Izgubljena partija šaha
Zatekao sam je nikakvu. Ukopanu u podrumu obiteljske kuće koju smo ranih devedesetih budzašto prodali Talijanima. Ima dvadeset kilograma više nego onomad kad smo se posljednji put vidjeli, prije godinu, prije dvije, prije deset, jučer. Nedostaju joj zubi. Ispod gornje usne vire joj četiri šiljka, podsjeća na dojenče. Trbuh joj se drmusa dok hoda, kukovi se ljuljaju. Ljeto je. Na nogama joj vunene dokoljenke s ljubičastim prugama, zarozane, ona obožava ljubičastu. I oči su joj ljubičaste, kao kod Elisabeth Taylor, u stvari nalik je debeloj Elisabethi Taylor pred smrt, s tim što Ada ima bolje noge. Da je muškarac, sličila bi Marlonu Brandu u starosti, obožava Marlona Branda, To je moj tip, govorila je, Brando u Tramvaju zvanom čežnja. Lepa Ada, kako su je zvali tamo. U mladosti i poslije.
Prostor je mračan, smračio se, a ljeto je. Prostor je ljepljiv i crn od neke nakupljene masnoće prekrivene prašinom, tepih progoren, sa zidova visi paučina. Na prozoru se klati dronjak – od sunca izblijedjela crvena krpa. U kupaonici, uz rub zida, rastu dvije gljive. Kada je obložena kamencem, kao i unutrašnjost zahodske školjke. Nije to ustajalost, jer ima zraka, to je stasis.
Odlazim u vrt, Gdje je nešpula? pitam. Umrla je, kaže Ada, kao i ja, kaže. Pukla je, deblo joj se rascvjetalo, slušala sam je noću kako ječi, cviljela je poput bolesnog mačeta, onda se jednog jutra samo složila.
Bilo je to prekrasno drvo, kraljevsko. Načičkano zlatnim plodovima, narančastim lopticama punim soka, mirisnim, male marelice, sjajne. Grane široke kao zagrljaj, listovi baršunasti poput poljubaca. Moćno drvo, darežljivo drvo.
Napravila sam pašticadu s njokima, kaže Ada, jer ja to volim, jer ja volim pašticadu s njokima. Jedemo vani, u onom vrtu bez sunca. Ne znamo kako reći, što reći. Za stol nam sjeda debela, nabrekla tišina i po nama burgija. Mi smo bliski.
Ada je biolog. U porodici smo je zvali Bubi. Ada je ponekad uskakala u moj život, pa je nakon Elvirine smrti Leu došla kao mala mama. Tamo, u Beogradu, kad je život ipak bio nekako sređen, davno, prije dvadeset i kusur godina. To sad nije bitno. I Adu liferuju u penziju, ovdje, i ona je sama, ni njenog partnera više nema. Toliko nestalih. Adina Đoja (Gioia) završava studij, onda odlazi, Neću valjda živjeti u ovim kazamatima, kaže, i otperja iz zemlje, iz svih novih malih zemalja u regiji. Sad premješta svoje blokove i svoje skice, svoje boje i svoj štafelaj iz jedne sobice u drugu, iz Amsterdama u Pariz, iz Pariza u Beč, iz Beča u Prag, iz Praga u Budimpeštu. Dvadeset i dvije godine Ada nije otišla u Beograd. Đoja se u Hrvatsku vraća uglavnom ljeti. You have to let them go.
Čim ulazi u penziju, Ada izlazi iz života.
U Beogradu Ada radi u Galenici, doktor Ada Ban istražuje utjecaj estrogena na spacijalno učenje i na neuronsku morfologiju hipokampusa u štakora. U njoj i oko nje red, laboratorijska preciznost, čistoća. Ona hoda brzo, ona misli brzo. Iz nje frcaju strujne strelice, i smijeh. Sad je sva ispuhana, mutna i neosvijetljena.
Kad se doseljava u Hrvatsku, nešto poslije mene i Lea, u hrvatskim laboratorijima za nju nema mjesta, jer ima suviše godina, četrdeset i devet. Predaje biologiju u srednjoj školi u susjednom gradiću. Živi u tom rovinjskom podrumu kroz koji šume podzemne vode i vlaže zidove. Siromašna je. Debela je. Prije nije bila. Ima sijede izrasline. Ima četiri para naočala, ofucane cipele i ućebane džempere.
Gdje ti je ona vakuum-proteza? pitam je. Žulja i zna se otkačiti, kaže Ada, bit će okej, kaže, i smije se. To nije onaj smijeh koji poznajem. Ranije, u svojim kuhinjama, tamo, Ada i ja znali smo noću dugo pričati uz fine sireve i otmjeno vino. Tražili smo izlaz iz klopke.
To bi bilo to. Život, životi, mogu se sabiti u nekoliko kratkih pasusa.
Sedam dana proveli smo nas dvoje u Adinoj rupi na brijegu. I ja sam se zabrinuo.
Ada nema društvo, ranije ga je imala, mnogo poznanika, bliske prijatelje. Više ne čita, Knjige sam poklonila biblioteci, kaže, ovdje ih izjeda vlaga.
Gdje su slike, gdje su ona ulja i grafike? pitam.
Prodala sam ih, kaže Ada.
U podne Ada se spusti do trga, popije kavu i prelista novine. Onda se vrati. Ne odlazi u kino, ne odlazi na izložbe iako joj pozivnice i dalje redovito stižu. Čim se probudi, uključi televizor, prati emisije o moru. Ljeti više ne odlazi na plažu, Pretoplo je, sparno je, kaže, i južina me ubija. Mnogo spava, iako tvrdi da gotovo ne spava. Kad u zoru odem na pišanje, svaki je put zateknem kako sjedi za stolom, siše gorku čokoladu i gleda preda se. Klati nogom i puši. Onda se vrati u krevet i odvali do jedanaest. Nikada nije spavala do jedanaest, spavala je šest sati i ustajala pjevajući.
Hiberniram, kaže Ada, i opet se smije.
I tako, razgovaramo, onda se Ada zbog neke gluposti uzruja i počne vikati.
Zašto vičeš? pitam je.
Ne vičem, kaže, pa krene šaptati, postane mala. Predvečer joj predložim, Hajdemo do mora, hajdemo šetati uz more.
Ne mogu, kaže Ada, imam posla.
Nema posla. Onda, iznenada, Ada kao da se budi, iz nje se izlijevaju bujice, priča i priča, ponavlja se, vrti rečenice kao da miješa kašu ili gusto tijesto.
Mnogo govoriš, kažem.
Znam, kaže Ada, imam faze.
Osim Lea, koji je daleko, Ada mi je sad najbliža.
Dođi kod mene, kažem, sredit ćemo te keratoze.
Keratoze nisu maligne, kaže Ada.
Sredit ćemo ti zube, kažem.
Zube mogu srediti i ovdje, kaže Ada.
Možda bi mogla s nekim popričati, kažem.
Možda, kaže Ada, ali psihijatrima treba prvo iscrtati vlastiti život, a to mi se ne da, to traje. I, psihijatri su skupi. Hajdemo igrati šah.
Tako, igramo šah. Dugo. U onom podrumu u rovinjskoj Bregovitoj ulici del Monte, Ada i ja igramo šah, odigravamo živote. Beživotnim drvenim figuricama.
Zvala je Leila, kaže Ada, miči kralja, šah.
Toliki šahisti umiru mladi, od srca, od tuberkuloze, od gladi, od mučenja i hladnoće u konclogorima i gulazima, kažem.
Zvala je Leila, kaže Ada.
Uznemirio sam se. Zvala je Leila, zvala je Leila. I tako, u toku partija koje igram sa sestrom Adom, i koje, sve više rastresen, uglavnom gubim, za početak krenuh proučavati živote šahista в смутные времена, što mi je, neočekivano (tko bi se takvoj podvali uma nadao?), krenulo vraćati slike iz jedne davne ljubavne veze u koju sam ušao s nešto skepse, a iz koje sam istrčao zbunjen i sleđen.
Leilu sam upoznao u Rovinju, sedamdesetih. Ne bih o našoj ljubavnoj vezi, jer ta veza bila je obična jedna ljubavna veza, s podosta vina i seksa, a kad se o običnim vezama, koje su najčešće dosadne, programski i sadržajno nepodnošljivo repetitivne ljubavne veze, koje u sebi ne kriju nikakvu dramatiku, nitko ne reže vene, nitko ne uskače u kadu s uključenim fenom za kosu, nitko ni na koga ne viče, nitko se ne tuče niti guta tablete za smirenje, nitko čak i ne plače, kad se o takvim ljubavnim vezama, koje su otmjene i suzdržane ljubavne veze, kad se o njima priča ili piše, nema se što zapravo reći, iako se zapravo ima mnogo toga reći, ali takvo govorenje u literaturi sve je manje popularno, jer takvo govorenje – pisanje više je sondažno pisanje negoli što je pisanje o onim herzig srceparajućim ljubavnim tragedijama koje se uvezane u jeftini papir kupuju na kioscima i koje žene čitaju pod frizerskim haubama.
Kad smo se Leila i ja nakon dvadesetak godina ponovno sreli, Leila se oduševila mojom malom tržnicom, toliko se oduševila da je napravila seriju izduženih fotografija nalik razglednicama, koje je slala okolo kao dokaz balkanske egzotike, pa tako, posve nerazumno, i meni.
S Leilom sam razgovarao na engleskom, tada, davno, i onomad, kad smo se ponovno sreli, tako da se nisam uzrujavao. Moj engleski je odličan (nedavno me je ovdje jedan Kanađanin, s neprikrivenom sumnjom u glasu, pitao mogu li čitati na engleskom, pa sam mu poklonio knjigu o svom boravku u njegovoj krasnoj zemlji kanadskoj koja diskriminira izbjeglice i u kojoj opisujem svoja znanstvena, psihološka predavanja), Leilin engleski nije odličan, štoviše grozan je, pa kako bismo se razumjeli, svoje iskaze, prema tome i misli, u komunikaciji s njom maksimalno pojednostavljujem. Leila govori njemački. Leila govori i latvijski, ali tad kad sam je upoznao, nije imala baš prilike govoriti latvijski javno, jedino u krugu svoje obitelji, jer tada je Latvija bila sovjetska gubernija u kojoj se uglavnom govorilo ruski, a Leila je živjela i plesala u Njemačkoj.
Dakle, to s Leilom trajalo je, bogme, s mijene pa na uštap, nekoliko godina. Ona je skakutala, a i ja sam putovao, pa bismo se tako nalazili na dan-dva po hotelima, navečer po kazalištima, ona na bini, ja u gledalištu, poslije zajedno u barovima, svuda po svijetu, u Chicagu, New Yorku, Hamburgu i najviše u Stuttgartu, jer Leilina matična kuća bila je ona stuttgartska, a poslije nürnberška. Upoznao sam čuvenu Marciju Haydée, lijepu poput boginje, pa Johna Cranka, u Engleskoj kazneno progonjenog zbog svoje seksualne orijentacije, a tada direktora Stuttgartskog baleta, onog Cranka koji kolabira uslijed anafilaktičkog šoka nekoliko mjeseci nakon što smo u gay baru čijeg se imena ne sjećam, poslije predstave koje se također ne sjećam, sjedili do jutarnjih sati. Tokom leta s uspješne turneje po Sjedinjenim Državama John Cranko doživljava alergijsku reakciju na tabletu protiv mučnine i umire. I ja sam doživio anafilaktički šok, posve apsurdno, ali ostao sam živ. Dotada sam vjerovao da ni na što nisam baš do te mjere alergičan da bih od alergije umro, a uvjerio sam se da na nas stalno svakakve nepredviđenosti i gadarije vrebaju i da su najgore one naizgled bezazlene koje mogu postati fatalne. Pojeo sam opranu, premda ne i oguljenu jabuku, očito prskanu nekim otrovom, i u sekundi me je zaskočila astma, ostao sam bez daha, a tijelom su mi prolazili žmarci, onda sam se, ne znam nakon koliko vremena, probudio na pločicama kuhinjskog poda usran i upišan. Sad mi, od sveg voća, neopisivo raste želja baš za jabukama, što bi se moglo svakako protumačiti.
Tokom svojih susreta s Leilom upoznao sam i plavokosog danskog anđela Egona Madsena, neodoljivo privlačnog Richada Craguna, pa Brigit Keil i njenog plesnog i životnog partnera Čeha Vladimira Klosa.
Mnogo sam ljudi upoznao, ne samo baletnih, imao sam bogat život.
Upoznao sam i Leilinu obitelj, koja je živjela u nekoj mračnoj i vlažnoj bavarskoj šumi južno od Münchena, u kućici s mnogo malih soba i s mnogo malih peći na drva. U tim sobama Leilina majka plela je raznobojne čarape za hladne dane, i meni je poklonila par na sive i crne pruge, i te su se čarape, naravno, u selidbama zagubile. Bile su tu neke Leiline sestre i neka Leilina braća, bio je tu i Leilin otac, stameni muškarac od sedamdesetak godina, tvrdih crta lica s grimasama koje je držao pod apsolutnom kontrolom, zapanjujuće nepomično lice na kojem i oči jedva da su treptale. Neki bi rekli – olovno lice, lijepo, ali uznemirujuće lice. Ne sjećam se ni kako se to mjesto zvalo.
Do tada sam o Leili i njenoj obitelji znao malo, što zahvaljujući našoj rijetkoj i polovičnoj, krnjoj komunikaciji, što mojoj nezainteresiranosti za Latviju i latvijsku povijest.
Onda se otvorilo grotlo.
Tamo, u toj bavarskoj šumi, jedne tihe bavarske noći u kojoj, kako kaže moja prijateljica pjesnikinja Sibila Petlevski,
Sove hukću i jastrebi klikću, a lisica zavija, laje,
Zapijevaju sokoli kao u crkvi. Liturgija okrutna daje
Na znanje i meni i tebi da ništa ne vrijedi više,
dok su svi spavali, spakirao sam svoj kovčežić i pješice krenuo prema mjestašcu kojem sam zaboravio ime, usred kojeg je mala željeznička stanica od crvene cigle, da bih u tri izjutra uskočio u vlak za Beč, jer to mjesto samo što se ne izlije u Austriju. Nije bila zima, nije bilo snijega, koji ovih dana s tolikom čežnjom prizivam, a on ne dolazi, jer kad sniježi, s neba mi na prsa pada tišina, paperjasta, nježna i meka, ranjiva tišina, pod kojom ono što je živo polegne, kojoj se ono što diše – podaje. Bila je kasna kišovita jesen, nasrtljiva i prijeteća.
Tad prestaje moj kontakt s Leilom – do njenog ponovnog dolaska u Hrvatsku dvadeset godina poslije i opet, do njene i moje nakaradne starosti.
Trebali smo kod Leilinih ostati nekoliko dana, planinariti i skupljati gljive po okolnim šumarcima u kojima rastu, rekli su mi, grmače, medenjače, martinčice i bukovače, u kojima ima i stoglavki i vrganja, onda smo neke gljive planirali kiseliti, od drugih rekao sam, napravit ću nam risotto, a domaćini su uskliknuli, ah, wunderbar, čak i Leilin otac. Dali su mi sobicu koja je valjda služila kao malo skladište za odbačene predmete, sobicu s cvjetnim tapetama i zavjesicama obrubljenima volanima, krevet je bio iz pedesetih, za mene prekratak, a na podu daske premazane bijelom uljanom bojom. U uglu, u tri otvorene kartonske kutije nalazili su se zastarjeli mali kućanski aparati – mašinica za ručno mljevenje oraha, olovna mašina za ručno mljevenje mesa, bakelitni telefon, nekoliko Ronsonovih aparata za brijanje, desetak starih upaljača u koje se ubacivao sićušni kremen i u koje se iz plastičnih ampulica kapao benzin, bila su tu istrošena Pelikan-penkala, jednim takvim, na zeleno-crne pruge, moja nona Ana pisala je pisma Titu žaleći se na društvene i političke nepravde, bilo je i Parkerpenkala, pa držača za pera, bilo je starih dijapozitiva složenih u male žute kartonske Kodakove kutije (koje nisam otvarao), onda nekoliko polomljenih okvira za naočale, svačega je bilo, uskih metalnih viklera za kosu koji se pričvršćuju crvenim gumicama, bio je i jedan irigator, pa ogrlice od plastičnih perli, bili su tu bez reda i smisla nabacani paketići potrošene prošlosti u kojima su se meškoljili i sudarali dani, godine, iskrice veselja i tuge, trenuci samoće i zajedništva, ljepote i siromaštva, bolesti i briga, tridesetak godina nekakvog života u njemačkoj zabiti pod Bavarskim Alpama, u seocetu s manje od dvije tisuće stanovnika, prošlosti koju njeni vlasnici više nemaju potrebu prizivati. Nije tu bilo ni pisama ni dokumenata ni fotografija, bio je to otpad, škart, restl, višak u sjećanju koji niti uznemirava niti raduje, samo hrpa mrtvih predmeta prekrivenih prašinom i tankim slojem čađi iz furune u drugom kraju sobe, roba među koju će povremeno uskakati nove potrošenosti, nove nepotrebnosti, jer sve tri kutije bile su otvorene. I, taman kad sam u jednu od kutija počeo vraćati predmete istim redoslijedom kojim sam ih vadio, na dnu ugledah sivocrnu futrolu sa svastikom utisnutom na prednjoj strani. Naravno da sam kutijicu otvorio. U njoj je ležao željezni križ Wehrmachta poklopljen požutjelom ceduljicom s pečatom Trećega Reicha. Na ceduljici je pisalo ime Leilinog oca, Mazais Arvīds, i: 19./44. p. 3-Mar-45 DKII. Tada gotovo ništa od napisanog nisam razumio, ali poslije jesam. Na dnu ceduljice, stajao je gromoglasni pozdrav od kojeg se soba zatresla: Heil Hitler! To sam razumio.
Znao sam da je Leilina obitelj nakon rata, kad je SSSR Latviju i ostale dvije baltičke zemlje nemilosrdno pretvorio u svoje provincije, a mnoge njihove disidente stočnim vagonima liferovao u gulage, znao sam da su Mazaisi izbjegli u Njemačku, da su godinu-dvije-tri, zaboravio sam koliko, tamo boravili u nekakvom iseljeničkom logoru i da potom za njih život kreće ispočetka. Nov život zamućenog sjećanja u kojem albumi prošlosti leže uskladišteni u zapećku stvarnosti, u arhivi koju će, kako to uvijek biva, netko jednoga dana ipak otvoriti.
Latvija se za mene pretvorila u zagonetku tek desetak godina poslije, kad je jedna dugo nespominjana poluistina moje obitelji dobila obrise, kad je poput crvotočina, onih prodora u prostore i u vrijeme, u nove prostore i u novo vrijeme, krenula stvarati prečace prema putovanju, onom često opasnom i razarajućem putovanju kojemu se ne nazire kraj. Ali, nakon nekoliko godina, sav taj krš, sve to trunje, taj lom nalegao je i mi smo po njemu prvo koračali tiho, pazeći da ne dižemo prašinu, onda smo olupine te prošlosti pokupili, sve to iverje, svu tu srču zakopali i krenuli naprijed.
Arvīds Mazais bio je u sastavu Latvijske SS legije, njene 19. pješadijske divizije, temperamentne, dobrovoljačke patriotske formacije osnovane po Himmlerovoj bezuvjetnoj naredbi. Iznimno impresioniran borbenim aktivnostima Latvijske SS legije, Himmler unutar nje 1943. osniva posebnu bombašku jedinicu – 19. Waffen SS grenadirsku diviziju. Ta je imala bacati bombe na ljude, naročito na komuniste, ali i na objekte. Od pomisli na komuniste, onako generalno, Arvīdsu Mazaisu vjerojatno se dizala kosa na glavi, iako nitko od njegovih nije stradao ni u gulazima ni u zatvorima NKVD-a. Znači, Arvīds Mazais bio je prilično raspaljiv, vatren i vehementan muškarac. Kad sam ga upoznao, djelovao je pitomo, nimalo bombaški. Jedine vidljive strasti bile su mu vrtlarska i šahovska, koje važe za bezopasne, pitome strasti. Korčnoj je negdje izjavio da nijedan šahovski velemajstor nije normalan, Šahisti se samo razlikuju po stupnju svog ludila, rekao je. Nije sad bitno gdje i kako se Arvīds Mazais borio, nije bitno da li je njegov fašizam bio veliki ili mali, bio je, njegova mržnja, blaga ili jaka, bila je. Ali, danas se zna da su u bombašku jedinicu – 19. Waffen SS grenadirsku diviziju, regrutirani pripadnici zloglasne Latvijske SS divizije koji prije toga aktivno sudjeluju u masovnim likvidacijama Židova. I zna se, vidi se, kako još uvijek ima popriličan broj Latvijaca koji te Himmlerove borce smatraju herojima.
Danas djeca Arvīdsa Mazaisa odlaze u Latviju i čitaju knjige o junacima, o vitezovima svoje zemlje, o borcima za slobodnu domovinu, onima sa SS značkicama na prsima i kragnama. U Rigi Leila danas ima svoju ložu u nacionalnom teatru, na vratima te lože stoji mesingana pločica s njenim imenom. Mislim da je to kupljeno, ta loža i ta pločica, da je to nekakva donacija za dobrobit plesa i plesanja općenito. Jer, u životu Leila je samo plesala, a kad se pleše, ne može se govoriti, samo se sluša muzika i pleše. U tom teatru nema nikakvih pločica s imenima čuvenog profesora Fride Landsberg – Adolpha Metza, nema ni pločice velike latvijske pijanistice Katye Abramis (35), jer nema ni njihovih violina, ni njihovih klavira, ni njihovih grobova, pa tako ni njih. Možda samo pokoja još neraspadnuta koščica duboko u zemlji, u jednoj od pedeset i pet (55) masovnih grobnica tamo u krasnoj šumi Rumbula nadomak Rige iz koje noću jauci još i danas lome tišinu.
U tu dobrovoljačku 19. latvijsku SS diviziju, osnovanu na temelju Hitlerove naredbe i zahtjeva SS-Reichsführera Heinricha Himmlera, a u kojoj se bori i Arvīds Mazais, regrutiraju su se i pripadnici Arājsovih koljača. Svi se ti dobrovoljci 1944. i 1945. toliko srčano, neustrašivo i nepokolebljivo ustremljuju na nadiruće trupe Crvene armije da im Hitler dodjeljuje više odlikovanja negoli bilo kojoj nenjemačkoj Waffen-SS formaciji. Do 1. srpnja 1944. Latvijska legija broji 87.550 boraca, s dodatne 23.000 “pomagača” u sastavu Wehrmachta. Ako se Arvīds Mazais “aktivirao” tek 1943., možda baš nikakve veze s nestankom Fride Landsberg nema. Kako nema? Živio je u Rigi. Gledao je, slušao je što se događa. Bio je protiv komunista, a službeno, svi su latvijski Židovi proglašeni komunističkim slugama i izdajnicima Velike Njemačke, prema tome i Latvije. Funjara jedna.
Adin frižider prepun je hrane. U njemu su svakakve male i velike delicije. Komadi prvoklasnog parmezana, sušene rajčice, staklenke pesta, razni sirevi, paštete, među kojima i guščja, ukiseljene jeguljice, masline, kapari i pršut. Na pultu stoje kanta maslinovog ulja, bočica gustog prvoklasnog aceta balsamica i desetak paketa tjestenine, od surlica do tagliatella. To joj donose Talijani koji ljetuju na katovima iznad, u kući koja više nije naša, onda od svega toga Ada za njih napravi večeru i svi zajedno pričaju o životu. Ili se Ada popne Talijanima na kat i na onoj terasi koja nekada jest bila naša skuplja svoju prošlost, na trenutke čak veselo. Tad prestane mumlati i dok govori ne zatvara oči kao ona frustrirana Rosalina, koja ih prije toga zakovrne kao da pada u nesvijest. Dobri su to Talijani, s njima Ada je posve svoja, s njima, u sad njihovoj kući, ona je kod kuće.
Pa reci joj, konačno joj reci, navaljuje moja sestra.
Tako smo Leilu, koja je kao gluva kučka bazala Rovinjem prizivajući potopljena vremena, pozvali na moj ratatouille i na Adinu rožadu, spustili su se i naši “crveni” Talijani, Sergio i Elena, vjetar u vrtu blago je pirkao, čiope su nagovještavale kišu, pričali smo o najnovijim filmovima, pa o Thomasu Bernhardu i Robertu Walseru, onda malo o Ignazu Semmelweisu, malo o Garšinu i Zweigu, Elena o još nekim psihijatrijskim slučajevima, jer Elena je psihijatar i u svojim smotuljcima, što u glavi, što u prsima, čuva čitavu galaksiju ljudske boli, ljudske tuge. Njen Sergio pričao je o bolonjskoj ljevici, jer Sergio je bolonjski ljevičar, miješali su se jezici, točilo se vino, onda sam rekao, Leilin otac ima Hitlerovu značku.
Sergio se nasmiješio i kiselo zaključio, To je mȍra, generacije mrtvih pritišću um nas živih. Kaže Marx.
Onda je pala kiša. Strašna, diluvijalna kiša. Niz Bregovitu krenula je bujica mutne vrtložne vode, a pijana Leila doživjela je srčani udar.
U vrt se spustila velika snježnobijela ptica veličine galeba, ali to nije bio galeb, galebi su proždrljivi i kriješte, ova ptica kraljevski je ušetala u našu sad već mračnu konobu noseći na krilima svjetlost, neku nebesku ljepotu. Caladrius. Bio je to mužjak, jer imao je narančasti kljun na kojemu je treperilo malo sunce. Imao je narančaste noge, za razliku od ženki, čije su noge crne i čiji su kljunovi crni, pa na njima ne titra sunce, nego smrt. Imao je, taj caladrius, oči poput zifta, iz kojih su sijevale munje.
Caladrius je podigao glavu prema stropu i – zapjevao. Bila je to istovremeno pjesma radosti i pjesma tuge, čudna pjesma, uznemirujuća i zagonetna. Došetao je do obamrle Leile i popeo joj se na prsa.
Legenda kaže da ako caladrius odvrati glavu od bolesnika kojemu priđe, bolesnik će umrijeti; ako zastane i dugo ga gleda u oči, caladrius u sebe upije bolesnikovu nemoć i ponese je visoko iznad oblaka, gdje se ta nemoć, ta bolest, rasprši u milijun čestica. Bolesnik će tada ozdraviti.
Caladrius je ptica predskazanja, proročansko biće neosvojivih divljina. Legenda također kaže da je pjesma caladriusu život, on pjeva kad je tužan, pjeva kad je ljut, pjeva kad je uplašen i kada voli. I kad izgubi svog para, svog kompanjona, svog druga, caladriusa obuzima golema tuga, on pjeva i zauvijek ostaje sam. On na sebe preuzima tuđe grijehe.
