Trgovac koji je dijelio svoju cugu i upravljao spavajući… Čeroki pun burbona… Folksvagen, ništa do mjehur dima hašisa, vožen rukom univerzitetskog studenta…
I familija iz Marshaltowna koja je zapucala u i zauvijek ubila čovjeka koji je vozio zapadno iz Bethanija, Missouri…
…Ustadoh mokar do gole kože od sove pod pljuskom i nešto manje nego pri svijesti, zahvaljujući ovo prvo troje koje sam već naveo – trgovcu, Indijancu i studentu – od kojih sva trojca su mi dali drogu. Na početku prilaza autoputu čekao sam bez nade da će mi iko stati. U čemu je bila poenta, čak, savijanja moje vreće za spavanje kad sam bio previše mokar da bi me iko pustio u svoja kola? Ogrnuh se s njom kao s ogrtačem. Pljusak je rovio po asfaltu i klokotao u jarku. Moje misli su letjele beznačajno. Onaj putujući trgovac me je nahranio tabletama koje su činile podstave mojih vena da bride kao sastrugane. Vilica me je boljela. Znao sam svaku kap kiše po imenu. Sve sam naslućivao i prije nego što će se desiti. Znao sam da će mi izvjestan Oldsmobil stati i prije nego što je usporio, a po slatkim glasovima porodice u njemu sam znao da ćemo imati nesreću u oluji.
Nije me bilo briga. Oni rekoše da će me odvesti sve do kraja.
Čovjek i žena staviše djevojčicu naprijed s njima a ostaviše bebu nazad sa mnom i mojom vrećom s koje se cijedilo. “Ja te nigdje ne vozio brzo,” reče čovjek. “Ovdje su mi žena i djeca, eto zato.”
Vi ste ti, pomislih. I ja nagomilah svoju vreću za spavanje na lijeva vrata i zaspah tako naslonjen na njih, ne hajući da li ću preživjeti ili umrijeti. Na sjedištu do mene, slobodna, spavaše beba. Bilo joj je oko devet mjeseci.
…Ali prije svega ovoga, tog poslijepodneva, trgovac i ja oborišmo se na Kansas City u njegovom luksuznom automobilu. Bili smo već razvili opasno cinično drugarstvo s početkom u Texasu, gdje me je pokupio. Pojeli smo njegovu bočicu amfetamina, i svako malo skrenuli bi s autoputa i kupili polutku Canadian Cluba i vreću leda. Automobil mu je imao cilindrične držače za čase, pričvršćene na oba vrata i bijeli, kožni interijer. Rekao mi je da želi da me odvede svojoj kući da prespavam i provedem malo vremena s njegovom familijom, ali prvo da želi da stane i posjeti jednu poznanicu.
Ispod srednjezapadnih oblaka kao ogromnog sivog mozga ostavili smo autocestu kao nošeni i ušli u saobraćaj Kansas Citya u sat najgoreg prometa sa osjećajem kao da smo se nasukali. Samo što smo usporili, sva ona čarolija zajedničkog putovanja je dogorila. On poče da balavi o svojoj poznanici. “Sviđa mi se ova cura, mislim da sam zaljubljen – ali imam ženu i dvoje djece, i s tim određene obaveze. Na kraju krajeva, ja volim svoju ženu. Ljubavno sam nadaren. Volim svoju djecu. Volim svu svoju rodbinu.” Dok je on tako pričao, ja sam se osjećao ostavljen i tužan: “Imam jahtu dugu šesnaest stopa. Imam dvoja kola. Imam mjesta iza kuće za bazen.” Svoju je poznanicu našao na poslu. Držala je svoju prodavnicu namještaja i tu sam ga izgubio.
Oblaci su ostali isti do u noć. Onda, u tami, nisam vidio da se spremala oluja. Vozač Folksvagena, koledžarac, onaj što me je naložio hašišom, ostavio me je izvan granica grada baš kad je počela kiša. Na stranu oni amfetamini koje sam uzeo, bio sam previše oduzet da stanem na svoje noge. Legao sam u travu pored izlaza s autoputa i probudio se u sredini bare koja se napunila oko mene.
A poslije, kao što rekoh, spavah na zadnjem sjedištu dok je Oldsmobil familije iz Marshalltowna pljaskao naprijed kroz kišu. A opet, sanjah da gledam kroz svoje zatvorene očne kapke, da mi puls odbrojava sekunde vremena. Međudržavni autoput kroz zapadni Missouri biješe, u tom području, ništa više nego dvosmjerna ulica, većinom. Kad bi poneki kamiončina prošao pored nas u suprotnom smijeru mi bijašmo izgubljeni u zasljepljujućem mlazu kišnice i ratne buke koju možete zamisliti ako ste ikad prošli kroz automatski perač auta. Brisači su ustajali i ležali preko vjetrobrana bez puno efekta. Bio sam iscrpljen, i poslije jednog sata, uronih u dublji san.
Znao sam svo vrijeme tačno šta će se desiti. Ali čovjek i njegova žena me poslije probudiše, oštro me poričući.
“O – ne!”
“NE!”
Bacilo me u pozadinu njihovih sjedišta tako jako da se ona slomiše. Ja nastavih da se odbijam naprijed-nazad. Tekućina za koju sam odmah znao da je ljudska krv poletje unutar kola i poče da pada po mojoj glavi kao kiša. Kad je bilo gotovo ja se nađoh na zadnjem sjedistu, u istom položaju u kojem sam bio kad me bacilo. Pridignuh se i pogledah okolo. Farovi su nam bili ugašeni. Radijator je jednolično šištao. Osim toga, ja ništa više nisam mogao čuti. Koliko sam ja mogao da vidim, ja sam bio jedini pri svijesti. Kako mi se oči naviknuše ja ugledah bebu kako leži na leđima pored mene kao da se ništa nije dogodilo. Oči su joj bile otvorene i ručicama je dodirivala svoje obraze.
U minuti vozač, koji je do tada bio savijen preko volana, podignu se u sjedeći položaj i poče da pilji u nas. Lice mu biješe smrskano i tamno od krvi. Gledajući ga, mene su moji zubi boljeli – ali kad je počeo da govori zvučao je kao da mu niti jedan zub nije slomljen.
“Šta je bilo?”
“Imali smo sudar,” reče on.
“Beba je dobro,” rekoh, iako nisam imao pojma kako je beba bila.
On se okrenu svojoj ženi.
“Janice,” reče on. “Janice, Janice!”
“Je li dobro?”
“Mrtva je!” reče on, gnjevno je drmajući.
“Ma nije.” Bio sam spreman da i sam počnem da poričem sve.
Djevojčica je bila živa, ali onesvještena. Cviljela je u snu. Ali čovjek je i dalje drmao svoju ženu.
“Janice!” vikao je.
Njegova žena poće da uzdiše.
“Nije mrtva,” rekoh, pentrajuci se iz kola i bjezeci.
“Neće se probudit’,” čuh ga kako kaže.
Stajao sam tamo napolju u noći, sa bebom, iz nekog razloga, u mojim rukama. Mora da je još uvijek padala kiša, mada se ne sjećam ničega o vremenu. Mi smo se sudarili sa drugim kolima na, kako se meni činilo, nekom dvosmjernom mostu. Voda ispod nas biješe nevidljiva u tami.
Koračajući prema drugim kolima začuh hrapavo, metalično hrkanje. Neko biješe izbačen na pola puta kroz suvozačeva vrata, koja bijehu otvorena, u položaju nekog koji visi o člancima sa trapeza. Kola bijehu udarena poprečno, skrhana i toliko spljoštena da nije ostavilo mjesta čak ni za noge ove osobe, da ne kažem za vozača ili bilo kojeg drugog saputnika. Ja samo prođoh pored svega toga.
Svjetla farova su se približavala iz daljine. Uputih se prema kraju mosta, s jednom rukom mašući im da stanu, a s drugom držeći bebu na ramenu.
Bio je to neki kamiončina, koji mrvljaše svoje brzine dok je usporavao. Kamiondžija spusti svoj prozor i ja mu viknuh, “Sudar. Idi po pomoć.”
“Nemam se ovdje gdje okrenut’,” rece on.
Pusti on mene i bebu gore do njega, i mi tako sjedišmo u kabini, gledajući slupana kola u njegovim svjetlima.
“Jesu l’ svi mrtvi?” upita on.
“Ne znam ko jest’ a ko nije,” priznadoh.
On sebi nasu šolju kafe iz termos boce i ugasi sva osim parking svjetala.
“Kol’ko je sati?”
“O, ima jedno tri i frtalj,” reče on.
Po njegovom držanju izgledalo je da je on potkrepljivao ideju da se nikom ne može pomoći. To me učini rasterećenim i suznim. Znao sam da se od mene nešto očekivalo ali nisam želio da saznam šta.
Kad se još jedna kola pojaviše iz suprotnog smjera, pomislih da bi trebalo da im objasnim. “Možes li pričuvat’ bebu na sekundu?” upitah kamiondžiju.
“Bilo bi bolje da se ti njega držiš,” reče kamiondžija. “Muški je, jel’ de?”
“Pa ja mislim da jest,” rekoh.
Čovjek koji je visio iz slupanih kola još uvijek je bio živ kad sam prolazio pored njega, i ja se zaustavih, sad malo više naviknut na ideju kako strašno je bio slomljen i uvjerih se da mu ne mogu pomoći. On hrkaše glasno i neuljudno. Njegova krv pjenila mu se iz usta sa svakim dahom. Dahom koji neće uzimati još dugo. Ja sam to znao, ali on nije, i ja tako gledah dole na ogromnu žalost što je ljudski život na ovom svijetu. Ne mislim to da ćemo svi završiti u grobu, to nije velika žalost. Mislim na to da, u tom trenutku, on meni nije mogao da kaže šta sanja a ja njemu nisam mogao da kažem šta je stvarno.
Nemalo zatim novopridošla kola blokiraše most na obje strane do u daljinu, a njihova svjetla davaše isparavajućem kršu atmosferu noćne utakmice, ambulantna i policijska kola provlačiše se kroz sve to tako da zrak pulsiraše bojama. Ni sa kim nisam pričao. Moja tajna biješe da sam u ovom kratkom vremenu, od predsjednika ove čitave tragedije, postao samo bezličan posmatrač krvavog udesa. U jednom trenutku jedan policajac shvati da sam sam ja bio u udesu i uze moju izjavu. Ne sjećam se ničeg, osim da mi je rekao, “Ugasi tu cigaru.” Mi zaustavismo naš razgovor da gledamo umirućeg čovjeka kako ga unose u ambulantna kola. Još uvijek je bio živ, još uvijek bestidno sanjajući. Krv je tekla s njega u konopcima. Koljena mu se trzaše a glava klepetaše o nosila.
Meni nije bilo ništa niti sam šta vidio, ali onaj policajac je morao da me ispita i odvede u bolnicu za svaki slučaj. Glas dođe preko njegovog radija da je onaj čovjek upravo umro, baš kad mi stadosmo pod krovom ulaza u hitnu pomoć.
Stojah u popločanom hodniku sa svojom mokrom vrećom za spavanje nagomilanom između mene i zida do mene, pričajuci sa čovjekom iz lokalnog pogrebnog preduzeća.
Doktor stade da mi kaže da je vrijeme za rendgenski snimak.
“Neka.”
“Sad je vrijeme. Ako poslije nađeš da nešto nije u redu…”
“Ma nije mi ništa.”
Niz hodnik dođe supruga. Bila je veličanstvena, kao vatra. Još uvijek nije znala da joj je muž mrtav. Mi smo znali. To je to što joj je davalo takvu moć nad nama. Doktor je odvede u sobu sa stolom na kraju hodnika a ispod zatvorenih vrata izbi linija takve svjetlosti, kao da su unutra, nekim čudesnim procesom, dijamanti bili spaljivani u pepeo. Koji plućni kapacitet! Vrisnula je kao što zamišljam orao da bi vrisnuo. Osjećah se predivno da sam živ da to čujem! Tražio sam taj osjećaj svugdje.
“Ma nije mi ništa” – čudim se da sam to rekao. Ali uvijek sam imao tendenciju da lažem doktorima, kao da se dobro zdravlje sastojalo samo od moje sposobnosti da ih zajebem.
Nekoliko godina kasnije, jednom kad su me primili na rehabilitaciju u Glavnu Bolnicu Seattlea, ja primjenih istu taktiku.
“Da li čujete neobične zvuke ili glasove?” upita doktor.
“Pomagaj, o Bože, to boli,” vrištaše kutije vate.
“Ne baš,” rekoh.
“Ne baš,” reče on. “Šta to znači?”
“Nisam spreman da sad u to ulazim,” rekoh. Žuta ptica doleprša mi do lica a moji mišići zagrabiše.
Lomatah se kao riba. Kad sam stisnuo da zatvorim oči, vruće suze eksplodiraše mi iz duplji. Kad sam ih otvorio, ležao sam potrbuške na podu.
“Zašto je soba odjednom tako bijela?” upitah.
Prelijepa medicinska sestra dodirivala mi je kožu. “Ovo su vitamini,” reče, i zabode mi iglu.
Padala je kiša. Džinovske paprati su se naginjale nad nama. Šuma je klizila niz brdo.
Mogao sam da čujem potok kako žubori dole među kamenjem. A vi, vi smiješni ljudi, vi očekujete da vam ja pomognem.
Iz zbirke “Isusov sin”
Priredio i s engleskog preveo Ismet Prcić
