DEDA JOVIČINO SJEĆANJE NA KUĆU U LICI
Na Nacionalnoj geografiji gledamo baba i ja
Kako dva ptića u gnijezdu
Kljunićima tuku u glavu trećeg
Dok im mater stoji pored na drugoj grani
S ulovljenom hranom u kljunu
Mirno čeka da nahrani pobjednike
Sinoć smo eto gledali isto na Nacionalnoj
Kako nerođena ajkula u maternici
Ubija prvu do sebe ne može izdržati
Bila curica u komšiluku kod nas
Krivo joj bilo četvorogodišnjoj
Što joj je mama trudna i što će dobiti brata
Ovako se igrale –
Mater legne na leđa pa mala kroz njezina
Usta doziva bracu viče nemoj još izaći Tooodoooreeee
I kad je mater u sedmom mjesecu mrtvorodila
Mala zašutila ne priča godinama
Oj Todore pa ti pobjednike čekaj
CHARLIE HEBDO
Radenko i ja smo u rani septembar 1995. čistili puške uz rov, uz Unu.
Dobro smo nauljili cijevi i mehanizme za opaljivanje zrna.
Zoka ključar napravio je muštiklu za cigaretu od čahure metka za AK-70.
Šesti s nama u rovu bio je tada 45-godišnji tip koji je “imao napismeno
da ne smije nositi oružje”.
Držao se po strani i crtuckao u blok
Jednom sam s njim raznosio municiju duž čitave linije.
Nismo ni riječ progovorili.
Prekjučer šeta gradom, ne prepoznaje me.
Nakon jednog izvođenja ČEKAJUĆI GODOTA, Radenko je kazao da ga je
vidio u publici.
Nenaoružan, s muštiklom bez cigarete.
PARAOLIMPIJSKA HIMNA
Pitam H. zašto u logoru
Nije bilo samoubojstava?
Vidiš ne pretvara se u životinju samo
Onaj koji ubija
Nego i onaj koji je ubijan
Veli
Klaonice su pune nebunećih
Životinja
Čovjek ih mirno konzervira
Puni borbeni ranac
Tako othranjujemo kuniće
I oni se igraju
Reći ću ti i da je Ahil pošao na
Hektorov pogreb
A jest jedan mali kod nas
Pred zoru kad su ga prozvali
Zaletio se glavom u zid
Kao kad led razbijaš čekićem
U limenom lavoru
Tako se čulo
Strah ljuske
Nakon isteturavanja ptice
O GOETHEOVOM KRALJU VILOVNJAKU
Otac i ja smo jučer otelili kravu
Tek što je iz matere izašlo
Sklisko od placentnog znoja
Staro desetak minuta
Neuhvatljivo malo telce
Mi je pulziralo na dlanu
Nije bilo šanse da ga tako
Skliskog čvrsto držim
Brzokucajući specijalitet
Ispod sača
Drva su već iscijepana čekala
“…pogled me ne vara:
Srebrnim sjajem svetli vrba stara.”
Otac se dosjetio
Ostao sam držati tele za jednu mokru nogu
Dok je on munjevito pretrčao iz štale
U kuću i vratio se s produžnim električnim kablom
I fenom za sušenje kose
Tepao mu je
Kao djetetu kojem suši kosicu nakon
Kupanja u plastičnoj kadi
Umirilo se osušilo ugrijalo pod vrućim zrakom
Otac ga je lako zaklao
Potezčićem
Fen je još radio
Spušten na pod štale
I svuda su letjele slamke sijena
“Oca prođe jeza, pa jurnu još jače,
A u naručju mu dete rida plače;
U dvorište s mukom i skršen ulete,
A u zagrljaju već mu mrtvo dete.”
Uvečer smo šuteći jeli
Majka je prala kosu
NUMERIRANE BILJEŠKE UZ PETRA PANA
1973. kiš je dobio nalaz na kojemu je pisalo
da ne može imati djecu
a bilo je pet isprva dječaka
skeletići nebootvori i placente
pa su trojica oteti ubijeni
izraelci
četvrti iz osvete spaljeni
arapin dječak
i peti ovdašnji
nađen u četiri masovne grobnice
trinaestogodišnjak
dvadesetdvije godine sastavljan
kuće im izašle na rupe po dlanovima
zadružni je kreč
kao mlijeko u čaši
stvrdnuo obode na lopati
skeletići zdjelice
nakazice hrpice
onda mojem 74-godišnjem ocu
otac njegov mladoubijeni
iz jasenovca nosi
oba spaljena sina na ramenima
milu 13
đuru 14
na puno se pepela sklupčava
baščelikova hrabrost skrivena u ptici
u srcu lisice na dalekoj planini
pa se te 1973.
brat moj boris rodio
taman da dospije kao kišov nerođeni sin
regrut biti u sarajevu 92.
i proći šest bosanskih ratišta
“jer univerzum, to su tri jabuke
na Sezanovom stolu”
četiri prsta na ekshumatorovom dlanu
jedan medicinski nalaz zagubljen među vozne redove
četiri biografije nečijeg Sina
mistrijice zdjelice
nakazice čavli
VITEZ, HRAST, MIRIS VAFLA
(na 72. godišnjicu pogubljenja Mire Cikote)
Eno, nedostaje šljem, nakon što se vitez Don Quijote odjene i naoruža
smiješnim mačem
Tužnoga lika princ ga oprobava, stavlja ga na glavu, udari ga jedanput
i takvim mačem
Raspada se od slabog dodira, taj jad i bijeda od šljema
Ali, Don Quijote ponovno popravi šljem i ponovno ga postavi na glavu i –
“ne mareći da učini nov opit, on nađe da je to prekrasan i potpun šljem”
Šljem je jednom pravljen i na prvoj provjeri slupan i uništen
Pravljen je i drugi puta, no vitez je odlučio da provjere drugi puta
neće ni biti
Da, to je doista prekrasan, čvrst i potpun šljem
Narodnu herojku Jugoslavije Miru Cikotu, rođenu Pralica, ustaški su fašisti
objesili 27. 8. 1942. u Prijedoru, na tadašnjem glavnom gradskom trgu s
česmom zvanom Jereza
Sama je, zapisali su svjedoci, hrabro navukla omču oko vrata
Bila je sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Prijedor (naslijedila uhapšenog pa
ubijenog Muharema Suljanovića), majka djevojčice Ljilje i supruga predratnog
sudije Bože Cikote
Mira je partizanima u proljeće 1942. dostavila precizan raspored ustaških i
njemačkih snaga u gradu, zahvaljujući izvjesnom Kotarskom, doušniku među
ustaškim činovnicima
Prijedor su 16. maja 1942. partizani oslobodili i
čuvali teritorij nešto manje od mjesec dana
Partizanski avion se spustio pored čaršije
Komandant je bio Josip Mažar
zvani Šoša
U zanosu osloboditelja, partizani su pobili do 400 civila u čaršiji
i okolici i pokopali ga u četiri masgrobnice na Glavici u Čirkin Polju
Onda su se Nijemci i ustaše vratili u grad
Počeo je pogrom i ubijanje Srba, naroda, antifašista na svakom metru
Silna je nejač bježala u Kozaru pred fašistima
Miru su s kćerkom ustaše uhvatile u zbjegu
Tukli su je
Pred kćerkom
Kod Henića dućana
U Crnoj kući, u Banja Luci
Na smrt vješanjem osudio ju je ustaški sudija Marić
Možda i predratni kolega sudije Bože Cikote?
Dovedena je iz Crne kuće na trg s česmom zvanom Jereza, u Prijedor
Hrast se njihao na vrelom avgustovskom vjetru
Miru su objesili na njegovu veliku olistalu granu, što se prelijevala gotovo
nad česmu zvanu Jereza
Pa su partizani pobijedili
Ustaškog sudiju Marića, o istu granu, o isti hrast su objesili
pored česme zvane Jereza, na tadašnjem glavnom gradskom trgu
Isti hrast, isti trg, drukčije jutro, drugi vrat, namotaniji konopac, još više
naroda, buke i bijesnih povika
Šljem je jednom pravljen i na provjeri slupan
Pravljen je i drugi puta
Hrast je posječen
Jednoga proljeća pred novi rat
Mirisala je čokoladna smola iz Tvornice keksa i vafla MIRA CIKOTA,
pored željezničke stanice
S druge strane ulice, suprotno od trga s česmom zvanom Jereza,
spomenik je doktoru Mladenu Stojanoviću, legendarnom partizanskom
komandantu, Narodnom heroju Jugoslavije
Njemu je u pogled brat njegov kipar Sreten, UVAJAO obješenu Miru i
hrast, s trga preko puta
Hrast se sručio na zemlju
Pred novi rat
Čokolada je mirisala
I gimnaziji MIRA CIKOTA u Bosanskoj Dubici su promijenili ime
Nakon novog rata
I osnovnoj školi MIRA CIKOTA, ime su promijenili, u Prijedoru
Nakon novog rata
Tvornici keksa i vafla ostalo u imenu samo MIRA
Nakon novoga rata
Nova je i česma, nekada zvana Jereza
Na mjestu gdje su objesili Miru Cikotu, gdje je poslije visio
njezin sudija, gdje su hrast bogat oborili – sada stoji divovski
šestmetarski krst, u metalu i bronci,
spomenik palim srpskim
borcima
Nakon novoga rata
Hrast je pao
Isječen potom
Na istom mjestu, gotovo iste visine, novopodignut krst
I Mladen, doktor, heroj Jugoslavije, preko ceste, s petokrakom na kapi,
s pogledom na hrast s kojega je otišla Mira, krst sada zagledava
RAZVAJANIM vidom
Onim vidom u kojemu su Mira i sudija na konopcima,
i hrast,
od kojega su možda stolice pravljene
Za neka novovješanja na trgovima i trgićima
Hrast je jednom sađen
I na provjeri slupan
Ljude se vješalo na njega, na jednu mu olistalu granu
Umjesto njega
krst je sađen drugi puta
I provjere neće biti
Da, to je doista prekrasan, čvrt i potpun hrast
U bronci i metalu uscvjetao,
neobjesiv, usprkos svim konopcima svijeta
Eno i vitez Tužnoga lika, na onoj strani ceste, suprotno od trga
s česmom zvanom Jereza
(od “Jugoslavenska Radikalna Zajednica”)
čeka Sretena
Da ga odmrzne
Da odu
Ponesu smiješne mačeve
BILJEŠKA O MRVLJENJU
Prema Talmudu, anđeli pjevaju hvalospjev Bogu, te odmah potom nestaju u ništavilu.Istodobno se opet pojavljuju i pjevaju, nestaju, poju, izgorjevaju, grlo puno pepela opet kvase i nanovo zapjevaju.
Takav krug činim s ogledalom, s textom.
Rekreiram, rekonstruiram svoj lik odmaknut, i odmah se u nj utapam.
To je taj propuh čuvan u zavjesi, nihilirajuća sila svijeta.
Zrak, ostatak zraka, međunotni dah u pisku saxa beznogog crnca.Neodsviranost, notni umor.
Krzno se smrzava čim ogoljavaju vratovi.
Tek zanoktani kažiprst fetusa već nekome pokazuje put.Već jagodicom pipa oroz puške.Biti mišić razrezan dovoljno da može zinuti za poj.Biti svoja odsutnost u pjesmi.
Jedan će mladić, u Canadi, magistrirati na mojoj poeziji.Na njezinom antiratnom diskurzu, kaže.
Vrijeme za pogrebne svečanosti, higijanska ispiranja mesa nakon obdukcije.Akacije na prozoru mrtvozornikove sobe.
Pa ipak je ta obdukcijska namjera već postojala u textovima.Računao sam, očito, na kupanje mesa pred zemlju, na propise postupanja s raspadajućim.
Odsutnost se dovršila i usne opet hramaju pred govor.Uskoro će izgovor, molitva za pauzu pa dionica tišine.
Prostor u kojem se moja odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku.Samo zaboravnost dozvoljava da text ostane.Zaboravan bog i u anđelima vidi meso. Da ga mogu strašnije ispjevati.
PARTIZANSKO GROBLJE
Sve što se rimuje, ima mlaku vodu između
Niti pčela nije toplokrvna, a med je vreo
Zemlja za moju visinu udaljenija od neba
Na kućni prag odvuče se tanka sjenka neprijateljevog sina
Svjetlucanje ide pod suhu trbušnu maramicu
Praznoutrobna starica – rezervna municija u borbenom rancu
Uz konzervu ribe
Onaj čiji se šapat gasi u susjednoj sobi
Koji se još nada mojem, nečijem uhu
Ponovimo
JKP Novo groblje prekopalo je staru dječiju parcelu
Preko puta Aleje velikana
Više od dvije stotine dječijih grobova
Proširuju parcelu za velikane
I prvi velikan nekidan legao
U prostrane krevete zavuče se cviljenje miševa
Skidanje uniformi –
Civiljenje miševa
RANE U GENIZI
Na hebrejskom genizah znači “pohranjeno”
I može biti soba u sinagogi
Gdje se odlažu islužene Tore i svete knjige
I može biti mjesto na groblju
Gdje se nečitke knjige sahranjuju
Jer bi u njima ipak
O ipak
Moglo biti zapisano božje ime
Znam za božansvenost koja se metkom
Nadahnjuje
I njegovom prolaznošću
Onaj koji je pisao knjigu nazvao je La Commedia
Samo komedijom dakle
Bio je temeljit i precizan i zidao 14 000 redaka
U tercinama
Između 1308. i 1321.
A djelo je objavljeno tek 1472. u Folignu
Imenom La Commedia
Radi se o Uskrsu iz 1300. i putu na kojem je
Vodič najprije Vergilius Publius Maro
Kroz Inferno i Purgatorio
A onda i Beatriče kroz Raj
Pridjevski epitet “božanska” dodat je tek 1555.
Inicijator Boccacco
Dodavši svoj tekst U SLAVU DANTU
Posljednja je riječ svih pjevanja – zvijezde, stelle
Biskupsko sjemenište Lavovi kod Kotora
Franjevačko
Donijelo je odluku da u godini 1910.
Objavi prijevod La Divina Commedia Dantea Alhigieria
Uskršnjeg tog putnika iz 1300.
Braća su franjevci te 1909. također odlučili da se ne može
Epitet “božanstvena” dodavati kako se komu prohtije
Ne može božantveno uz svaku riječ drhtati
Sljedbenici su se asiškog ptičjeg sugovornika
Dogovorili
Da komedija nikako ne može božanska biti
Te su u Kotoru 1910. u sopstvenoj nakladi
Biskupskoga sjemeništa dakle
Tiskali u prijevodu Frane Ticića Uccelinia
Danteovu LA DIVINA COMMEDIA kao – DIVNA GLUMA
U genizama prostruji napetost
Kao kada imenicama pucaju himeni pri samoizgovaranju
(DIVNA GLUMA, Dante Alhigieri
Biskupsko sjemenište Lavovi, Kotor
Format 25puta17 cm tvrdi uvez broj stranica 594
Kuna 350, 00
Antikvarijat, Preradovićeva 5, Zagreb)
Takav jedan primjerak DIVNA GLUMA
Bio je pohranjen u antikvarnici nepoznatoga
Knjižara u Sarajevu
Sudeći po vlasničkim insignijama na prvoj stranici
Žigovima i pečatima
Knjiga s Danteovim tercinama bila je potom u
Osobnoj knjižnici slikara Ivana Tabakovića
U junu/lipnju 1993. na gradačačkom ratištu
Gdje je bila i Gradska brigada iz Prijedora s profesorima i slikarima
I glumcima
Knjigu je na zgarištu pod ruševinama župne crkve
Ledenice Donje
Našao ponovno slikar Veso Sovilj
Pokazuje mi okreće knjigu
Danteova La Divina Commedia u izdanju Biskupskoga sjemeništa Lavovi
Probušena puščanim metkom
Točno po sredini gotovo matematički precizno
Mogli smo se gledati kroz Dantea
Posljednja je riječ svih pjevanja – zvijezde stelle
Onda Sovilj otklopi naslovnu koricu
Ukaza se originalna posveta tiskana ušivena:
“Posvećeno slozi i ljubavi Hrvata i Srba,
istojezične i krvne braće!
Kotor, 1910.”
Metak je prošao kroz
Pakao Čistilište Raj
Posvetu tiskanu u stranicu
Ime Danteovo
I otišao
Nepreveden neprevodiv
Za knjigu i cijev kroz koju je prošao
Metak je genizu ranio
Božanstvenu neizgovorivost doslovce preveo u – šuplju komediju
I slikar i ja se gledamo kroz Dantea
Blatnih čizama
Već nečitki mrtvi ozbiljni
