„Nevidljivi život“, režija: Karim Aïnouz, prema motivima romana: Marte Batalha, igraju: Julia Stockler, Carol Duarte…
Prošlogodišnju kinematografsku produkciju pored niza bombastičnih blockbusterskih filmova obilježilo je nekoliko iznimnih filmskih djela koja, iako su uslovno rečeno prošla bez šire recepcije, spadaju u estetski jako dojmljivo izvedena ostvarenja. Ono što ih karakteriše jeste autorska težnja da se film tretira prije svega kao umjetnost, pokušaj da se nasuprot produkcijskoj spektakularnosti kojom smo bombardovani ponudi priča koja ne maltretira gledaočevu pažnju krupnim planovima, franetičnim efektima i marketinškom bukom. Tačnije, da se traga za uvjerljivim kadrovima i scenama, koje će funkcionalno slijediti narativnu liniju samog filma, dakle graditi specifičan stilski zamah, a pri tome ostati obilježeni autorskom smjelošću da se propituju neki bitna pitanja i problemi. Dakako da to u današnjim okvirima filma nije lako postići, imamo li na umu da je jedina relevantna mjerna kategorija samo ona koja se broji u dolarskoj moneti. Ipak, to ne znači da se iz godine u godinu, još uvijek, ne stvaraju filmovi čiji tvorci vjeruju da se do gledaoca može doći i na neki drugačiji način, na primjer autentičnom i suptilno utkanom emocijom koju djelo nosi. Uopšte, insistiranje na onom klasičnom, katarzičnom obrascu, kao da sve više iščezava iz fokusa filmskih stvaralaca, čime se zapravo životu suprotstavlja ideološka propaganda, za koju je film, poznato je, itekako pogodno i pouzdano sredstvo.
Upravo autentična i suptilna emocija osnovna je odlika prošlogodišnjih filmova – na koje mislim kada kažem da su polučili estetski više, ali i etički dalekosežnije – „Portret dame u vatri“ rediteljice Céline Sciamma i „Nevidljivi život“ Karima Aïnouza. Oboje autora insistiraju u svojim filmovima na intimnoj, reklo bi se kolokvijalno, ljudskoj drami. Međutim, to što se možda uobičajilo kao kolokvijalnost ne znači da danas zaista često imamo priliku pogledati film koji će istančanom emocijom, preciznom gradnjom i karakterizacijom likova donijeti priču o čovjeku. Bilo kojem, bilo kada. Ono što povezuje oba navedena filma jeste da su u središtu njihovih radnji priče o odnosu između dvije žene, u svijetu patrijahalne stiješnjenosti. Koja, neizostavno, determiniše njihove sudbine. Iako se radi o filmovima koji su vremenskim kontekstom udaljena od našeg vremena „Portret dame u vatri“ je smješten radnjom u 18. stoljeće, dok je „Nevidljivi život“ kontekstualiziran u pedesete godine prošlog vijeka, probleme koje pokreću nesumnjivo su posve relevantni i danas. Ono što je diferencija jeste da je priroda odnosa junakinja drugačija, u filmu rediteljice Sciamma radi se o ljubavničkom odnosu dvije žene, dok je kod Aïnouza posrijedi setrinska ljubav. Ali je nesumnjiva bliskost postupak kojim oboje reditelja priča svoju priču. A karakterišu ga: odmjereni zahvati, koji duž cijelog filma drže estetsku liniju na visokom nivou, precizno razvijene akcije i dinamika međuodnosa junakinja, iznijansirano naznačavanje okvirnog patrijahalnog konstruk koji vrši pritisak na njih, te snažna, ali estetski funkcionalnu i dobro utemeljena, feministička potka.
Ovdje ću stati sa daljnjom komparacijom ova dva filma, te ću se foksuirati na priču o filmu „Nevidljivi život“. Radnja ovog filma smještena je u Rio de Janeiro 50-ih godina. Na vizuelnom planu, to je od samog početka uočljivo, daje se jedan kolorit prepoznatljiv u hispano filmovima, punina života koja u filmovima ovog podnevlja svojim naturalizmom odmah zauzima prvi plan. Ne ostavljajući kod gledaoca nikakve neodumice. Kada to kažem, prije svega mislim na direktnost kojom ova kinematografija prikazuje egzistenciju i njene pokrete. Ponekad je to do brutalnosti direktno, ali u svijetu punom steriliziranih osjećaja, takav poticaj dođe kao ono što zaista razdrma pažnju i otvori svijest za neka neobičnija putovanja. „Nevidljivi život“ priča o dvije sestre Guidi (Julia Stockler) i Eurídici (Carol Duarte), koje odrastaju u patrijahalnom odgoju oca pekara i majke domaćice. No, iako jako bliske, suštinski karakterno imaju potpuno različita stremljenja. Guida je zaluđena grčkim mornarom, i sanja o idealnoj ljubavi i braku, dok je njena sestra posvećena pianistkinja koja želi upisati konezrvatorij u Beču. Otac na odluke obje kćerke gleda sumnjičavo, jer njegov suženi patres familias vidokrug ne može zamisliti bilo kakav drugi odnos od prijekosti i strogosti zarad očuvanja porodičnog „ponosa“.
Upravo to i jeste lomna tačka filma. Nakon što Guida tajno odlazi sa grčkim mornarom, on Eurídice naprečac udaje i tako je onomogućuje da ostvari svoj naum o životu pianistkinje. Reditelj na uspješan način prikazuje kako se patrijahat sada prenosi i na muža, koji jednako kao i otac nastoji na svaki način sputati naum ove žene o karijeri pianistkinje. Ovaj u startu narušeni odnos Eurídice i njenog muža Karim Aïnouz dodatno naglašava scenama nezgrapnih seksualnih činova, koji pokazuju potpuno neusklađen ovog para, njihovo temeljno razmimoilaženje u poimanjima života. Guida se, sa druge strane, nakon što njeni snovi o romantičnoj ljubavi ishlape, trudna vraća nazad u Rio. Otac u svojoj zahuktaloj ulozi čuvara porodičnog ćudoređa pokazuje gađenje prema njoj odbijajući da je primi nazad u kuću, majka, dakako, ostaje povinovana uz njegove odluke. Ono što donosi suštinski zaplet, jeste očeva laž da je Eurídice otputovala u Evropu na studije. Dvije sestre godinama, zbog te laži, žive u istom gradu, ali se ne sreću. Guida putem pisama koja šalje majki pokušava stupiti u kontakt sa sestrom, ali njene poruke ne dolaze do Eurídice.
Od tog trenutka reditelj Aïnouz razvija slojevitu priču, kontrastirajući usporedne živote ove dvije žene. Dok Eurídice vodi materijalno ugodan, ali mučan bračni život, u kojem joj se savjetuje da suspenzira sve svoje snove i posveti se životu domaćice koju će posesivni muž izdržavati, Guida vodi život oslobođen tih stega, ali oblježen siromaštvom i borbom za preživljavanje. Postavljajući tako egzistencije svojih junakinja, sa pričom o nemogućnosti susreta koji stoji kao teška trauma, reditelj stvara iznimno složenu priču o životnim izborima i slobodama. Ali više od toga, o pitanju porodice, njenih konstrukata i pukotina. Guida će sa svojim sinom konačno pronaći utičište kod ostarjele prostitutke Ane, ne prestajući pokušavati doći do Eurídice. Pozicija teškog života, na socijalnoj ljestvici društva, ipak će joj, zahvaljujući solidarnosti druge žene, omogućiti da stekne utisak doma i porodičnosti, koji joj je bio uskraćen zbog očevih istrajavanja na pitanjima patrijahalne časti i ponosa. Konačno, u jednom od dijaloga u filmu, Guida će reći: „Porodica nije krv, to je ljubav.“ Sumirajući time ono što je osnovna misao filma „Nevidljivi život“. Ta rečenica zapravo pokazuje besmisao svih istrajavanja na ćudorednim premisama, koje uništavaju živote i razaraju porodice. Ona je usprot nasilju koje proizilazi iz deteminacije odnosa među polovima, koja i danas, još uvijek, ima svoje snažno uporište i nastoji dokazati da je život žene, njene odluke i izbori, određen muškom voljom i odlukama. Film Karima Aïnouza pokazuje da je izbor ipak moguć, treba se usuditi.
Na koncu, moglo bi se kazati da je po dubini svog katarzičnog efekta, emotivnoj izbalansiranosti i preciznosti „Nevidljivi život“ ostvarenje iznimno blisko majstorskom filmu Mikea Leigha „Tajne i laži“. U oba ova filma posrijedi je vješto prikazana mikroporodična drama čije posljedice, sve te prešućene i skrivene stvari koje narastaju kao prepreke, imaju razornu snagu na život pojedinog čovjeka.