GLAVA DVADESET TREĆA
Rambo, Zoran Mršić, bio je s jedanaestog kata, najmlađi, uz dvije sestre. Zoka je od roditelja bio čekan kao “ozeblo sunce”, da nastavi lozu, da stari ima sinčinu. I Rambo stigao, rođen sa sedam mjeseci, nikada nije prelazio ni pedesetak kilograma. Tih i povučen u sebe, kao da se izvinjava svijetu što je tu i što postoji.
Imao je talent za nogomet, i Goran ga je, kao daleko najkompetentniji, uporno stavljao u tim Crvenog solitera, iako se činilo da će prije lopta išutirati Ramba, nego on loptu. Godina imao, pristigle za rat, devetnaest i pozivi se zaredali. Otac išao u vojni odsjek, molio, kumio, nudio se u smjene za rov umjesto Ramba… Sve uzalud. Nije moglo. Odmah u prvo ljeto rata, 1992. čim su počeli raspuštati koncentracione logore – bilo je, čini se danas – najgore. Na gradačačkom ratištu, i na brčanskom, bio sav muški dio Prijedora, izuzev staraca, žena i školske djece. I tako, Rambo pravac za Gradačac, iako snage nije imao ni za pušku nositi. Jedinicu srpske vojske sastavili od gradske djece. Jednoga maglenog kasnoljetnog jutra išli kamionima na izviđanje – Rambo, Đani Akijev, Savin, Knedla, Adža, Desnica, Stanković, Anđelo, Velo Živković… I izgleda da su u povratku upali u klopku. Adža pričao kad su ga dovezli s ratišta, pričao pred Crvenim, još u krvavoj uniformi:
“Na našem dajcu nije bilo cerade i bili smo iza, drugi kamion. Prvi je bio pokriven ceradom, buraz, i bolje je prošao od nas, buraz, ali smo se mi zato sve bolje vidjeli. Kad je počelo rokati, buraz, sve se usporilo. Kao na filmu, sve usporeno. Metak pogađa nekog dečka u čelo, glava trza natrag, on pada, buraz, sve usporeno, bez zvuka. Okuku prije klopke, Rambo i ja zamijenili mjesta, buraz, na izlaznoj strani dajca. Daj, veli mi, da ja budem do izlaza da malo gledam prirodu. I, zamijenimo se, buraz, okuku prije sranja, buraz. Prvi ga rafal razrezao na pola, buraz, na pola, matere mi mile, Ramba odmah pola palo na kamion, pola izvan, buraz. Usporeno ustajem, ni pušku nisam stigao uzeti, buraz, iskačem iz dajca i krećem trčati kroz nekakve kukuruze što dalje od pucnjave i jauka iza mojih leđa, buraz. Samo sam bombu držao u ruci, i to izvučenog osigurača, kao da sam se, buraz, bojao da me živog ne uhvate, pa sam, buraz, s bombom trčao kroz kukuruze do prvih linija, buraz, do nekakve vojske. Pritrčali mi, pa kad su vidjeli bombu u ruci, buraz, počeli bježati od mene… Jedva nekako, buraz, razjasnimo sve, ja sav krvav od Ramba, buraz, tresem se odonda, ne stajem…” (Adža se jedva izvukao. Rambo, Đani Akijev, Savin… nisu. Zbog sloma živaca, Adžu više nisu zvali na ratište, dežurao je po gradu. Rambov stari odmah iza rata umro od tuge, Zoka nije imao mesa ni za groba.
Razmijenjen “mrtvi za mrtve” u veljači 1994. godine). “A, sjećaš se, buraz, kad smo lopte igrali, pa nam ode lopta u Taibovu baštu. Jedino Ramba Taib nikada nije galamio, jer mu je, buraz, ličio na neku poginulu curicu, neko dijete.
A ja, jarane, više ni sa kim nikad nisam zamijenio mjesta, ni u autobusu, buraz.”
GLAVA DVADESET ČETVRTA
Bajramovići, Sejfa i Sulejman doselili na deveti kat gotovo istog mjeseca kad i većina stanara, u travnju 1975. godine, na “B” stranu. Imali jedinog sina, Esku, kojega su svi zvali Sejfin. Otac je umro brzo po useljenju, ali su ga pamtili po velikoj dioptriji, debelim naočalima i beskrajnoj povučenosti.
Sejfa mu je bila čista suprotnost, i mislim da ne postoji, (ako postoji), nijedna fotografija soliterske ćelije Crvenog krsta, a da na njoj nije Sejfa, uredno uniformirana kao aktivistkinja Crvenog krsta, vječito nasmijana, sa zlatnozubom gornjom šesticom, koju je samo pun osmijeh otkrivao. Otkrivao je i koliko je Sejfa nekada bila lijepa. Nekada davno, u Ljubiji. U rudniku je radila, u restoranu, na liniji, i tako podigla sina, Sejfinog, sve do zaposlenja u istom tom rudniku Omarska, čim je školu zgotovio i bagerski ispit dovršio. Sejfin je tako pred sami rat bio bagerista u Omarskoj, a mater sama kod kuće, penzionerka, kraljica kuhinje i čekanja. Sejfin je bagerisao rudu željeza u smjenama, četverobrigadno (što je značilo – dva dana prva smjena, pa dva dana druga smjena, dva dana treća smjena, pa dva dana odmora, i tako ukrug), što je tada bilo naporno i vrlo dobro plaćeno.
Od oca, Enko je naslijedio dioptriju, ali ne toliku da bi mu onemogućavala rad u kabini bagera Caterpilar, na površinskom kopu rudnika Omarska.
Tako je Sejfin jednoga jutra otišao na posao u Omarsku i više se nije vratio. Više nikad. Dani su prolazili, mjeseci, rat je trajao godinu, dvije, tri, pa četvrtu… Sejfin se nije vraćao. Nitko ne zna kako je Sejfa ostala živa za doba rata. Prošla je kroz desetine izbjegličkih kampova, sve preko tog nesretnog Crvenog krsta za koji je pred rat radila kao nasmijani volonter. Čim je mir potpisan – vratila se u Crveni soliter. Isprva je bojažljivo provirivala iz stana na devetom katu, rijetko se i vozila liftom (marke Schindler), a kako joj je samoća ulazila ispod ulaznih vrata i širila se stanom kao magla, Sejfa je počela sve češće izlaziti i progovarati s ljudima, s nekadašnjim komšijama, kolegama s posla. I svima bilo neugodno, svi glave obarali čim bi je vidjeli, jer su znali da će odmah početi govoriti o sinu. Kako ga čeka, i šta mu od hrane za večeru priprema, kako se javio da imaju posla u drugoj smjeni. Ujutro bi tvrdila da je otišao u prvu, popodne da je u drugoj, ali da uvečer stiže na uštipke, čim ovaj kontingent rude ode za Zenicu, hitan je. Govorila Sejfa kako ga čeka s vrućom supom, kako mu pravi kolače za 29. novembar, za Dan Republike. Onda je nije bilo dva puna mjeseca. Pa se saznalo u Crvenom soliteru, da su Sejfinog našli u nekoj od lokalnih masovnih grobnica, da je identificiran u sekundarnoj grobnici na Jakarinoj kosi. “Niko mi ne vjeruje da je on sebe bagerom pronašao i da će večeras materi doći, čim bude 40 dana od dženaze, umijesila sam mu pitu od trešanja, on i bagerista Prerad slobodni dva naredna dana. Neka je on sebe samo napokon majci iskopao.”
Tako Sejfa govorila pred Crvenim soliterom stanarima, a ujutro je našli mrtvu za stolom, pri večeri za dvoje.
GLAVA DVADESET PETA
Dogovorili novostoljetni, poslijeratni stanari Crvenog solitera 101 (“etažni vlasnici”), da u lift (marke Schindler) ugrade u vrhu kabine videokamericu, koja bi snimala svakoga tko bi bio putnik – bilo stanara, bilo kakvog slučajnika.
Kad su se Predsjednik skupštine etažnih vlasnika Mladen Zorić (koji je već 40 godina neki “drug organ”) s jedanaestog, i Bjeljac s dvanaestog, našli da jedno popodne pregledaju mjesečni snimljeni materijal, ostali su bez ijedne riječi, zabezeknuti, samo se povremeno zgledajući.
Bio je to felinijevski uradak, koji bi na Youtube-u skupio tisuće “sviđanja” najmanje. A snimak je pedantno zabilježio:
– mladog komšiju sa sedmog, što radi u Hitnoj, kako uz pomoć liftovskog ogledala štuca njegovane brkove
– djevojku s devetog, kako ruži usne i mumla
– baku Stojanku s drugog kako neprekidno zuri u kameru, po deset minuta, zakoči lift (marke Schindler) i gleda li gleda, ne trepće
– djeda Glamočanina, kako triput broji penziju
– baku Mariju koja u kameru uopće ne smije ni pogledati, nego samo zuri u pod
– momka s jedanaestog koji u unutarnji džep jakne krije paketić s travom i velike rizle s kartončićima
– dečkića sa sedmog, i druga mu s desetog, koji crtaju svastike u liftu i pokazuju kameri srednji prst
– momka s četvrtog koji sam sebi u ogledalu pokazuje tri prsta i viče Srbija.
– curu sa šestog kako ispisuje SDA i zvijezdu s polumjesecom
– iznošenje tijela pokojnog Ace Radoševića, nastavnika fizičkog
– iznošenje tijela nastavnice matematike Medarević – doseljavanje mladog para s dvanaestog
– podstanarku na desetom, kod Milosave, kako se voza liftom petnaest puta gore-dolje.
– iseljavanje obitelji Baškot i obitelji Radaković u Njemačku
– tri bake iz Plavog solitera koje se došaptavaju u liftu Crvenog, sve izgleda uspoređujući brzine liftova
– klinca s trećeg kako olovkom mjeri penis
– curu s osmog kako vraća ispalu dojku u crveni grudnjak
– nesretnog dedu s trećeg kako mokri uz vrata lifta
– dva klinca koja nisu iz Crvenog – kako plaze jezik kamerici
– komšo Obrad kako flomasterom ispisuje Partizan, ćirilicom
– sin Obradov, Deni, kako flomasterom precrtava ćaćino Partizan i ispisuje latinično Zvezda
– čistačica prijeti prstom prema kamerici
– komšinice s Galerije nose nekome na sedmi slavski kolač i kikoću se
– ozbiljni komšija, liječnik, mikrobiolog, s trećeg, kako pljuje na pod lifta (marke Schindler)
– nastavnica muzike s devetog kako se češlja i pjeva refren sevdalinke
– Čedu Lažova, kako vježba lice pred ogledalom
– starog Pandžu sa sedmog kako u liftu plače, a smiri se čim lift stane
– djevojčicu sa sedmog, koja nije stigla ni pritisnuti dugme za neki kat, jer ju je netko pozvao zbog male kilaže
– duh pokojne curice Stoje Kobas – kako pokazuje na krvavu mrlju, koja tu stoji neobrisana već 26 godina.
Nakon odgledanog videomaterijala, predstavnici stanara (“etažnih vlasnika”) donijeli su odluku:
Da se kazni stari Pandža zbog zaustavljanja lifta, bez obzira što je plakao, da se hitno prebrišu nacističke svastike – i za to zadužili komšiju Obrada, prethodno mu pokazavši snimak gdje ispisuje Partizan, ćirilicom, na zid lifta (marke Schindler), da se popriča s bakom Marijom koja ne smije pogledati u kameru, i da se krv poginule curice opere, ali da kamerica bude isključena, jer je “degutantno” takvo što snimati.
