Izdavačka kuća “Enklava” koju vodi i uređuje književnik Zvonko Karanović u ovoj je godini, iako je ona, kako tvrde upućeni, za izdavaštvo bila u znatnoj mjeri reducirana i sužena, objavila nekoliko iznimnih pjesničkih naslova. Cijela je književna regija čula već za mladu pjesnikinju Radmilu Petrović i njenu knjigu “Moja mama zna šta se dešava u gradovima”. Pored toga u okviru ovogodišnje edicije “Enklave” objavljeno je još nekoliko značajnih poetskih naslova, koji su svojim kvalitetom, ujednačenošću, artikulacijom ali i inventivnošću pjesničkog jezika koji nose, unijeli jednu dozu stilske drugojačijosti u pjesnički prostor postjugoslavije. Treba u tom kontekstu pomenuti knjigu “Mehanički monstrumi” autora Siniše Tucića ili pak, u formalnom smislu jedno za ovo vrijeme ne baš tipično i smjelo ostvarenje, roman u stihu “Nemaju sve kuće dvorište” autorice Katarine Mitrović.
Šavovi stvaralačkog procesa
Ono što karakteriše ovu ediciju pod uredničkim, koncepcijski jasno zaokruženim, vođstvom pjesnika Zvonka Karanovića jeste, iako se uglavnom radi o knjigama koje su prvijenci, jasno vidljiv rad, uglačani šavovi stvaralačkog procesa na svakoj od knjiga ponaosob. Dakle, iz samog kvaliteta poezije koju ovi naslovi nose očevidno je da je na njima utrošeno dosta truda i rada na artikulaciji pjesničkog glasa svakog od autora posebno. Drugim riječima, svaka knjiga u izdanju “Enklave” doima se dovedena do svog najboljeg mogućeg finalnog oblika, kako u pogledu samog pjesničkog izraza autora, tako i u pogledu cjelokupnog dizajna i osmišljenosti svakog izdanja od naslovne stranice do poleđine knjige.
Cjelokupan prostor koji pruža fizički obim knjiga u izdanju ove izdavačke kuće iskorišten je sa osjećajem za detalj, te sa sluhom za ukupnost knjige kao umjetničkog artefakta. U tom smislu kao da ljudi iz “Enklave” nastoje, na ovaj suptilan način, pokazati šta bi knjiga u svakom smislu trebala biti. Odnosno, da nije manje važno kako će knjiga izgledati u dizajnerskom smislu, pa i u smislu konceptualizacije njenih vizuelnih elemenata, samog naslova, fonta, proreda i svega drugog što zahtijeva jedno ozbiljnije književno izdanje. Dakako, neko bi mogao pomisliti da je sve ovo što sam ovdje pobrojao nešto što se podrazumijeva, ta kako drugačije nego da knjiga bude kako autorski, tako i urednički dovedena do krajnjih svojih mogućnosti. Međutim, autorska i urednička ošljarenja, objavljivanje knjiga prije nego one prođu sve procese propitivanja, sumnji i revalorizacija od strane samog autora ili autorice, te urednika ili urednice, postala su jedna od rak rana književnosti na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Svake godine u produkciji književnosti u ovom kulturnom polju pojavi se bar polovina, ako ne i više naslova, kako poetskih tako i proznih koji nisu prošli ni osnovne uredničke intervencije. Neujednačenost sintakse proznog teksta, šepanje ritma poezije, formalne greške, broj tipfelera i drugih nepravilnosti koje vrište iz tih izdanja, koja su veoma često i izdanja nekih od eminentnijih regionalnih izdavačkih kuća, postale su na ovom prostoru “stvari” na koje se mora računati. Otuda, kada se ovdje u ovom obimu osvrćem najprije na samu ediciju, odnosno na njen zaokružen književno-umjetnički izgled ili koncept, te na predan urednički rad koji je polučio konkretne rezultate oličene u uspješnim rukopisima do kojih su autorice i autori iz “Enklavine” edicije, procesnim radom na svojim rukopisima, uz uredničke moderacije, došli, onda se prije svega divim entuzijazmu urednika Zvonka Karanovića da mladim pjesnikinjama i pjesnicima posveti svoje vrijeme. Ono vrijeme koje danas u književnom polju, zaraćenom i sa naraslim zazubicama, malo ko želi posvetiti, a ono zapravo jeste suština komunikacije unutar nekog umjetničkog prostora. Neko, na koncu, mora pružiti ruku autorima/icama koji/e dolaze, ne nametati im gotove konstrukcije svojih spoznaja, nego im otvoriti prostor da u vlasitim obzorima postavljaju pitanja i tragaju za svojim, jedinstvenim i neponovljivim odgovorima. Dojma sam, stoga, da je upravo to suštinska po-etička misija “Enklave”. Iz koje se jasno zrcali poruka da knjige nisu bilo kako štampane tričarije, nego objekti umjetnosti koji nastaju kroz mukotrpan, dugotrajan i neizvjestan rad.
U ediciji “Enklave”, pored ranije navedenih naslova, u toku ove godine objavljena je i pjesnička knjiga “Kroz visoku travu” autorice Maše Živković. Sve ranije rečeno, vezano za ukupni dojam “Enklavinih” izdanja u ovoj godini u potpunosti važi i za prvu knjigu ove mlade autorice. Maša Živković, međutim, od niza se drugih autorica i autora njene generacije razlikuje prije svega po nehinjenoj mirnoći, suptilnim pomijeranjima i zakrivljenjima ona nastoji naći stilski autentičan ton za svoju poeziju. Iako je posrijedi autorica u ranim dvadesetim godinama života, ono što na poseban način ostavlja dojam kada je poezija u njenoj knjizi, pomalo whitmanovskog naslova, “Kroz visoku travu” posrijedi najprije jeste karakterističan ritam melanholije koju Živković postiže u svojim pjesamama. Bilo bi suviše grubo reći da se tu uočava generacijska apatija, duboka kriza i dosada odrastanja na Balkanu (iako je i to neizostavno prisutno). Prije bi se moglo kazati da u svom izrazu ova autorica pokušava naći toplinu, bilo kakvo utočište ili bar privid sigurnosti pred svijetom koji se sve više navaljuje na naša leđa. Izvjesna zbunjenost, uklještenost generacije kojoj Živković pripada između mitotvoračkih ideoloških fantazme devedesetih – kojih nikako da se bar malo oslobodimo (pa one neizostavno, koliko god oni to nastojali ignorisati i kompresovati na svoje načine, determinišu i egzistencije generacija rođenih poslije ratova 90-ih) – i podivljalih neoliberalnih informacionih tehnologija, koje imaju svoje funkcionalne prednosti, ali su sve više simplifikacija života, usamljenost i udaljavanje. Sada sa onim što već označavamo kao “novu realnost” stvari dobivaju svoju potpuno grotesknu fizionomiju, a pritisku i pucanju pod njom izložena su i ovdašnja “milenijumčad”.
U pjesmi “Kuća spuštenih roletni” Maša Živković taj svijet vidi na sljedeći način: “budim se u sobi/bez ijednog prozora;/nigde vetra da unese svežinu/svetlosti da obasja/osušeni snop cveća u vazi/promrzli dlanovi bilja/moje šake na mermernom stolu/; jedino je pauk uposlen/prostire postelju;”, ili možda još dojmljvije u stihovima pjesme “Cvet u vazi”: Mondrijan stavlja veštački cvet u vazu/ne podnosi prirodu/; bio je to tužan kadar/dokumentarne emisije/na času likovnog u gimnaziji/; tada sam bila uverena/da nikad neću osećati isto što i on;”. Mrtva priroda sobe bez ijednog prozora, te pauk kao jedini akter pomijeranja, koji narušava statiku mermernosti prostora, njegovu gluhoću, odaju nešto u pjesničkom svijetu ove autorice što nam iznova pred očima stvara projekciju konvulzija Gregora Samse. Taj osjećaj tjeskobe kod pjesnikinje Živković prenosi se i na atmosferu pjesme “Cvet u vazi”, čime se dodatno naglašava pomenuta statičnost ili umrtvljenost svega u kadru one sobe sa promrzlim dlanovima bilja. Potreba za preobražajem, za kamufliranjem, bijegom u biljni i životinjski svijet, kako bi se odoljelo pritisku stvarnosti, ili se ostvario neki uslovni eskapizam, kao trenutak predaha, ostaće i u drugim pjesmama kod ove autorice jedna od osnovnih preokupacija. Na primjer, u pjesmi “Kofer koji ne mogu da zatvorim”: “(…) u prtljag pakujem rečenice/kako mi ni do čega nije stalo/osim završetka studija/pronalaska posla/; nezavršene obaveze/guše me u snu/; ponekad mi se učini da sam/nalik gušteru/primirenom na kamenu/sve dok ne posumnjam/u naklonost sunca/; (…)” ili isto tako u pjesmi “Mladi oblaci”: “(…) šetam psa/nebo nalik podmajici/s davnim flekama od brusnice/; dva dečaka igraju košarku/dotiču se ramenima/napeto je;/u kući je mirno/slike malodušno/urastaju u zidove;”.
Ono što u navedenim stihovima, ali i na drugim mjestima unutar knjige “Kroz visoku travu”, autorica Živković pokazuje jeste izvijesna filmičnost njenih pjesničkih slika. Moglo bi se kazati da se to naslućuje prije svega zbog tečnosti, prohodnosti njenih pjesama, koje kad jesu u potpunosti uspjele postaju isječci života uhvaćeni u svojoj punini, bez gubitka mirisa, zvukova i boja. U tom smislu dojmljiva je autoričina zrelost u poetskoj artikulaciji atmosfere melanholičnog u pjesmama. Ona se proteže duž cijele ove knjige, dajući cijeloj perspektivi iz koje pjesnički subjekt posmatra svijet, unutar ili oko sebe, koncepcijsku zaokruženost. Distancirano, kao iz nekog duplog dna ormara studentske sobe, oči posmatraju. Plakale bi, smijale bi se, zaljubljene su, boli ih, ali kako god se emocionalno stanje mijenjalo ipak im je prije svega malo dosadno. Osjećaju se beznadežno, zarobljeno u sebi samima. Ruke u refleksu možda i krenu ka nečemu ili nekome, ali se brzo predomisle i iznova padnu uz tijelo.
Ponovo se ovdje vraćamo na onu preobražensku pobunu protiv prenaglašenog tutnja ovog planeta, koji svijest tjera u potragu za nomadstvom, za vegetiranjem i skrivanjem. No, nema bijega. Cijeli obzor poezije Maše Živković svjedoči nam otuda o nemogućnostima i preprekama, koje uvijek nekako budu brže od željenog i narušavaju onu ugodnu samoobmanu, bar na tren, da ih se uspjelo zaobići. Evo kako je to u pjesma naslova “Dve porcije vegeterijanskog ramena”: “(…) odlazimo; autobuska stanica/pozdrav/mek i prisan/; glupi kišobran/sprečio me je da te zagrlim/i levom rukom;”. Nikada osjećaj nije neokrnjen, nešto svaki put nedostaje da bi se postigla njegova punina, neko narušavanje odnese prevagu. Ovoga puta “glupi kišobran” na odlasku, iako je pozdrav bio mek i prisan, ispriječio se kao vazna u domu Japančinovih. Da li je stoga zagrljaj ikad moguć, ili je kišobran omaška miškinizma, raskid zaruka koji neminovno dolazi? Stihovi u pjesmi “Lovina” pokazuju nam da je blizina drugog i onda kad je posve izvjesna ona koja se udaljava, ostavljajući čovjeka samog: “bride mi zubi/ružičasto meso ispljunuće/najpre dva prednja zuba/; (…) nema pomoći od dodira tvoje brade/nepokošene trave na obrazima/; neobuzdanog bujanja vegetacije/među nogama/; (…)”. To se još eksplicitnije izražava u stihovima pjesme “Antička lisica”: “prigrlila bih naše godine/kao svog psa zastalog/na putu do kuće/; bili bismo sve bliže/budućem domu/; tvoja nestalnost je krzno mačke/oklop tvrdokrilca; nesvesno joj se protivim/u metalnoj odjeći ratnika/na plaži nagih kupača/; (…)”.
Ljubav, dalo bi se misliti povodom stihova iz knjige “Kroz visoku travu”, pokazuje neprestano svoje željenje da se ispolji. Da se otrgne od stanja apatičnog steriliziranja emocije, njenog plastificiranja otuđenošću, koja svaki odnos ostavlja nepotpun i kroz njega provlači iglu uznemirujuće praznine. Kod Maše Živković slika je često s prva svijetla, nagovještava mogućnost sreće, treperi ka njoj, ali potom se tmuran oblak iznenada, tjeran vjetrom sumnje, pojavi kao jorgan neprospavanih noći i po svemu pada neumoljivom težinom. Pjesma “Sumatranski nosorog” kroki je ove vedine koja se ipak na koncu zatamnjuje. Naizgled sve vodi jedino ka toplini i nježnosti, ali ni to nije dovoljno da se održi sigurnost nepomućena pukotinama, nedostajanje je temeljno: “nalećem čelom/na tvoja čvrsta leđa/u letnjoj košulji/u želji da te oborim/na krevet/i nežno se poigramo/;nijednom nisi poželio/nešto više (…)”. Detalji na kojima autorica Živković insistira duž cijele svoje knjige, a koji se manifestuju i u navedenim stihovima, pokazuju istančan talenat za oneobičavanje običnosti. Kada to kažem, mislim prije svega da ova pjesnikinja u potrazi za vlastitim poetskim izrazom ne poseže za velikim i zvučnim riječima, koje često jesu boljka mladih autorica i autora. Drugim riječima, Živković u procesu artikulacije svog izraza insistira na malim potezima, na deutomatizaciji jezika, a time i stvarnosti koju previđamo u okoštalosti svojih pogleda. Otuda se može steći dojam da je izraz ove poezije jednostavan, bez velikih turbulencija i zahvata. Međutim, dojma sam da Maša Živković, neobično za generaciju kojoj pripada, minimalizmom svojih pjesama u ovoj knjizi poeziju vraća u sfere suptilnih osluškivanja, traganja za zakrivljenjima koja će otvoriti prostore da se ide dalekosežnije, krećući se ne ka angažovanoj paroli nego ka poeziji kao umjetnosti jezika koja još uvijek može prizvati majestetičnost.
Dakako, važno je kazati na koncu, ne bi se trebalo pomisliti da je ovdje posrijedi programska pjesnička namjera da se postigne efekat starmalosti u izrazu. Naprotiv, Maša Živković nam u pjesničkoj knjizi “Kroz visoku travu” pokazuje jedan posve ovovremeni, mladalački, pjesnički jezik, koji ima i svoje potrebne i za prvu knjigu važne neravnine. Ono što pak jeste posebnost u tome, odnosi se prije svega na činjenicu da utišanost poezije u ovoj knjizi proizilazi iz autorici imanentnog pogleda na književnost, te iz nastojanja da se pisanje, posebno pisanje poezije, misli još uvijek kao jedan intiman čin. Koji za sobom nosi ne samo jezičku promjenu, nego i podešavanje cijelog bića na istu frekvenciju. Primjer kao što je pjesma “Među bolničkim krevetima” to uvjerljivo pokazuje svojim stihovima: “(…) kreveti uzimaju u okrilje/bolesnike koji miruju/; napolju/borove iglice/golicaju vrane koje doleću/; nabori prekrivača/podsećaju/da smo privremeno dobro/i privremeno ovde/;”. Tako se još jednom vraćamo u naborima pokrivača do one tačke kad naizgled uobičajen detalj postaje temelj jednog mikrokosmosa. To bi se, bez sumnje, moglo označiti i kao najvažnija značajka poezije Maše Živković, da se sažimanjem poetskog iskaza destiluje svako vrištanje stihova, a da se smisao traži na granici između šapata i tišine.
Kroz visoku travu, Maša Živković, Enklava, Beograd, 2020.