„Grad: konstrukcija“, Martina Vidaić, VBZ, 2023.
U vrijeme pandemije COVID-19, kada je svijet bio zatvoren i satjeran u male prostore, izolacije i distancu, sticao se dojam da je sve oko nas u toj mjeri prenapučeno, sabijeno negativnim energetskim zračenjima do tačke raspadanja i pucanja po šavovima. Najčešći utisak mi je iz tog vremena bio osjećaj da zgrada u kojoj sam stanovao, u večernjim satima, kada smo svi zamandaljeni, zapravo škripi pritisnuta tolikom količinom ljudske težine. Pri tome ne mislim samo na fizičku težinu, već prije svega na onu nakupinu težine našeg unutrašnjeg bića, koje odsječeno od stvarnosti na koju je naviklo biva potpuno pokošeno osjećajem beznađa i zatvora. Jer samo u pokretu, u nesmetanoj interakciji sa drugim i sa prirodnim okruženjem, čovjek ostvaruje osjećaj pune egzistencije. Zatvoreni prostori, ma kako pružali utočište, zapravo se transformišu u tamnice, koje ograničavaju i stješnjuju u svojoj klaustofobičnoj datosti.
Upravo taj utisak stiče se čitanjem pjesničke knjige „Grad: konstrukcija“ autorice Martine Vidaić. Teme izolacije, pandemije i svih značenskih nivoa koje je ta situacija nosila ostavile su trag i u književnoj obradi, ono što je međutim opšte mjesto u velikom broju rukopisa koji uključuju taj tematski okvir u svoj registar odnosi se na hroničarsku direktnost prisustva ove teme, pa se doima da ona nije doživjela potpunu literarnu obradu. To je u ostalom čest problem kod mnogih tekstova koji žele direktno reagovati na neposredno dešavanje, nedostatak one nužne vremenske distance i preinvolviranost u stvarnosno može dasužava manevarski prostor umjetničkoj obradi teksta. Ono što je pak slučaj sa knjigom ove pjesnikinje predstavlja primjer uspješnog odmaka od stvarnosnog, u kojem se neki lomni događaj uzima kao osnova na koju se postavlja složena dinamika unutrašnjih i vanjskih odnosa koji određuju pjesnikinjin rakurs. Da bi ono viđeno doživjelo svoje uobličenje i doseglo trenutak jedinstvenog svjedočenja lirski subjekt unutar ove knjige traži u svom doživljaju svijeta prostore u koje se može skloniti pred bukom egzistencije i iz te sigurne zavjetrine sagledati stvari jasnije, dalekosežnije. Prolazi se kroz koprenu prvog utiska i ono što je kolektivni doživljaj jedne zajednice kristališe se kao autentičan jezički izraz i literarno uobličenje. Time se ne bježi pred onim što jeste neposredni stvarnosni podražaj koji inicira potrebu da se nešto jezikom izrazi, već se prije svega odupire opštim mjestima jednog narativa i njegovoj jednodimenzionalnosti. Svaki se loman događaj u ljudskom životu prelama prije svega preko čovjeka kao individue, bez obzira koliko nam je nužna razmjena iskustva sa drugima mi se sami, svako unutar sebe ponaosob, suočavamo sa narušenom normalnošću i izglobljenošću iz sigurnosti. U pjesmi „Kuća koju treba iščupati“ navedeno se manifestuje na sljedeći način: „dok su zidovi bili zeleni i rasli,/nisam se bojala geparda/; bez ruža na usnama/sjela bih na kauč/i promatrala krvavo kidanje utrobe/u pejzažu tako lijepom da je bilo jasno da postoji/samo za potrebe safarija“.
Atmosfera cjelokupne ove knjige, koncepcijski jasno planirane i zaokružene, koncentrisana je oko pitanja osamljenosti i skučenosti, drugim riječima nemoći čovjeka pred svijetom koji u slučajevima pandemija ili potresa (potres u Zagrebu je, uslovno rečeno, druga centralna tema ove knjige) osjeća svu svoju iluzornost i umanjenost pred kolosalnim pomijeranjima prirode. Pjesma „Manji potresi“ donosi stihove koji to precizno ilustruju: „svaki put kad udarim glavom o zid/kuća kaže:/i mene isto/grad boli“.
Već samim naslovom „Grad: konstrukcija“ autorica naznačava obzor kojim će se kretati njena knjiga. Pomenuti osjećaj opšte skučenosti stvara od urbanog prostora konstrukciju ograničenosti i zatvorenosti, a odsustvo mogućnosti neposrednog susreta sa onim uobičajenim interakcijama ljudskog ostavlja dojam apokaliptičnog doživljaja. „Grad-bolnica“ je pjesma taj osjećaj sažima ovako: „kad bi se barem neko sjetio da sam sama u sobi,/donio malo lošeg šećera:/tijelo samo zajednički može biti uništeno,/ili se pretvori u spomenik“. Jednako tome isto možemo uvidjeti i u pjesmi „Pjesnikinja dijeli objavu: čežnja“: (…) osjećam, dolje kroz meso mrak probija i češe,/bojim se dotaknuti ga/jer kosti su posvuda/i mogla bih slomiti nešto zbilja važno;/kao kad se nespretnim korakom prekine kabel,/ekran zacrni“.
Jedino što preostaje jeste okrenuti se sebi, a unutar naših svjesnih i nesvjesnih misaonih procesa odvija se često bespoštedna borba strahova i strategija preživljavanja, panika i ushićenja, nemoći i odlučnosti, te cijelog seta teško odgovorljivih pitanja i izazova koji se odjednom nameću. Otuda se kao svojevrstan bijeg iz skučenosti grada, te masovne spavaonice u betonu, ali i opasnosti da se emotivno i psihički raspadne sva stabilnost, unutar ove pjesničke konstrukcije, nastoji iskoračiti u primordijalni osjećaj širine i nesputanosti. Da bi smo strahove i utvare koje nadiru savladali čini se nužnim doći do njihove suštine, spoznati ih u njihovom izvoru i suočiti se sa njima u arhetipskoj ravni, kako nas ne bi ugušile i kako bismo očuvali osjećaj slobode. Evo kako je to u izvedeno pjesmi „Trg Jeffa Dahmera“: na sredini, umjesto konjanika,/frižider/s odsječenom ljudskom glavom na najvišoj polici/i senfom sa strane/; neka znaju osvajači:/moja je glad strašnija“.
Autorica Vidaić u svom pjesničkom postupku zalazi u prostore mitskog, pravremenskog, rekao bih i paganskog, koje se kao kontrapunkt postavlja nasuprot žrvnja izglobljenosti iz normalnosti. Polazeći sa tih pozicija pjesnikinja gradi imaginativni svijet duboko senzibilan za sve ono što je u prirodi narušeno i ugroženo negativnim čovjekovim odnosom, nastojeći sve iznova oblikovati. Da bi se do toga došlo pristupa se svojevrsnoj deautomatizaciji percepcije, vraćanju na one početne pozicije sa kojih se može osmišljavati i graditi nedeterminisan jezički doživljaj. Ali kada se to kaže treba imati na umu da ovdje ni u kom slučaju nije posrijedi neka čisto meditativna nakana autorice da se eskapistički distancira od onoga što uznemiruje. Naprotiv, prelazeći u prostore onih izvornih strahova i uvodeći šume, vode, vodene vile Rusalke, kao glasove koji se objavljuju, lirski subjekt u svom suočavanju sa samoćom i poremećenom egzistencijom, poseže za dubinskim uranjanjem u geneologiju svojih nelagoda. Stihovi iz pjesme „Rusalka“ to ovako dočaravaju: vodo, volim te/; jer si tamna i mirna kao misao/na čijem dnu ležim/već bijela i bolna/; (…) plivati se mora, vodo,/nemirna budi/“; ili u pjesmi „Pjesnikinja dijeli objavu: krivnja“: (…) nad dnu/nataloženi slojevi tijela stvaraju humus/iz kojeg rastu ormari, ladice i folderi,/okviri oko dragih lica, okviri oko ogledala, /svjetlo ščepano lampom, tupe oštrice škara/; (…)“
One sada, nelagode, sve prizvane, kao u nekom zlokobnom cirkusu izranjaju na sceni i manifestuju svoje sveprisustvo. Da bi se došlo do magičnog ozračja Rusalke i blagotvornosti njene vode mora se proći kroz trnovit koloplet naslaga konvulzija. A one se u pjesmi „Rusalka čita“ iskazuju iznimno dojmljivo: „(…) da, izgubljena sam/; u haljini boje meda sjedim u rupi u ormaru:/medvjed se svega sjeća, njegova plišana ruka ne prašta/; ponekad dođe proljeće, na policama prolistaju knjige,/u ladicama procvjetaju šalovi/; (…) moraš izaći prije no što opet padne mrak,/gledaj, sunce dobacuje zadnje konopce, /a ti liježeš u krevet koji miriše na jesen,/lav sa školskog crteža hoda/dolazi iz zida sa svojim mekim zubima,/lagat ćeš: bez greške/;“
Knjiga pjesnikinje Vidaić kreće još kroz cijeli niz tematskih preokupacija, kako onih vezanih za pitanje vlastitog tijela i njegove uloge u ograničenom postojanju, preko pozicije žene i samorazumijevanja te pozicije, do interliterarnih referencija i ironijskih obrata, kojima se dovodi u pitanje svaka okoštalost i svaka statičnost. Stihovi u pjesmi „Ploča druga“ direktno i brutalno istinito raspršuju svaku iluziju o svijetu i ljudskoj zarobljenosti u njemu: „zašto se sharon rasparala?/; njena crijeva, poplun za dijete,/raširila su se do aljaske/kao isus/; trebalo je znati:/taj svaku krv/u koktel pretvori“; jednako tako i u pjesmi „Ploča treća“: „virginija je odsjekla svoje sise/i stavila ih u džepove/; vodo, voli me, rekla je“.
Martina Vidaić jezik u knjizi „Grad: konstrukcija“ podešava tako da njegov ritam često podsjeća na magijsko bajanje. U tom tonu se odvija cjelokupna dramatika ove knjige, moglo bi se se kazati da autorica sa jednim basnoslovnim poigravanjem, u kojem sve njišti i propinje se, suprotstavljeno zatvorenosti i ograničenosti, konstruira alternativni prostor ostvarenja onoga što je u datim okvirima reducirano i onemogućeno. Na koncu, posrijedi je pjesnička knjiga koja autentično i autorski zrelo pomijera granice pjesničkog suočavanja i mogućnosti izraza u okolnostima kada ništa nije na svom mjestu, a da bi se opstalo mora se izgraditi jedna niša sigurnosti koji drže na okupu ono što čovjeka rasipa i straši.