Mansura Izudin, “Priviđenja iz senke”, s arapskog prevela Dragana Đorđević, Geopoetika, 2019.
Priviđenja iz senke, najnoviji roman egipatske književnice mlađe generacije Mansure Izudin (1976), objavljen je 2017. godine. Radnja ovog neobičnog romana počinje i završava se na klupi ispred Kafkinog muzeja u Pragu, gde se slučajno upoznaju Kamelija Magdi, književnica iz Kaira, i Adam Kostaki, književnik iz Sijetla. Kao što to ponekad biva među strancima, možda zato što pomisle da se nikada više neće sresti, njih dvoje, van sopstvenih očekivanja, odmah razmenjuju neke vrlo lične tajne, sećanja na bolne trenutke odrastanja, nesrećne i nesređene privatne živote, kojih ne mogu da se oslobode i koji su uticali na njihovo formiranje, kao i na odluku da se posvete pisanju, kao jedinom načinu da se izraze. Taj njihov susret predstavlja uvod u niz isprepletanih likova, Olgu, Vladimira, Šandora, Rouz, „Spasitelja“, Amidiju i druge, kojima je zajedničko preispitivanje ličnih i porodičnih, to jest nasleđenih životnih gubitaka, strahova, neuspeha i nesigurnosti, ali i koji se često bave pitanjima umetničkog stvaralaštva i izražavanja putem jezika, slike, muzike.
Virtuozno intertekstualno tkanje i struktura romana koja izlazi iz okvira tradicionalne romaneskne forme, čini da je nemoguće odrediti kome tačno pripada pripovedački glas i ko tačno koga piše. Na primer, da li je Olga Kamelijina junakinja ili je pak Kamelija Olgina? Ili nas iz priče u priču pak vodi neznani narator/naratorka iz senke, koji tek povremeno progovara i podseća na svoje prisustvo, dok kao kakva obrnuta Šeherezada pokušava da dekonstruiše i razotkrije pripovedačke postupke i samu romanesknu srž? Možda to nije ni toliko bitno, jer, neizbežno, i sâm čitalac postaje ravnopravan junak ovog neobično lepog i nesvakidašnjeg ostvarenja metafikcije, poput kakvog Šahrijara opčinjenog pripovedanjem. Stoga se slobodno može reći da je roman Priviđenja iz senke posvećen književnoumetničkom stvaralaštvu, njegovoj moći, tome šta ga sve pokreće, čemu teži, na čemu se zasniva, kako se gradi i šta predstavlja za književnike, ali i za nas, čitaoce.
Mansura Izudin se od početka do kraja Priviđenja iz senke s lakoćom poigrava slikama, predstavama, likovima i jezikom, dok preispituje našu percepciju stvarnosti, darujući nam roman neobičnog ustrojstva i kova posvećen ljudskom postojanju, njegovoj istovremenoj krhkosti i snazi. Čini nam se da ona sama progovara kroz usta Kamelije, glavne junakinje romana, koja u jednom trenutku priznaje:
„Za nju nije postojalo lepše društvo od onog koje su joj pravili izmišljeni likovi. Knjiga, bilo koja knjiga, jeste Nojeva barka što nosi svoje reči i svoje likove na privremenu obalu spasa, izbavlja ih od potopa besmislica koje ih okružuju, makar time što će ih odvesti do neke druge nesuvislosti, ali je ona makar uređena i zatvorena među koricama knjige. Svet je more što huči bez kopna na vidiku, a knjige su barke kojima po njemu plovi ili ostrva na kojima katkad želi da ostane pod suncem, dok u drugim trenucima čezne da se preda čarima potpunog zaranjanja u vodu.“
Možda baš to priznanje pokazuje koliko je Mansura Izudin nadahnuta arapskom jezikoslovnom, kao i svetskom književnom baštinom, i kako izuzetno veštim pripovedačkim postupcima i jezikom visokog senzibiliteta i poetičnosti, stvara čudesan romaneskni kaleidoskop, gde nas priviđenjima, pretpostavkama i igrama, neosetno vodi od slike do slike, koje neprimetno i neočekivano briše i menja i najmanjom promenom položaja ogledala u kaleidoskopu, zbog čega se kao nekom čarolijom zatičemo pred različitim sceničnim prizorima distopijskih predela i prostranstava.