1.
RUŽNIJA RUŽA
Olovkom odebljavam riječi ošućene na vjetru.
Ulje na platnu kao da je bilo gola princeza, pa se stidno ucrvenilo. Nečija rana upravo dobija koru.
Neće me kisik, nemam što disati. Čaša vode i glista, čitavu noć u moj vrt unose tajnu.
Draženkov je otac umro na isti dan kada i moj.
Govori mi kako mu je majka sinoć dala očev parfem s ružinim mirisom, koji je ocu kupila za posljednji rođendan, ne mogu to baciti, rekla mu.
Čovječe, i meni je majka poklonila očev parfem, gotovo da sam viknuo.
Eh, veli Draženko, mi na njih mirišemo po rođendanu, a oni se raspadaju, najružnija ružo.
2.
JONA NAŠ, NAŠ JONA
Svako jutro on ribari, poznaje vodi svaki kut, ne može od njega ni kap postati pahulja, da on ne zna po cijelom tijelu.
Ima duboke čizme, skoro do prepona.
Gledajući s obale dok stoji posred rijeke, vidim kako mu rijeka lomi noge i leluja ih površinom.
Dok govori, u sjenku mu kroz usta ulazi voda.
“Znaš li za Mikija Grka, onog što je čuvao dvoranu Mladost i bio drugar sa svakom generacijom?
E, vidiš, iz Grčke je puno hrane donosio preko crkve, i puno djece nije bilo gladno, puno djece bilo nasmijano, za doba rata.
Umro je nedavno, u bijedi, potpuno sam, isključili mu i struju…
Ista ta djeca.
Koja su prvi put vidjela slatkiše, zahvaljujući Grku.
Zato mu zbog šećera obje noge odrezali, do prepona.
A i dvorana se ne zove više Mladost.”
Gledajući s obale, odoše mu noge, dok govori.
3.
DUBRAVKA
Ptice joj se guraju u kutove očiju.
Poludjela je kada je gledala kako joj ubijaju brata ‘92.
Pred pokojnom majkom. Ona bila pod stolom.
Sad tako luta gradom. I sjednemo na klupu, par metara od mjesta gdje je obješena Mira Cikota.
Skupljam izgorjele šibice, kaže mi, i dala bih svome sinu ime Vuk ili Lav, Leon.
“Znaš li ti da se Cigani boje zečeva?
Samo vikneš ŠOŠOJ, to na romskom znači zec, i svi ovi prosjačići s trga pobjegnu…..Ozbiljno, probaj….”
Naglas se smije.
Pitam je što se smije.
“Pa ja se prezivam Zec.
Još zamisli sina – Vuk Zec!”
A da imaš kćerku, pitam je…..Pa Ptica Zec, smije se –
“Ptice se mogu zavući pod stol tražeći mrvice.”
4.
OPLAKOTINA
riječi su ostale da vise u zraku
jedva sam ih skupio
da bih imao čime disati
pa šapćem:
kako je bogu dok je od mene vjerovan
a kako kad se vjerovanost u njega smanji za mene?
kad mu se vjerovanost umanji za mene
dovjeruje se mojom sjenom
mojim dahtanjem u mraku
kad je od mene vjerovan
ja se smanjim za njega
on dahće u bezvjetarju
udebljavan mojom vjerom
5.
DERRIDA O CELANU
“Svijet je otišao, moram te nositi” jest stih P. Celana (Paul Ancel) iz pjesme Veliki užareni svod, koji će biti uklesan na grobnicu Cvijetića u Prijedoru.
Tako dogovaram s majstorom.
Kamenorezac počinje brojati Celanova slova. “Plaćate po broju slova…” veli mi, dok užasnut prošapćem – o, zaboga zaokružujte, zaokružujte, nemojte Celanu brojati slova!
Bogogrđe prodavca jabuka. Oblaci isišu i osuše ptice. U milosti sklonjene sjekire cvjeta bagrem, miris mu već osjenčen.
Tata je bio biljka.
Cvijetić cvjetić. Cvjetić Cvijetić. Gladiola s kateterom.
Grobar je rekao – znao sam ti oca – hladnjača gratis.
Celanovo slovo sedam maraka, hladnjača gratis.
Veliki Petak i pravoslavno soliter miriše na svježu ribu.
Moj sin i ja
igramo se dozivanja angela.
Meni sav grkljanik ispjevan i suh
a on mrtav u utrobi moje žene, pa se ne čuje.
6.
ŠTO ZAPIŠE NEMARAN VRTLAR OCU IZA SMRTI
Mama i ja gledamo kviz Potjera
Otac pored umire
“Lovac odgovara točno
Dva je koraka iza vas”
Na balkonu kaplje oprana mamina crnina
Tuče u lavor
Jedna kap, dvije…Prespem ih i
Dopunim vodu ptici u kavezu
Komadiće izgriženih pa ispljunutih
Noktiju pokupim
U sobi kraj kreveta
Gdje je ležao bolestan, pa mrtav otac
Tatine plastične gornjovilične zube
Ostavio u kutiji, u špajzu
Na kutiji piše ime još od operacione sale.
Iza zimnički orasi u kesi, ljetos krskani
Nebo je bilo vruće
S koliko prijetnje sam se molio
Pokretima kažiprsta u zraku
Kao da omotavam ptičji vrat i lomim kičmicu