Nema tišine, ti si sa mnom. Opet mi daješ taj blagoslov, daješ mi oči da vidim tvoju želju. Tvoje blještavilo ga dotiče u tvom tamnom domu. Vidim ga kako leži ispred tebe, vidim njegove sklopljene ruke koje drže naš znak, vidim njegovu ogrlicu od karneolovih šišarki. Na njegovim zatvorenim očima vidim lapis lazuli oči, vidim oštre crte njegovog čela i usta. Ispred njegovih stopala su vrč vode, ječam i smokve. Ispred njegovih stopala je vuneni ogrtač. Još me grliš svojim plaštom blještavila, još uvijek osjećam tvoj dah u mojem grlu, mojim plućima, spreman sam otvoriti svoje oči. Zapisujem tvoj blagoslov na glinenu pločicu. Nanibgal! Još jednom nas spašavaš, tvoj dar će biti spreman. Čuj molitvu onoga koji je tvoje oči i usta, tvoj pratitelj i sluga:
Pjevaj o boginji, najsjajnijoj boginji, neka bude hvaljena, ona koja bilježi događaje i hrani svoje ljude. Pjevaj o Nanibgal, najsjajnijoj boginji, neka bude slavljena ona koja razrješuje sporove i pomaže potrebitima. Ona koja drži aršin i cvijet u svojim rukama, ona koja porađa znanje vode i hrane, ona koja podučava i bogove i ljude, ona koja naš uči riječima kako bismo bilježili njenu tečnu mudrost. Odjevena je u izobilje, njenih plašteva sjaja je mnogo, ona korača poljima i obrađuje tlo, ona drži vrata brane i očvršćuje nasipe, ona proširuje kanale i upravlja vodom. Mi koji je slavimo ćemo primiti njenu mudrost, nudit ćemo je vodom i hranom koju ona nama pruža, neka svi vide tlo koje umnožava i ploče koje drži, neka svi vide i dodirnu blještavilo koje izvire iz nje. Kako bismo joj dali život kao što ona nama daje život, kako bismo ju mogli obožavati u njenom zagrljaju i dati joj jednog od nas, tako će nam ona pružiti svoje darove.
Ispred njenih stopala ostavljam laneni ogrtač, vrč proljetne vode i jutarnji obrok od datulja, smokvi i kolača od ječma s medom. Potom uzimam naš znak i napuštam njen mračni dom spuštajući se plavim stubama. Zaslijepljen sam jutarnjim suncem, blaga vrućina treperi i proteže se prema meni. Idem u susret melodiji glasova i udišem miris izrovanog tla. Sjeverozapadni vjetar se omotava oko mene dok slijedim kanal prema rijeci. Sjedam i zagledam se u bljeskanje njenih svijetlih i tamnih pjega. Potom zatvaram oči, usporavam svoj dah i uzimam zvuk žuborenja kao molitvu. Moje čelo jedva da se rosi od vrućine, moje ruke dodiruje hladni dah rijeke. Glasovi oko mene se utapaju u njenu pjesmu. Vjetar i vrućina su blagi gdje ti prolaziš. Voda neće plaviti dok protječe našim krvotokom prema poljima. Suša nam neće nauditi, a jake kiše su još uvijek daleko, one ne mogu preplaviti naše slivove. Nanibgal! Ti podižeš i spuštaš vodu aršinom u tvojoj lijevoj ruci, ti njeguješ naše usjeve cvijetom u desnoj. Tvoja moć drži naše cikluse ravnomjernima, nebo odavno nije bilo bijesno, tvoje znanje održava naše kanale, čini naše nasipe i brane čvrstima. Tlo nije slana kora nego blagoslovljeno blato do naših gležnjeva. Toliko je mala cijena za platiti kako bi se uživalo u blagodatima tvog krila, ruku i usta. Blagoslovila si nas svojom mudrošću, koraci su poznati na našem putu. Od roba, kopača, obrtnika, trgovca, pisara i svećenika, tvoj blagoslov je nad onome koji primi tvoj znak. On će se prostrijeti u tvom domu i prigrliti tvoj znak, tvoju želju. Bit će mu dane lapis lazuli oči kako bi mogao vidjeti tvoju milost i ljubav. On neće drhtati u tvojem pokrovu, on neće jesti pepeo niti piti prašinu u podzemlju jer voda i hrana neće izostajati pored njegovog groba. Dragocjeni život koji on daje će zadovoljiti tvoje želje te ti nećeš napustiti dom koji smo izgradili za tebe niti ćeš uskratiti svoju ljubav prema crnoglavim ljudima. Odjenut ćeš ga dok liježe ispred tebe te će vjetrovi ostati blagi i kiše će doći, voda nas neće progutati i kora neće odvratiti naše ruke i noge. Ustajem i počinjem ga tražiti kako bih mu mogao priopćiti dobru vijest i dati mu tvoj dar.
* * *
Znao sam čim sam vidio da je odjenut u Nanibgalin plašt. Prišao mi je te se zagledao u moju ogrlicu, potom i u moje lice. Pokazao mi je da spustim moju pločicu i pisaljku, pa je uzeo moju ruku i pritisnuo na dlan svoju pločicu. Počeo je govoriti, ali su mi se mnoge njegove riječi učinile prigušenim i nejasnim. Ništa ne bi bilo drukčije čak i da ih uopće nisam čuo, jer sam znao što mi je dao. Osjećao sam se kao da je sav dah izašao iz mojih pluća te mu nisam mogao ništa odvratiti. On je nastavio govoriti dok sam ja čitao natpis na znaku. Osjećao sam se gol pred boginjinim blagoslovom, gol i promrznut. Kada je prestao, jednostavno sam klimnuo glavom oborenih očiju te je on otišao. Imam trodnevlje da odem u njenu kuću. Koraci su poznati na njenom putu. Sve što imamo dugujemo bogovima, ne mogu odbiti. Počeo sam koračati prema svom domu ne dižući pogled, ali sam onda pomislio odmah otići do njene kuće, završiti s tim što je prije moguće. Potom sam stao kao da me je nešto zaustavilo, jedna od svećenikovih riječi je iznenada iskočila ispred svih ostalih mojih misli. Rekao je da je znak božanski dar te da sam ja samim time dar boginji, a onda je vjerovatno nadodao i nekoliko uobičajenih fraza. Znao sam na stotine takvih, jer ja sam pisar te sam zabilježio bezbrojne stvari, od uzvišenih pozdrava, molitvi i slavlja, do mjesečevih faza, razina voda i viška uroda. Riječi su potekle od bogova, u svojoj milosti oni su nam pružili taj dar, a ja sam jedan od odabranih koji ih ima čast i sposobnost zabilježiti. Tad sam shvatio da je moja druga ruka prazna te sam gotovo uskliknuo od olakšanja. Ovo bi trebao biti moj znak, ali sam se bojao da ovaj blagoslov ne iščezne. Znao sam čiju kuću trebam posjetiti.
Sada sam u svom domu i prva stvar koju radim jest da pažljivo spuštam njenu pločicu na tlo. Moje misli ne prestaju navirati, prisjećam se njegovih riječi te pomišljam kako je čudno da je uopće osjećao potrebnim išta objašnjavati. Svi crnoglavi ljudi znaju za Nanibgalin znak. Pretpostavljam da je govorio o potrebi za žrtvom, o potrebi za izbjegavanjem užasnih promjena te za održavanjem ciklusa redovitim. Mora da je spominjao koliko opasne vode mogu biti za nas, kao što svi znamo. Svi svećenici neprestano mole naše bogove da nas obrane od suša i poplava. Kao da ga i sad čujem kako govori koliko dugujemo bogovima, kako moramo uzvratiti njihovu ljubav i zaštitu velikom žrtvom, velikim darom. Nabu, pogledaj me dok sklapam svoje ruke ispred tebe! Dar, rekao je, ali koji dar? Zaista, bogovi nam daju mnogo darova. Mi smo bili stvoreni kako bismo ih zamijenili u obrađivanju tla te izradi i održavanju kanala. Bogovi su vidjeli da smo to obavljali ispravno te su poslali još više darova da procvjetaju u nama. Nismo stali kod jednostavnih kanala, nego smo napravili i brane i spremnike. Bogovi su vidjeli da je to bilo dobro, pa su nam pružili još više mogućnosti. Naučili su nas kako da određujemo vrijeme u ciklusima, predviđamo vremenske promjene te njegujemo rijeke i tla sukladno tome. Ali najbolji dar je tek onda došao. Sada kad smo imali izobilje uroda, organizirali smo se i bilježili promjene u istoj glini od koje smo i sami potekli. Uz pomoć pločica i trski su riječi bogova bile očuvane i njihovi odabranici su širili uzvišenu mudrost. Sa zahvalnošću i poštovanjem im se molimo te slavimo njihova djela u našim pjesmama. Mi gradimo najveće kuće za njih, izrađujemo njihove kipove od najdragocjenijih materijala, poklanjamo im najljepše ogrlice i odjeću, nudimo ih najboljom vodom i hranom. Ovo su putevi koje su bogovi postavili ispred nas. Zašto bi nam dali ove darove pomoću kojih ih slavimo, samo da bi ih ubrzo oduzeli? Zašto bi učinili naše ruke praznima, zašto bi zaustavili stvaranje budućih radova, budućih riječi koje govore o njihovoj moći i slavi šaljući svoje odabrane, one koji su primili njihove najdragocjenije darove, u podzemlje?
* * *
“Ovo se kazuje tebi, Nabu, ovo kaže Ur-Anbu, tvoj sluga i pisar kojem si blagonaklon, čuj moju molbu! Ako odem do Nanibgaline kuće da legnem ispred nje, što ti dobivaš iz toga? Kada sam prije bio u nevolji, ti si ispružio svoje ruke prema meni. Dopusti mi da vidim tvoje lice, dopusti mi da dodirnem tvoje ruke, neka me dosegne tvoja pomoć! Daj mi da zadržim tvoju pločicu umjesto one od Nanibgal, odjeni me svojim blještavilom. Ne dopusti da tvoji odabranici prestanu slaviti tebe i tvoja djela, pokaži da su tvoji darovi najdragocjeniji! Darovi koji su nam dati će održati naše cikluse i vode sigurnima, vjetrovi i vrućine će biti blagi kada nas blagosloviš, jer mi te hvalimo i činimo ponosnim. Nastavit ću bilježiti i prenositi tvoju mudrost tako da naše noge i ruke ne budu udaljene od tla, krvotok kanala će se održati i slivovi neće presušiti. Riječi koje pozivaš i njeguješ u nama će rasti i širiti se kroz sve krajeve, tvoja mudrost će biti zapisana, ne presušuj svoj potok u nama! Ostavljam ovo pismo u tvojoj kući kao znak moje predanosti i želje da i dalje primam tvoje darove i blagoslove. Molim te da razmotriš moj zahtjev, prosudi moj slučaj, daj mi da vidim tvoju pravednost! Molim te da ne budeš nijem, založi se za mene kod svojeg oca kada odeš do njegove kuće, ali požuri! Ako spasiš moj život, bit ću obasjan blještavilom sreće i tražit ću priče iz svih krajeva o tebi i pisat ću ti pjesme koje će biti dostojne trske i pločice u tvojoj ruci.”