Meč stoljeća
Umjesto da napokon posložim svoj život
ja iz noći u noć gledam mečeve Muhameda Alija
i Joea Fraziera, i Georgea Foremana, i Sonnyja Listona.
Petnaest rundi u New Yorku
osam rundi u Kinšasi
četrnaest rundi u Manili.
Mržnja do kraja života
ali uvijek jedan uz drugoga
u svakoj rečenici,
i sad kad je jedan od njih mrtav,
Ali i Frazier.
Udarci zbog kojih prestaju raditi
svi unutarnji organi
samo su manji dio velike životne priče
koja se u veoma nategnutom luku
noćas spaja s mojom.
Čudim se kako sam ih pronašao nakon tolikih godina
sad kad se i sam borim.
Taj se dječak ustajao po noći da bi ih
gledao, zajedno s milijunima drugih,
kako se bore u džungli. Ali i Foreman.
Imao sam tada 7 godina, i naravno da se ničega
iz te bitke ne sjećam, osim svog oca,
uzbudjenja dok me budi u tri ujutro
osjećaja da smo u nečemu zajedno,
njegovih stisnutih zubiju i glave
koja se njiše lijevo desno
u pokušaju da izbjegne krošee
koji dolijeću sa svih strana.
I sada je noć, četiri sata,
i ja gledam ono isto što sam
i tada gledao.
Ali, rekao sam već, tada sam vidio nešto drugo.
I tada sam bio netko drugi.
Što je zajedničko toj dvojici?
Prvi i ne zna za drugog, ne može ga ni zamisliti,
a drugi se samo nejasno sjeća prvog.
Prvi je bio sretan što ga je otac pozvao k sebi
a drugi je vidio očevu smrt
i sad se sprema da zada smrt
jednom životu,
ubije jednog od onih koji su mu prethodili.
Sami u toj šumi
Sjedim pred prozorom i pušim,
a kiša lupa po krovu. I prozoru.
Gledam četiri konjanika kako jašu
obalom Save. Po kiši.
Što ih je na to natjeralo, pitam se,
i zamišljam da su isto tako jahali, na istom mjestu
i prije 300, 400 godina.
Samo ih nitko nije gledao s prozora nebodera.
Popodne sam na Sljemenu.
Sam u šumi penjem se uz brdo,
razgrćući nogama mokro lišće,
i zamišljam tog tipa koji je prije 4, 5 stoljeća
isto tako grabio kroz šumu.
Sam. Po kiši, koja pljušti po kabanici.
Nigdje nikoga, ni grada u dolini. Ni izletnika.
Žuri da se prije mraka dokopa skloništa.
Vidim isto što je i on vidio.
Stabla, šumu, strmi puteljak.
Sklanjam se od kiše kao i on.
Hladno je i pušemo u ruke.
Zatim mislimo na tu ženu,
koja nas grije, iznutra.
Hodamo s njom dok se u šumi
polako mrači.
Sami smo na svijetu,
sami u toj šumi.
I strah nas je,
premda nas ta žena, iznutra
hrabri
Sub specie aeternitatis
U tuđem sam stanu
ispod tuđih plahti i deka,
oko mene ostaci nečijeg života,
koji nije moj.
Čitam što piše na papiriću zalijepljenom na hladnjaku,
gledam fotografiju na zidu
mali Japanac,
ostaci tuđe hrane u smeću
tuđa kupaonica
kutijica za leće, stara četkica za zube
preko malih ljestava prebačen šal…
Sutra će se moji prijatelji vratiti
i ja ću, nakon što sam danima promatrao
naplavine njihova života,
preći u stan drugih prijatelja
koji nisu nigdje otputovali
ali imaju sobu viška
i zovu me svojim djetetom
dok mi pripremaju večeru.
Poslije ležim u krevetu
i gledam u zid
u portret oca mog prijatelja,
koji je umro baš u ovoj postelji
u kojoj bezuspješno pokušavam zaspati.
Otvaram knjigu koja stoji kraj uzglavlja
i gledam fotografije starog Zagreba i ljudi
koji su već odavno mrtvi
ali, eto, našli su se u ovoj sobi
sa mnom
i ocem mog prijatelja.
Pomislim kako su se sigurno
i njima događale ovakve stvari u životu
i kako to više nikome nije važno.
Zatim pokušavam pronaći
nešto umirujuće u toj činjenici.
San
ne sanjam puno
a ako sanjam
onda je nekoliko jednostavnih slika sve što pamtim
ali jutros sam se probudio
gol i poprskan svinjskom krvi
uletio sam takav u njenu sobu
da joj kažem da sam izgubio dijete njene sestre
i dok sam je molio da ga idemo tražiti
ona je inzistirala da joj najprije objasnim
nekakav tekst u novinama
koji je napisala moja bivša žena
nisam se mogao sjetiti kako sam izgubio dijete
možda ga je netko oteo, rekao sam
niti zašto sam bio gol
ali sjetio sam se da sam bio krvav zato što sam
tražeći ga
uletio u klaonicu
sve sam joj to rekao dok sam je molio
da ga pođemo tražiti
ali ona je i dalje čitala te novine
potpuno zaokupljena svojom mukom
Everest
ništa novo u mojoj sobi
i dalje se redovito
uništavam, noćima
dan jedva preživim
a onda opet, na večer
dovlačim se do ruba
spuštam roletne kad zajutri
kao da ću time nešto promijeniti
uhvatim se nečega pa ne puštam
pustoši me to krnje zadovoljstvo
da li se Mallory 1924. popeo na vrh
o tome mislim ovih dana
knjige, internet
filmovi, fotografije
stotinu scenarija tog posljednjeg dana
prvi na everestu?
nek se mozak potrudi, koliko god može!
njegovo tijelo.
zajedno s istraživačima pregledavam njegov leš
pregledavam stvari koje su pronašli nakon 75 godina
pismo neke žene koja mu očito nije supruga
sat bez kazaljki
zaštitne sunačane naočale
koje su mu našli u džepu
pa znamo da je bio mrak
kad je pao.
zašto je sa sobom poveo tog neiskusnog momka
neki kažu da je poginuo zbog ljubavi
ni prvi ni zadnji
lijepi se mladić okliznuo i povukao ga u smrt,
sve to usprkos mnoštvu nježnih pisama
koje je s Tibeta poslao supruzi
obećavajući da će njenu fotografiju
ostaviti na vrhu svijeta
zašto nije odustao, zašto se nije vratio
kad je vidio da je prespor
da je prehladno
i da nema više kisika?
zašto se on dovodio do ruba?
od čega je bježao?
tijekom svih tih godina njegovo su tijelo
iskljucale ptice
ušle su u njega kroz zadnjicu
i izvukle mu svu utrobu
truplo je potpuno prazno
ali leđa su savršeno očuvana
vide se i modrice od konopa
kao i pismo te nepoznate žene
koje je bilo skriveno u unutarnjem džepu
i mi sad, nakon tolikih desetljeća
čitamo te rečenice
koga je zapravo volio
suprugu, tu drugu ženu
dečka kojeg je poveo u smrt?
Everest?
svoju djecu?
sve njih?
i je li to važno nakon svih ovih godina?
zamišljam kako se spušta kroz mrak
(mjesec je te noći izišao tek u 1 sat)
potpuno iscrpljen
nakon što se prvi popeo na vrh svijeta
(jer ja eto vjerujem da je bio gore)
i kako pada
stotinama metara klizi niz liticu
zatim proučavam točku
na kojoj su ga pronašli
pokušavam pogoditi otkud je pao
napipati rub
s kojeg je kliznuo
u moju sobu
Album
Kupio sam ga u antikvarijatu
u Pisi,
u koji sam ušao da nađem neki poklon
koji neće biti kosi toranj,
premda se i on vidi na tim fotografijama, naravno.
Pregledao sam ga već prvu večer
u hotelskoj sobi,
sve te slike ljudi o kojima ništa ne znam,
ni njihovo ime.
Nije bilo ni jedne jedine riječi
samo slike te obitelji,
trideset, četrdeset godina života.
Na jednoj ih je fotografiji bilo tridesetak,
pokušao sam odgonetnuti tko su muževi,
tko žene, čija su sva ta djeca, prepoznati ih i deset,
dvadeset godina poslije.
I šta su to slavili
i s čim su se borili
i kojim su redom nestajali
iz albuma.
Na kraju joj ga nisam poklonio.
Još je na mom stolu
i povremeno ga prelistavam,
gledam u taj nepoznati život
koji je bio
i kojeg više nema,
i koji se na različite načine
hvata za mene
(jedna mi se od tih žena čak i sviđa).
Bacač kamena
(ili kako završiti pjesmu nakon 25 godina)
Kad ostaviš obitelj
i odeš od kuće,
trebaš jednom preseliti
i svu onu hrpu papira koju si godinama
slagao po ladicama,
za neke bolje dane
kad si im obećavao se vratiti.
Odgađao sam to godinama,
premda svjestan da više nisu u stolu,
ni u ormaru, nego negdje na hrpi u potkrovlju,
a ponešto možda i u smeću.
Možda se netko i iživljavao na njima.
Ali evo me sad,
virim u nekog drugog sebe
premećem po rukama tekstove
o ženama koje više ne volim,
o ljudima koji su u međuvremenu umrli,
o vremenu koje ubija sve čega se dotakne…
A ostavljeni su da ih se završi.
Čitam tu pjesmu
o bacaču kamena,
o tome kako sam sam se uspeo
na malu uzvisnu pokraj kuće
i gađao kamenjem
u jedan stari šporet bačen
ispod ceste.
Pokušavam dozvati taj osjećaj,
vidjeti tog Bacača
i kamen kako leti,
iz onog u
ovo vrijeme.
Leti ravno prema meni
i prisiljava me
da se
sklonim.
Fotografija: Anto Magzan/PIXELL
