poruke su bezgrešne
Poruke imaju greške,
toliko grešaka,
poruke su greška,
poruke su bezgrešne.
Zato kucaj, piši, pipkaj,
ne mari za jezik, slova,
pravopis, gramatiku,
pravopis, gramatiku.
Kada ližeš eurokrem,
ženske grudi ili ranu,
mariš li za jezik,
pravopisno ližeš li.
Kome treba logika,
kome treba korektura,
greška, prestup nama treba,
ona greška bez porekla.
Nama treba jesino,
nama treba neskrajno,
jer poruke su belles lettres,
ex ponto epistole.
Bezgrešan na smrt budi,
tako malo onlajn pismo,
budi prazna šampanj boca,
za koncept astigmatičan,
u gaće ruke ne zavlači,
u digitalnom raju živi,
Sokrat-babica is typing,
amneziju ti porađa.
Bezgrešan si, emotikon,
ne izbljuvak ćirilice,
samo kucaj, čak ni reči,
vrhom prsta niži slike,
a gvožđem kad te udare,
glavu forward via viber,
dodaj dojku, majke mleko,
Merry Christmas, kriglu piva,
smajli-Hitler, smajli-Če,
žutih loptica više od Kineza
(Šta se guzite, bre?!),
sajber pile, u kljunu srce,
mali tigar od sreće skače,
Sauron u čituljici,
isplazi mu jezičinu,
displej kao ikonostas,
Miljković sa oreolom,
anđelčić sa petokrakom,
Isus bajker, Isus bajker,
I’m lost in the sticker market.
Viber jeste limunada,
topla kao Naomi,
u čaši peni nestajanje,
pulsira ko šupalj zub,
znakovi nas žive, pišu,
ko mače nas ekran liže,
ližeš prste, afte niču,
ljubiš staklo ko ikonu,
delete:
uhvatiti ih nikad nećeš,
kao na papiru reči,
ne čitaju se one dvaput
– slike leče disleksiju!
A lampica trepće, telefon na silent,
sutra će biti 4˚ warmer than today,
neko me voli, udara u glavu,
nema greške, nepismeno me voli,
liže po licu, ljubi u čelo,
bezgrešno kratko ništa me voli.
moli laje, moli grize
Da, hladne senke, hladne boje,
bolnice u vazduhu,
stjuardesa služi osveženje,
bez refrena, bez refrena:
radar ne registruje naš let.
Tišina je, kasno za priču,
nemam pasoš, dijagnoza,
špric je prazan u sonetu,
dobio sam pare, platu,
povećana je, zar ne?!
Pitanja se znoje, ruke,
afektiraš, zvocaš Bogu,
zabranjene šetnje gradom,
kristal met na sutlijašu,
jedu ljudi, glođu kosti, jedu te.
Ptice lete, ne vole visinu,
u vazduhu je pet shop, da,
skok padobranom s tvog ramena,
jedan čovek, žuta cigla, glad,
od kikirikija puter, džem i džez,
čarobnjak iz Oza, čarobnjak iz Oza.
Čupaš me, kretenu, izvini,
pornografija, gastritis, šljiva,
mozak na žaru, mozak na žaru,
opusti se, skini, zove se Moli,
no future for you, no future for me.
Doziraš mi noć, doziraš vazduh,
ruka pada, ma, pada ruka,
oblačiš mi sintetičku košulju,
zvocamo Bogu, Sinu, Ocu,
zaudaram, urin, beli luk, da.
A Moli laje, Moli grize,
pseća nam je plata, zar ne,
srce mi je na užarenom pesku,
hladne senke, vaške po telu,
poluplavi dim, crna vrata sna,
oh, dosadnih li prideva,
oh, dosadnih li stihova.
Ležim na svom mestu, u uglu sobe,
u poslednjoj glavi Uliksa,
srce tuče, grudi mirisne,
želim da budem tvoj pas,
da budem tvoj planinski cvet,
u praznoj lobanji Uliksa,
da budem tvoj cvet, hoću, da,
zvocam, lebdim, lajem, režim,
da budem tvoj pas,
da budem tvoj pas, da!
treba nešto raditi
Muškarci vole žene, ja volim gradove,
muškarci su banalni, gradovi su ubice,
žene su komplikacija, ja volim gradove,
žene su žandari, gradovi su groblja.
Ne prezam od smrti, ni heterosexa,
umre neko, crkne svetlo, straha nema, ne,
volim pucnjavu, metak u čelu gada,
demokratija na usta curi, DNK, forenzika.
Treba nešto raditi, legalizovati droge,
treba nešto raditi, ozakoniti prostituciju,
treba nešto raditi, s rukama, s nogama,
treba nešto vratiti, danu dan, zubu zub.
Treba nešto raditi, ići na barikade,
treba nešto raditi, barikada više nema,
na ulicama turisti, ne puške u erekciji,
na TV-u glave – treba se gaditi.
Muškarci vole žene, balave na njih,
pljuvačka im lipti s neba, dekoltea,
ne plašim se smrti, pada veče, tupo,
prvo u meni pa tek onda iznad zgrada.
Treba nešto raditi, dati nekom nešto,
treba nešto raditi, voleti Šarla nežno,
pada veče, metak, kamera u glavi,
panduri su žene, grad je sociopata.
Dragan Bošković, “Život i ja smo kvit (viberpunk poezija)”, Kulturni centar Novog Sada, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Polja