Napravila sam pašticadu s njokima, kaže Ada, jer ja to volim, jer ja volim pašticadu s njokima. Jedemo vani, u onom vrtu bez sunca. Ne znamo kako reći, što reći. Za stol nam sjeda debela, nabrekla tišina i po nama burgija. Mi smo bliski.
Ada je biolog. U porodici smo je zvali Bubi. Ada je ponekad uskakala u moj život, pa je nakon Elvirine smrti Leu došla kao mala mama. Tamo, u Beogradu, kad je život ipak bio nekako sređen, davno, prije dvadeset i kusur godina. To sad nije bitno. I Adu liferuju u penziju, ovdje, i ona je sama, ni njenog partnera više nema. Toliko nestalih. Adina Đoja (Gioia) završava studij, onda odlazi, Neću valjda živjeti u ovim kazamatima, kaže, i otperja iz zemlje, iz svih novih malih zemalja u regiji. Sad premješta svoje blokove i svoje skice, svoje boje i svoj štafelaj iz jedne sobice u drugu, iz Amsterdama u Pariz, iz Pariza u Beč, iz Beča u Prag, iz Praga u Budimpeštu. Dvadeset i dvije godine Ada nije otišla u Beograd. Đoja se u Hrvatsku vraća uglavnom ljeti. You have to let them go.
Čim ulazi u penziju, Ada izlazi iz života.
U Beogradu Ada radi u Galenici, doktor Ada Ban istražuje utjecaj estrogena na spacijalno učenje i na neuronsku morfologiju hipokampusa u štakora. U njoj i oko nje red, laboratorijska preciznost, čistoća. Ona hoda brzo, ona misli brzo. Iz nje frcaju strujne strelice, i smijeh. Sad je sva ispuhana, mutna i neosvijetljena. Kad se doseljava u Hrvatsku, nešto poslije mene i Lea, u hrvatskim laboratorijima za nju nema mjesta, jer ima suviše godina, četrdeset i devet. Predaje biologiju u srednjoj školi u susjednom gradiću. Živi u tom rovinjskom podrumu kroz koji šume podzemne vode i vlaže zidove. Siromašna je. Debela je. Prije nije bila. Ima sijede izrasline. Ima četiri para naočala, ofucane cipele i ućebane džempere.
Gdje ti je ona vakuum-proteza? pitam je.
Žulja i zna se otkačiti, kaže Ada, bit će okej, kaže, i smije se. To nije onaj smijeh koji poznajem. Ranije, u svojim kuhinjama, tamo, Ada i ja znali smo noću dugo pričati uz fine sireve i otmjeno vino. Tražili smo izlaz iz klopke.
To bi bilo to. Život, životi, mogu se sabiti u nekoliko kratkih pasusa.
Sedam dana proveli smo nas dvoje u Adinoj rupi na brijegu. I ja sam se zabrinuo.
Ada nema društvo, ranije ga je imala, mnogo poznanika, bliske prijatelje. Više ne čita, Knjige sam poklonila biblioteci, kaže, ovdje ih izjeda vlaga.
Gdje su slike, gdje su ona ulja i grafike? pitam.
Prodala sam ih, kaže Ada.
U podne Ada se spusti do trga, popije kavu i prelista novine. Onda se vrati. Ne odlazi u kino, ne odlazi na izložbe iako joj pozivnice i dalje redovito stižu. Čim se probudi, uključi televizor, prati emisije o moru. Ljeti više ne odlazi na plažu, Pretoplo je, sparno je, kaže, i južina me ubija. Mnogo spava, iako tvrdi da gotovo ne spava. Kad u zoru odem na pišanje, svaki je put zateknem kako sjedi za stolom, siše gorku čokoladu i gleda preda se. Klati nogom i puši. Onda se vrati u krevet i odvali do jedanaest. Nikada nije spavala do jedanaest, spavala je šest sati i ustajala pjevajući.
Hiberniram, kaže Ada, i opet se smije.
I tako, razgovaramo, onda se Ada zbog neke gluposti uzruja i počne vikati.
Zašto vičeš? pitam je.
Ne vičem, kaže, pa krene šaptati, postane mala. Predvečer joj predložim, Hajdemo do mora, hajdemo šetati uz more.
Ne mogu, kaže Ada, imam posla. Nema posla. Onda, iznenada, Ada kao da se budi, iz nje se izlijevaju bujice, priča i priča, ponavlja se, vrti rečenice kao da miješa kašu ili gusto tijesto.
Mnogo govoriš, kažem.
Znam, kaže Ada, imam faze.
Osim Lea, koji je daleko, Ada mi je sad najbliža.
Dođi kod mene, kažem, sredit ćemo te keratoze.
Keratoze nisu maligne, kaže Ada.
Sredit ćemo ti zube, kažem.
Zube mogu srediti i ovdje, kaže Ada.
Možda bi mogla s nekim popričati, kažem.
Možda, kaže Ada, ali psihijatrima treba prvo iscrtati vlastiti život, a to mi se ne da, to traje. I, psihijatri su skupi. Hajdemo igrati šah.
Kod kuće, dok smo još svi bili živi, dok smo bili obitelj, imali smo razne šahovske garniture, drvene, izrezbarene u stilu narodne radinosti, male putne, sklopive garniture s rupicama u koje se ubadaju figure (naše su bile crvene i crne), imali smo garnituru sa šupljim figurama od jeftine plastike i garnituru s golemim teškim figurama od bijele i crne ebanovine, koja je, naravno, nestala (a nestale su i sve ostale), jer ju je netko prodao. Nedavno sam na jednom od svojih besmislenih putovanja (možda u Parizu, možda u Münchenu, a možda i u snu) u izlogu neke draguljarnice ugledao šahovsku garnituru s figurama od kristala, garnituru Strass Swarovski ručno izrađenu, svu prozirnu, bajkovitu, kroz koju su se prelamale zrake sunca, pa kraljevi i kraljice, konji i pješaci, lovci i topovi kao da lete prema nebu i tamo gore postrojavaju se za neku paradnu procesiju koja se ima izmetnuti u sveopće istrebljenje, u opći krvavi pomor. Stajao sam tako pred tom blistavom i raskošnom vojskom, poput gladnog djeteta pred pultom sa slatkišima, igrajući izmišljen, zamišljen dvoboj sa Smrću. Garnitura je koštala preko tisuću eura.
Tako, igramo šah. Dugo. U onom podrumu u rovinjskoj Bregovitoj ulici del Monte, Ada i ja igramo šah, odigravamo živote. Beživotnim drvenim figuricama.
Daša Drndić, “EEG”, Partizanska knjiga i Kulturni centar Novi Sad, 2003.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga
