MIŠ MALI
Drug moj ratni Bota, susjed u soliteru, ubijedio je unuku, šestogodišnju Anu, da ako bude dobra, i jela bude dobro, čitav će joj grad, uvečer, pred spavanje,
za nagradu – aplaudirati.
Ana, onda, cijeli dan samo čeka dvadeset sati, poslušna. Potom je ozarenu i ponosnu, gledam na susjednom balkonu, kako sluša napeto aplauz cijeloga grada.
Svaku večer, već osmi put, građani, u znak solidarnosti, u avetinjski praznom gradu, s prozora (kao nekad rafali, kao nekad pojedinačno) aplaudiraju liječnicima, koji se po bolnicama bore za oboljele.
Ana ide spavati s lutkom mišice, veli Bota prigušeno maskom,
i ujutro pominje slijepe miševe, šiš miševe i tržnice.
Odmakni se od bližnjeg svog.
Zamisli, kaže Bota, govoriti vrijedi manje od kihnuti.
VIRUS, KOLEBANA KOLIBA
Svijet se utišava.
S devetog, čujem mujezinov glas s prekobrdne džamije, što je nije bilo četrnaest godina.
Glas je tako sam, da ga, orezavši tišinu, zadavljenog odnosi Sana, u brdu svoje prašine.
Kao prst, koji odjednom je okrenuo previše stranica, pa blago drhti od rijetko nahvatanog pijeska po jagodici.
Svijet pod snijegom.
Kiša čuvana za neobuvene cipele.
U VRTU
Ubojice možeš poznati po kostima onih koje su ubili.
Griju ih i čuvaju, nose sa sobom, jer neće ni njihovo meso
bez mesa ubijenog moći samo na nebo.
U riječi koje su jaukane, uvuku se kapljice masti.
Kad svoje lice zapipaš, uvijek ostane gline na podnokticama.
Ptica obori glavu na prsa kao da će potkljunicom pridržati violinu
ili ciperak zamrljan sjenkama iz šume.
Mlada siromašna dojilja vlastelinkinih blizanaca, upravo osjeti, da je minut mlađi umro –
u lijevoj sisi utabava se staza.
Bor rašiva proplanak – šapat i šabat svijeta.
Kučićima, koje će na zimu pronaći moja kćer – još uvijek su laveži od zemlje.
Pahuljice kruha ispadaju baki iz usta.
