Škola
1989. godina
učiteljica Ivona
traži da napišemo sastav
na temu sporta i rekreacije
ja sam pitala mogu li životinje
rekla je da mogu
i moje žirafe su igrale košarku
tako što su ubacivale svoje glave u koševe
učiteljica Ivona je rekla da to nije košarka
i poslala me u fiskulturnu salu da gledam
osmaše kako igraju košarku
lopta mi je udarila direktno u damar na sljepoočnici
i krv mi je šiknula iz nosa
i tata je mirisao na štok i šutio
i jako smradno puhao u autu
mama se trudila ne plakati i preglasno
me tješila na uho šapatom oštrim
kao staklo jer glas joj je oduvijek bio
tako kazališni
moja je morbidna priča završila u košu
i kad sam došla sebi plakala sam za njom
jer je to značilo da sam pisala lošu prozu
Josipu Brozu
i spjevala mu pjesmu za onaj dan kada postajemo
pioniri i jedina od sve djece sam morala da nosim
vestu preko košulje bilo mi je neprekidno hladno
od udarca lopte u glavu i stihovi su započinjali sa
T
I
T
O
i nisam zapamtila šta sam napisala pod O
pa sam rekla glasno u mikrofon Ovim vas pozdravljam
i skoro pala u nesvijest
kad sam vidjela tatu na balkonu sale kako se ljulja
preko ograde sišla sam s bine jedva jer
bila je visoka a ja sam bila najmanja osoba
u školi
i učiteljica Ivona je rekla da je to tužno
i da su me upropastili.
Moj kolega Damir je na polaganju zakletve
umjesto “učimo na Titovom djelu”
rekao “učimo na Titovom jelu” i niko ga nije čuo
i bio je ekstatičan
a na času likovnog Minela
najpopularnija curica u razredu s najpoganijim
zamislivim umom okrenula se
i pitala me ima li vrabac ‘vako uši
i stavila je kažiprste iznad glave
ja sam rekla ima i razmišljala kako da izvučem
živu glavu kad joj njen drug Neven kaže
da nema kad dobije keca i kad shvate
ako ikad shvate nacrtala sam sebe u kući
kako sjedim i crtam i učiteljica je Ivona
s kilom pudera ispod oka kroz koji je svejedno
prosijavala plava masnica koju je tu utisnuo njen muž
oficir Jugoslovenske narodne armije
rekla da je to dosadno
i da su me upropastili.
Minela je dobila pet za kreativnost
i nadam se da je odrasla u presliku Angele Merkel
ne znam gdje je Neven ali nadam se
da je negdje gdje se trese od straha svaki dan
a ne zna zašto i čemu i da mu se gadi
život u svakom trenu
i svijet je bio sav na mjestu dok nisam
jednog četvrtka u decembru dobila
jedan iz matematike jer sam sabirala umjesto množila
na kontrolnom iz množenja
učiteljica Ivona je zvala iz škole
mama je bila na poslu već tri dana
rekla nam je na telefon radili su popis kolegica
Sabina je pala u komu jer nije ništa jela
tri dana sad je došla sebi i jede kašikom pavlaku
direktno iz pakiranja od pola kile i plače
i ona je ne može ostaviti
a moga se oca nigdje nije moglo naći
i moja nana – cjeloživotni ušutkani ateist
kojoj je Ramazan za razliku od dede značio
citiram: osmosatno umiranje
nad šporetom i njegovom nadutom njuškom
dabogda me bog ubio kraj citata
i koja je umrla u pedeset osmoj godini
savijena nad krevetom kao nad šporetom
obukla je vunenu haljinu tamnozelenu
zameo ih vjetar takvu haljinu i obukla je
bundu crnu strukiranu i stavila je
na glavu toku s velom od crne čipke i obula je
crne čizme s najvišom štiklom
u republici
i kad je ušla u školu pahulje su joj se topile u crnoj kosi
i domar se za njom trčeći pokliznuo i umalo pao
i bila je totalno Evita Peron
iako se škola zvala Simon Bolivar ali
to su finese
i nana je rekla ciritam: ona može da radi šta hoće
ona je dijete o kojem vi pojma nemate kraj citata
ja sam se tresla k’o prut i bolio me vrat
od gledanja gore tek sam tad shvatila kako
je mala učiteljica Ivona i nana je uzela kontrolni rad
i poderala ga u milion komadića sve ne skidajući
crne kožne rukavice i letjeli su papirići po učionici
i uzela me za ruku zapravo uzela me za
predugačak rukav od džempera preko džempera
ispod kojeg sam se ipak tresla od zime
i odvela me iz škole – svi su gledali
i direktor je došao i vikao za njom drugarice
gospođo drugarice gospođo naizmjenično
drugarica gospođa Sejda se nije okretala
za tim budućim grupijem ratnih zločinaca
a učiteljica Ivona je stala na vrata s rukama na bokovima
i rekla da su me upropastili.
Nikad nisam zaboravila revolucionarni
put do kuće
koji smo nana i ja prokrčile kroz nevjerovatne
gomile snijega
ona mene vukući za rukave
ja gledajući u nebo svo prslo
u ples pahulja i crne kose
neki te ljudi samo vole neki te i nose
mene je Sejda nosila.
1991. godina bila je zadnja godina
u kojoj sam išla u školu
1992. u mome stanu tetka je imala
panični napad
je li ovo rat i kad će stat’ kad će rat stat’
kad? pravi je belaj nastao kad je mama
rekla da je tek počeo i neko je pronašao
štok u kuhinji i dao joj i smirila se i zaspala
i više je nikad do danas nisam vidjela
uplašenu
1993. prvom prilikom sam u mokrom podrumu
koji su tad zvali školom
ne znam zašto
jer mislim da su nas samo držali na jednom
mjestu da nas imaju na oku
dakle prvom prilikom sam htjela napisati priču
o žirafama koje ubacuju glave u koševe
i uz to ih i nacrtati ali samo sam napisala
priču o vrapcima bez nogu i nacrtala ih
učiteljica Danica je rekla
da je to divno.
Jedan je cijeli dan mama gledala
jedan jedini TV program na kojem je bila
slika RTV doma i tramvaja stalog nasred
tračnica i povremeno je sliku pratio
skoro potpuno nerazumljiv glas komentatora
na šporetu se hladio uzaludno skuhani doručak
za prijatelja kojeg je čekala
jer će Grbavica biti logor
i stavila je ruku na obraz i sve onako
s vrapcima bez nogu u krilu staklenih očiju
kazališnim šapatom
rekla
da su sve upropastili.
Balada za Krička Katarinu
Bože, Kato, jes’ lijep ovaj tvoj Ante
rekla je moja nana s rukom na kuku skoro koketno
i drugom rukom namještajući kosu pred oltarom
sa slikom blijedog mladića s bradom u razdrljenoj plavoj košulji
s bijelim ljiljanom pritisnutim na prsa
i teta Kata se nasmiješila prekrstila i rekla:
jest bio je lijep Sveti Ante i nježna je rumen ispunila
njene obraze meke i udobne za dječji poljubac
no ipak se naginjući da čuje
je li Zvonko još uvijek u kupaoni.
Šta misliš, Kato, znaju li oni kad se njima moli?
Mole mu se mnogi rekla je teta Kata, parovi, zaljubljeni,
nesretno zaljubljeni, putnici, izgubljeni,
pronađeni, rudari
oni koji su izgubili drage ljude ili drage stvari –
sve Sveti Ante čuje od onog ko ga štuje.
U garsonjeri svoj presvučenoj u zlatnožutu
prekrivenoj heklarijama kao očnom mrenom
teta Katarina smjestila je ono što je ostalo od života
nakon života
kad je postalo jasno da je borbe dosta
uzela je za ruku Zvonka i uselila u svježe
olimpijske zgrade bez prošlosti
da u njima ostari i umre s čovjekom koji
nije znao da laže kad se kune i da će
svaku zakletvu popiti odmah poslije ručka
u dvije-tri čaše dunjevače, jer teta Kata je znala
da samoća boli jače i pod njegovu je glavu
zaspalu na stolu svaki dan stavljala svježe presvučen
jastuk – oko četiri ujutro bi ga čula da rida
i polako ga vukući sobom premjestila u krevet
u kojem godinama i sebe i njega u zoru
do zaraslih rana skida.
Nije imao niti jednu sijedu vlas u kosi kao ni ja sad
moj otac, rekla je teta Kata – oko mrenasto i poluslijepo
kupalo joj se u rosi uvijek pa i tada i niko nije
znao plače li osim ako suze probiju plavu membranu
i kliznu sitne ljute na licu žute kao stare niske bisera.
Nije imao niti jednu sijedu vlas u glavi kad ga
je udario voz bio je gluh nije ga čuo hodao je šinama
stalno i uvijek govorio je da ga to podsjeća
da svijet ima svoje rute i da je sav povezan
stanicama i vezovima kao ljudsko tijelo i
žalio je što ga nikad neće vidjeti cijelog.
Teta Kata je odrasla u konviktu Srca Isusova
gdje su časne sestre imale srca od najtvrđeg drveta
s čavlima hladnog milosrđa duboko
duboko
zakucanim kao u Spasiteljeve dlanove i
provela je život krojeći haljine za bogate djevojčice
noseći im predugačke šlepove na imendane
dok prolaze brižljivo uređenim vrtovima i uglačanim
stepenicama koje je ona ribala ledenom vodom
što miriši na ničiju djecu i ravnodušnu zoru.
Nikad nisam imala niti jednu noćnu moru
a gledala sam kako mi pred očima umire dijete
moja Jelena
umrla je i za mene i za moga bivšeg
moja Jelena
bila je anđeo, i ispratila je i sebe i njega
ni on ni ona mi se nisu vratili više
ni u san
pričala je teta Katarina očiju sasvim suhih,
pričala bi o tome kako je jednog dana
Ćindro Budac došao na biciklu s kojeg je pao
direktno u ružičnjak
Ćindro kao Djed Božićnjak
decembra dvadeset i četvrtog
pijan već dvadeset i četiri dana
da je ženi i spasi služenja srcu Isusovom
i stavi je u službu svoga srca – teta Kata bi se
opet nagnula da čuje da li u kupaoni još uvijek
voda iz tuša po pločicama štrca. Je li na svakoj
slici s bijelim ljiljanom, je li lijep, ili je samo na
ovoj upitala je opet moja nana na svakoj je slici
lijep ali ne nosi cvijet rekla je teta Kata koja je
na izmaku rata sama u garsonjeri presvučenoj
u zlatnožuto živjela svoje posljednje sate
sitna u malom krevetu kao ptica i moje nane
već dugo nije bilo i moja je majka kvasila
mokre ručnike i pritiskala joj ih na čelo do zore
kao bijeli ljiljan na Antina prsa.
Ja sam čitala knjigu o potpuno neuvjerljivoj
ljubavi u koju sam vjerovala jer mi je bilo
trinaest – s trinaest sve što čitaš je istina –
i tu večer je mama donijela u karirani kuhinjski stolnjak
ispeglan uštirkan mirisan i krut
umotanog Svetoga Antu i odmotala ga kao
da će dijete presvući na stolu
i rekla:
zar ti ne liči na nekoga?
Igra
Kad odrasteš tjeme ti prestane mirisati
na tuđe dlanove kosa obraste šavove
na lubanji i plač ostane unutra zašiven
zauvijek i izlazi na nosnice i na oči
kad svijet počne da titra u nemiru
kad ti se zatresu prsa kažu ti da
te boli duša – zapravo kola u tebi
onaj prvi čisti bolni dah koji nikad
do smrti neće izići van.
Moj djed, da, to je moj djed rekao
meni kad sam imao pet godina rekao mi je
da svako može da hoda cijeli svoj život
da hoda, ne da se vozi, ako ne ide na dalek
put čovjek treba da hoda ako ispred njega
nije voda i ako voda može da se gazi
i cijeli život čovjek treba da pazi
da mu na nos od previše boli ne trgne
plač iz lubanje – kada boli, stisnu se zubi
kaže djed, kad boli stisnu se oči i hoda se
dalje kad ti tuga otkine prste ti ih otresi
i nastavi pipati po mraku stopalima.
Danas
odolijevam porivu da noćima sjedim
i očima prebirem po kosi svoje djece
tražeći djedove šavove da se uvjerim
da nije uzaludno proveo život
uvučena daha i stisnute čeljusti
kao da nešto trpi da se uvjerim da nas niko
jednostavno ne zakrpi i da tako postanemo
ljudi i ne znam zašto bi iko pomislio
zašto bi iko ikad povjerovao da je to istina
ali ja jesam i još uvijek svaki put
u bijesu
i svaki put
u suzama
koje me učio zadržavati a ne kriti
ja čekam da mi iziđe duša i ostavi me
čekam da na dlanovima ugledam
sebe tečnog i toplog i uvijek pogledam u dlanove
nakon teškom
teškom mukom izbijenih suza – na dlanovima ništa
osim plitkih korita i ušća.
Nisam mu rekao nikad da uzalud stišće oči da se
uzalud mršti da se uzalud napreže da zatvori sve
otvore da zatvori otvore da ne izlaze
duhovi glasovi suze dahovi uzalud
shvatio sam kad sam čuo prvi plač svog djeteta
da je davno u našim ušima
vrisnuo prazvuk razlio se prakrik
i dao ton svim našim slušanjima
i da su svi prvi vrisci isti da su svi
vrisci
isti
i užasa i ushita i strave i smijeha
i da nas stisnuti zubi i stisnute vjeđe
umanjuju da nas sahranjuju natrag
u rođenje i da je to moje otkrovenje –
na samrtnoj postelji mu nisam mogao zatvoriti
širom otvorene oči.
Ima li koga
Oče, griješio sam.
Reci mi svoje najdublje najprljavije tajne.
Oče –
Da? Molim, reci mi svoje najskrivenije mane.
Hajde mi reci šta te muči a čini sretnim?
Reci mi koji te pakao čini čovječnijim?
Je li put do njega popločan namjerama dobrim?
Oče, ja ne znam kako da se ophodim. Jer, ja sam –
Došao da se ispovijediš, da, reci
jesi li došao jer ti duša gori u slasti
ili je grijeh puno veći?
Hoće li biti lakše ako kažem da se može mnogo
nisko pasti a bog će da prosti? Hoćeš moliš?
Hoćeš da postiš?
Oče, ja mislim da vi niste –
Jesam uvijek sam tu za tebe da ti kažem tri rečenice
koje ne znače ništa ali koje moraš čuti da ti kažem da
je sve suprotno od onog što ti srce sluti da si
voljen iako ne znam donosiš li mi
silan bol
ili ogroman grijeh – teret olakšanja i teret laži
sve na meni odvaži – ja sam miran iza mreže
tvojih riječi i čak ni dah ti ne osjetim čak ni
dah
po kojem bih mogao da znam trebam li
da te se bojim ili da te volim.
Karlo je otvorio vratanca ispovjedaonice
i rekao je: ja ne znam šta se događa, rekao je
ima li koga a svećenik je doviknuo: ima boga!
zašto vičeš u crkvi ima li koga tebi zaista nije
lako! ja ne želim da se vratim unutra jer vi
očito niste svećeno lice kasnim na posao
plaćam parking past će kiša ništa zaboravite
doći ću drugi dan doći nije važno sad!
svećenik je stajao ispod crvenožutog raspeća
crne su mu oči gorjele u desecima kandilja
sjena mu je postajala veća i zastrla je put
do izlaza kao noć što nas zastre
čak i onda kad su čežnje
gole
Karlo je išao natraške od oltara prema vratima
pa se sjetio da su hodanja natraške đavolja posla
pa se okrenuo naprijed ali tjeskoba nije prošla
i nećeš mi reći ništa o čemu moram da šutim rekao je
svećenik ništa nećeš ostaviti za sobom
ja sam već sve zaboravio i odoh s milim bogom rekao
je Karlo i na dohvat jagodica su mu bile teške ručke
od vrata kad je osjetio da ga za vrat hvata
riječ dlanovima mekim da ga za vrat hvata
da govoriti uskoro neće moći i stao je i rekao:
pa da mi je i smrti dolinom poći
okrećući se jedva prema svećeniku to je Karlo rekao
zla se ne bojiš rekao je svećenik stojeći još uvijek na istome
mjestu
da mi je dolinom smrti poći ponovi Karlo
zla se ne bojim ali se bojim
vratiti kući.
Samica
Ne znam gdje da stavim ruke.
Ovako izgleda tuga i sram
ovako izgleda kad si sam ovako
kad odu svi koji se zakunu
da nisi san i stvaran da si i da te
znaju
i osvane jutro i tiho je i sunčano je
i svako bi ga volio
i ti bi ga volio
ali ne znaš kako.
Ovako
izgleda samoća sretna i ravnodušna
ona koja nije namijenjena da se
izmrvi u usamljenost
i koju neću miješati s duhanom
sipajući po svijetu crnu prašinu i dim
pomirit ću se s tim
i slušati kako mi sa sigurne daljine govorite
da će sve biti u redu
da će sve biti dobro
da sve štima.
Ne znam šta da radim s rukama.
Ne znam šta da radim s njima.
Ovako vi izgledate: pogledajte se
u mojim očima dok odlazite
počivajte u mojim očima dok odlazite
biti tu ponekad znači baš
ostati – ovako izgleda tuga i sram
ovako je svaki dan ali kad zaboraviš
čak i na ljubav onda je još teže
onda i najmilije slike bježe u užas
stalno se sjećam Zen priče o zvuku
jedne ruke i prezirem je
i svi koji me znaju preziru me
jer je prezirem.
Najviše mi prija kad gnječim šake.
Oni koje preplašim ne bježe
svi jednako daleko
neko koga volim pobjegne dalje
od onog kojeg tjeram
ali ionako isto izgledaju: moja ljubav i moja potjera
učinite nešto da popravite satove na zidovima
svaki označava jedan sat jedan minut jedan sekund
u kojem ste me ostavili da
probam postati sve bolje i sve ljepše preko noći
kao da ste dijete bacili u vodu i čekate da propliva
kao da ste me bacili pa poklopili oči ne znajući
kad pogledate opet hoće li još da me ima
i sad ne znam
šta da radim sa zvukovima koje mi proizvode
dlanovi u ovom mi je trenu došlo
da aplaudiram tiho simbolično ali značajno
da znate da vas ja ovim pljeskom
pozdravljam i da vas ovim pljeskom
podsjećam da je svako baš svako
uvijek
sam
dođite jednom da skinemo satove
u svakom kuca po jedno vaše srce
u svakom ste mi
vremena ostavili.
Ne znam šta da radim s rukama. Svi su mi se snovi ostvarili.
Spomenik
Nije bitno samo se pridigni nekako ćemo
se uspeti samo ustani
moraš ustati i hodati sa mnom
možemo li plesati možemo probati
uhvati mi se za rame ipak ćemo hodati
ja znam samo salsu i znam da nije vrijeme za ples
salsa je ionako tugaljiv ples
otkad je salsa tugaljiv ples? nije važno.
Sve kroz baštu i šetalište pa uz strmu
stazu prema samostanu
D. nije prestajala pričati o plesu
u tanku najlonsku kesu punu žilavih kifli
stavila je peti upaljač
za slučaj da ostala četiri pojede mrak
i kašljala je hvatajući zrak i iskašljavajući vinske mušice:
samostani me čine nervoznom
toliko je smrti oko samostana
cijela zgrada gleda na grad kao bijeli spomenik
smrti i tu svaku noć dvanaest apostola
večera posljednji put prtim kroz rojeve
vinskih mušica ja ne mogu ovo ipak sam
vegetarijanac: s rukom na ustima gledala
je D. u Isusa on je siv a svi ostali su žuti
jesu li mogli jesti tu noć jesu li dobro jeli
i da li se Isus ljuti kad neko ima lom nerava
za večerom ili makar za desertom kad baciš
mousse od jagoda đavo da ga više nosi
i staviš glavu u ručnik i reveš i vrištiš
i nakon dva sata si mučenik morao bi on
to razumjeti zar ne? pretpostavjam, da.
Skulpture izgledaju kao moje figurice od
gline na svakoj je pisalo moje ime na
tabanu svake figurice piše ime njenoga tvorca
zašto misliš da nikad nikome nije palo na
pamet slikati tabane sina boga oca
noge su nesvete i izdaju me: ko ima
lom nerava nad desertom slatkim do slina?
nemaš pojma kolika je milina ridati dok
te ne zabole organi za disanje dok te ne
odbiju organi za varenje i onda ležati
blaženo krvavih očiju krvarenje iz duše
tako to izgleda
nije mi jasno
zašto su filmovi o raspeću krvavi
nije mi jasno ni zašto filmovi o začeću nisu krvavi
ako su htjeli reći da smo
iznutra crvavi i da se cijeli život ispiremo
zašto se ne može imati lom nerava na posljednjoj
večeri
pogotovo ako ne znaš da je posljednja?
nervozu kažeš osjećaš od samostana naravno
zvučiš kao sotona i vrijeme je da krenemo
past će kiša kao što je možda padala
kad je opatica s vrha kule skočila na dno grada
i niko joj nije sagradio spomenik
jer se ne može imati lom nerava na posljednjoj večeri
i ako znaš
da je posljednja.
Samo se sahraniš u temelje samo potoneš
u travu.
Sati
To su ti sati u danu
za koje ti niko ne kaže da će ih biti
niko ti ne kaže da ćeš se kriti
iza vješalice pune kaputa u hodniku
na proslavi svoga rođendana
jer iza kaputa je dobro
iza kaputa se skrivaju
mačke i ljudi čije oči svijetle u mraku.
To su ti sati u danu koje su mi sakrili
kad sam sretan sjedio ispred ogromne čaše
već ugrijale limunade i oči su mi iza nje rasle
i rasle dok nisu postale nebeska tijela
i majka je rekla: Edine, sretan ti rođendan
sve planete
danas su u jednom redu.
I ja sam ih zamislio: planete, poredane
kao perle nanizane kao lampione okačene:
zavisno od toga jesam li im blizu ili daleko
izledale su kao majčine naušnice
ili kao tiha božanstva
neka ugasla
neka još moćna.
To su ti sati u danu za koje mi majka
omotana zvijezdama i s astro kalendarom
upackanim noćnim kafama nikad nije rekla
i samo je dodavala oblutke leda u moje limunade
da krckaju u tečnosti žutoj i mirisnoj
kao naše planete pod zubima
svemirskih gospodara.
To su ti sati u danu kad se skrivam
iza kaputa svojih prijatelja prestrašen na
mrtvo ime
na svoje vlastito ime koje su toliko puta tu noć izgovorili
i molim se da cigaretom ne zapalim
nekome kaput i molim se da niko ne krene prema
kuhinji i želio bih
dao bih sve na svijetu
da je pisalo na majčinom astro kalendaru
da postoje sati u danu u kojima kliziš niz život
kao koštice limuna niz rubove prazne čaše.
Ne mogu i ne želim izići i ne želim stići smijeh
i buku koju čujem i koja je sretna buka i koja je
dobra buka jer prave ju ljudi koji me vole koji
moj život slave i ne znaju za sate koji bole
i bojim se više od svega da će to biti posljednja noć
u kojoj će biti ljubavi i u kojoj će biti smijeha
i bojim se i molim se
da su barem i tu noć planete poredane
u jedan red – bilo koje planete bilo gdje u svemiru
u sistemu bilo kojeg sunca možda nekog pod
kojim je odšetao mirno
i sa zimskim šeširom na glavi usred proljeća
moj otac
da se više nikad ne vrati.
To su ti sati u danu kad me morate pustiti
da sjedim iza vješalice s kaputima i slušam vas
kako gušite sretnim glasovima i zveckanjem čaša
ovo gluho doba za koje mi niko nije rekao da će
postojati ovo gluho doba
kad ne mogu da zaboravim
kad ne čujem
sve one koji nisu u sobi s vama.
Vrijeme koje na mene čeka
(Za Ninetu P.)
Noćas spavam otkrivena neka
znate da noćas spavam nepokrivena
želim noćas da spavam kao odnesena neću
da me se budi neću da začepim uši neću
da mi se nude tablete neću da me dozivate
da se probudim dok ne odsanjam da sjedim
i da pišem sve što sam ikad htjela napisati
polako i bez gorčine i već mu dajem ime
već moje priče imaju oblik i stanje baš me briga
hoće li ili neće da svane dok ja ne odsanjam
sve što sam ikada htjela biti.
Noćas spavam nepokrivena
noćas prestajem da se kajem za sva vremena
za sve boli koje nisam uzgajala dovoljno
dobro da mi sad daju ploda uzgajala sam zato
sva tjeskobna i zgrčena živote koji su sretni
živote koje sam ja iznjedrila živote koji mi tresu
oči dječačkim smijehom svaki dan kad ustanem
s prevelikim grijehom svoje tuge – noćas
spavam nepokrivena za sve druge živote
kojih sam bila makar dio i kojih se sjećam i
kad sam budna i kad sam snena: sve djece
koja su bila izgubljena a ja sam ih našla
u svojim očima sretnu.
Noćas spavam nepokrivena i sanjam sebe
i kad se probudim nećete me prepoznati
nećete brzo doznati šta se dogodilo ali
kad mi jednog dana iz očešljane kose
stanu sipati priče koje nosim sa sobom
kao prah kojim ću jednom zasuti svu svoju
divnu prošlost svu svoju strašnu svu svoju
preboljelu prošlost sve svoje neispričane istine
sve moje kad dobije ime i kad vidim sebe
u nečemu drugom
kad se pogledam svojim očima
u nečemu drugom
prepoznat ćete me i voljet ćete me kao i prije
samo ću ja biti neko ko se jedne veličanstvene noći
iz sebe prelio preko rubova kreveta
i iz sna poplavio cijeli život.
Noćas spavam nepokrivena
i sve satove da ste pogasili.
