STOLAR
Bile smo tri, sad samo ja na Odjelu. Sve nam žensko povadili, pa smo bile potpuno prazne.
Sad samo ja.
U meni bi svijeća mogla gorjeti, a da je ništa ne zaljulja. Ni vjetrića niotkud a nema šta ni zagrijati, ničemu nije vruće.
Vosak bi se sklupčao.
Kod nas u selu isto kad netko umre iz kuće, ulazna se vrata skinu i pokojnika se na njih polegne, sve dok se škrinja ne donese.
Tako kuća bude širom otvorena, bez vrata.
I svi mogu ući.
Na našim ulaznim vratima ležao did Martin, dva ujaka, tetak i tetka Amalija, mladoumrla Spomenka…
Kad su nam kuću spalili samo vrata ostala.
Nekako nisu mogla stati na onaj svijet, kao u pretrpan kamion.
Pa ih vratilo.
Još ponešto nabrzinu da zatvore.
STAKLOŠKRINJARSKA
Sedam ćelavih djevojčica na
Onkologiji
Jedna noćas namoljela boga
I eno
Ga s kesom posjetnih jabuka
Luta hodnicima traži
Lazara
Krtice izlaze iz zemlje
Da umru
Brže od cvijeća
A KIŠA SE SUŠI NA MLADIM ŽIVOTINJAMA
Vjeverice zaborave
Gdje su ljetos sakrivale zimnicu
Pa traže
I ona tako:
Sahranila curicu odmah iza granate
Uz proplanak
Sad je ne može naći
I čuvarici ludnice na noć vješanja pričala:
baš sam je na suho ostavila
ko lješnjake
ko oraščiće
e sad jel to kraj ove šume
jel to u ovom ratu
među ovolikim ružonošama
ne znam
GOLGOTINJA
Kad je snajperisti umrla mater, svi iz zgrade došli.
Ono malo staraca i mlad raspjevan pop. Svi pratili – plakao, brate, i na ono oko.
Šta će, ne možeš birati kojim ćeš okom plakati, kad već možeš kojim ćeš nišaniti.
Korpe s grožđem, koje Bruno Schultz nije stigao opisati, a svake se godine ponove, i u sivlje pepeljenoj boji.
Pazuho Pinokia isteše se od trešnjinog znoja.
Ili, anđelarnice.
Isto imaju tapete: lovci se okupljaju, dogovaraju rute, spaljuju tragove psećim praćenjem.
Bolesnoj zvonolivčevoj kćeri umorna lasta sleti na glinik, na zvonik.
Smežuraju ti jagodice na prstima,
Kao materi, kad uđe svana gdje je prostirala veš.
Počele mi pjesme odozdo zaleđivati, sjeverni zidovi riječima otežaju. S juga se vidi polegnutost, nemar u značenju, zarasline.
Kada se konačno odnesem tamo gdje se ovoliko nosim, mene neće imati šta doći, mene neće imati čega donijeti, neće me imati koliko ostaviti, kome, niti zašto.
Što se odmah ne ostavim – i tako sam golgotinja.
Glava prestane biti glava i postane lubanja.
Postane pismo, grbljana rakija i jabuke prokucane na krstove.
Dječaci još suše pletene rukavice na stubišnim radijatorima.
Sanjke kaplju.
Bljuzgav, mrkvaren Snješko, bajonetom juri sunce.
DOZIMETRISTI
Godine 1995. NATO dvaput krstarećim projektilima s
Mediteranskih brodova
Pogodio predajnik na Kozari
Nedaleko visokog spomenika partizanima
Poslali sedamnaest mladih vojnika s maskama na
Pincgaueru
Da počiste toliki lim i krš i aluminij i beton
Prvi put vidjeli šljivik pun mrtvih
Ptica, vjeverica, lisica, štakora
Jedni uz druge leže ježevi i srne i vučići i zečići
U sljedećih deset godina, dakle do 2005.
Svima rakovi na jajima, na mozgu, na grlu i
Plućima, po krvi i limfariji
Jutros u burekdžinici mladi nasmijani
Radio operateri
Neobično malih stopala
Za razgaženom čizmom po nebu trčati
SESTRA JASENOVKA
Dementna baka na palijativnoj skrbi
Mladoj časnoj sestri ispričala krišom
Kako su u zemunicama u šumi
Krili se jednom od ustaša
Koji su željeznim dugim bodežima tražili
Žive iz sela
Sedmoro njih
Ona dlanom preko usta držela bebu od mjesec i šest dana
I držala
I držala
I udavila i ridala i u zemunicu ukopala u svojoj košulji
„Svake noći
Meni taj mali plav sav dolazi i šapće li šapće –
Ne bi ja majko ni zucnuo
Što me ubi
Što mi čeljust zdrobi?“
Dementnu baku su umrlu našli
Licem ispod jastuka
Nema puno do te šume sa zemunicama
Evo vas sestra može odvesti
