NED, 14.10: Naša Petrinjska.
Ljudi su htjeli pucati jedni na druge, u našoj Petrinjskoj.
Prostorija u kojoj su šalteri za izdavanje osobnih iskaznica, potvrda o prebivalištu i putovnica, izgledala je poput željezničkog kolodvora za vrijeme ratne katastrofe. Stariji ljudi sjedili su na ograničenom broju spojenih plastičnih stolaca. Oni mlađi sjedili su na mramornom podu, oslanjajući se na zidove, nogu pruženih ispred sebe.
Većina ljudi bila je u parovima. Došli su zbog nekog, došli su s nekim. Zbog osobne iskaznice po žurnom postupku, zbog putovnice po žurnom postupku. Majke su dolazile sa sinovima, očevi s kćerima. Cijele obitelji držale su se zajedno. Cijela susjedstva držala su se zajedno. A onda bi najednom između bakica s grbom, muškaraca s trbušinom, i žena s neopranom plavom kosom vidljivog izrasta, prošla žena s umjetnim usnama, napunjenim obrazima, i zlatnom torbicom. Metež i cirkus. Birokratski kaos, i zagrebački medrano sa snagatorima koji kidaju lance, ženama s bradom, i artisticama trapeza.
Ništa osim birokracije ne bi moglo okupiti ove ljude. Ni potres, ni bombardiranje, ni skori pad grada pred nadiranjem neprijatelja. I nigdje osim u policijskoj upravi Zagreba, u zgradi za rješavanje upravnih poslova.
U zgradu u Petrinjskoj ušao sam u 14 i 10. Tako je pisalo na tiketu koji sam izvukao iz aparata za prijavu. A 218, 14.10.
Stigao sam iz pravca Studentskog centra. Preko zelenog vala trebalo mi je manje od deset minuta do Petrinjske. Parkirao sam odmah preko puta policijske uprave, na parkingu gdje se sat naplaćivao petnaest kuna. Kći je istovremeno krenula iz gimnazije na Jordanovcu. Stigla je par minuta nakon mene. Računao sam da smo za sat vremena gotovi s prijavom za izdavanje žurne putovnice. Jutros se u zgradi srušila neka greda: posljedica potresa od prije više od godine. Službenici su radili po radnoj obavezi. Građani su u zgradu ulazili na vlastitu odgovornost. Neki su ulazili ogledavajući se oko sebe, tražeći pogledom po zraku nosive grede. Ali gužva zbog toga nije bila manja.
U ruci sam držao papirić A 218. Na displejevima iznad šaltera stajali su brojevi 101, 102. Ispred nas bilo je više od stotinu brojeva. Ljudi su režali jedni na druge. Jedna žena bunila se zašto svi imaju tako glasne zvukove na mobitelima. Netko, s glasnim zvukom na mobitelu, odgovorio je da čeka već više od četiri sata i da su i njemu živci tanki.
Ispunili smo poštanske uplatnice, platili takse, prešli preko ceste i napravili fotografije prema specifikacijama za osobne dokumente, pa se vratili u zgradu da vidimo kako se brojevi brzo vrte.
Za dvadesetak minuta pomaklo se manje od deset brojeva.
A onda je sve stalo. Brojevi su se prestali vrtjeti.
Vrtjeli su se J brojevi, G brojevi, još neki drugi brojevi, ne i A brojevi. Izašli smo na ulicu, među ljude koji su stajali na ulazu, na ulici. Neki su bili naslonjeni na zgradu, neki na ogradu koja je dijelila kolnik od nogostupa. Drugi su stajali nasred ulice. Svako malo jedan, dvoje ili troje ljudi u grupi pretrčavalo bi cestu. S ove na onu stranu, ili obrnuto. Automobili su usporavali, probijajući se kroz gužvu. U pravilnim razmacima ulicom bi polako, gotovo hodom, prošao policijski auto, kontrolirajući situaciju.
Sunce je oko podneva prešlo na zapad i naša strana ulice bila je već u hladu. Ali je auto ostao na suncu na parkiralištu. Ako mislimo sjediti u autu i čekati, ako želimo izbjeći plaćanje od petnaest kuna po satu, prvo moramo pronaći novi parking za auto, prvo moramo njega zbrinuti. Sjeli smo u auto i počeli kružiti oko blokova između Hatzove, Petrinjske, Palmotićeve i Zrinjevca, pa onda u još širem krugu između Draškovićeve i Strossa.
Bilo bi dobro maknuti auto iz centra, i vratiti se tramvajem, ali morali smo ga imati negdje u blizini da možemo odmoriti u njemu: on nam je sada kućica. Skrenuo sam u Draškovićevu, zaokrenuo u Boškovićevu, pa se spustio uz Strossmayerov trg i opet ušao u Hatzovu. Tu na samom križanju s Petrinjskom iznenada se otvorilo jedno slobodno mjesto; široko, izdvojeno, u debelom hladu krošnji drvoreda. Prvu stvar smo riješili. Imamo kućicu na odličnom mjestu, do zgrade policijske uprave nema ni dvije minute.
Otvorili smo širom oboja vrata. Pomakli sjedala unatrag da ispružimo noge, i mrvicu ih spustili. Moja kći i ja. Sada smo ovdje. Zadovoljni kao da smo u nepoznatom gradu pronašli ugodan smještaj.
Posljednju godinu viđali smo se većinom kad bi je vozio na trening jahanja. Imali smo rute kojima smo prolazili gradom. Od Jordanovca prema Novom Zagrebu, od Brezovice prema Svetom Duhu. Sveukupno nekih četiri, pet ruta kojima bismo dva, tri puta tjedno jurili u ovom ili onom smjeru, izbjegavajući gradske gužve, ljuteći se zbog zastoja. Sada je auto bio parkiran, motor ugašen, vrata širom otvorena. Bili smo zajedno, na bliskiji način nego li kad jurimo Heinzlovom, ili kad stojimo u koloni na Mostu mladosti.
Gledao sam je dok prelazi pješački prijelaz i zamiče u Petrinjsku da bi provjerila koliko je brojeva prošlo. Koju minutu kasnije gledao sam je kako se vraća s kutijom Jaffa keksa.
Najednom, našli smo se u našem svijetu. Samo su nam papuče i trenirke falile. Raskrižje Hatzove i Petrinjske postalo je najbliže domu od onoga što smo imali u posljednje dvije i pol godine.
Gore, u Petrinjskoj, događala se neobjašnjiva gužva. Kao da smo u Marseillesu 1940. među emigrantima koji se okupljaju ispred američkog konzulata, u nadi da će dobiti vizu za Ameriku, kojom će se preko Pirineja i Francove Španjolske dočepati Portugala i luka iz kojih brodovi isplovljavaju za Ameriku. Scene kao iz neke povijesne oluje, zabilježene na fotografijama, oživljene na filmovima.
Ovdje dolje, na ugodno svježem parkingu u Hatzovoj, događao se drugačiji vorteks; mirniji, manje vidljiv, ali svejedno vorteks. Trenutak unutar kaotične cirkulacije gradskog prometa izbacio nas je na sjenoviti parking. Jedan je auto izašao, jedna je kolona u tri reda automobila stala na semaforu niže. S desnog prilaza upalilo se zeleno svjetlo, pojavili smo se na praznom zelenom valu: i bez žurbe, mirno uparkirali na netom ispražnjeno mjesto. I sada se tu na brzinu stvorio naš svijet, rastući naočigled iz minute u minutu, onako kako na snimkama ubrzanima tisućama puta rastu bršljan i puzavci, penjući se po fasadama i balkonima, ljuljačkama i željeznim konstrukcijama za čišćenje tepiha, preuzimajući sav prostor oko sebe.
Ono što se moglo vidjeti kroz vjetrobransko staklo, kroz lijevi i desni prozor, otvorena vozačka i suvozačka vrata, u pogledu u retrovizoru – pločnik i drvored Hatzove, zgrada na sjevernom uglu Petrinjske, pješački prijelaz s izlizanom zebrom – sada je bilo mjesto na koje se spustila nevidljiva kupola.
U šumi, na otvorenom, takva kupola štiti od atmosferalija, kiše i snijega, hladnoće i vrućine. Ovdje ona stvara dom od jednog prometnog gradskog križanja, geometrije njegovih zgrada, kolnika, pločnika, isprekidanih bijelih linija pješačkih prijelaza.
Osjećaj da smo došli kući bio je nepogrešiv. Od samog pogleda na osunčanu zgradu na uglu tijelom bi mi prostrujala radost. Mi koji nismo imali svoje mjesto, sada smo se našli na njemu. Čekanje je završilo. Na smjene smo odlazili provjeriti koji je broj na redu. Ali ja više nisam čekao. Nisam stajao u redu. Odbrojavao. Moje čekanje završilo je. Vrijeme je stalo; nije postojalo. Uživao sam u tih tridesetak metara asfalta Petrinjske i Hatzove. Mirno sjedio na vozačkom sjedalu. Gledao na mobitelu, zajedno s kćeri, šahovski komentar s Magnusom Carlsenom. Slušao radio, i intervale gradskog prometa koji nam se, između dva ciklusa semafora, odvijao iza leđa.
Brojevi su se sporo vrtjeli. Nekad ni deset u dvadeset i pet minuta. Računali smo da do sedam sati možemo doći na red. Zahtjev za žurno izdavanje putovnice morao je biti predan danas. Ako ne uspijemo danas, moramo doći sutra. Svakih sat vremena platio bih esemesom parking. Sve dok nije isteklo dozvoljeno vrijeme. Sad smo bili izvan svakog roka. Parkirnog, radnog. Iskoristili smo to novo vrijeme. Napravili mali izlet do rock kluba Beertija, nekoliko brojeva niže niz Hatzovu.
Sjeli smo na stare industrijske stolice vrtne terase, između skulptura Strummera, Cavea, Lemmyja i Bowieja. Igrali šah na mobitelu uz dvije prazne šalice kava s mlijekom. Sanitarni čvor bio je u podrumu kluba. Sve je bilo pri ruci. Psi su spavali ispod stolova, gosti su se izmjenjivali. Nismo razgovarali o ničemu posebno. Samo razgovarali.
Svakih dvadeset, trideset minuta kći bi odšetala provjeriti brojeve… koji su se vrtjeli, okretali, okretali… Crazy talking. Usvojili smo terminologiju, gramatiku, metajezik čekanja.
Nekad bi prošlo desetak brojeva, nekad malo više. Automat više nije izdavao nove papiriće. Na njemu je stajala obavijest da više nije moguće preuzeti tiket. Brojevi ljudi koji su odustali od čekanja u velikoj su hrpi stajali na automatu, desetak njih bilo je razbacano oko njega. Na ulici jedan je čovjek visoko podigao svoj broj: „Tko hoće A 280?“ Pitanje je bilo posprdno. Radno vrijeme produženo je do devet. Neki se čovjek pred šalterima vrtio u krug, nervozno mrmljajući u bradu. Ljudi su se odmakli od njega, stvarajući prazni krug za njegovo kruženje. U zraku je vladala napetost. Masa u gibanju. S pojedincima koji se ističu; i grupama koje se povlače, povijaju.
Vratili smo se u auto. Ispod brisača bila je kazna gradskog parkinga. Sto kuna, parkiranje dozvoljeno do sutradan ujutro. Parking smo riješili. Krenuli smo nešto pojesti.
Dolje niz Petrinjsku bio je Hotel Astorija, s kuhinjom. Gore gostionica Purger i restaurant Rouge-
marin. Odlučili smo krenuti gore po našoj ulici. Produžili smo pored policijske uprave, bacivši pogled na brojeve. A 170. Foto-studiji s druge strane ulice bili su već zatvoreni. Na uglu Đorđićeve i Petrinjske jedna se zgrada urušavala još otkad je potres udario. Nogostup i pola ulice oko nje bilo je ograđeno. Cigle su ležale na sve strane. Sa sjeverne strane otvorila se unutrašnjost zgrade: gledali smo ravno u kupatilo s WC-om, kuhinju s uništenim kuhinjskim elementima. Dom na otvorenom. Nalik na naš. Dugo smo proučavali taj prizor. Sigurno nekoliko A brojeva.
U Rougemarinu smo naručili pizzu i hamburger. Sjeli smo za ulične stolove, tamo gdje obično sjede turisti. Zvonili su nam telefoni. Svi su se počeli raspitivati gdje smo, što se zbiva. Odgovarali smo kao da smo na izletu.
„Bili smo u Beertiji, sad smo u Rougemarinu.“
„Igramo šah, pijemo kavu.“
„Jedemo hamburger i pizzu.“
Gledao sam niz ulicu. Petrinjska je bila naša. Bilo je u njoj neke uzbudljivosti nepoznatog grada, i bliskosti dnevne sobe na otvorenom. Znam taj osjećaj. Javlja se u nepoznatom gradu, na nepoznatom mjestu, kada pronađemo kutak na kojem se osjećamo ugodno. Imao sam taj osjećaj u kampovima, na mjestima gdje bi postavili šator; ili u aerodromskim čekaonicama, na mjestu gdje bi se smjestio s torbama i otvorio komp. Beskućnici su to radili na ulici. Ako bi se malo duže promatralo beskućnika stisnutog s vrećicama i kartonskim kutijama uz neki djelić uličnog zida ili ulaza, jasno bi se vidjelo gdje mu je koja soba, gdje leži, kuda se premjesti kada ustane.
U osam smo krenuli prema policijskoj upravi. Na redu je bio A 210. Brojevi su se sada brže okretali. Mnogi su odustali. Držali smo na oku šalter koji je bio najbrži. Dolazi naš trenutak. Ne smijemo ga propustiti. Kao da s rive uskačemo na brod, koji neće pristati, samo usporiti.
A 215 nije se pojavio.
Ni A 216.
A 217 dugo se zadržao.
Naš broj prozvan je na drugom šalteru. S osmijehom sam pružio tiket, zadovoljno spustio ruke na pult, s užitkom gledao službenicu kako prihvaća broj i obrađuje zahtjev. Nikamo nisam žurio. Opet taj osjećaj da ne želim biti nigdje drugdje.
Stavio sam ruku kćeri na leđa, s osmijehom koji poručuje „evo, gotovi smo“, „uspjeli smo“. Učinilo mi se da sam u kutu usana službenice vidio smiješak, kao da je primijetila moju gestu, čula moje misli. U nekim drugim okolnostima, u sličnoj situaciji, u ovom trenutku očekivao bih pitanje: „Kako ste proveli dan?“, pitanje kakvo bi postavili na recepciji hotela, na koje bi ja sa smiješkom odgovorio: „Ne bih ga mijenjao ni za jedan drugi.“
Nikakvo pitanje nije nam postavljeno. Službenica u tenisicama iskrzanim je noktima s oguljenim crvenim lakom unosila podatke u sistem. Nije podizala pogled s papira, tastature, ekrana. Nije nas vidjela. Nije nas bilo za nikog osim za nas dvoje.
U autu, telefon je zvonio.
Kći je ponavljala rečenicu: „Bili smo u kafiću… bili smo u restoranu… šest sati… cijeli dan.“
Ja sam ponavljao svoju mantru: „Ni za jedan drugi, ni za jedan drugi.“
Dragan Jurak, Peléov priručnik, VBZ, Zagreb, 2022.