može rekonstruisati ni vreme ili sećanje na neka davna vremena (i to je samo nova fikcija, nova stvarnost, nov entitet, novo delo). Ta i takva rekonstrukcija ima istu onu beznačajnost ponovljenog gesta koji nužno nosi u sebi rekonstrukcija zločina: zločinac zamahuje lažnim nožem, na lažnu žrtvu, glumi ubistvo pred očima posmatrača i naoružanih pratilaca. Nema grča na licu, nema krika, nema krvi, nema zločinca, nema delikta, nema zločina.
Čitajte zbornike o književnim prosedeima: u njima ćete naći uglavnom beznačajne anegdote, o tome kako pisac piše, sedeći ili ležeći, ili stojeći kao Hemingvej (a jednog ćemo dana, posle njegove smrti, doznati da je i ta mistifikacija bila ne zbog „kratkoće rečenice i dijaloga“, nego zbog hemoroida!), o tome koje pisce voli da čita, koje knjige: zakonike (kao Stendal), Bibliju (kao Fokner) ili Getea (kao Man) itd. Anegdota je samo izgovor za novo delo, za „roman o romanu“ ili nova mistifikacija. I tu reč mistifikacija ima dvostruko značenje: pisac otkriva svoje stvaralačke zavrzlame i trikove ili podmeće nove (nama i sebi), a s druge strane, mistifikacija je već i sam taj pokušaj da se delo napiše unazad, to traženje značenja književnog dela izvan njega samog: pisac je bio ponesen prizorom, slikom ili doživljajem. Tačno! Ali i to je samo anegdota, i tu je samo reč o podsticaju, o epifaniji. Najbolje i jedino mogućno objašnjenje jednog dela bilo bi njegovo ponovno čitanje.
Stoga je u pravu Šklovski kada kaže da je nekorisno baviti se dnevnicima za objašnjavanje načina na koje je nastalo delo: „Ovde postoji skrivena laž: pisac tobože stvara i piše sam, a ne zajedno sa svojim žanrom, sa čitavom književnošću, sa svim njenim tokovima, koji se bore.“