„Jebem ti rat“, glasno sam u sebi opsovao dok sam uzaludno lupao po mrtvim tipkama na Street Fighter arkadi. Sranja su tek bila počinjala i meni je bilo drago što sam klinac pa ne moram u vojsku. Ali kako mi idu na živce ovi debili što nadlijeću grad i probijaju zvučne zidove pa stari doma svako malo mora mijenjati prozore, pa im psuje srpsku mater i proklinje dan kad je sjeo na onaj motor s kojeg se razbio pa mu sad zbog fizičke nesposobnosti ne daju u vojsku.
„Jebo vam srpsku mater!“ viknuo sam naglas, i dalje nervozno lupajući po ugašenom Street Fighteru. A baš sam ga razvaljivao, mislio sam, i tko će mi sad nadoknaditi žeton. Mišo neće, sigurno.
„Šta lupaš po tome, majmune, vidiš da je nestalo struje!“ čuo sam odjednom Mišu iza sebe.
„Pojelo mi žeton!“
„Ma marš odavle!“ zaderao se ljutito i podigao ruku kao da će me odalamiti.
Šmugnuo sam ispod njegove prijeteće ruke prema vratima i glasno mu u sebi opsovao srpsku mater i pomislio kako bi bilo lijepo kad bih mu sad mogao zavaliti jedan haduken.
Ali ovo je bio pravi život i nisam mogao drugo nego na ulicu, s koje je sad još počela drečati sirena za uzbunu. Nije mi ostalo drugo nego trkom doma.
„Di si ti dosad?“ upitao me stari već s vrata.
„Pa kod Darka sam bio“, lagao sam, ne znam ni sam zašto.
„Ajde postavi stol, pečem pile“, rekao je i krenuo prema kuhinji gdje se doista iza musavih armiranostaklenih vrata pećnice pod žmirkavim žutim svjetlom vrtjelo pile.
„Ne idemo u sklonište?“
„Ma ko im jebe mater. Nisu bombardirali dosad pa neće ni sad.“
Otišao sam do prozora. Bilo mi je zanimljivo gledati sve te ljude na ulici kako različito reagiraju. Najkomičniji su bili domaći, kojima kao da još uvijek nije bilo jasno što se zbiva. Zatulila bi sirena, a vidiš njih kako se ogledavaju oko sebe, kao da nešto broje, ili pogledavaju na sat misleći da je možda tri popodne pa to tuli iz tvornice za kraj radnog vremena. Drugi bi panično počeli trčati u svim smjerovima, razmišljajući koje im je sklonište najbliže. Ali treći, oni su bili najzajebaniji. Uvijek su hodali u skupinama i kad bi počelo, samo bi se okupili, prebrojali i mirno i nepogrešivo krenuli prema najbližem skloništu. Kao tek rođene kornjače prema moru. Prognanici.
„Ajde, gotovo je, postavi stol.“
Otišao sam do vitrine, uzeo tri tanjura, tri vilice i tri noža. Salvete nismo imali, ali ostalo je nešto toaletnog papira pa sam za svečani nedjeljni ručak presavinuo tri komada i od njih napravio ubruse. Ne znam zašto, jer tim listićima ne možeš obrisati ni guzicu, a kamoli usta. Ma pile je to, čovječe, a pile zaslužuje salvetu. Valjda.
„Šta to radiš?“
„Kako šta radim, postavljam stol.“
Tišina je parala zrak, a onda je stari uzeo jedan tanjur i snažno ga zafrljačio u zid. Stresao sam se, a onda mi je sinulo. Danijel.
***
– Hajde, lepotani, na noge lagane! Šta je ovo, kakvo je ovo izležavanje?! – vikao je vodnik Brko, gegajući se sporo između dva reda kreveta na kat.
– Šta se dernjaš, Brko – došlo je s kraja oveće prostorije.
– Šta?! Ko je to reko?! Nisam ja za tebe Brko, nego vodnik Brko… ovaj, vodnik Stanojevi… Ajmo dvadeset, svi!! – stresao je glavu kao da pokušava resetirati pokvareni stroj.
Kreveti su počeli jače škripati, a mumljanje i negodovanje napunilo je prostoriju, već i tako dobrano ispunjenu smradom loše opranih ili neopranih čarapa.
– Kakav svinjac! I vi ste mi neka Garda. E, da ste vi videli šta je Garda bila nekad… Svi su se ponosili da su Titovi gardisti, a ne ovo danas… – odmahivao je glavom vodnik Brko. – Ajmoo! Jedan!… Dole na pod! Dva!… Tri!…
– A u pizdu materinu – tiho je kroz zube procijedio Danijel.
– Ne razumem te, prevedi – dahtao je Jovan.
– A u pičku materinu.
– Ha, ha, ha, tako bre. Jebote ovog Brke, ubija me taj kreten.
– Ma dobar je on, samo živi u prošlom svršenom vremenu.
– Ma ko ga jebe,… uf…, daj bre, šta od pet ujutru već mora ovako da nas zajebava?
Vodnik Brko izbrojao je dvadeset sklekova i zaderao se:
– Za deset minuta da ste vani, obrijani i opeglani! Nemoj ko da mi kasni, riljaće mi WC do smaka sveta! Jasno?!
– Jasno, druže vodniče! – odvratila je uglas smrdljiva prostorija.
Bio je vruć srpanjski dan, asfalt vojarne topio se pod nogama gardista već od ranog jutra, kad su uredno posloženi čekali u redu za doručak. Vječite splačine, gardistima su ipak servirane malo ljepše nego običnim prašinarima. Ili su barem oni tako mislili, nadajući se da im se dril koji prolaze negdje vraća. Jutros je bio burek sa sirom na redu. Ili savijača, kako je svaki put uporno govorio Faruk, svima već dosadan s pričom o bureku, koji može biti samo s mesom, i savijači s bilo čim drugim. Bilo je fora prvi put, bilo je možda fora i drugi i treći put, ali svaki put iznova slušati litaniju o bureku drugima je već opasno počelo ići na živce.
No ovog jutra Faruk nije rekao ništa. Šutio je i gledao tupo u svoju savijaču, kao đon tvrdo, hladno tijesto s tek pokojim grumenom žute smjese koja bi samo u posebnim okolnostima mogla biti nazvana sirom. Ali bile su posebne okolnosti, a opet, nikome nije padalo na pamet koristiti ih za raspravu o siru. Čak ni Faruku, koji je u tome bio doktor.
– Matori, jes čuo? – tiho je, osvrnuvši se lijevo i desno, prozborio Jovan.
– Šta? – nezainteresirano je odvratio Danijel žvačući svoj đon sa sirom.
– Kako šta, jebote, pa da se ide na tvoje.
– A, to, ma pusti ljude, pričaju gluposti.
– Ma nemoj me jebat, matori, pa proglasili neovisnost, jebem vam sunce, sad bi se odcepljivali. Šta misliš da će to da prođe bez sranja?
– Pa stara je to fora, šta hoćeš. Ovi bacili nekoliko bombi pa odma rat. Ne ide to tako.
– Ma kurac ne ide, čačkaj mečku pa ćeš da vidiš kako će ti vrati. Cap, i ode glava.
– Ma. Otišli vam i Slovenci, pa nikom ništa.
– Ko jebe Janeze, matori, oni nemaju more.
Ono što nitko nije znao, pa ni Jovan, ležalo je kao tajna na dnu Danijelovog ormarića. Već nekoliko mjeseci, otkako su pojačano počele pristizati vijesti o sukobima u Hrvatskoj, pomaljala se jedna misao u Danijelovoj glavi, miješala se s vizijama kuće, asfaltiranim sunčanim padinama po kojima se spuštao na komadu drvene ploče s potrošenim ležajevima umjesto kotača, vjetrom koji mu je u nosnice unosio miris za koji će tek puno kasnije znati da je miris osoljenog zraka. Sve ga je stiskalo, ništa nije bilo na svom mjestu, prijetilo je da će ga razložiti, potpuno mu poremetiti planove da životom kroči korak po korak, s lijeve na desnu nogu, jednostavno i neopterećeno. Znao je da nešto mora poduzeti. Znao je i što. Misao je bila sve jača i neizdržljivija i na kraju nije bilo dvojbe: pokupit će ono malo civilnog života koji mu je preostao na dnu ormarića, strpati ga u vojni ruksak i otići. Dezertirati.
– Krghhh…, kahhh… hhh… – odjednom se začulo sa susjednog stola. Danijel i Jovan podigoše glave da pogledaju što to proizvodi te čudne zvukove. I ostali su pogledali, a imali su što i vidjeti. Faruk se uhvatio za vrat i iskolačenih očiju ispuštao neartikulirane glasove. Ni za Danijela ni za Jovana nije bilo sumnje: Faruk se gušio.
Danijel je bio prvi pored njega, pridigao ga je iz stolca, uhvatio objema rukama ispod rebara i nekoliko puta snažno stisnuo. Ništa. Faruk se i dalje gušio. Danijel se još malo bolje namjestio, čak ga je i podignuo na sebe i opet nekoliko puta stegnuo. Ništa. Pripremao se na isti postupak i treći put, kad je zakoračivši korak nazad zapeo za nešto, izgubio ravnotežu i zajedno s Farukom na prsima pao na pod. Tako je snažno lupio glavom da mu se u prvi mah zacrnilo, a onda se sve stravično usporilo.
Kao kroz magloviti tunel, vidio je iskežena lica nepoznatih ljudi i među njima, činilo mu se, Jovana, a onda je nešto bljesnulo, možda je to bio nož, i tada je pomislio kako su Farukove uši neobično ljubičaste, kao moruzgve koje je nekad davno draškao prstima, ostajući ispod površine mora puno dulje nego što su mu pluća dozvoljavala, grčeći se opčinjen i misleći: samo još malo, još nekoliko sekundi, i desit će se nešto ludo, nešto predivno.
A onda su došli zvukovi: škripanje stolaca po betonskom podu, zveckanje noževa i vilica, razbijanje čaša. I glasovi: „Drži ga!… Mirno!… Makni mu te ruke!… Neka neko zove sanitet!…“
Težina s Danijelovih pluća polako je nestala, zvukovi i slika počeli su se poklapati i on se lagano pridigao. Trenutak mu nije bilo jasno što se dogodilo, nije znao ni koliko je vremena prošlo, ali kad je konačno došao sebi, nekoliko koraka dalje od njega ljudi iz saniteta stavljali su Faruka na nosila i trčeći ga odnosili izvan vojničkog restorana. Opipao je bolno mjesto na glavi, i na ruci osjetio toplu tekućinu.
– Daj da vidim – rekao je Jovan. – Ma ništa ti nije, matori, ovo samo malo treba da se počisti i sve će bit OK. Tvrda je to glava ustaška.
– Bokte, šta je to bilo?
– A balija se skoro udušio burekom. Ne, savijačom jebote, ha-ha! A ti bi onda da ga spasiš hajmlihom, al šta će neznalica. Da mu ovaj nesvršeni doktor medicine nije prerezao gušu, balija bi sad paso travu u onom svom ahirajetu. Mada sam mu možda sjebo nešto, ko zna, možda više i ne progovori he-he.
– Ahiretu, četniku neobrazovani.
– Neobrezan, dašta! Ajde diži se, matori, šta se tu izležavaš.
Faruk više nije progovorio. Ali ne zato što su mu glasnice bile oštećene; na putu do bolnice iskrvario je i umro. Jovan je tvrdio da je učinio sve što je mogao, da su krivi ljudi iz saniteta koji nisu na vrijeme napravili što je trebalo. Danijel je to potvrdio i činilo se da će ostati na tome.
– Jovane – tiho je Danijel zazvao prijatelja koji je ušao u sobu taman kad su se svjetla pogasila.
– Šta je?
– Jesi riješio?
– Dašta.
– Jel idemo?
– Strpi se malo, matori.
– Ma zajebi, idemo – bio je odlučan Danijel, ustajući iz kreveta.
Dežuran je bio Mirko, prijatelj iz čete, pa nisu imali problema u iskradanju iz zgrade. Posjeli su se na pod iza bine na poligonu, a Jovan je počeo vaditi pribor. Bočicu alkohola, bočicu vode, zamotanu vatu, limunsku kiselinu, savinutu žlicu, zipo-upaljač, dvije šprice i, najvažnije, mali smotuljak cigaretnog celofana.
– Matori, kad ja ovo sve vidim, al mi srce zaigra. Uuu, rusha… – rekao je Jovan, primjetno se znojeći po čelu.
Danijel je zapalio cigaretu. I on je bio nestrpljiv, ali znao je koje sve pripreme mora izvesti uvijek preoprezni Jovan, kralj čistoće. Prvo je alkoholom natopljenom vatom obrisao savinutu žlicu i stavio je u bocu vode. Zatim je otvorio celofanski smotuljak i istresao smećkasti prah u žlicu.
– Čisti suhi prah, matori, ovo uopšte neće trebati mešati.
Otpakirao je jednu špricu, potegnuo vode i natopio prah. Usuo je u smjesu i limunsku kiselinu te zapalio zipo. Svjetlo upaljača obasjalo je dva znojna čela iznad četiri gladna oka. Jovan je zatim alkoholom temeljito oprao prste i smotao kuglicu vate, koju je potom ubacio u žlicu. Preostalo je još samo uvući sadržaj u dvije šprice i pripreme su službeno mogle završiti.
Danijel je kao po diktatu pružio ruku. Posao će po običaju odraditi Jovan, koji je u tome bio car, mislio je Danijel. Ipak je nekog vraga naučio u tih nekoliko semestara medicine u Beogradu. Zato je valjda uvijek sam sebi ubrizgavao; nikome nije dozvoljavao da petlja s njegovim venama.
– Matori, kad bi svet trebao vene manekene ti bi bio jebeni top-model! Ma vidi ovo, bre, mogo bi Stervej tu heven da odsviram na njima. U šta sam ljubomoran!
Spretno je ugurao špricu u Danijelovu venu, povukao malo krvi za svaku sigurnost i krenuo do pola, oprezan kao uvijek. Danijel je odmah kimnuo glavom i Jovan je ispraznio špricu u njega, konačno prešavši na svoje presušene vene.
Udar je bio moćan. Danijel je osjetio jako lupanje srca, glava mu je klonula, a usta su mu se razvukla u blaženi smiješak.
– U jebote, dobar je – rekao je nazalnim glasom, počešavši se usporeno po nosu.
– Naravno da je dobar, Cigo uvek ima najbolje – odvratio je Jovan, u taj trenutak ubrizgavajući smjesu u svoju žilu.
– Ha, ha, ha, matori, ja živim za ovo!
Neko vrijeme samo su se blaženo smijali, naslonjeni na temelje bine,
a onda su obojica posegnuli za cigaretama. I jedan i drugi voljeli su nikotinsko podizanje.
– I tako nam ode balija – rekao je Danijel pognute glave.
– A jebiga – odvratio je Jovan usporeno.
– Jebeš državu koja Bosne nema.
– Ma kome, matori, treba ta Bosna?
– Nama, Hrvatima.
– Pa uzmite si je onda. Uzmite si svoj dio.
– E, vi uzmete svoj i mirna Bosna.
– Ha, ha, dašta. Al gde ćemo mi bez mora. Nećemo to da vam damo tako lako.
– Ma uzmite si sve. A mi ćemo otić u Italiju. Brutti Slavi.
– Ma boli mene uvo za vaše more dok su mi vene site, ali kažem ti šta će da bude.
– Bit će šta mora biti – rekao je Danijel i sporim pokretom ruke obrisao slinu koja mu je kapnula s donje usne.
Dva žara cigareta još su se neko vrijeme naizmjence palila i gasila. Danijela su podsjećala na krijesnice koje su kod kuće lebdjele za noćnih bezbrižnih druženja. No ovih krijesnica uskoro je ponestalo, pa je preostalo malo razloga za ostanak.
– Idemo, matori, dosta je bilo izležavanja, oću u krpe – rekao je Jovan.
Danijel se trgnuo kao iz sna, ustao i krenuo za Jovanom prema spavaonici. Legao je u uniformi. Odlučio je da nema što odgađati. Nije bio siguran kako će točno izvesti cijelu operaciju, ali znao je neke rupe u ogradi i mjesta na kojima se uz malo sreće može neprimjetno izvući iz kasarne. A onda će već lako, civilna odjeća trebala bi svrnuti pažnju s njegove vojnički ošišane kose.
Osjećao je kako mu adrenalin struji tijelom. Očekivao je da će ga seansa s Jovanom usporiti, da će se možda i predomisliti, ušuškati se u krevet i zaspati snom pravednog gardista. Ali nije. Bio je sigurniji nego ikad. Noćas ide, pa kud puklo. Ne može si dozvoliti donošenje odluka u konvoju koji je već krenuo prema Hrvatskoj, ako do toga dođe.
Vrijeme je sporo prolazilo, ali morao je sačekati da svi zaspu. Nije mu trebalo da ga itko pita kuda će s tim smotuljkom pod miškom, ponajmanje Jovan. Ali Jovan je već hrkao na krevetu ispod njega. Taj čovjek je stvarno mogao zaspati u sekundi, mislio je Danijel.
Nije mogao više čekati. Ustao je, pokupio već zamotanu civilnu robu iz ormarića – traperice, majicu i tenisice – i tiho se iskrao iz spavaonice, pa iz zgrade. Koristio je zasjenjene dijelove kasarne, koju je dosta dobro poznavao. Ipak je ovdje proveo cijelu vječnost, ili mu se barem tako činilo u najtežim danima, kada bi uperio pogled na zapad i počeo razmišljati o kući, o ocu i bratu koji se sigurno pitaju što je s njim, možda se bojeći da bi ga mogli izgubiti. Nakon što su izgubili majku, to bi ih dotuklo. Razmišljao bi i o životu koji je vodio do regrutacije, kojoj se na kraju gotovo i razveselio, misleći da će ga konačno nešto prodrmati, pa bila to i vojska u koju nije vjerovao. Potucao se dotad ovamo i onamo, trošio očevo bezgranično strpljenje vjerujući da je nedodirljiv, da mu nitko ništa ne može i da mu nitko nikad neće ništa nametati. Pogotovo kad se osamostali. Ali na to je ipak trebalo pričekati. Stari je donosio hranu na stol, brat je trošio svoj dio, ali ostajalo je i njemu za preživljavanje i uživanje u vlastitoj superiornosti koju nije pametno previše čačkati. Uvijek je znao da ne treba srljati i previše se truditi, jer bi se lako mogao razočarati. Treba ostati u svojoj priči, a dobre stvari već će doći.
Dobra stvar bila je da je lako pronašao rupu u ogradi koju su već nekoliko puta iskoristili da bi pobjegli u grad. Ali ovaj put bilo je drugačije. Ovaj put se više neće vratiti. Srce mu je lupalo, adrenalin mu je i dalje luđački kolao tijelom. Dobro, to je sad to, mislio je, sada mu valja odbaciti uniformu i navući civilku, a onda će dalje vidjeti gdje je.
Nije mu trebalo dugo do centra, uostalom navikao je na hodanje. Dril je u kasarni bio priličan. Ali tresao je glavom svako malo kad bi se uhvatio da broji korake i da su savršeno odmjereni ispod ispravljenih leđa i podignute brade. Sam je sebi bio kao šaka u oku opuštenom gradu, pa je gurao ruke u džepove i grbio ramena, pokušavajući izgledati što prirodnije. Bilo mu je to i smiješno u neku ruku, jer se podsjećao kako ga je majka ispravljala, govoreći da će mu ostati grba koliko se nepravilno drži. Da ga je barem sada mogla vidjeti, mislio je, uspravljenog kao da je progutao metlu.
Udahnuo je friški beogradski zrak i pomislio kako je sloboda varljiva stvar. Prvi put se našao prestravljen pred pitanjem: što sad? Ideja da će biti bjegunac od nepravde činila mu se romantičnom, pomalo filmskom, ali u stvarnom životu postoje države, postoje njihove granice i njihove vojske, postoje dokumenti koji te barem donekle određuju, propisi koje ne možeš ignorirati. Sve je to sada bilo u magli neizvjesnosti. Dokumente nije imao, država u kojoj se rodio raspadala se, granice su postajale sve poroznije, a iz vojske je dezertirao. Mislio je da će se osjećati nesputanije, ali svijet ga je još uvijek pritiskao i osjećao je da bi još uvijek mogao previše toga izgubiti da bi se smatrao doista slobodnim.
Odlučio je bulevarom doći do autoceste za Hrvatsku pa podići palac i nadati se najboljem. Znao je da mora biti oprezan i čuvati se i vojne policije i milicije. Nije puno razmišljao o posljedicama, ali bilo mu je jasno da kazna za dezertiranje ne bi bila blaga. U sekundi ga je oblio znoj, no onda je samo jače uključio osjetila, osvrnuo se svuda oko sebe i shvatio da mora nabaciti opušteni izraz lica ako ne želi da baš svi primijete da on tu ne pripada. Stresao je ramena i nastavio prema autocesti.
Nadao se da će palac brzo profunkcionirati jer nije znao tko mu dolazi u susret. To su najčešće bila samo dva svjetleća automobilska fara, iza kojih je mogao biti bilo tko. Ali mogao je biti i jedan, kiklopski, kao ovaj koji mu se upravo približavao. Podigao je palac, nije bio u poziciji previše birati, a i pretpostavljao je da službena lica ne bi išla okolo u neispravnom vozilu.
Kiklop se počeo zaustavljati uz zaglušujuću škripu kočnica i zanošenje lijevo i desno. Kad je konačno stao pedesetak metara dalje, Danijel je vidio da na crvenom prašnjavom yugu u oblaku bijelog dima ne radi niti jedno stražnje svjetlo. Podsjećao ga je na umornog, šepavog psa koji bi najradije legao. Suvozačka vrata su se otvorila i Danijel je povirio unutra.
– Dobra večer – rekao je muškarcu od kojih sedamdeset godina.
– Zdravo, sinko, uđi!
– Hvala. Dokud idete?
– Saće tebe čika Jovo odbaci dokle oćeš. De si krenuo vako kasno?
– Pa ja prema Hrvatskoj, a vi dokle možete.
– Aaa mali Hrvat! Ili ideš maloj Hrvatici u posetu! Ja ti idem do granice, ima tamo jedno selo, pa ti dalje kako znaš. Aj!
Ušao je u auto koji se iznutra činio još prljaviji, ako je to uopće bilo moguće. Slama, blato, masni papiri, otvorene konzerve, ostaci hrane, a na stražnjem sjedalu odrpane jutene vreće pune nekakvih stvari. Rukom je razgrnuo smeće sa sjedala, nogom smeće s poda i sjeo. Kad je zatvorio vrata, shvatio je da postoji konkurencija smradu vojničke sobe noću, pune neoprane, znojem natopljene odjeće i blaženih noćnih prdaca. Sva sreća, bilo je ljeto pa je mogao otvoriti prozor.
– Aj molim te, nemoj, ako baš ne moraš, ubije me promaja – rekao je molećivo starac. – Nego, de ćeš ti tako kasno? I de su ti stvari?
– Ma duga priča, deda.
– Pa imamo, bre, vremena, nije ovo mercedes, a do granice je još mnogo.
– Idem na dopust iz armije.
– E jes ti duga priča… Kući te puštaju, a? Dobro je to. Kad sam ja…
Danijel ga više nije slušao. Toplina u autu, smrad truleži, znoja, pokvarene hrane, činjenica da je sad barem za neko vrijeme na sigurnom, sve se to sručilo na njega pa je pokleknuo pred umorom. Adrenalin bjegunstva malo je splasnuo pa su mu i kapci otežali. Čuo je udaljen starčev glas, ali nije se trudio razaznati o čemu priča. Sad mu je trebalo samo malo odmora. Kad dođe do granice bit će novih uzbuđenja, mislio je.
– A da si mi zapalimo po jednu, a? – rekao je glasno starac i prenuo Danijela. – Umoran, a? Mora da vas u armiji dobro teraju. Ja ću malo da zastanem, protegnem noge i napravim smotku pa možeš da mi se pridružiš ako oćeš.
– Može, deda.
Stali su na proširenju ceste. Starac je ugasio auto i odnekud iza sjedala izvadio požutjelu kesu s duhanom i snop loše otrgnutih papirića. Danijelu se činilo da su od papira u koji se umata kruh. Pružio je jedan Danijelu, koji ga je prihvatio, pa su uskoro obojica pušila uz put, obasjani diskretnom mjesečevom svjetlošću.
– I tako, sinko, kući, a?
– Kući, deda, kući. A vi? Di vama dođe kuća?
– A to ti je jedno selo pored granice, Batorovci, malo kad ko tamo dođe. Al nemoj da ga brkaš s Batrovcima, to je susedno selo, niže niz reku Bosut, na samoj novoj granici, nećemo baš reći prijateljsko he he. A nije baš ni niz reku, čudno ti je to, još su stari govorili da Bosut do podne teče na jednu, a od podne na drugu stranu. A mi smo na samoj reci. Ali niko ne dođe. I dobro je tako, ne žalimo se. Znaš kako kažu, najsigurnije ti je švercat ispred milicije, tako i mi, tu smo pored glavnog puta, ali ko da smo na kraju sveta. Ja eto ponekad odem do Beograda ako šta treba da se reši ili ako kome šta treba u selu, malo ko iz sela uopće izlazi. A i šta bi izlazili, svet je tamo puno lepši, da znaš. Tako ti je to – rekao je starac i otpuhnuo dim, ali onda je nekako čudno trznuo glavom pa mu je nešto ispalo iz usta na pod. Danijel nije odmah vidio što je to, ali onda je starac okrenuo glavu prema njemu i demonski se nasmijao potpuno izobličena lica i isplaženog jezika. Kao da mu je usta zamijenila trula raspuknuta šljiva iz koje viri mesnati crv. Danijel se nadao da je uspio sakriti izraz iznenadnog straha i gađenja na licu.
– Jevem ši šunče, kako šamo išpade – frfljao je starac dok je čistio protezu o rukav. Kad je bio zadovoljan, samo ju je gurnuo natrag u usta. Danijelu se okrenuo želudac.
– Nemam svoje zube odavno. Tako ti je to na selu. Ajde da krenemo – rekao je i krenuo prema autu.
Šutke su se vozili. Yugo se drečao kao da ga kolju, a išli su jedva osamdeset kilometara na sat. Danijel se sjetio žutosmeđeg Markovog yuga. Kako li su samo bili sretni kad ga je dobio od starog. Hvalio ga je kao da je ferrari. Bila je to verzija za američko tržište. Sjetio se kako su se smijali kad su ušli u njega, Marko se udobno zavalio u vozačkom sjedalu a onda je propao naslon. Što god kasnije radili, svako malo taj je naslon propadao, pa i usred vožnje. Bezbrižni dani, mislio je Danijel, sumnjajući da će se ponoviti. Sad je dezerter. Bez obzira na sve što će se dalje dešavati s njegovom državom, s kojom državom, pitao se, stvari nikad više neće biti iste. Morat će se početi određivati prema njima, i slutio je da odluke neće biti lagane.
– Mali! Ej, mali! – čuo je Danijel kroz polusan kako ga starac doziva. Prenuo se i protrljao oči. – Čuješ, ma de ćeš sad preko granice ovako kasno, aj ti sa mnom lepo kući pa se naspavaj pa ćeš sutra svojoj maloj Hrvatici. Ako se dosad nije ukiselila, neće ni za ovu noć, he he.
Imao je starac pravo, činilo se i Danijelu. Bio je umoran i sada mu je najviše trebao miran san. A Hrvatska neće nikud pobjeći.
– Dobro, deda. Može.
– Nije ti to hotel, ja spavam na slamarici, a imam još tu jednu na kojoj će da ti bude sasvim dobro.
– Ma nema veze, deda, da znate vi di sam sve ja spavao…
Ubrzo su naišli na skretanje s autoceste, pa je yugo opasno zastenjao kad su sišli na lokalni put. Lijevi žmirkavi far bacao je siromašni snopić svjetla naprijed na usku, grbavu cestu, a starac uopće nije smanjio brzinu pa se Danijel nadao da dobro poznaje put kojim idu jer njemu se činilo kao da nemilo jure. Širom je otvorio oči, objema se rukama uhvatio za sjedalo i snažno ga stisnuo. Nije znao zašto, ali nije htio pokazati starcu da se boji. Odjednom mu se učinilo da je ugledao sjenu, kao neko pogrbljeno biće pored puta. Podsjećalo ga je na puzeće dijete.
– Pazi! – viknuo je.
Udarac je bio snažan, ali yugo je jedva malo skrenuo s pravca. Starac nije smanjio gas. Okrenuo se prema Danijelu.
– Ma to ti je samo svinjče iz Batrovca. Verovatno pobeglo iz svinjca. Jedan manje, he he – iskezio se i dalje gledajući u Danijela.
– Samo dajte da živi stignemo.
– Ma ne brini, mali, vozim ovuda već sto godina.
Do starčevog sela vodila je prašnjava, još uža cesta. Malo šume, pa malo njive, pa oronule, starinske kuće razbacane lijevo i desno od prašnjavog puta. Danijelu se činilo kao da je upao u vremenski stroj koji ga je vratio u neko daleko doba iz školske lektire. Starac je konačno usporio, pa su se kroz selo kretali vrlo polako.
– Svi već spavaju, pa nema smisla da ih budimo – rekao je starac parkiravši auto pred posebno oronulom, malom kućom.
– Nije neka, al je moja. Imam dve sobe, u drugoj je tvoja slamarica pa se ti lepo odmori. Ja ću nam skuhati čaj od trava koje berem a naće se i koja smotka. A?
– Može, deda, sve pravo govorite.
Danijel se iznenadio kad je shvatio da vrata kuće uopće nisu zaključana. Ušli su u prostoriju koja je očito služila kao kuhinja i dnevni boravak i iz koje se širio smrad ustajalosti i truleži. Na podu je bilo slame, a na desnoj strani nalazio se otvor koji je vjerojatno vodio u spavaći dio. Obzirom na smrad koji se širio iz kuhinje, a koji nije bio puno drugačiji od smrada iz auta, Danijel je pomislio da mu spavanje u starčevoj kući i nije bila najbolja ideja. Ali sad je bio tu i iskoristit će starčevu gostoljubivost, skupiti energije i sutra promisliti kako će preko, u Hrvatsku, kući.
Starac je upalio vatru u starom štednjaku, skuhao čaj, smotali su si po cigaretu i sjeli za mali kuhinjski stol. Bilo je nesnosno vruće.
– Vatra i čaj, zimski ugođaj – rekao je Danijel.
– Još deset takih, gusle i eto ti pesme.
– Deda, ja sam gotov, oćete mi reć di spavam pa da ja malo ubijem oko do sutra?
– Jašta, mali, samo ti popi čaj do kraja, biće ti to dobro. Idi u onu drugu sobu, tamo ćeš da nađeš slamaricu pa spavaj.
Danijel je otpio gorkog čaja, stresao se i krenuo prema sobi.
– Hvala na svemu, deda.
– Ma aj.
Soba je bila mala, na podu uza zid doista je bila slamarica, bez ikakve posteljine, a pored nje nalazio se stolac na tri noge. Danijel je osjetio golem umor, pa nije previše htio razmišljati o skorom lijeganju u tko zna koliko staru slamu. Čak mu se malo i zavrtjelo u glavi, ali to je pripisao smradu i premorenosti. Legao je na slamu misleći da će odmah zaspati, no u glavi mu je počelo bubnjati. Osjetio je nemir i u nogama, koje su ga počele boljeti iznutra, iz kostiju, ne dajući mu da ih drži mirno. Uplašio se, ali onda je shvatio što bi moglo biti. Iako je mislio da je nemoguće, možda su to ipak bili prvi znaci heroinske krize. Jasno, prisjećao se, sve je krenulo kao lagano zezanje tu i tamo s Jovanom, ali vrlo brzo je u nedostatku višeg smisla u bilo čemu što se radilo u kasarni, heroin postao blaženi izlaz. Vikend-seanse protegle su se i na tjedan, a u zadnje vrijeme gotovo da nije prošlo dana da se nije uzelo. Sjećao se kako ga je Jovan nagovarao na iglu: „Pa gledaj mene, matori, kad se urokam kako kljucam, ko koka po bašti, i treba mi duplo manje nego tebi, bre, a i tako sve na kraju pojedeš jer ti uđe u grlo kad vučeš na nos. Slušaj doktora kad ti prepisuje lek, igla je majka.“
Nije još prolazio krizu, ali pričao mu je Jovan kako to izgleda. Počinje nemirom u nogama, koji je po opisu bio upravo ovo što mu se sada događa. Još uvijek nije mogao vjerovati da je dotud došlo. Oblio ga je znoj, sada više nije znao je li od krize ili od panike što bi ovo mogla biti kriza. Shvatio je da se mora smiriti. Utjehu je našao u činjenici da se nije pretjerano dugo intenzivno drogirao pa nije očekivao tešku i dugotrajnu muku. Uostalom, tu je na ležaju, kakvom-takvom, a ne u nekoj šumi, ili rijeci kojom pokušava prijeći preko u svoju zemlju. Tješio se da će to preživjeti bez problema i u samo jednoj noći. Tako mu je uostalom i Jovan govorio, da će mu prva kriza vjerojatno biti kratka, jer ovo čime se drogiraju i tako je smeće, a ne pravi heroin. „E, matori, da ti znaš šta je pravi heroin. Tiger, bre. Belo ko sneg. A ne ovo popišano govno. Kad tiger naleti u grad, džaneri samo padaju, ko muve, bre. Niko ne zna da se uroka, svi na lopate bacaju u vene a ne može tako. Pa dovoljno je da ga utrljaš u zube, matori, i već deluje. Na prst, u usta, i kljuc.“ Sva sreća pa nije bilo tigera u kasarni, nego samo žutog popišanog govna, mislio je Danijel, uzdajući se u jednonoćnu krizu.
Noge su ga počele sve jače boljeti, i nemir u njima bio je sve veći pa ih je tim više morao micati. Ni glava nije popuštala. Pokušao se pridići u krevetu, ali nikako nije mogao pomaknuti gornji dio tijela. Oči su mu se priviknule na mrak, a nešto je mjesečeve svjetlosti ulazilo kroz prljavi prozor. Sjenke lišća na stropu igrale su svoju igru, pomicale se u skladu s noćnim vjetrom. A onda su se počele spajati. Obli rubovi sjenki su se zaoštrili, podsjećajući na kandže. Danijel je nakratko žmirnuo, želeći poništiti tu sliku, ali ništa se nije promijenilo, sjenke su sada bile potpuno našiljene i prijetile da će ga rastrgati sa stropa. Jeza se penjala uz Danijelovu kičmu, srce mu je počelo aritmično lupati i miješala se u njemu želja da zaplače, da zatvori oči i prepusti se nemani da ga odnese, s mišlju da su kandže zarobljene na stropu, da ne mogu doći do njega, da je sve to samo obmana. Prisjetio se iskustva haluciniranja s Jovanom, kada je ovaj donio neke tripove za koje je tvrdio da su lagani i samo za smijanje, no onda su halucinacije počele izvlačiti Danijelove strahove. Da nije bilo Jovana, koji je osmislio božićnu jelku za Danijela i svaku sljedeću lošu halucinaciju pakirao u prigodni poklon i stavljao ju pod zamišljeni bor, tko zna bi li Danijel to bio preživio. Ali sada nije bilo Jovana da za njega smišlja božićne jelke, a nije uzimao ni tripove da bi halucinirao. Osjetio se sam i potpuno nezaštićen. Otvaraju li se sada vrata njegove sobe, pitao se, ili je i to sve obmana.
Kandže su počele škripati po stropu, zvuk koji je Danijel jasno čuo bio je poput struganja nokata po školskoj ploči. Kandže se ljute, zarobljene su i čekaju svoju priliku da se oslobode okova dvodimenzionalnosti. Dotad će mijenjati veličinu i oblik. Plašiti ga. Prijetiti mu. I škripati.
Iskeženo malo lice tankih, iskrivljenih očiju, čiji je dah Danijel mogao osjetiti na svojem obrazu, potpuno ga je paraliziralo. Stisnuo je jače rubove slamarice i u punoj svijesti čekao da ga rastrgaju naglašeni očnjaci, s kojih je curila slina. A onda je nešto povuklo to lice, koje je jauknulo. Čuo je pucanj biča, ili nešto slično, a onda je magla prekrila njegov vidokrug. Soba se počela okretati, bilo mu je mučno, činilo mu se da će povraćati, ali nije se mogao ni pomaknuti, pa je mislio da će se ugušiti u vlastitom sadržaju želuca, ako popusti. A osjećao je kako popušta. Nezaustavljivi kiseli val krenuo je prema grlu i Danijel je pomislio da je gotovo. Ali nešto mu je povuklo glavu i on se u konvulzijama počeo prosipati po podu. Oči su mu se napunile suzama, sve mu se i dalje vrtjelo i ponovno je poželio da sve samo prestane, cijena mu je bila nebitna, samo da sve prestane.
Opet je ležao na leđima. Kandže su nestale sa stropa, po kojem su se samo bezbrižno igrale sjenke lišća. Bila je to samo loša halucinacija, pomislio je pokušavši obrisati usta. Izgledalo mu je kao da je heroin puno gori nego što mu se isprva činilo. Još uvijek se nije mogao pomaknuti s kreveta, i to ga je zabrinjavalo. Ali barem nema više groznih halova. I opet se sav naježio kad se prisjetio onih kandži i iskeženog lica sa slinavim očnjacima. Pomislio je kako je stvarnost predivna, shvativši da je u isto vrijeme i nevjerojatno krhka. Pokušao je pomaknuti tijelo, da se barem malo pridigne, protegne noge, ali i dalje je bio nemoćan.
Buljio je u jednu točku na stropu, a onda začuo škripu vrata. Pokušao je nešto reći, ali samo je nerazumljivo zamrmljao. Na ulazu nije bilo nikoga, a sobu je počeo puniti bijeli dim. Ili nije. Vrata su bila zatvorena, samo mjesečeva svjetlost je ispunjavala prostor, nije bilo nikakvog dima. Uplašio se. Nije gotovo. „Hijuuuuu!“ netko je glasno zavikao pored njegova uha. Instinktivno je pogledao na tu stranu i na sredini sobe ugledao osam sitnih tijela koja skaču jedno preko drugog i zubima si otkidaju udove. Mučnina mu je udarila u grkljan, a nešto mu opet povuklo glavu i on se ispovraćao na pod. „Popi popi popi popi popi popi…“, čuo je jednu te istu riječ. Gutao je koliko je mogao, bilo je prilično gorko, a onda je kroz suze vidio starca koji ga je dovezao ovamo. Imao je blag izraz lica. Legao je nazad, osjećajući kako gubi svijest.
„… ustaška propaganda… bombe pale na Vukovar… dve detonacije…“, učinilo se Danijelu da čuje pucketavi zvuk radija. Onda zvuk mijenjanja stanice. „Jučer u večernjim… četnici su granatirali Vukovar… sveto… nastradalo dijete…“ A onda muk. Ništa se više nije čulo dok je Danijel pokušao otvoriti oči. U sobi nije bilo nikog, i nesnosno je smrdjelo, a on se i dalje nije mogao pomaknuti. Ipak je pomislio da je sve u redu jer mu se činilo da je barem povratio kontrolu nad umom.
Pojavilo se poznato lice starca. Danijelu je izgledalo kao da se jako iznenadio kad ga je vidio.
– E, mali, nešto je tebe gadno uvatilo. Jel me čuješ?
– Čujem, deda – jedva je odvratio.
– Ne znam kolko ovde već ležiš, al nije malo. Samo si nešto bunco i povraćo. Ne znam da sam to nekad video. Aj popi malo ovog čaja, biće ti bolje.
Starac mu je nagnuo glavu i ulio nešto gorke tekućine u usta. Zatim je začuo neku buku izvana pa je otišao do prozora. Danijel je iskoristio priliku da pljune dobar dio tekućine koju mu je starac dao. Nije ga htio uvrijediti, ali nikako mu taj čaj nije pasao. Ponovio je to i opet kad mu je starac dao čaja, tako da ovaj ne vidi. Starac je potom izašao, a Danijel zatvorio oči. Nije znao koliko je vremena prošlo kad ih je ponovno otvorio, ali bio je mrak, a kuhinjsko svjetlo obasjavalo je dvije prilike na vratima.
– Kako je mali? – upitao je nepoznati lik odjeven u odrpano seljačko ruho.
– Dobro, spava – odgovorio je starac.
– Jes mu dao čaja?
– Jesam. Jeste sve napravili?
– Jesmo. Sve je spremno.
– Šta… – zaustio je Danijel nešto pitati, ali nije uspio od slabosti.
– A, probudio nam se mališa! – rekao je nepoznati lik. – Nemoj ti ništa da se brineš, za sve ćemo se mi pobrinuti. Jel tako Ilija?
– Jašta, šefe – odvratio je starac.
– Vukadine! Hraniša! Ajt ovamo da ga ponesete! – zaderao se nepoznati.
U sobu su ušla dvojica u slične dronjke obučenih seljana. Kad su se približili, Danijel je osjetio smrad znoja, balege i alkohola. Lica su im bila čudna, Danijel nije mogao točno razabrati u mraku kad su ga obuhvatili pod miške, ali činilo mu se da su prilično deformirana, jedno drugom nalik.
– Pa mogao si ga malo oprati, Ilija, a? Sav je od govana.
– Izvini, šefe.
– Aj aj, vadite ga van.
Danijel je osjećao slabost u udovima, nije mogao samostalno hodati pa se oslanjao o dva znojava, kriva ramena kao o deformirane štake. One su ga izvele napolje, gdje je imao što vidjeti. Ispred ulaza u starčevu kuću okupio se silan svijet, većina s bakljama u rukama, osvjetljavajući dvorište trošne kuće. Kad su izašli, rulja je počela neartikulirano galamiti od veselja. Dvojac je nosio Danijela kroz masu, a oni su ga doticali rukama. Kroz poluotvorene oči Danijel je primijetio da je jedna ruka koja ga je taknula imala samo dva prsta normalne veličine, dok su ostala tri bila kržljavi batrljci. Kad je malo pridigao glavu i bolje pogledao likove oko sebe, shvatio je da je sve puno deformiranih obličja. Neke od onih prilika koje su se činile mlađe, niže rastom, bile su gotovo potpuno izobličene. Oči koje nisu u ravnini, jedno veće od drugog, ili zatvoreno, iskrivljena usta koja otkrivaju krnje zube, kvrge po glavama po kojima ne raste kosa, uši različitih veličina… Danijel je trnuo od jeze, ali bio je nemoćan reagirati. Više nije bio siguran halucinira li, jer ovi što su ga doticali činili su se tako stvarnima, ali opet, nikad dosad nije iskusio ništa slično, bio je potpuno iscrpljen, sve je oko njega smrdjelo i činilo se kao neki ružan san iz kojeg će se evo baš probuditi. Možda je to to, pitao se zatvarajući oči. Možda samo treba zaspati i probuditi se u nekom normalnom svijetu.
– Šta se tako vučete, brže malo lenčine! – zaderao se poznati glas nepoznatog.
Danijel se trznuo, pridigao glavu i otvorio oči. Približavali su se rijeci, gdje ih je čekalo još ljudi s bakljama.
– Šta… – ponovno je zaustio nešto reći, ali i dalje preko usta nije htjelo ništa više.
– Ništa se ti, mali, ne brini. Šta ti ovde fali, a? – nepoznati ga je pogledao prodorno. – Imamo sve šta nam treba. Nema ovdje rata, nema da se tučemo jesil reko belo ili bijelo. Dobro nam je, lepo nam je, niko nas ne smeta, sve šta nam treba uzgojimo, ako nešto nema, donesemo. Ali niko ne dolazi, i niko ne odlazi, de ćeš bolje? I šta bi tamo vani, pa vidiš bre kako se kolju! Kolju ovi, kolju oni, Srbi, Hrvati, ovi, oni, samo da kolju. I kako sad ti u tom svijetu da preživiš? A kako siješ, tako i žanješ. To ti je najveća mudrost. I zašto onda da siješ u tuđoj bašti? To nema smisla. E baš lepo da si nam došo, znaš. Lepo da si ovde, a i tebi mora da je lepo. Ilija ti dao one trave, sigurno ti sve ptičice cijuču oko glave. A kad ti je tako lepo i kad je tako lepo da si ovde, onda stvarno nema smisla da odeš, jel tako il nije? Naravno da jeste. Tu će da ti bude lepo. I toplo. Grijat će te večna vatrica i ljuljat će te večni talasi. Ti si sretan čovjek, da znaš, došo u pravo vreme. Poslan da nas oslobodiš za večnost.
Probijali su se kroz rulju koja je klicala, napravivši koridor do rijeke. Ravno ispred njih Danijel je ugledao nekakav splav od pruća. Dvojac koji ga je nosio donio ga je do splava i položio na improvizirani ležaj. Nije imao snage oduprijeti se, ali polako je počeo vraćati kontrolu nad udovima. Sva sreća pa je ispljunuo starčev čaj, mislio je. No onda mu je dvojac vezao ruke i noge za ležaj. Preplavio ga je očaj. Nije znao što napraviti. Zatvaranje očiju pred ovom nevoljom nije pomoglo, a za drugo nije imao snage. Kad su ga vezali, počeli su oko njega slagati sijeno, pruće i balvane. Po završetku, sišli su sa splava. Vika s obale postajala je sve glasnija. A onda je sve utihnulo. Danijel je pogledao na obalu i primijetio nepoznatog kako se s bakljom u ruci primiče splavu. Teatralno ju je dignuo u zrak, pogledao u rulju i bacio je na splav. Sijeno i pruće planuli su u trenu, a nepoznati je još samo nogom odgurnuo splav. Rulja na obali počela je urlikati.
Vatra je oko Danijela bila sve veća. Osjećao je njezinu toplinu. U očaju je počeo nekontrolirano micati rukama i nogama, u kojima mu se donekle povratila snaga. Nije osjećao nikakav napredak cijelu vječnost, ili mu se tako barem činilo. Vatra je već opasno šikljala u nebo zahvativši i njegov ležaj, a onda je uspio osloboditi desnu ruku. Uto ju je vatra zahvatila pa je rukom u plamenu odvezao lijevu ruku i obje noge. Osjetio je navalu adrenalina u krvi i iako je osjećao nesnosnu vrućinu po cijelom tijelu, ne znajući još gori li ili ne, otkotrljao se kroz vatreni obruč i spustio u blaženu vodu. Nije imao snage za plivanje pa se uhvatio za gorući splav da povrati dah. Pogledao je prema obali. Bio je već prilično daleko i činilo mu se da nitko nije primijetio da se uspio osloboditi. Uhvatio se za splav što je čvršće mogao, nemoćan za plivanje, prepustivši se volji riječne struje. „Do podne u jednom pravcu, od podne u drugom“, sjetio se starčevih riječi. Nadao se da ga, ponovno rođenog, rijeka vodi u pravom smjeru. Prema granici. Kući.
***
Kad je došao, nisam mogao vjerovati. Nismo imali nikakvih vijesti iz Beograda, ni da li je živ. Pisma su prestala stizati. A onda su počela žešća sranja. Bombardiranja. Vukovar. Stari se sve više povlačio u sebe, gledao televiziju po cijele dane. Prestao psovati svima srpsku mater. Dobio je bolovanje na poslu. Bojao sam se za njega.
A onda se jednog dana Danijel pojavio na vratima. Mršav, bolestan, pun krasti po cijelom tijelu, kao da je sav gorio. Ništa nije rekao, samo je stajao na vratima kad sam ih otvorio. Stari je zaurlao iz dnevnog ko je, a ja nisam mogao ništa reći. Stajao sam i ja na vratima, ukipljen. Čudno je to, razmišljaš o trenutku kad će doći, letiš mu u zagrljaj, pa ga frajerski lupiš u rame i staneš u gard, on ti, kao nebrojeno puta prije, proda mošu lijevom, pa desnom, ti mlataraš rukama u pokušaju da se obraniš pa ti konačno zavali lagani šamar i kaže nešto kao: „Pa di si, pićo?“ Onda se opet grlite i smijete.
Ili dolazi službeno lice, u nekoj uniformi, tko bi ih više pratio, u nekoj zelenoj, i govori: „Sa žaljenjem vas moram obavijestiti da je vojnik Danijel Žagarić poginuo na…“ A ti si se pripremio, znaš kako dočekati i tu vijest. Nema tu puno filozofije, umro je i nema ga više. Stisnut će te u grlu, ali nećeš zaplakati, primit ćeš kuvertu sa zahvalnicom i važno kimnuti glavom, kao netko tko je u sekundi ostario, shvatio što je život i smrt i da sada treba skupiti ostatke familije i nastaviti s ovim prvim, kako znaš i umiješ.
Ali ništa te nije pripremilo na Danijelovu sjenku koja u crnim krastama ovdje ukipljeno stoji i iz čijih ugaslih očiju teku suze. Stajali smo u tišini jedan i drugi. I gledali se. Prošla je vječnost, a ja sam rekao: „Uđi.“ Ušao je šepajući. Desna ruka bila mu je zamotana u neki prastari zavoj. Nisam mogao vjerovati kad sam prepoznao staru crnu majicu kratkih rukava na Rolling Stonese. Nju je imao na sebi onaj dan kad je otišao za Beograd.
Stari se drugi put zaderao istim pitanjem, a onda se i on pojavio u hodniku. Na licu mu semafor. Zaletio se onako šepav prema Danijelu, mislio sam da će pasti, i počeo ga grliti i ljubiti, govoriti mu da je mislio da ga je izgubio, kao i majku, da to ne bi mogao podnijeti, zašto mu se nije javio, ma nema veze, bitno da si živ i zdrav, jesi zdrav, ajde uđi, sjedni, jesi gladan, šta ti treba, kakve su ti ovo rane, ići ćemo kod našeg Generalića da ti to pregleda, sjećaš se Generalića, isti je kao što je bio, i dalje puši tri kutije cigareta dnevno, znaš kako ono ima dupli stol u ordinaciji pa se dim cigareta širi posvuda dok on pacijentima govori kako bi trebali prestati pušiti ako puše…
Prvih dana Danijel nije puno govorio. Generalić mu je sredio rane, nije bilo većih problema, rekao je da će više-manje sve zacijeliti, da će kraste otpasti i da ne bi trebali ostati preveliki ožiljci. Puno je bio u svojoj sobi, slušao stare ploče na svom gramofonu. A onda je jedan dan izišao iz sobe nasmijan. Došao je do mene i prodao mi lijevu, pa desnu mošu. Nisam digo ruku da se obranim od šamara, iako sam znao šta slijedi. Zagrlio me i pitao o svemu, kako u školi, kako je stari zapravo, zašto je stalno doma, kako ovo kako ono. Danijel se konačno vratio.
Počeo je ponovno izlaziti, viđao sam ga s Markom, koji je bio nešto mlađi od njega pa ga nije zahvatio poziv u JNA. Stalno su nešto ozbiljno pričali, šuškali, nisam mogao skužiti o čemu. Jednom sam se vratio kući a oni su bili u dnevnoj sa starim. Čuo sam starog kad je rekao: „Neka čuje! Misliš da je klinac? Sve on razumije, dragi moj!“ Pitao sam šta to trebam čuti. Brat je rekao da će se prijaviti u vojsku, u zenge, kao dobrovoljac. Bilo mi je grozno to čuti. Tek se vratio, počeo sam se navikavati na njega, prisjećati se kakav je bio prije, upoznavati ga kakav je sada, a onda ovo. Jasno da nije bilo normalno stanje, jasno da neće proći bez rata, ali nisam razmišljao o tome da bi brat mogao nazad u rat. Ne nakon onog što je prošao. Nikad nam nije rekao šta je sve vidio i šta mu se sve desilo, ali onakav kakav je došao sigurno nije malo vidio.
Stari mu je govorio da to nije njegova bitka, da je i on mislio da je to pošteni obrambeni rat, ali da je to sve manipulacija i da nas političari vode u propast i da mu je žao svih tih izigranih ljudi koji će u ratu ostaviti kosti za iznevjerene ideale. Kako nije njegov rat, pitao bi ga Danijel, a čiji je onda ako nije moj? Ja bih mu onda rekao da ne može biti njegov jer prije nije vjerovao u rat i uvijek je govorio da rat ne rješava stvari. Stari bi mu rekao da će sve to odletit u pizdu materinu zato što nas kreteni vode, i s ove i s one strane, i da će od svega na kraju ostati samo spaljena zemlja za profitere i kriminalce. Danijel bi onda otišao.
Jedne večeri mi je rekao: „Znam da me ne razumiješ i, vjeruj mi, drago mi je zbog toga, jer ti ne moraš nositi pušku pa me ni ne moraš razumjeti. Ja moram, ja ne mogu ignorirati činjenicu da se prema tome moram odrediti, i kad bih sada pobjegao, ne bih se više mogao pogledati u ogledalo.“
Sljedećeg dana nije ga bilo. Znali smo što je napravio. Kasnije mi je Marko pričao da su tog jutra zajedno otišli u Komandu. Danijel ga je tamo odvukao. Ušli su u zgradu, potražili neko službeno lice i Danijel je rekao: „Došli smo se prijaviti u vojsku.“ Čovjek ih je začuđeno pogledao, a onda su Marku oči kliznule na zid iznad njega. Trknuo je laktom Danijela i oprezno kimnuo glavom prema gore, a onda je i Danijel vidio uokvirenu fotografiju poznatog lica, Josipa Broza Tita, i veliku crvenu zvijezdu iznad njega. U jebote, al smo se zajebali, pričao mi je tako Marko, rekavši da se ne sjeća koji je od njih dvojice bio brži dok su trčali hodnicima zgrade JNA tražeći izlaz.
To je moj brat, blesan obični. Ali Marko je tada odustao od svega, sve mu je to bilo preludo i prečudno, mislio je da će čekati da ga pozovu, zašto bi se on bez veze gurao. A onda mu je jedan dan stigao poziv, koji ga nije našao. Kasnije sam čuo da je završio u Švedskoj. Dezertirao.
Moj brat nije odustao, nije dezertirao. Još onaj dan ušao je u zenge. I nije se više vratio. Govno jedno.