ON SE ZOVE NAR, ONA KIŠA
Jastreba u daljini pridavljuje oblak
Orač sruši njivu u nebo
Pa vuna škripi od prašine
Među krticama šapuće se o cvijeću
Truplo lampe ima užu sjenku
Nakon bakine smrti
Na zaboravljen kolosijek kod Keksare
Vagon prskan hrđom zarasta u drugo ime
Prsti su poravnali ćilim
Potom se uvukli u rukavicu
Klavirštimerova slijepa kćer
Jasno čuje kako se vrapci probijaju kroz pljusak
Kao crn tepih
PETOGODIŠNJA HANA VRAĆA SE IZ VRTA
U čaši pokrivenoj dlanom zarobila je pčelu zauzetu ostatkom kapljice crvenog vina. Dugo i usredsređeno trese čašu.
Nije im lako.
Vinu koje je ostalo, isprskanom dlanu, nedomeđenoj košnici…
Dužinom breza šuma pokaže bijele zube, tu pored pruge.
Ukopavaš se u svoju izdisanu udubinu u svijetu, ima te koliko si se nadisao, Pedeset godina ugljenmonoksidne rupe.
Kao krvlju blijeda ručica kneginje – poplavljuje bjelina, vidi – ni oblačka.
Naprošen u zrnima
Pomaknem se u Haninom sjećanju, popravim kosu
Od istog vjetra zaleprša mantija na vrbi
Trbuh ptice nema pupak
Kore još uvijek mekšaju pljuvačkom
Lokvom prošušti sjenka jastreba, priča lovac.
SA STRINOM MILJOM NA GROBLJU, NA LAZAREVU SUBOTU
Govorila je polušaptajima,
hodajući kratkim koracima dugogodišnjeg boravnika po samicama:
Na ovakvoj vrućini plastično cvijeće brže vene
od pravoga cvijeća
Nesretne pčele zbunjene na dnu lažne hortenzije kasno prepoznaju staričji zadah
Govoriila je:
Kao djevojčica sam obožavala zimske dolaske na groblje –
kamenim anđelima samo su loknice virile iz snijega ili bi kip mladopoginulog oficira naglo probosio od ugažena snijega,
valjali smo se, mi djeca, “slikali” ležeći na leđima, teško bi ljeti tako lijegali na grobove a zimi je normalno bilo,
možeš se opružiti kraj svog pokojnika,
možeš na njemu i ležati malo
Govorila je:
Sad dokopavam svoju udubinu u kisiku
Lišena
Uslišivih molitvi
(iz ciklusa IZ KNJIGE REŽIJE ZA ANDRIĆEVU GOSPOĐICU)
