„Rat je i ništa se ne događa“, Semezdin Mehmedinović, Bodoni, 2022.
„Oči i uši su ljudima lažni svjedoci ako su im duše varvarske.“ Heraklit
Knjiga „Rat je i ništa se ne događa“ Semezdina Mehmedinovića, koja objedinjuje dvije kultne knjige ovog autora „Sarajevo blues“ i „Ruski kompjutor“, jedinstven je književni događaj, koji nam ova dva teksta u vremenu u kojem živimo vraća sa punom njihovom aktuelnošću i svježinom, ali i podsjetnik istinskog književnog majstorstva koje ovaj autor nosi i njegove unikatne poetike koja se prenosi kroz sva njegova djala i pokazuje svu mnogostrukost njegova talenta i literaturnog znanja. Počevši od samog naslova, koji u Mehmedinovićevoj jednostavnosti i jedinstvenosti svjedoči svu stravičnost i besmisao rata, knjiga „Rat je i ništa se ne događa“ – u vremenu ponovnog divljanja krvi i čelika i razaranju suštine ljudskog – kao da je pisana upravo sada, za ovaj trenutak. Međutim, to nije samo slučaj zbog činjenice aktuelnosti rata kao takvog u datom momentu (ili bolje rečeno uvijek) već prije svega jer su tekstovi koji čine knjigu autentično umjetničko svjedočanstvo pjesnika, koji je u vremenu kada su se rušili jugoslovenski okviri i bjesnio rat izabrao ono što je jedino moguće kada su u pitanju rat i književnost. Bez obzira što je svako iskustvo rata autentično, književnost, bar ona sa visokim dometima, ratu prilazi tražeči u njemu one male, gotovo nevidljive (p)odražaje egzistencije, koji u opštoj pustoši o(p)staju, čuvajući klicu života i mogućnosti da jednom ponovo on bude moguć van okova smrti i straha. Drugim riječima, Mehmedinovićeva poetika u tim knjigama jeste svoje suštinsko utemeljenje našla u želji da iskustvo rata, opasade i zločina tretira onako kako je to svojestveno pjesniku, koji vjeruje da postoji nešto van pojavne stvarnosti što nadilazi patnju i ostaje kao uvijek živo svjedočanstvo susreta sa zlom. On, dakle, kako je pisao Sandor Marai, neće izvijestiti svijet o onome što se događalo s njim i oko njega, već registrirati ono kako se svijet dogodio u njemu.
Semezdin Mehmedinović već u prvom zapisu „Sarajevo bluesa“ u tekstu „Gubitak“ daje nedvojbenu putanju svoje autopoetičke vizije: „(…) Suština poezije jeste u tome da riječi pjesme doživljavamo kao da su nama upućene, ili da ih sami izgovaramo. Otuda je moguća identifikacija sa tragičnim u Goetheovoj klasicističkoj konstrukciji. Izgleda da rat u nama kontrolira tugu: čuva je za drage, za bližnje…“ Referišući se na Goetheovu pjesmu „Der Erlkönig“, o ocu koji u naručju drži umiruće dijete, Mehmedinović tražiti prostor kojim se može nadići stvarnost zagušena prisustvom smrti. Jer, kako sam autor zapisuje, nemogućnost identifikacije sa pojedinačnim tragedijama stvara osjećaj beznađa, nemoguće je smrt pojmiti kao kolektivni čin umiranja, iz tog razloga Goetheova tragičnost mora doći kao kontrapunkt, koji će iz svoje bezbrižne vremenske udaljenosti, uz tu univerzalnu tragediju roditelja i djeteta, dati bar neku mogućnost da se smrt pojmi u svojoj mnogostrukosti i strahoti.
Time se otvara prostor da se ono što je brutalna svakodnevica rata, u kojoj čovjek gotovo odrveni od svakodnevne nesreće, posvjedoči na univerzalan način, ne tako što će bježati u imaginaciju, već tako što će putem nje uzimati one elemente stvarnog koji ostaju vanvremeni zapis ljudskog otpora ubilačkom demonu rata. „(…) određeni negativni i pozitivni kvaliteti vide se u punoj meri samo u uslovima ekstremnog pritiska. Književnost nam možda daje odgovor na taj čovekov problem, jer kad ona ne bi pružala svedočanstvo o visovima i ponorima ljudskog postojanja, ljudske psihe, smrt jednog deteta bila bi ravna smrti jedne ovce“, govorio je je Danilo Kiš. I upravo taj po-etički okvir doima se i kao suština književnosti Semezdina Mehmedinovića. Ona je u knjigama koje su objedinjene pod naslovom „Rat je i ništa se ne događa“ utemeljena i pronosi se kao centralna nit književnog senzibiliteta ovog autora. „Izgleda da rat u nama kontrolira tugu: čuva je za drage, za bližnje…“ Ove riječi iz pomenute pjesme „Gubitak“ daju još jednu dimenziju pokušaja da se smrt pojmi u vremenu kada je ona stalna i nasilna, autor nas uvode u onu najličniju moguću perspektivu gubitka, oličenu u smrti roditelja. Da bi postigao onu za književnost nužnu distancu, ma koliko se svakodnevica rata činila nesavladivom, potrebno je ući u onaj najpotresniji momenat svijesti o smrtnosti. Jer uvijek pate oni koji ostaju, u svom strahu pred nesagledivim licem smrti. Uvodeći slike koje anticipiraju smrt oca, a koje u svojoj atmosferi nose jednu potresnu prazninu i nagovještaj nečega zlokobnog što iza te praznine dolazi, Mehmedinović u svom konceptualiziranju knjige ide ka krajnjem probijanju kroz opnu smrtnosti, kako bi se onome što se želi ispjevati mogla otvoriti perspektiva višeg stepena istinitosti, oslobođenosti pjesnika svega onoga što mu zamagljuje vid, da bi se time uhvatila esencija razornosti rata i sudbine čovjeka u njemu. Navešću te dvije pjesme sada u cjelosti:
***
Zvoni sve dok me ne probudi
A kad uđe, gleda u papire na stolu.
Ne ide inspiracija? pita otac.
Vidi – kaže – jezero je zaledilo toliko
Da mogu preći teški kamioni
Ako imaju lance na zimskim gumama.
On govori sve dok me ne uvjeri
U obrnutu perspektivu svijeta
I vidim ljude što po jezeru koračaju
Svaki sa udicom na usni.
Pitam se
Ko će od nas dvojice umrijeti prvi?
Tek tada skida sako
A na ramenima bijele košulje
Dva ugriza štipaljki za rublje.
San rata
Bicikl okrenut na leđa, otac namješta
lanac, glavu ne diže.
Mnogi se ljudi vrzmaju po vrtu.
Jesu li ovo mrtvi, oče?
Ne boj se, sine, možeš se igrati s njima.
Od kupina veći, mravi se pod moje
stopalo kriju.
Njihaljka se, bez tereta, k nebu
uzdiše i pada.
U žutim kišnim mantilima, oni izlaz
traže iz vrta.
Pogledaju me, samo preko ramena.
Jedan prilazi zidu, rukom za kvaku hvata,
ali nje nema, tu vrata nema.
Dvadeset godina ranije, sjeti se, oče,
bile su tu vratnice.
I u prvoj pjesmi, koja je bez naslova i naslanja se direktno na pjesmu „Gubitak“ kao njen drugi glas, i u pjesmi „San rata“, reflektira se jedna nelagoda predratnog vremena, neka potmula slutnja koja se valja i čiji se tutanj već počinje registrirati i stvara nemir. Na tom rubu osamdesetih i devedesetih godina, u onome što se pisalo i stvaralo, nedvojbeno se stiče dojam da je došlo do nekog čudnog napona i elektriciteta koji je uvod u nešto mnogo razornije. Inače, obje navedene pjesme objavljene su izvorno u Mehmedinovićevoj knjizi „Emigrant“ (Zadrugar, Sarajevo, 1990.) pod naslovima „Posjeta“ i „Jedini san“, da bi potom postale sastavni dio knjige „Sarajevo Blues“, a u redakturi knjige „Rat je i ništa se ne događa“ dobile su koncepcijsku poziciju koja stvara širu sliku onoga što se osjetilo kao nagovještaj i potom doživilo svoje najkrvavije uobličenje.
Ove dvije pjesme postaju svojevrsni uvod u vrijeme straha i očaja, te otuda iako su nastale prije samog početka rata dolaze kao, sa ove vremenske distance gledano, neodvojiv dio pjesničkog iskustva koje uobličuje dvije autorove knjige kojima se bavimo. U navedenim pjesmama se vidi i ono što je najblistavija strana Mehmedinovićevog poetičkog sažimanja, izoštravanje pjesničke slike do mikrodetalja, kako bi se došlo do kristalno jasnog kadra, gdje dva ugriza štipaljki za rublje na očevoj bijeloj košulji do istinske tragičnosti posvjedočuju njegov skori nestanak. Potom taj, u uzvišenosti šekspirovog Magbeta, potresni dijalog o mrtvima između oca i sina u stihovima pjesme „San rata“ i ta vrata kojih nema, intimni su lomovi u biću pjesničkog subjekta, ali su svojom preciznošću, vještinom da se iz naizgled jednostavnih slika istoče oni najveći književni dometi, univerzalno i transvremenski razumljivi bilo gdje i bilo kada.
Semezdin Mehmedinović u ovim svojim knjigama, sa punom sviješću o tome koliko je važno pisati o nesreći rata, ipak kao pjesnik razumije da uloga književnosti nije da nastoji uhvatiti ukupnost nesreće, to je svakako nemoguće, niti da sudi i presuđuje ili hroničarski bilježi. Čovjek ne može nikada pojmiti ukupnost takvog iskustva, možemo osjećati samo vlastitom kožom i umom, a literatura koja uspijeva da ostvari estetsku istinitost izdubljenu u osobnom registriranju svijeta postaje dalekosežnija i civilizacijski vrijedna. Mehmedinovićeva pjesma „Leš“ jeste jedan takav domet, kojim se u svu nepojmljivu zvjerskost zločina i rata unosi ona zera nade da svemu tome ima smisla suprotstaviti svoj goli život i riječ.
Usporili smo na mostu
i gledali kako psi uz Miljacku
trgaju ljudski leš u snijegu
onda smo produžili
ništa se u meni nije promijenilo
slušao sam kako pršti snijeg pod gumama
kao kad zubi drobe jabuku
i osjetio divlju želju da se smijem
tebi
zato što ovo mjesto zoveš paklom
i bježiš odavdje uvjeren
da smrt izvan Sarajeva ne postoji
Ono ništa se u meni nije promijenilo ta grandioznaželja ljudskog mozga da se suprotstavi sili smrti, u kojoj se i u svakom beznađu traži potvrda da je ljudskost još moguća, i da ipak jednom sve to će proći i da biće moguće živjeti. Time se ona naturalistička sirovost i svirepost prikazanog detalja u početnim stihovima uklesuje u tu spasonosnu mogućnost da se iz dubine životinje ljudskost ispusti smijeh koji se opire, koji slavi život, koji može nadići mrak.
Iz tako postavljenog autorskog rakursa, sa takvom strogošću, gotovo fotografski čistom kadru, Mehmedinovićeva knjiga se dalje kreće razotkrivajući nam pustoš koja nastaje u svim kategorijama egzistencije kada čovjek biva ugrožen neprestanom izloženošću opasnosti da bude pogođen i zbrisan sa lica zemlje. U ratu se sve one običnosti koje čine mirnodopski život – od želje za šetnjom do potrebe da se susrećeš sa drugima, skuhaš ručak, imaš vodu za tuširanje, imaš mogućnost da se griješ i još mnogo toga, što svakom ljudskom biću stvara bazičnu sigurnost – bivaju suspendovane. Dok strah, neprestana napetost tijela, pokidanost niti normalnog protoka vremena, uznemirenost mozga i neurona pod neljudskim pritiskom, razrušenost prostora gdje se ljudi susreću, izobličuju sve događaje i radosti koje smo poznavali. U okolnosima kakava je bila opsade Sarajeva cijela se dakle stvarnost gole ljudske egzistencije pretvara u košmar, u ogromnu borbu sa tijelom i umom, da bi ih se kako tako zadržalo na okupu, bilo trjezveno i spremno na reagovanje u trenutku opasnosti. Dakle, moglo bi se tako gledano kontatovati da tri osnovna stuba poetike Semezdina Mehmedinovića leže na pitanjima prostora, tijela i vremena. Pokušaću na nekoliko primjera to pokazati, što nas prebacuje i na drugi dio knjige pod nazivom „Ruski kompjutror“ koja iste te tri tačke življenja tematizira iz jednog drugačijeg, izmaknutijeg, ali ne manje autentičnog iskustva, čime se ovo prvo iskustvo dodatno nadograđuje i stilski usložnjava.
Budući da je grad razrušen, da je izloženost pogubiji od granate ili snajpera stalna mogućnost, svi oni prostori urbanog života – ulica, trgova, parkova, kafana i bilo kojih drugih objekata gdje se ljudi u svojim interakcijama susreću – postali su praznine, mjesta bez života, staze smrti koje zjape pustoš. Prostori koje Mehmedinović uspijeva uhvatiti u svojim tekstovima poligoni su odsustva života, oni su uvijek u svojoj ruševnosti fragmentirani, apokaliptični u svom prikazu. Nije otuda slučajno što je cijela knjiga „Rat je i ništa se ne događa“ prožeta fotografijama Milomira Kovačevića Strašnog sa sarajevskih ratnih ulica. Sve te sjene, praznine i zamagljenosti koje vidimo na majstorskim fotografijama Strašnog, jesu na jednakoj umjetničkoj razini uhvaćeni u Mehmedinovićevom književnom iskazu o ratu. Ono što međutim u toj kolosalnosti razaranja autor uzima kao svoj ugao gledanja jeste ponovna grčevita potraga za detaljima i malim gestama čistog otpora životom. To na koncu radi jednako autentično i Strašni u svojim forografijama. To nisu samo naturalistički brutalni prizori stradanja, koji jedan dan imaju medijsku pažnju zbog svoje krvavosti, već svjedočanstva koja estetski senzibilno podešavaju svoje gledanje tražeći piksele i minijature života, koje pod budnim okom svevideće smrti prkose uništenju i daju smisao postojanju i u trenucima kada ono gubi svaki razumni smisao.
Evo primjera za sliku takvog, opustošenog prostora u pjesmi „Religioznost“: „(…) A onda kartonske postanu zgrade/crne u svojoj plošnoj sjeni/Tada se ukaže jarko nebo/a mjesec dobije sjaj usred rata – /“. Ili još direktnije u pjesmi „Sarajevo“: (…) Sada je grad načet; rastvorene forme,/Sarajevo podsjeća na postmoderno djelo/fantastičnih razmjera./Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjećanja: niko ne plače./Smrt je opća i kič i je opći./Sad više ništa nije važno./Smak svijeta otpočinje običnom gestom: pokretom ruke/mladića u maskirnoj uniformi/koji trga ružu i nosi je svojim putem./Zauvijek kasni saznanje/da trgati ima nekog smisla – /samo ako je ruža namijenjena“. U toj namijenjenoj ruži ili u slobodi tog Mjeseca da se svjetlošću opire tmini nalazimo one gotovo nevidljive pokrete smisla, koji daju slabu ali nužnu nadu da se sve to može izdržati i preživjeti. Svuda je opustošenost, ali tim gotovo djetinje nježnim gestama egzistencije, svedene na minimum, otkriva se neumitna potreba da se uprkos svemu duh otpora razgara u sebi.
U takvim prostorima tijelo je ono koje je najizloženije, tako krhko i tako nemoćno pred čelikom metaka i granata, ono se savija i nastoji se učiniti nevidljivim, nastoji prazne prostore zaobići svojom vještinom da se mimikrira i provlači. Ali pored toga, tijelo kao da gubi svoje suštinske strukturne pojedinosti, kao da isparava pred opasnošću. Ono se svodi na minimum funkcija, sve želje i zadovoljenja tijela svedene su na pokušaje da se izbjegne smrt. Mehmedinović dojmljivo svjedoči u svojim tekstovima svu ranjivost, svu krhkost tijela pred avetima uništenja, njegovu dramu da bude, da se održi i da prođe cjelovito i neoštećeno kroz sve nasrtaje na njegovu srž. Taj neprestani osjećaj da iza svakog ugla, kroz svaku ulicu može doletjeti plotun koji do maločas živog čovjeka pretvara u kašu mesa i kostiju, sužava mogućnosti, isključuje slobodno kretanje tijela u njegovoj prirodnosti. Evo kako je to u tekstu „Ruševine“: „Preživljavaju oni s čvrstim planovima o budućnosti svoga tijela.“ Ili u zapisu „Sklonište“: „Život se smanjio: sveo na geste. Kako je samo dirljivo komična gesta čovjeka koji običnim novinama zaklanja glavu, uplašen od snajperskog metka, dok pretrčava isto ovo raskršće“, zapisuje Semezdin Mehmedinović. Još jednom u tom blistavom i strašnom mikrodetalju, hvatajući tu gestu, taj refleks za preživljavanjem, te novine koje ne mogu zaštititi od metka, ali koje u tom trenutku neizvjesnosti potaknute snažnom željom da se živi u imaginaciji onog koji se zaklanjaja jesu zapravo neprobojni zid. I još jednom imamo autorovo majstorstvo da vidi i izrazi tu dirljivu scenu, tu kockicu života u ambisu umiranja, a da ni jednog trenutka ne uđe u patetiku i kozmetičko doštimavanje pjesničke slike. Ostaje čista srž.
Rat i samo poimanje i osjećanje vremena izglobljuje, vrijeme ne teče kako je u čovjekovoj prirodi upisano da bi trebalo teći. Vrijeme, moglo bi se reći, prestaje, zaustavlja se, sve postaje jedan zamrznut okvir, u kojem jedini pouzdan svjedok neke normalnosti toka vremena jeste pauza između dvije eksplozije ili pretrčavanje preko brisanog prostora. Ta zamrljanost vremena i njegovih prirodnih proporcija stvara osjećaj beznađa, nemogućnost da se uhvati početak i kraj, da se događaji i ljudi pozicioniraju u memoriji. Time i samo sjećanje postaje upitno, usljed nemoći da se odredi neki stabilan oslonac u rasporedu susreta i događanja pamćenje se neurotično skladišti, van reda i smisla. U tekstu naslova „Nova iskustva“ Mehmedinović zapisuje: „Ne postoji više pouzdan mjerač vremena. Svaka promjena je tu da potvrdi suvišnost čovjeka na svijetu. Postoji ovo što je sada.“ Ovo određenje, ta suženost, sadržana u konstataciji da postoji ovo što je sada, dakle sirova egzistencija, nosi još jednom onaj estetski pečat i snagu autorske imaginacije da u nekoliko riječi sabere svu puninu značenjskog. I sam naslov, kako je već pomenuto, ove nove redakture knjiga autora Semezdina Mehmedinovića, jeste iz istog reda začudnih i uspjelih rješenja koje ovaj književnik u svom djelu baštini. To rat je i ništa se ne događa, preuzeto iz jedne od pjesama unutar knjige, kazuje nam i na jednom metafizičkom nivou koliko je besmisao rata ubitačna u svojoj sumornosti da sve što biva postojanje i življenje svede na jednoznačnu šemu ispražnjenu od sadržaja humanosti i ljudskog.
Sa druge strane, ono što je također iznimno dojmljivo u ovom čitanju Mehmedinovićeve dvije knjige spojene sada u jedinstvenu cjelinu jeste njihova višezvučnost, promjena registara, lakoća sa kojom autor prelazi iz poezije u esej iz eseja u filozofsko sažimanje intelektualca koji osjeća svijet svom širinom svog poziva. U tom smislu on ne pristaje na manihejske i mitomanske podjele svijeta, kritičan je prema svim kako unutrašnjim tako i vanjskim elementima toga rata i rata uopšte. Onovremeno hrabro i intelektualno odgovorno Semezdin Mehmedinović je, rekao bih, filozofski dalekosežno postavio neka važna pitanja, sa kojima se ovo društvo bezuspješno sudara i danas, gotovo tri decenije od kraja rata. Često smo u našim okvirima, u nastojanjima da pojmimo šta nam se to dogodilo devedesetih godina prošlog vijeka, skloni pribjegavati transcedenciji samog zla. U nemogućnosti da razumije izvor zla i zločina ljudski mozak mu daje kategorije onostranosti, nalazeći na taj način sigurno utemeljenje da se od zla diferencira.
Međutim, ono što jeste suština razumijevanja svakog zla i njegovog poimanja odnosi se prije svega u činjenici da zlo nije došlo onostrano, odnosno da su ga počinili ljudi koji su isti kao i mi. Unutar našeg društva, zapravo ljudi koji su sa nama dijelili ili još uvijek dijele iste prostore, divili se istim stvarima, bili nam stvarno bliski pa pokazali drugo lice. Prihvatiti takvu realnost, da su zlo činili ljudi jedni drugima, jeste možda jedini način da se sa tim zlom zaista suočimo. Svaka transcedencija zločina pokazuje se kao nemoć pred tim zločinom, kao alibi da ne pokušamo u ovom vremenu sada uraditi sve da se on nikada ne desi. Evo kako to Mehmedinović sažima u zapisu „Karadžić“: „Zanimljivo je da su ljudi u stanju opisivati zlo samo jezikom simbola. Pa i onda kada je dim nad zapaljenom zgradom izvajao lik onoga koji ju je zapalio, dakle: autentičnog čovjeka, opet je to posao đavola. To je zato što se svijest brani: ako je to posao đavola, tada to nije od ovoga svijeta; tada je zlo daleko od mene.“ Ili pak kako je to u tesktu naslova „Znak“: „Suza pod bistrim okom dječaka u pastelu znak je đavola. Ljudi zlo brzo zaboravljaju. To je zbog toga što ljudi nisu stvorili jezik kojim se zlo opisuje. Svijest odbija da nosi teret zla, zato ga predaje zaboravu“.
U drugom dijelu knjige „Rat je i ništa se ne događa“ čitalac se susreće sa rukopisom „Ruski kompjutor“. Kako sam već ranije naglasio, osnovne tačke ove knjige jesu bliske onima na kojima počiva „Sarajevo Blues“ i na njega se logički naslanjaju. Perspektiva se međutim pomijera u pravcu novog izmještanja, sada stvarnog fizičkog odlaska pjesnika iz grada. Najprije u dva kratka putovanja u Prag i Zagreb, gdje se sada iz iskustva opsade nastoji pojmiti život koji nije sveden na puko preživljavanje, a potom i sa dugotrajnim odlaskom u SAD. Ipak, na početku kao i u „Sarajevo Bluesu“ iznova imamo snažno prisustvo daha smrti. Rat se u ovoj knjizi završava zapravo tom smrću, pogibijom Karima Zaimovića. Čini se da je u toj tački unutar Mehmedinovićevog ljudskog i poetičkog bića stavljena tačka na besmisao rata. Njome je, uprkos svim nastojanjima da se osmisli razlog za život, stvarnost iznova nepatvoreno brutalno prodrla u književni iskaz i želju da se u riječi traži ujtešno mjesto traga o bivanju. Smrt je dosegla svoje vrhunce, jednako strašno kao i na samom početku, u prvotnom šoku. Ali toliko je u svojoj ogoljenosti preprisutna da je gotovo postala reducirano osjećanje koje odrvenjeli čovjekov mentalni sklop više ne može da pojmi ili odbija da pojmi. „Smrt je tako obična. Rituali smrti su tako jednostavni. Osjećam potrebu da pišem o njegovoj smrti, ali ne mogu. U meni nema ništa. Ništavilo. Sahara po kojoj pada snijeg. I strah od smrti“, zapisuje Mehmedinović. I dojma sam da se iz toga dalje duž cijelog „Ruskog kompjutora“ zapravo unutar pjesničkog subjekta bore dvije struje, osjećaj nemoći i poraza, kako nakon svega iznova moći nešto zapisati, čemu se posvećivati jednom tako, naizgled, iluzornom procesu kad ljudi bez traga nestaju u djeliću sekunde. I sa druge strane još uvijek prisutne želje da se zapiše, jer samo tako se od grotla zaborava može oteti da je nešto nekad istinski postojalo. Iz tih početnih koordinata autor razvija tekst koji sa još ogoljenijom jednostavnošću nastoji propitati odnos prema ratu i onome kako on nastavlja da postoji u ljudskom biću. No, da bi se uopšte moglo napraviti taj korak Mehmedinović u svojim zapisima reducira jezički pristup, formu svojih zapisa svodi na dnevničku bilješku u kojoj zalazi u najintimnije prostore razgovora sa sobom. Ali i na tom planu autor ima jasnu svijest o skliskoj ivici autobiografskog zapisa i teksta koji nastoji biti književni izraz, uspješno balansira između ta dva polja, iznova dajući uvjerljivu sintezu, koja njegov narativ čini autentičnim i jednako čitljivim u svakom vremenu.
Ponovo imamo dileme prostora, tijela i vremena. Oni se opetovano vraćaju u poetici ovog književnika. U jednom od zapisa autor navodi: „Nematerijalni subjekti. Tijela od magle. To je tako: preživjeli su oni koji su postoje u stanju konstantnog iščezavanja, oni koji su povjerovali u san o nevidljivosti.“ Iznova imamo pokušaj da se osvijest stvarnost tijela van rata, van svakog nemira. Poimaju se običnosti normalnog života, biće se navikava na mogućnost da se uživa u samom bivanju. „Kupim dvije bagete i na povratku do kuće ih mirišem“, u ovim riječima se još jednom zrcali ono što jeste najprepoznatljivija odlika književnog rada Semezdina Mehmedinovića. Onaj uvijek istančan i svjež senzibilitet za male stvari, koje nam otkrivaju neke veličanstvene istine. Koje postavljaju proporcije života u svoj njegovoj posebnosti i širini. Iskustvo emigracije, na kraju naše ratne klanice, odlazak u Ameriku i susret sa jednim, naizgled bezbrižnim i drugačijim svijetom, ne donose pak nikakvo stvarno razrješenje. Sjećanja se sada struktuiraju, sve se sagledava sa distancom, ali prošlost je još uvijek snažno prisutna. „I kao da izvan prošlosti ne postojim“, zapisaće autor, pokazujući kako sve ono što nosimo utisnuto u svom iskustvu ide za nama ma gdje se zapravo nalazili. „Ruski kompjutor“ nosi cijelim svojim tokom niz takvih dilema, pitanja da li zapravo postoji mogućnost da rat ikad izađe iz nas. Može li se sa geografske distance otrgnuti onome što je preživljeno, te ima li zacjeljenja koje donosi ponovno uspostavljanje ravnoteže i želju da se zamisli budućnost bez košmara i strahova iz vremena prije. Da bi se do toga došlo treba povratiti osjećaj dostojanstvenosti ljudskog bića. Pri tome se ne želi pristati na viktimizacijski narativ, Mehmedinović o tome piše: „Prečesto srećem ljude koji mi se obraćaju s namještenim pogledom sažaljenja. Od toga me obuzima bijes! Prvo, lažno je to emotivno učestvovanje u tuđem tragičnom iskustvu. Drugo, nemoj me sažalijevati, jer sam jači. Znam što mi sve treba da iznova napravim svijet.“ Braneći time pravo da se samostalno dođe do vitalizacije svog životnog puta, bez potrebe da se onome koji je iskustvo rata osjetio na vlastitoj koži oduzima moć sticanja ličnog integriteta.
Pored toga, čitajući tekstove koji čine „Ruski kompjutor“ stiče se dojam uvijek žive i prisutne želje za povratkom. On uvijek nekako provejava, vrti se tuda, te ostavlja dojam nepripadanja. Pjesnik upoznaje svu širinu američkog života, ali mu ne podliježe u nekritičkoj simplifikaciji. Naprotiv, Mehmedinović donosi pred čitaoce ona iskustva koja pokazuju da nema idealnog skloništa za čovjeka. Drugim riječima, gdje god se nalazio čovjek je bez dileme sam i prepušten sebi. Svjestan prostranstva i veličine prostora koji ga sada okružuje pjesnički subjekt snatri iznova ambigvitetno: „Mene privlači veliki svijet i drugi kontinenti, ali me također privlači jedna sjenovita ulica iz koje ne moram izlaziti.“ I u tom razuđenom i ubrzanom svijetu, traži se onaj okvir pogodan za nužni osjećaj mira i sigurnosti, mali kutak poznatosti. U drugom jednom zapisu imamo usložnjavanje tog novog osjećaja: „Ovdje stanujem, a još uvijek nisam počeo da živim.“ Jasna je ta potrganost . Raspolućenost dvije krajnosti života otvara prostor nemoći da se poveže, da se pomire stanovanje i življenje, jer da bi stanovanje doživjelo transformaciju u življenje potrebno je iznova naći svoje mjesto, svoj smisao i put u sebi samom.
Amerika u svojoj ogromnosti donosi i snažan osjećaj praznine, nepreglednost prostora i prostranstava ujedno je i oslobađajuća i zastrašujuća. A unutarnja dilema koja se nameće propituje smisao svega ljudskog, smisao odlazaka i dolazaka, te nestalnosti i nesigurnosti koje nam se zapliću u korake, tjerajući nas često u osjećaj potištenosti, jer koliko god se trudili uključiti u normalnost stvarnost nam neovisno o našim odlukama izmiče i život provodimo u raskoraku sa sobom. Mehmedinović i u tom smislu dojmljivo piše: „Čekam nultu godinu. Tako je oduvijek: čekam da riješim ovaj problem, a nakon toga ću početi živjeti od nulte tačke. Čekam da prođe rat, pa ću onda početi da živim. Čekam da se nastanim u novoj zemlji i onda ću se uskladiti sa sobom i sa kosmosom. Ali ja znam da se to neće dogoditi i da će nulta godina uvijek biti ispred mene, i da je ona najvjerovatnije godina smrti.“ Uvijek, jasno je, negdje zakasnimo.
Knjiga „Rat je i ništa se ne događa“ rijedak je primjer u našoj književnosti. Počevši od Mehmedinovićevog istančanog osjećaja za knjigu kao cjelovit umjetnički artefakt, zaokružen konceptualnim nitima koje nadilaze svaku proizvoljnost, preko autentičnog estetskog uobličavanja teksta i registarske složenosti koju nosi, pa sve do njene svježine i čitljivosti danas, te odjeka i snage koju u svojoj ukupnosti ima. Malo je naših savremenih autora koji su u kontinuitetu svog opusa ostali tako dosljedni sebi i toliko jezički iskoračili u svojim traganjima za relevantnim glasom i uvjerljivim književnim iskazom kao što je to slučaj sa Semezdinom Mehmedinovićem. Na svako ponovno čitanje otvaraju se nova uzbudljiva i snažna iskustva susreta sa tekstom koji čitaocu može dati onaj istančani ugođaj da sa knjigom jeste u dosluhu sa svim svjetovima i vremenima.