USTANE U ČETIRI I PLAČE
Maksov frend živi s dementnom materom.
Neoženjen, sva ratišta prošao. Šta može drugo, veli Maks, kad uvečer idemo u grad – prvo je išamara, da je malo prepadne, da se ne izgubi, čovječe. Onda je nakljuka apaurinima i rakijicom.
Pa mu mama spava.
Da mu se ne izgubi negdje, veli Maks, čovječe.
A mi idemo u grad, nas dvojica, pedesettrogodišnjaci, frendovi s prve linije, kaže Maks.
Upoznam frendovu mater – bila davno slikarica.
Sve u podrumu propalo.
Onda počela gubiti vid.
Onda počela gubiti um.
Prepričavala mi slike iz podruma:
1. “Pored ruke sjedi mirno rukav uniforme”
2. “Sve što me moglo ikada vidjeti, zažmirilo me”
3. “Ruža razdvoji sjenku
Od vrtlareve ruke
I uvije se, pokrije se”
Nek ruka šamara sama.
ZUBIĆ VILA
Zokina mater u maramici sačuvala njegove
Mliječne zube –
Očnjačiće, kutnjačiće, sjekutiće
Kada ga je na ratištu raznijela granata
Nije ostalo ništa
Zato je maramicu ušila
I sakrila u svoju
Zasmrtnu sivu haljinu
Sanjam ga sinoć kako
Zečjoust glođe zvijezde po nebu
Snešen joj u grudni koš
IZ KNJIGE REŽIJE ZA ANDRIĆEVU “GOSPOĐICU”
(za Sanju i Sema)
Svjetlost padajući u sobu potkresuje stabla u dvorištu, vidim kroz prozorske rebrenice.
Patike s blatom nakon Aidine dženaze nisam oprao desetljeće. Bile u dnu plakara, pokrivene vojničkim čizmama. Pola teglice sasušenog blata, sastrugao sam s patika.
Valja misliti, da će upravo za ovu teglicu zemlje, lakše joj biti izaći na Poziv, jednom kada se bude odlučivalo.
Teglica, pola teglice sasušene zemlje, s dna njezina mezara, u koji sam sišao onda, da je položim u vodu i blato, na onaj kišni dan.
Noge mi promrzle unutra.
To je sad više Aide, nego u mezaru, pomislim.
Sva šparana tješenja za svoje očaje, potrošio sam. Eto što je ostalo, pola teglice.
Položim je na prozor, na sims. Urna, koja bi da je žardinjera, ili možda obratno.
Taman za dosaditi, posaditi cvijet. Dosađivanje teglice s Aidinom zemljom. Zapravo, ležajem. Dosađivati ružu.
Dosaditi joj, pa je posaditi.
Šahovske se figure također raspadaju, pčele ubijaju dimom, pomislim, kažem naglas, pritvorim bolnički prozor…
Baka Anka je tako naglas razgovarala sa svim svecima koje je znala, gotovo da se nasmijem u mraku bolničke sobe. No samo mi se donja usna zategla, nikakav osmjeh.
Kao dječak, prikradao sam se i slušao je kako naglas govori svetome Franji Asiškome:
“Govorila sam s pticama kao i ti, sveti Franjo, i redovno ih hranila. Tako sam jednu jesen hranila lastavice, svaki dan, svaki dan. I tako su se ugojile da nisu mogle uzletjeti, nisu mogle poletjeti na jug…..Sve su od zime uginule, meni pod strehom, sveti Franjo, meni pod strehom. Kaži mi, sveti Franjo, šta sam mogla, nisam znala da su selice, da su lastavice, meni su sve ptice iste, sveti Franjo, šta sam mogla, šta sam mogla?”
A onda izmjeni glas, pa imitirajući kako misli da bi sveti Franjo odgovorio njoj, glasno veli – “…letjeti Anka, morala si poletjeti umjesto njih, dušo!”
(iz ciklusa IZ KNJIGE REŽIJE ZA ANDRIĆEVU GOSPOĐICU)
