KORENOVANJE IZ JEBI GA NA KVADRAT
I
Moj koren je na Romaniji.
Vodim poreklo od drevnih Rimljana. Tako kažu enciklopedije. Plebei Romani sunt.
Zavijam kao žgoljavi vuk s Romanije. Mesec se pokaže pa se sakrije. Kada sve oko mene uvene, nestaću tamo, ali ne mogu sada da razmišljam o tome. Treba da se osetim dovoljno…
Zadovoljan.
Prozori su lupali cele noći, ili sam to sanjao. Probudio sam se. Nešto mi je curilo iz oka, osećam sasušen trag na jagodičnoj kosti. Sluzavi suza-puž otpuzao je neprimećen u okolnu misteriju, dok su mi oči bile zatvorene, i nestao. Gde je nestao? Probudio sam se na istoj stranici romana. Da li sam sinoć išta pročitao? Da li sam sinoć išta napisao? U kojoj sam sada fazi: čitanja ili pisanja? Da li sam sinoć plakao možda je bolje pitanje za sve prisutne. Samo sam ja prisutan.
Svaka stranica je ista i dok je tako, napredak se neće primećivati. Jedino što me odaje je pesak u satu. Pesak curi polako, gomila se uvek prema dnu, narasta kao pakao. Had.
Han Pijesak.
Koren moj. Hladni kivot u starom dobrom kavezu na koji sam sam navario rešetke, ostao je neraspremljen. Sada se osećam sigurnije, naročito kada sam van kuće.
Ne želim ništa ni od koga, ni od sebe ni od boga, jer ne mogu mnogo da potegnem. Živim nem. Živim ne. Imam još nekoliko lica u licu. Osećam kako se ponekad tope i otiču u lavirint okolne misterije.
Otišao bih na Romaniju samo kada bih našao vremena.
II
Na internetu pronalazim snimak nadahnute mlade pesnikinje, studentkinje komparatistike, koja čita stihove Marka Tomaša. Odvrćem ton do daske. Puštam snimak po ceo dan. Čujem komšije kako urlaju, repertoar mi je, izgleda, potpuni promašaj. Nekoliko patrola mi dolazi na stan. Bila mi je i veterinarska inspekcija, kažu da je neko prijavio žgoljavog vuka u ulazu.
Scene mi lete pred očima kao kada dete bacaka fotografije po stanu. Smanjujem lagano Tomaša. Izgubim se na ulazu. Nikada nisam bio u Češkoj, ali kao da jesam. Sada mogu da odem kud god hoću. Pola dva je noću. Neko bi rekao sitan sat. I najsitniji sat na svetu meri. Hell Marry pas. Lopta beskonačno dugo leti.
Pitam se šta sve ovo, jebi ga, može da znači?
Ludilo neko, meko, podmetne se pod mene. Ne mogu da kažem da sam na nečemu. Suše mi se usta, imam tremu. Gladan sam slatkiša. Da imam svest ne bih znao šta ću s njom.
III
Sada sam na Sokocu, u glavnoj seoskoj kafani. Gladan sam. Nemam ideju šta bih naručio. Možda i imam ideju, ali nikada nisam siguran u nju kao što je ona sigurna u mene.
Počešem vene.
Konobarica ponovo dođe. Pozdravi me po imenu, zdravo Đorđe. Ovde bi svi mogli da me poznaju, moj koren je ovde, na ovom planinskom platou. Ja ne poznajem nikoga, pa tako ni sebe. Sama je u lokalu. Mora da je neko poznat umro, pa su svi sada na groblju. Ona me premeri dobro, kao za kovčeg, i sedne za moj sto, ali ne privuče stolicu. Ugnezdi se kao u krilo sokola i približi se mom licu. Najviše volim da nosim Đorđe masku. Možda je ipak ostala da stoji na pristojnoj udaljenosti. Iz kuhinje mirišu kuvane kosti. Vučja čorba.
– Sad sam se setila, pa ti si onaj pisac… Šta ćeš jesti? – pita.
– Da li si sama ovde, danas, mislim u kafani? – odgovaram pitanjem.
– Da, ja sam ovde i kuvarica i kelnerica i šefica – odgovara mi.
Odgovara mi da nastavim priču jer ne znam šta bih naručio osim vučje čorbe, a ona još nije gotova.
– Da nisi malo žgoljava za kuvaricu? – počnem da kopam.
– Da nisi malo potlačen predrasudama? – staloženo me pokopa. – Predrasude su za pisanje plitak grob. Nevezano za pisanje, ne bi trebalo da sudiš o ljudima na osnovu njihovog izgleda – završi i zabode krst.
– I dalje bih htela da mi napišeš nešto – kaže i pogleda prema kuhinji.
– Nisam poneo svesku u koju zapisujem misli – na radiju počinje Elvis.
Sumnjičava prema mom izgovoru, vadi iz skrivenog džepa salvetu i pruža mi je otvorenu:
– Napiši mi ovde – kaže.
– Nisam poneo ni olovku – odgovaram.
– Upotrebi moju.
Bacim pogled na parče celuloze, spustim kapke, podignem nogu s kvačila i dodam gas, ali ništa se ne desi. Ostajem na startnoj liniji. Pored mene protrčavaju i konji i psi i zečevi i kornjača. I Alisa. Pogledam je opet. Ona se podbočila preda mnom na sopstveni kuk i izgleda primamljivo. Htedoh tako da počnem, ali mi se učinilo uvredljivim. Povukao sam ravnu liniju.
– Moram do kuhinje da promešam čorbu, a ti nastavi – govori dok odlazi.
– Ništa nisi napisao? – kaže kada se vratila. Deluje mi kao da sam trepnuo.
– Imam problem s memorijom – pokušavam da se opravdam.
– Vrati mi salvetu. I ravna linija će biti dovoljna za uspomenu kad umreš – kaže.
– Izvoli.
– Preporuči mi neku autorku za čitanje? – pita.
– Ne znam njeno pravo ime, ali naći ćeš je pod pseudonimom, Italijanka je – kažem.
Ona odlazi da doda još soli u lonac s kostima i da na internetu potraži ime spisateljice. Lažno ime. Iskoristio sam priliku da se iskradem iz mreže koju je isplela oko mog stola. Više nisam gladan. Ostavio sam novac na kariranom stolnjaku.
Na parkingu je prazno kao u limbu; kao u ringu, jutro posle borbe. Nigde nikoga nema. Svi su na groblju. Ili na nebu. I zvezde i avioni i sve grane iz jednog korena.
Moj koren je ovde, ne vidim drugo mesto gde bih završio svoju vegetaciju.
Vegetiram svaki, isti dan izvan četiri zida kivota. Osećam se, tu na parkingu, udaren, ulubljen, udavljen. Znam gde sam, ali ne znam da sam izgubljen. Mora da sam napravio previše pogrešnih izbora kako sam se sve više odmicao od mesta gde sam porinut.
Ovamo gde jesam, u okolnoj misteriji, ljudi se raduju. Duvaju u vuvuzele, nose novu garderobu, a ne vide da je rob skriven u njoj. Igraju uz muziku. Jedina muzika koja ima smisla je pogrebna. Ne znam niti jedan dobar pogrebni bend koji bi svirao za mnom. Smislio sam melodiju. Trebalo bi da se raspitam o tome.
Tako su lepi i negovani svi ti, nikako obični, muškarci. Sve žene su nekako, pitome. Menjao bih se s njima, kada bi moglo, ovog minuta. Ali to je to, taj minut bih izdržao. Okrećem dvogled u ovaj bizarni eksperiment i umesto da uveličavam i približavam, umanjim i udaljim sve od sebe. To potraje minut i onda sam opet dobro. Prelazim ulicu od svega, zajedno sa žgoljavim psom koji bi voleo da je sit.
Moj koren je ostao u planini, trebalo bi da mu se vratim i da samo Mesec gledam.
Đorđe Aćimović, Stradijavirus, Raštan izdavaštvo, 2022.