Juha
Bit ću mjesec dana u tvom gradu,
U malom stanu, u kvartu bez buke.
Svaki dan odlazit ću na tržnicu i od
Tri vlati trave kuhat ću juhu od koje i
Mrtvi mogu oživjeti. Tražit ću od
Mrtvih, kad ožive, da mi pričaju o
Korijenju i o vodama koje teku ispod
Nas. Navečer, plesat ćemo u kolu
Svi. Vrijeme će se povući, nastupit
Će mir i pomazanje. Ruke nečije
Ovit će se oko mog vrata, na tren.
Neću disati, gledat ću zviježđe
Pomirena, pratiti bolesnike do rijeke,
Šaptom dozivati ptice koje čuvaju
Tajnu. Ja te volim, mada ti nisam
Pružila tijelo, dodirnula usnu.
Naša tijela plešu u kolu sa svima,
Glave su nam pune cvijeća koje
Se okreće k Suncu i bliješti kao
Davna mitologija.
Provest ću mjesec dana u tvome gradu
I svaki dan kuhat ću juhu od koje i Mrtvi
Barem na dan ožive.
Biljka, ja
Sve me je čekalo: ručak, odjeća, čaj,
Nije bilo razlike između mene i sobne biljke,
Možda jedino to da biljke ne čuju zvono ili udarac
Žlicom po vrućem radijatoru.
Sobna biljka i ja krademo svjetlost jedna drugoj,
Moje su ruke manje zelene, noge niti ne osjećam.
Ako napravim pokret, biljka će doći u krevet,
I pustiti korijenje na bijeloj plahti, kao usred svemira.
Kozmos sobe začas će se osušiti: čaj se razliti,
Sunce će se povući. snijeg se već spušta s ruba krova.
Koje je moje poslanje? Svrha svijeta ?
Tko nas uopće može razlikovati?
Čekam večernje rituale: kremu od vazelina i ulja,
Malo sira i molitvu.
Biljka će se, nadam se, udaljiti.
Nuernberg
Svi putevi vode na trg: voće duginih boja, mirisi kraljevstva,
Ptice koje su doletjele ravno s krovova muzeja i uske ulice
Na kojima sjede djeca i gledaju duh Dürera koji
Se svakog dana točno u podne ukazuje u centru grada.
U autoportretu – ogledalu vidi se lice i naličje svijeta:
Povorke nacionalsocijalista i kamene crkve, u kojima
Točno u podne, milosrdni mole za oprost i za blagoslov.
Kip Willya Brandta na kojem sjede ptice i posjetitelji afričkog restorana.
I ostalgia, morski miris nostalgije i blagi miris snoviđenja.
Ostavimo povijest i zavirimo u vrtove u Tiergarten i tamo neka
Procvjeta aronija i nek se duša odmori na debelim listovima
Koje je slikareva ruka nacrtala masnim i teškim bojama.
Iranske pjesnikinje
Sve iranske pjesnikinje pobjegle su iz brakova.
Iz kaveza u kojima nikad ne pjevaju ptice.
Ostavile su iza sebe djecu, prazne sobe i
Mirise ljekovitog bilja.
Možeš ih vidjeti kako plešu s vjetrom na ulicama
I kako ih u svoje domove pozivaju samohrane majke.
Možeš ih čuti dok noću pjevaju o žudnji ispod krovova
Ili negdje u zraku, kao bestjelesna bića.
Iranske pjesnikinje, kakvog li zanosa u pjesmi o bogu,
Majci koja sahranjuje sina, o tijelu kao voću
Najzrelijem ili o tijelu kao vrču koji se puni suzama.
Žal za djetetom koje se nikad neće vratiti. Žal za sobama
Punim knjiga.
Čistilište
Čistiliste traje tisućama godina, a
Pakao ne postoji, rekao je netko u
Vrijeme kada su poganske Venere
Palili na lomačama, a ideja o spasu
Posve je nestala: sve je isto i traje
U prostoru bez slutnje o onom što
Se nikada ne može popraviti.
U nedjeljnim jutrima, kada je još
Bjelina na cestama, duše onih koji
Odlaze ostavljaju tragove na snijegu
I čini se da više nema onog ne-ljudskog,
U pročišćenom zraku titraju odrazi
Onih koji su nekom posvetili svoje
Živote.
