GRLO ISAAKOVO
I
Dedi Enki našli neki dan sina nakon dvadestčetiri godine. Toliko i imao. Bio u tri masovne: trup i glava u jednoj, lijeva noga u sekundarnoj, obje ruke u tercijalnoj. Nakon kolektivne dženaze za njih stojedanaest dedo Enko šutio šutio i na noć veli – a šta će mu noga. Ako mu u dženetu daj bože zatreba, nek pošalje nekog dolje po moju, kost je kost.
II
Sin nam se u subotu ubio. Ispred veteranskog doma, uz spomenik. Jučer smo iza kuće mater i ja zapalili veliku vatru i redom u nju bacali: tri košulje, pet džempera, par cipela, adidaske, kape, šal, pidžame, par papuča, sat, lopte, šorceve, traperice, knjige, ćebad, ruksak, vindjaknu, par skija sa štapovima i slike – iz vrtića, s mature, s ekskurzije, s rođendana, na moru, polaroidi s Plitvica, na zimovanju, sa zakletve. Zadnju sam nabacili uniformu, rukavi se ulijepili za polaroide, pa skupa precvrčuju plav dim. Onda me mater počela udarati štakama sina. Posljednje sam ih bacio vatri, kost je kost.
IZRADA CITRE
Nikoli su zbog raka u grlu morali prvo zračiti, a potom i odstraniti glasnice, glasne žice, e da bi spriječili metastaze na mozak. Mjesecima nije govorio i nabavili su mu aparat koji je prislanjao na opustjelo grkljansko mjesto i preko mikrofona i zvučnika krkljao o svačemu. Teško slušljivi i razumljivi Nikolini krkljaji, iz vrata bez žica poput golovrate gitare.
“OM je izvor svega postojanja koje dolazi od vibracija, od zvuka”, pišu The Beatles, u fusnoti uz pjesmu ACROSS THE UNIVERSE ( JAI GURU DEVA OM ).
Nikolin se OM smanjio na pištanje, tiho, sve tiše, sve hrapavije i hrapavije, do konačnog umiruća. Kad god naiđe kakav pust vrat, preostao i napušten aparat se uzbruji, kao da je Nikola svoje sitnokrkljane molitve ušaptao u njega na čuvanje.
POKRIJ SE
Lokalni običaji pri pokopu u selu porijekla moga oca, Bjelajci: kada se položi sanduk s tijelom u zemlju – prekriju ga prvo veliki bijelim vezenim stolnjakom, a potom debelim zimskim kućnim ćebetom. Nakon toga postavljaju bijelu svježe izblanjanu dasku, preko cijele dužine sanduka.
Tek tada ide zemlja. Negdje pri polovici posla zatrpavanja, kad se više od zemlje i ne vidi kovčeg s tijelom, grobar siđe u raku doslovce ugazi zemlju, izgazi je kao da gnječi bosim nogama grožđe, isto i zadihan, isto i znojan.
Pa drugi sloj zemlje. Strina Gospava ima jednostavan odgovor na moje pitanje zašto se stavlja debelo, zimsko ćebe i mirno veli – da se ne čuje kako zemlja udara i dobuje o sanduk i da poslije kostima treba ćebe, kasnije, kad pravo zazimi, ovo je ništa.
A zašto vezen stolnjak, strina? Pa za trpezu veli, onako sićušna i uplakana, poput pahulje neozljeđene ičijim očima. A vino otplače ugnječeno grožđe čim ga tko guta, dodade strina Gospava prije nego sam uopće stigao išta da zaustim. Da zaustim, tetovažu istog imena na različitim rukama.
TANKER UZ GRANICU
Kada je umrla strina Milja, sjedio sam do peći, na sećiji, mislio sam kako jedno srce, negdje sam pročitao, u toku samo jednoga dana ispumpa 7 000 (slovima – sedam hiljada) litara krvi. Preračunavao sam u sebi, pa to su desetine naftnih tankera, u toku nečijeg jedinog života.
Na simsu prozora, uz sasušenu krišku limuna, uvijali su se napušteni strinini morfijski flasteri. Gledao sam ih sa sećije, složene uz čašu sa zubalom pokojnice. Istiktakava se tako sedam hiljada litara eritrocitata s jedne na drugu stranu nas, mislio sam.
Kakva kretajuća sila, žilonosna, tankeri s muljevitim, skliskim crvenilom, voženi s kraja na kraj nas. I stanu.
Pa je prošlo četrdeset dana. Na istoj sećiji gledam u nedirnutu čašu sa zubalom, požutjelih oboda vode negdje do pola. Polovica zubala virila je iz vode u čaši. Flasteri su odnešeni, ali je limun ostavljen, posve sasušen.
Dvijestotineosamdeset hiljada litara od strinine smrti, samo je moje srce napumpalo. Cijeli svijet ništa i ne radi, nego nosaju srca koja pumpaju kruženja i griju meso krvokrovnih kućica.
I rodbina se okupila, i svinjče su za pomen uklali i pripremili.
Iza kuće, vidio sam kroz prozor sa strininim napuštenim zubalom, išpricano srce na svinjokoljčevu dlanu; grčilo sa na šmrku tople vode.
BALZAMIRANJE LENJINA
Izvade se pluća i jetra, svi unutarnji organi, pa mozak sa zadnje strane lubanje. Izvade se prave i stave istonijansirane umjetne oči. Dlake brade se voskaju, neće se više nikad ni kosa ukikavati. Poput ptice pred punjenje : ispere se unutrašnjost destiliranom vodom, antisepticima, acetinskom kiselinom, kloridom, formalinom, glicerinom, opet vodom, isperu se rebra, zasjaje se. Potom se uštrcava u rastegnute, sive i mrtve arterije osam litara balzama, i koža živne, prvo se malo crveni od stida, onda se umiri i oboji bojom slonovače i mrtvac bude lijep. Onda se ostavi malo dalje i gleda, kao Michelangelo Davida. Da bi Golijat bio taj što gleda, trebalo bi da nakon raspadanja ostane samo kamen iz bubrega, prebačen možda za pod glavu. Sve se na kraju kremira, ostane možda držalo budaka za Trockog. A danas bogati Rusi kupuju lijesove od kristala – pa kad se raspadnu, kosti im se cakle kao modra galica, na štoku prozora.
GRIMMOV KOLAC
Ušli lopovi u minsko polje. I ukrali dvije mine.
Obezvrijedili, prevrednovali i ponizili minsko polje, vrtni nasmijani patuljci..
A jedan je pred skoro četvrt stoljeća brižljivo postavljao nagazne i potezne mine, mapu i sad čuva pod jastukom, kao osušenu molitvu.
Ismijali mu mapu, uvezanu u koži, njemu, ostarjelom mineru, zluradom smješkalu što je mislio čekati na zaraslu smrt između njihovih sela.
Tijekom Trećeg Raicha, nacisti su usvojili Grimmove priče u svrhu propagande. Recimo, tvrdili su da je Crvenkapa simbol njemačkoga naroda i čiste arijske rase, kojeg ugnjetava židovski vuk ili da Pepeljugu njezina arijska čistota razlikuje od sestara mješanki.
Tako je miner svoju bajku, svoju mapu čitao pred spavanje godinama, uvijek vjerujući da će Crvenkapa zaći u njegovu šumu. I kao Pepeljuga bosom nogom, zapeti.
MALA NAŠA MASOVNA
Otac i ja kupili porodičnu grobnicu
Na gradskom kraj ceste uz toplovodne cijevi
Za četiri osobe plus još dva mjesta
Mala suha betonirana
Privatna masovna
Na dva kata ni kapljice vode usprkos tolikim poplavama
Sve suho stari i ja silazili glas unutra odzvanja
Našao sam i blato sebe s neba sastrugano
Skroz u ćošku drhti boji se pitati da malo vani izađe
Da u kakvoj saksiji s balkonskom ružom
Pričekuje latice
ZAPIS APISU
Dok je bio dječak Dragutin je
davio ptice
pravio zamke za golubove,
štigliće i kreje i
i hvatao ih
mater nalazila oko kuće
pridavljene
nesahranjene ptice, ptičiće,
komade krila
Iza ograde i na kraj bašte
prvo je na mačke sumnjala,
onda je mučila misao
da nijedna ne bi ostavila
hranu
Odvela je maloga hodžinici
ova uze rastapati olovo u
aluminijskoj kutlači
Dragutina počučnutog pokri
dekom po glavi
uze rastopljeno olovo
izlijevati u vodu
a sve malome nad glavom
oponašajući ptičji zakret
krilom i u bradu šapćući
Olovo u srazu s vodom pukne
i zadimi
a hodžinica čita oblike koje je
olovo načinilo –
jaje i nož, za njima stopala
Ne daj mu da iukakav rat ide
kad putem vojska naiđe, reče
materi
ptice će prestati daviti samo
ako s vojskom ode
Jer on je onaj koji će kralja i
kraljicu ubiti
a ptice će pjevati
JEŽENE KOŽICE
U daščanom svinjcu tri se
svinjčeta zabili u ćošak
cijelcatu noć
Ne daju četvrtom da im priđe
Znaju odnekud da će on biti
klan, ne daju mu k sebi
Boje ga se, grizu ga i tjeraju
On očajan ide od zida do
zida, od ćoška
Do ćoška ali uzalud, uvijek se
trojica udružuju protiv njega
Sviće i između dasaka
probija se proljetna svjetlost
Pred kućom pale vatre i
kotlove s vodom griju
razbuđeni ljudi
Prilaze i iz ćoška svinjca
izvalače tri svinjčeta –
Kolju ih, polove, kače na
kuke, razutrobljuju
Onaj što je ostao
Onaj što su ga cijelu noć
progonili
Trese se sam – vidi između
dasaka –
Netko od ljudi pjevuši
Golovrate noževe briše
keceljom mlada majka
Mačor se izvlači iz ostavljene
zadružne čizme
Obilazi kantu s vrućim
crijevima
