***
na ulasku u sobu
zamišljen si
ne pomaže ni širom otvoren prozor
ne može se udahnuti
sve tvoje naklonosti slučajne su i razmjenjive
sva gušenja stvarna i učestala
ne razaznaješ znoj svoga čela
od vječne vlage grada
opsesivno samoće se bojiš
a mačetom bunila krčiš
svaki mir oko sebe
neki to zovu hamartia
ipak jasno znaš
da pucanje
je to u koljeno
teška nemoć
i opet pogrešno skretanje
čini da želiš samo mene
sada i zauvijek
brata svog na počinku
meksički kaktus
grliš
***
drhte sinkope sumnje u sintaksi
presamićenoj pod jezikom
zločinac sam
iz nenapisanog romana
zarobljen u interpunkcije
i praznine margina
iznevjeravam samonametnute principe
svaki sretan kraj podrivam
do samog kraja
buncam nesuvislo i isprepadano
kad propadnem u svoje zaboravljene zamke
odozgo samo jeka odzvanja
molitve okasnile mi u nevrijeme
infantilni zanos nezauzdan
skrhao se u kajanje
i u fabuli su ugašene sve nade
***
razgovaraš sa papagajem
repa očerupana i kljuna tupa
od rata sa sobom
u krug u krug u krug
zaboravio je šta je voda
a šta ogledalo
dar ptice zamijenio je ljudskim
vapajem da gubi što spozna
dok hvali vrelu vodu
za papagaj-čorbu pristavljenu
na bunovna sokrata liči
logorejom vida nemoć
u kavezu živčane praznine
dosta je riječi poganih
bezglava ptico na žici
***
u mlijeko miješam polen med
i iznutra svinute utrobe svakonoćne
tako provodim dane u polustanju
narcisoidne destrukcije želja
beskrajnog talenta da upropastim
svaku svetinju i oskrnavim sve hramove
koje neumorno zidam nad utočištima
gdje sakrivah najvrjednije darove srca
i rijetke biljke što me umivaše
u stanjima kad osjećao sam da razum se kruni
ne znam da li su ovo suze ili sperma
što se po dlanovima preljeva
lovim aladinovom lampom
i mrežom za leptirove
po strmoj ulici one u crvenim svilenim haljinama
bježe sa gajtanima i britvama daleko
strašilo pohotu sniva
duboku kao oko crnog vrabca
u sunčano podne maja
***
bijeg je dio borbe
bez kofera i zavežljaja
ne osvrćeš se ni jedanput
ono što ostaje takvo je
da se nema šta ni vidjeti
pogled se ne može
nigdje pouzdano spustiti
svijet je naše platno
koncentrat sivih tonova
i bolova
umiješan drhtavom rukom
senilnog djeteta
i žir koji razgori vatru
opepeli šutnju
vjeverice u frazu
za vrijeme parenja
preziru spajanje
jer ljubav mora umrijeti
mahovinom pritisnuta
riječima i slabostima izaprana
čist jezik u umišljaju nesna
traži oblike i odgovore
oprost sam dobio
sad bježim
a sebi umaći ne mogu
u lijevoj hemisveri mozga kloparaju i tutnje
njišteći se propinju
atovi crni dobro poznati
neukrotivi i nesedlani
spremni da istog časa
kopitima sjećanja satru
svu laž u meni
***
prolaziš kroz semafore
bez zaustavljanja
noge ne poznaju saobraćajni red
stupaju u maršu i baletnim korakom
kombinovano
podvrgnute bazanju besprizornim
ničim izazvanim prostorima
podzemljima lažnih naslada
nasadama prevara i kazne okajavanja
sagrešenija
na trgu pustoš
očerupan fazan
na postamentu
spomenik je nelagode
i stida pred licem
tvojim koje ne možeš
podnijeti
ogledalo kad te vidi
režiiii
k
r
i
v
je
***
sutra će ponovo padati sjekire
u srce
i neće imati kome da budi se
ni razloga svrshovitosti bilo kojem činu vidjeti
još manje pokretu dati neki oblik i luk
čovjek paučak sa šizofrenijom genija
utrkuje se sa sobom uz zarđalo
dugo nepokretno
pokretno stepenište
neprestano gonjen manijom
da iznova zaksniće
na ono za šta je davno propustio vrijeme
ostalo mu je samo to stepenište
kao zadnji rekvizit male kabareskne apokalipse
jednog potopa za koji je imao i brod i jedra
sve dok nije prokockao srce sidra na ruletu taštine
zatim je počela nadirati voda
a vodom se ne brodi bez srca sidra
sa urezanim ornamentom sunca
ako ga nema
vjetrove su pjesme nedostižne
i brod mu se obezdušen potopi
izdajom onog što mu je milošću dato
čovjek paučak sa šizofrenijom genija
žuri svakog jutra da stigne
uz dugo nepokretne
pokretne stepenice
u strahu da ne zakasni
na ono za šta je već prošlo
mu vrijeme
