„Hotel Wartburg“, Zoran Žmirić, Fraktura, 2022.
Roman „Hotel Wartburg“ Zorana Žmirića prema svojoj fabularnoj ravni mogao bi se označiti kao još jedan roman o odrastanju i mladosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Drugim riječima, kao prozno ostvarenje koje se bavi jednim minulim vremenom i njegovim ostacima u sjećanju, a potom i kao tekst koji se bavi pitanjem porodice, njenih odnosa, sukoba, radosti i boli kakve poznajemo kroz vizuru jugoslovenske radničke porodice. Međutim, to bi tako posmatrano bila samo gruba deskripcija i opšte mjesto, jer je u minulim decenijama od raspada Jugoslavije napisano mnogo takvih knjiga, koje u svom središtu imaju prošlo vrijeme i njegove kontradikcije, te se njima nastoji rekonstruisati, često nostalgičarski, ovo išezlo doba, jedan nestali način života i njegove značenjke. Iako se, dakle, svojim mizanscenom Žmirićev roman referiše na ovaj označeni okvir, ono što ga suštinski razdvaja od dosta drugih romana sličnih tematskih preokupacija jeste njegova izvedba i preciznost postavljanja situacija unutar romaneksnog teksta. To je ono što zapravo svaku temu čini irelevantnom, i omogućava da ona bude ponovljena bezbroj puta, samo ukoliko je autor vješt da pronađe autentičan rakurs iz kojeg govore njegovi junaci. „Hotel Wartburg“ je roman koji sadrži sve navedeno, ali je njegova differentia specifica način na koji Žmirić stilski postavlja svoju priču koristeći funkcionalno topose vremena u koje je smještena radnja njegovog romana. Jer da bi se o prošlosti govorilo autor mora postaviti međaše pripovijedanja tako da su vidljive osobenosti razdoblja u kojem se junaci romana kreću, to nam otvara mogućnost za razumijevanje njihovih karaktera i onoga što je oblikovalo njihove egistencije i odluke. Dakle, koliko god se ovdje prepoznavale sve one dobro poznate porodične i kulturološke priče iz jugoslovenskog socijalizma, one nisu tu unesene same radi sebe, da bi nas još jednom podsjetile kako se to živjelo u Jugoslaviji, već služe prije svega da bi se ispričala jedna autentična priča o međuljudskim odnosima, porodici, njenim nemogućnostima da prevlada svoje prepreke, ali i društveno-političkim kontradikcijama u kojima se taj život odvija.
U središtu romana je crveni Wartburg koji otac pripovjedača kupuje kao svoj prvi i jedini automobil. Za oca taj automobil predstavlja sve i svja, i brigom i nježnošću oko automobila on suštinski zamjenjuje ili kompenzuje nemogućnost da pokaže istinsku emociju prema svojim bližnjima. To je ona zapravo tipična patrijahalna slika bakanskih očeva koji ne umiju izraziti vlastitu emociju, koji su sapeti i okoštali u pogledu nesmetanog pokazivanja ljubavi prema supruzi i djeci. Za sve druge oni su dobri i susretljivi, ali u pogledu vlastitih porodica uvijek ostaju na neki način distancirani i sapeti, podrazumijevajući da ta ljubav ne mora biti izgovorena i pokazana u stvarnim gestama. Ne znači to da oni tu vrstu prisnosti u sebi nemaju, ali život ih je tako oblikovao da je oni jednostavno ne umiju artikulisati na način koji bi drugima koji su u njihovoj blizini pokazao, barem ponekad, šta oni zaista osjećaju. Suština sukoba unutar romana „Hotel Wartburg“ upravo proizilazi iz toga prešućenog i neizgovorenog, zapravo nemogućnosti da se izgovori. Iz toga dolaze i sve one prodične razmjerice, grubosti, svađe, prijekost, nerazumijevanje i gorčina. U tom smislu težište ovog romana počiva na tom odnosu oca i majke, majka je suštinski provodnik te očeve zgrčenosti, ona je komunikacijski most između njega i djece. Sa druge strane odnos sina pripovjedača i oca počiva na škrtosti i nemogućnosti da se prevlada međugenracijski jaz. Otac sinu nikad glasno neće priznati da je u pravu, uvijek će sumnjičavo gledati prema svemu onome što on radi, njegovi izbori će mu biti uvijek čudni i nerazumljivi. Polazeći od tog otpora prema svemu što sin predstavlja stvara se nekomunikacijski jaz koji nam one koji su nam najbliži suštinski čini jako dalekim i udaljenim. Lako je biti tu za nekoga ko je dalje od nas, ali kad tu prisnost treba jasno i nedvosmisleno pokazati prema nekome ko spada u najuži krug bliskosti ostaje nemogućnost da se prevlada zid šutnje, osjećaj neugodnosti, pa i grubosti koja dodatno uneravnotežuje odnose i ono što iz njih dolazi.
Žmirić tako gradi svoj roman da je ono prešućeno veoma često glasnije od onoga što se izgovori. U stilskom smislu razvoja prosedea ovog romana autor poseže za kratkim dijaloškim rečenicama, bez suviše deskriptivnih momenata, čime se gotovo filmskim, scenarističkim jezikom pred čitaoca izlaže ono što je suština odnosa koji se iznose unutar ovog narativa. Čitalac će u kratkim ulančanim slikama iz života pripovjedača i njegove porodice saznavati sve one nelagode, nepovjerenja, povrijeđenosti i razočarenja koja se priječe unutar porodičnih razmimoilaženja. Autor na dojmljiv način, sa često humornim ekskursima, ispisuje priču koja nas uvodi duboko u neuralgične tačke patrijahata, njegovim pogubnih trvenjima, i posebno determinaciji pozicije žene. Svi oni porodični izleti, roštilji i druga okupljanja mapiraju nam jasnu poziciju žena koje se brinu za djecu, spremaju ručkove i prinose pića, dočim očevi zauzimaju poziciju patrijaha koji uz rakiju i pivo rasprijedaju politiku i bistre svoja kvaziznanja o svemu. Šuštinski, posrijedi je priča o porazu jedne generacije roditelja koja nije uspjela da izađe iz svog siromaštva i nesnađenosti poslije Drugog svjetskog rata, koja se opet veoma lako može poistovijetiti sa generacijama roditelja koji su nakon ratova devedesetih jednako ostali izgubljeni i nesnađeni u svojim egzistencijama. Ako bismo išli i korak dalje radi se o priči o očevima autsajderima, koji se ne snalaze u novom svijetu i jedino što im ostaje jeste da svoje unutrašnje nezadovoljstvo, koje nisu u stanju glasno izgovoriti pred vanjskim svijetom, pred njim igraju ulogu veselih zajebanata koji sve nasmijavaju, dok ga prema porodici izražavaju svojim tiranijama i bijegom u alkoholne deluzije.
Moglo bi se na kraju kazati da je Žmirić napisao stilski veoma prohodan roman, koji u svojoj suštini može biti kadar iz života svake ovdašnje porodice, ali i roman koji iznimno duboko zahvata u tkivo porodice kao takve. Uz to, dojmljiv je način na koji autor suptilno oslikava društveni i kulturni kolorit jednog vremena, nenametljivo i iznimno funkcionalno dajući okvir svom romanu, iz kojeg se može iščitati mnogo slojeva nejednakosti, iznevjerenih očekivanja i životnih poraza. No ipak, bilo bi pogrešno reći da je „Hotel Wartburg“ roman koji je lišen nježnosti i ljubavi, one jesu prisutne cijelim njegovim tokom, te bi se ovaj roman mogao označiti i kao knjiga oprosta, posebno ako imamo na umu sam kraj ove knjige, koji ipak i uprkos svemu nudi jednu katarzičnu nit kojom se ono što je ostalo neizgovoreno između oca i sina sada nastoji pomiriti, te bar na simboličnoj ravni poslije roditeljske smrti ispraviti. Taj automobil koji je za oca bio sva izgovorena ljubav, toliko prostran da je on u njega bježao da odspava kada uđe u sukob sa porodicom (otuda je on za njega, ali vidjeće čitalac i za pripovjedača u jednom trenutku, hotel), za sina postaje teret naslijeđa koje ga suočava kako sa sobom samim, tako i sa ocem koji više nije tu. Ono što dolazi kao utješno jeste i taj dojam da se bar postfestum prekida jedan negativni krug porodičnih entropija, ipak sa gorkom spoznajom da taj prekid dolazi tek kada se roditelj ispiše iz živih.
