Juče, šetajući Hulpenom (Gulpen), sretoh Barta Martensa, svog bivšeg učenika. Iako se raskrupnio i prilično izmijenio, svojim načinom odjevanja i dugom valovitom kosom, ponovo me vratio u moju ranu mladost, u sedamdesete godine dvadesetog vijeka, kao prije koju godinu, u razredu. Čim me je opazio, nasmiješio se, učtivo pozdravio i produžio dalje. Uzvratio sam na isti način. Između nas više nema nesporazuma. A bilo ih je, i te kako….
Barta sam upoznao kao četrnaestogodišnjeg napornog, neugodnog dječaka koji se koristio svakom prilikom da me isprovocira, izbaci iz kolosjeka i moje časove učini beskorisnim i bespotrebnim. Njegovu najveću specijalnost – imitiranje mene i mog južnoslovenskog akcenta holandskog jezika – još bih mu i oprostio, no neprestano izazivanje nereda, skretanje pažnje na besmislice i naročito njegovi pokušaji da što više školskih drugova i drugarica uvuče u svoj film, zahtijevali su odlučnu reakciju sa moje strane.
Prvo sam pokušao finim. U jednoj pauzi ostavio sam ga u razredu i upitao šta sa mnom nije u redu, šta bih ja, po njegovom mišljenju morao da mijenjam.
”S vama je sve PIKOBELO, profesore! Vi sjajno radite svoj posao, samo nastavite!”, odgovorio je pošprdno, ponovo loše imitirajući moj čuveni akcent. Odmah sam razumio da sa ovim razgovorom ništa neću postići. Ipak, ukazao sam mu na stvari koje mi se ne sviđaju i ljubazno ga zamolio da promijeni svoje ponašanje.
Sutradan, naravno, ista pjesma. U tom trenutku raspitao sam se kod kolega o njegovom ponašanju za vrijeme njihovih časova. Svi su govorili o zlatnom, dobro vaspitanom dječaku koji može da služi za primjer drugima!
”Diskriminacija? Netrpeljivost po etno-osnovi?”, bilo je sljedeće što mi je palo na pamet. Ništa od ovoga nije bila istina. Bartovi najbolji prijatelji bili su njegovi vršnjaci inostranog porijekla.
Raspitujući se dalje kod njegovog razrednika razumio sam da Bart živi samo s majkom, nosi njeno prezime, te da u školi niko ništa ne zna o njegovom ocu….
Budući da se njegovo ponašanje nije mijenjalo, počeo sam ga kažnjavati. U početku, morao je da prepisuje neke riječi i rečenice, no, kako ni ovo nije pomoglo, kaznio bih ga tako što bi u školi, nakon svog posljednjeg časa, morao da ostane još nekih pedesetak minuta….
…..I tako dođosmo do tog posljednjeg petka u novembru, 2010. godine kada je Bart, po kazni, u školi morao da ostane puna 2 sata nakon svog posljednjeg časa, od 15 do 17 sati. Već oko 3 i 15 ja sam se počeo loše osjećati. ”Ne, ne može ovako.”, razmišljao sam. ”S ovim neću ništa postići. Moram otkriti razlog zbog kojeg me ovo dijete mrzi.”
Otišao sam u učionicu u kojoj je kažnjenik odrađivao kaznu, rekao mu da prestane s radom, pospremi svoje stvari i sa mnom izađe napolje. U trenutku kad smo napuštali školsku zgradu, odjednom mi se sve otvorilo.
”Bart, ti nemaš razloga da me mrziš.”, iznenada sam rekao, gledajući dječaka pravo u oči. ”Koliko god da te na njega podjećam, ja nisam tvoj otac!”
Dečko je zastao, uzdrhtao, zacrvenio se. Zatim je rekao:
”Ah, profesore! Vi uopšte ne ličite na njega! Ali taj vaš glas i izgovor…. Užas!”
Barta Martensa začeo je stanoviti Vinko Radin, Splićanin, koji je za vrijeme naših nesretnih ratova devedesetih godina prošloga vijeka dospio na jugoistok Holandije. U trenutku kad je Marejke (Marijke) Martens iz Vitema (Wittem) shvatila da je s ovim čovjekom ostala u drugom stanju, Dalmatinac je s njom već bio prekinuo sve veze i odselio za Amsterdam. Narednih desetak godina Marejke će tražiti od Vinka da prizna da je otac njenog sina Barta, te da s tim u vezi, preuzme pripadajuću materijalnu i svaku drugu odgovornost. Kako će Radin odbijati da ovo učini, žena će podnijeti sudsku tužbu za utvrđivanje očinstva i isplatu alimentacije….
Na ročištima koja će biti održana u ljeto 2010. godine biće prisutan i četrnaestogodišnji Bart Martens. Tada će dječak prvi put vidjeti svog oca , prvi put čuti njegov glas i izgovor….
Sve ovo sam čuo tog posljednjeg petka u novembru, 2010 godine, na šetalištu između Hulpena i Vitema, na krajnjem jugoistoku Holandije. Bart i ja konačno smo se razumjeli. Prećutno smo se dogovorili da zakopamo ratne sjekire i da jedan drugog više ni na koji način ne izazivamo. Dogovor smo dosljedno ispoštovali sve do našeg posljednjeg zajedničkog školskog časa. Šta više, Bart je otišao i korak dalje: s vremena na vrijeme bi napisao domaću zadaću, a u trenucima izuzetne inspiracije i naučio poneku novu francusku riječ ……..
