43.
Sjedimo na klupici ispred bolnice. Bolest ga je pomladila. Izgledamo slično. Ponovno puši, nitko se od doktora nije pobunio. Ne razgovaramo previše. On čita naglas kritiku moje neobjavljene zbirke. To ga zabavlja.
– Kako je dramatična ova ženska. Slušaj. Kraj poezije… Još jedan čavao u grobu davno umrle ljepotice.
Naše prezime.
– Slušaj ovo… Plitko, površno i narcisoidno… Zbir misli koje su trebale ostati nezapisane. Opsesivno bavljenje sobom pripadnika generacije koju ne zovu bez razloga generacija ja. Iako u objašnjenju izdavač pokušava obraniti pjesme, tom dečku bi bilo više od pomoći da mu netko kaže da je banalan.
Sine, banalan si.
Smijemo se. Između smijeha, ponovi naše prezime.
– Eksploatira vlastitu homoseksualnost, a da je pritom banalizira i lišava bilo kakvog revolucionarnog ili aktivističkog potencijala. Ova mi je i draža nego ona koja te hvali.
– Zašto?
– Jer se ova zbraja. Preživjet ćeš ovu ljutu gospođu i nastaviti.
– Možda neću.
– Ovoga si se bojao. I eto te… Preživio.
– Hoćeš ti preživjeti?
– A otkud da ja to znam u pičku materinu? Ja se uopće ne bavim time u kurac. – Nastavi čitati. I smijati se sebi u bradu. – Svaka pjesma, banalna i u formi i u sadržaju, ima dubine kao i prosječan TikTok moje kćeri.
Popuši cigaretu kao da mu je zadnja.
– Jebote.
Izvadim mobitel i puknem selfie. Prošlo je trideset godina od naše zadnje zajedničke slike. Objavim. Odmah stiže podrška i, možda pomalo neugodno, nekoliko poruka iz kojih čitam flertanje.
– Slušaj me, bit ćeš ti dobro. To mi je drago vidjeti. Da ćeš biti dobro.
– I ti ćeš.
– Slušaj me, ovo je važno. Ti moraš živjeti svoj život. Zajebavati se. I to sve… Slušaj me… Nikada ti nisam pametovao. Niti planiram… Šta ćeš raditi… S kime ćeš to raditi, svejedno mi je. Zaboli me kurac koliki su revolucionarni potencijali tvojih jebačina… To je sve na tebi… Ali slušaj me… Čekaj, da se skoncentriram. Slušaj me.
Jedna kapljica, kut oka, kut usne, niz ugao brade, u krilo.
– Slušaj me… Sve je tako svejedno. Nekada se dogodi grozan život. Sranja… Strah, to je najveće sranje. I onda sve prođe. Ne znam, u pizdu materinu, ne znam ja pričati pa da sad to sročim… U pičku. Hoću reći, budi sretan. Nemam pojma, zajebavaj se. Samo se zajebavaj. Sve drugo, pošalji u kurac. Jesi me razumio?
Kimnem glavom.
– Pitam te jesi me razumio? Važno mi je da to čujem.
– Razumio sam.
– Dobro, jer tu čitam da si plitak i banalan peder.
– Idiote. To je zato što te nikada nije bilo tu.
– Pa da sam bio ovdje, svejedno bi bio peder, ali vjerojatno još sjebaniji.
Smijemo se. Između smijeha, udaha, još jedna kapljica, drugo oko, obraz, niz čeljust na rukav.
Zajebavamo se.
Pa još jedan selfie. Daddy issues. I, pomalo neukusno zbog blizine smrti, inbox se puni vatricama. Globalno zatopljenje.
44.
Na dan operacije jedva da govorim. Izgleda umorno, na rubu odustajanja, odsutno. Takvog ga se sjećam iz djetinjstva. Umorio sam se od našeg odnosa, iscrpili smo tih nekoliko tema koje smo pronašli zadnjih mjeseci. Još smo uvijek dva stranca. Ne možemo si pomoći. Ne možemo računati jedan na drugoga u vremenima krize. Ne znamo kako utješiti jedan drugoga. Sjedim pored njega. Razmišljam kako bih ga trebao uzeti za ruku. Ne mogu. Osjetim blago gađenje od fizičkog kontakta.
– Idi! – napokon progovori.
Pravim se da nisam ništa čuo.
– Idi! – prodere se. – Samo idi! Ne moraš me gledati. Ne moraš se tu praviti… To mi je još gore. Ako ne želiš biti ovdje, idi! Samo nemoj sada tu sjediti kao da moraš. Ako ne želiš biti ovdje, samo odi! Ja ništa to od tebe ne očekujem. Ništa. I nikada nisam. Zato idi! Nemoj me ovako gledati. Jer ja vidim da bi ti sad išao negdje drugdje.
– Tata, sve je OK.
– Idi! Kažem ti. Mene se ne treba tješiti tako iz pristojnosti. Jebe me se za to. Ako ti nemaš potrebu, onda nemaš… I jebiga. To sam si sâm kriv. Idi ti lijepo svojim putem. Imaš stan za sebe i uživaj. Jebe ti se. Jebe ti se.
– O čemu pričaš ti? – pobunim se.
– Isti smo. Ja sam mislio da si isti kao stara. To sam mislio… A sada vidim da smo isti. I ja prepoznajem što ti misliš. Ne želiš biti ovdje. Idem ti na živce. I sve ovo… Ide ti na kurac.
– Pa, nije ugodno.
– Ali da ti meni ne možeš reći, stari, bit će sve u redu. Ne znam, neki kurac. Ne boj se, tata. Tu sam i sve će biti u redu. Da mi ne možeš to reći, nego tu sjediš i gledaš na sat. Jebemu majku, meni to nije jasno! Da ga jebeš, nije mi jasno! Da ne možeš biti potpora petnaest jebenih sekundi. Meni to nije jasno, u pičku. Nego tu sjediš, šutiš, kao mutav. I jebe se tebi. Živ, mrtav, tebi je tako svejedno. Ti imaš svoj život u kurac.
Ti imaš svoj ritam, svoje šta ja znam koji ti kurac uopće radiš. Ti imaš svoj mali život i više nitko ne stane u njega. Jebemu majku.
– Ajde, smiri se. Molim te se smiri.
– Šta da se smirim? Tako je svejedno. Tako svejedno. Ništa se nikada ne promijeni. Sve je isto kao što je bilo. Samo se čovjek ponada da će biti malo bolje. Nekad s vremenom… Jednom. A onda vremena više nema. I…
Rasplače se. Primim ga za ruku. Napokon. Hladna je. Stegne.
– I nema više vremena. I ne treba… Tako je kako je, u pičku.
Izmakne ruku. Obriše suze.
– Slušaj me. Ti se za mene ne moraš brinuti. Ja sam sve organizirao. Sve. Ako krepam, pogreb je plaćen – ponavlja se. – Ako preživim, bit ću kod Mirele neko vrijeme. Ona ima kuću, pa se ne moram penjati kod nas u stan. Stan je prodan, ali stvari mogu ostati. Kad se odlučimo ili odlučiš preseliti, moji dečki će doći i pokupiti to u dvadeset minuta. Ti se ništa ne moraš brinuti. Samo nazvati ovaj broj tu. Miran. Hoćeš to prepisati? I ako bi mogao mu samo dojaviti kad prođe operacija. On se brine kao da sam mu rođeni otac.
Zapeče. Primi me za ruku.
– Slušaj me. Pokušali smo. Pokušali smo. Ja cijenim sve to. Probali smo. Ne znam jesmo li uspjeli. Ali nešto smo pokušali. Ti i ja. Možda prekasno… Ne znam… Ali bilo je lijepo. I tako trebaš i kroz život. Probati… Pokušaj se zbraja. Ništa drugo. To ti hoću reći. Moraš probati. Moraš pokušati u životu. To mi obećaj. Obećaj mi! Molim te mi obećaj… Pokušati je najvažnije. To sada znam. Probati.
– Tata, bit će sve u redu. Smiri se. Sve će biti u redu.
45.
Sva ta ljutnja, i bijes i, na kraju svega, sram ulazi u nesanicu, među plahte, ispod jastuka. Kamo sa svom tom ljutnjom? Legnem na leđa. Otvorim oči. Iznad mene, ravnodušni bijeli strop. Jesu li ovu točku gledali i moji roditelji za vrijeme ili taman nakon seksa? Je li u ovu točku gledala moja majka rastopljena u alkoholu? Kamo sa svim ovim bijesom, sramom? Što s ovim nejasnim osjećajem? Trebao bih biti tužan, ali sam ljut. Trebao bih osjetiti strah, ali me preplavljuje sram.
Što sa svim tim suviškom srama? Ne znam što bih sa sobom. Paraliziran sam. Ne mogu plakati, ne mogu se ni derati. Možda bi se trebalo posvađati, pojebati. Napišem Vanji poruku hej, jesi budan? S njim bih mogao i jedno i drugo. Možda čak i istovremeno.
Sram, toliko srama iz toliko mržnje. Da, ja mrzim svoga oca. Čovjeka kojeg je nemoguće ne voljeti. Muškarca od stakla, perja i snijega. Oca koji je tvrdio da je tu uvijek za mene, koji je morao toliko raditi kako bih ja živio svoj život. Oca koji nije htio stvarati probleme, nametati se. Oca koji je sve prihvatio, koji me nije izbacio na cestu, koji je redovito slao džeparac. Muškarca koji me tužno gleda i čeka da ostvarim susret, kontakt. Muškarca koji sada očekuje da se brinem za njega, da ga tješim, pomažem mu i da ga volim.
Ja mrzim svog oca koji je uvjeren da mu sin nešto duguje.
Da, ovaj sram dolazi iz mržnje. I ove tihe, potisnute želje da umre i da se ja više ne moram time baviti, da napokon ostanem sam i da me se napokon pusti na miru. Kada bi umro, ja mu više ništa ne bih predbacivao. Sa sobom bi, kao haaški optuženik, ponio sve svoje zločine. I svijet bi mogao naprijed. I ja se više ne bih morao baviti time zašto me je ostavio s alkoholičarkom, zašto me nije zaštitio od emocionalnog zlostavljanja,
zašto me nije htio izvući i zašto mi nikada nije vjerovao. I ne bih se više morao baviti prometnom i zašto joj je uopće ostavio ključeve od auta kada je znao u kojem je stanju. Kada bi samo umro. Onda ga više ne bih mogao potajno optuživati za svoju samoću, za strah od ljubavi, ne bih mu mogao predbaciti što sam ledena kraljica. I kada bi samo umro, ja više ne bih imao ovaj unutarnji osjećaj da još nešto moram, neuspjeha. Kada bi umro, možda bi i nestao ovaj osjećaj da me nitko nikada neće voljeti.
I kada bi umro, možda više ne bih imao ovaj strah da postajem on. Da svake godine sve više nalikujem na njega, da svake godine šutim još koju minutu duže, da sam samo još malo neprisutniji u većim društvima i da je samo još malo više nokta odgrizeno. Možda bih to prihvatio kao znak da treba ići drugim putem, ostaviti mrtve pod zemljom, i nju i njega, i sam, napokon sam, probati nešto drugačije, neki drugi život. Možda bih se onda usudio. Ovako sam talac njegovog života, njegovih odluka i tajni, zarobljenik svega što ga je sram priznati. I ne preostaje mi drugo nego da se oslobodim. Ja ga moram ubiti.
Zažmirim. Nesanica me razbudila. Poruka nije viđena. Ne znam ni kako bih u ovo doba i došao do Zagreba. Otvorim oči. Udahnem. Ne osjećam ništa, napokon. Nitko mi ne treba. Sve sam do sada napravio sâm, tako ću i nastaviti. Smislit ću. Ja sam štakor, mogu s malo, u mraku i strahu. Mogu sve sam. Ništa mu ne dugujem. Ni on meni. Napravit ću plan. Snaći ću se. I onda će opet sve biti u redu. Tako će biti. Šaljem poruke, ne razmišljam previše što pišem. No, ne bojim se.
I sam je rekao da moram pokušati. Vrijeme je da barem pokušam.
Dino Pešut, “Tatin sin”, Fraktura, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Fraktura
