1.
Dok čitam, svako mi malo pažnju odvuče zvuk koji dolazi kroz zid. Nisam siguran da li se to netko okreće u krevetu s druge strane zida, u susjednom stanu, ili cvili metalna šipka koja prolazi kroz krov i na koju su pričvršćene antene. Nekoliko puta prekinem čitanje i osluhnem, a onda zatvorim Youtube s čijeg je kanala u pozadini mrmorila glazba. Sad je tišina u sobi potpuna, ali i dalje ne uspijevam odgonetnuti cviljenje koje dopire kroz zid.
U tom su stanu novi stanari, ali ja ih još nisam vidio, a možda i neću još dugo, ili nikada. Jer u njihov se stan ulazi kroz drugi ulaz u zgradu i moguće je da se nikad ne sretnemo, ili da se sretnemo ali da ja nemam pojma da su to oni. Ti šumovi i nerazgovijetni glasovi koji se probijaju do mene zadnjih mjesec dana, jedini su način na koji ulaze u moj život. Ali neku sliku o njima ipak imam, muškarci su, dvojica ili trojica, vjerojatno studenti, jer svaki je vikend kod njih tulum pa kroz žamor glasova kroz zid prolazi i glazba.
U zgradi živim otkad je sagrađena, već petnaest godina (doduše s prekidima), ali poznajem samo stanare iz svog ulaza. A i njih površno – Dobar dan, susjed, u hodniku, i to je sve. Ni u čijem stanu nisam bio i nitko od njih nije bio u mom stanu.
Čitanje mi ometa i jedna misao koju nastojim prigušiti koliko god mogu. Dermatologinja me je danas upozorila da joj izraslina na mom kapku izgleda sumnjivo i da odem kod oftalmologa to provjeriti, postoji jedna vrsta tumora koja izgleda kao mala cista, kaže.
No tekst koji čitam smiruje sve u meni. Kao apaurin, pomislim. Sve je u meni posložio. Pa uzmem mobitel i pošaljem autoru poruku – Tvoja je knjiga ljekovita, druže. Zatim otvorim prazan dokument i zapišem nekoliko rečenica prije spavanja. Želim iskoristiti taj dobar osjećaj.
2.
Tek je pola četiri, i kiša se slijeva niz veliki prozor u mom potkrovlju. I zamućuje svjetla grada koja dopiru do mene kroz mrak. Ne da mi se više rovati po rukopisu koji uređujem, pa uzimam knjigu pjesama koju smo nedavno objavili i čitam. Zadnjih dana redovito posežem za njom u pauzama, pročitam pjesmu ili dvije, razmišljam malo o njima, i onda dalje kroz noć. Prije spavanja čeka me još i knjiga u kojoj su objavljeni stenogrami razgovora njemačkih vojnika u Drugom svjetskom ratu. Nisu imali pojma da ih prisluškuju i ono što su izrekli o ubijanju Židova, Hitleru, silovanjima, Rusima… čini mi se autentičnijim od svega što sam pročitao o tom ratu.
Knjiga leži na noćnom ormariću uz krevet, jer obično je čitam prije spavanja, ali ženi koja odnedavno spava sa mnom smeta svjetlo i ja se ušuljam u sobu i uzmem je. Smjestim se na kauču i omotam dekom, vani je sve smrznuto, a radijatori ne rade po noći. Ne da mi se ponovo penjati do radne sobe koju je cijelu noć grijala klima. Stvar je u tome da mogu, kad mi se jako prispava, samo odložiti knjigu, okrenuti se na drugu stranu i zaspati. Kad prvi san popusti, u nekom se trenutku, napola budan, prebacim u krevet. Ili se ne prebacim.
3.
Knjiga koju upravo čitam (ona koja posloži sve u meni) vraća me u prošlost. Sjetio sam se velike crne stalaže za knjige koju mi je otac poklonio kad smo uselili u naš prvi stan. Sam ju je nacrtao i izradio, i pokrivala je najveći zid u stanu, od poda do stropa. Bila je dublja nego što su obično police za knjige, i u nju je u sredini bio umetnut prostor za televizor, a u desnom kutu radni stol. Te su dvije plohe stršale iz stalaže dvadesetak centimetara u prostor sobe. I visina i širina svake police bila je drugačija. Želio sam da izgleda razigrano, da ne bude dosadna, rekao mi je otac, kad ju je kamionom dovezao u Zagreb. Godinama sam iz jednog u drugi podstanarski stan vukao kutije s knjigama i to je sigurno bio komad namještaja kojem sam se najviše veselio. Ipak, u prvom sam trenutku pomislio kako bi mi bilo draže da su sve police iste, da bi me te pravilne linije smirivale, a hrptovi knjiga bili su dovoljni da svaki pogled na nju učine zanimljivim. Ali nisam mu to rekao. I danas mi je drago zbog toga, jer godinama poslije, a pogotovo nakon njegove smrti, dok bih gledao u tu policu, osjećao bih ljubav s kojom je napravljena, sjetio se njegovog nasmijanog, sretnog pogleda kad smo je pričvrstili na zid.
Kad smo se preselili u novi stan, morali smo je ostaviti, jer bila je izrađena po mjeri, i malo sam žalio, jer znao sam da novim stanarima neće značiti koliko i meni. Možda im neće uopće ništa značiti, možda će im smetati, pa će stalno razmišljati kako bi bilo da je zamijene nekom komodom ili drugim namještajem. Neće ništa znati o vezi koju je uspostavljala između mene i oca.
Ali stan smo na kraju prodali rodbini, i ja bih ponekad otišao tamo. Nisam naravno tada razmišljao o polici za knjige, ali uvijek bih je primijetio i ta brza misao prošla bi mi kroz glavu, moja polica.
A onda su se i oni odselili, i sad u stanu žive nepoznati ljudi. Prije nekoliko mjeseci zatekao sam se u tom kvartu, pa sam prošetao do zgrade u kojoj smo nekad živjeli i s pločnika, kroz prozor, vidio da na drugom katu više nema police za knjige. Odsad će postojati samo u ovom tekstu.
4.
Zanimljivo je to s prostorom i načinom na koji ga prisvajamo i činimo svojim. Ili na koji on nas čini svojim ljudima. Kad smo se tek uselili u ovaj stan, u radnoj sobi u potkrovlju, za koju sam police nacrtao sâm, završavao sam svoj prvi roman. Čim bih došao s posla, trčao sam uz stepenice i zatvarao se u prostor u kojem sam se u tom trenutku najbolje osjećao. Roman na kojem sam godinama radio bio je pri kraju, odnosno imao sam gotovu cijelu strukturu, pa sam grozničavo popravljao i dopisivao njegove dijelove. Znao sam što sve još trebam napraviti, što treba skratiti, što zakomplicirati, samo je trebalo sjediti i pisati i gledati kako čvrsta građevina romana izranja iz tog još do jučer nemuštog teksta. Kad bih podigao pogled s ekrana, kroz prozor bih vidio Savu i svjetla uličnih lampi kako se ljeskaju u vodi. S druge strane rijeke svijetlio je Novi Zagreb, preko mosta kotrljali se osvijetljeni tramvaji.
Nekoliko godina nakon što sam dovršio roman, razveo sam se i odselio iz ovog stana. Zatim živio po raznim kućama, kod nove partnerice ili kao podstanar, da bih se, nakon šest godina, vratio: u novom aranžmanu sin je živio sa mnom, a bivša žena i kći odselile su se u novi stan u Sloboštini. Sin je u međuvremenu prisvojio moju radnu sobu, koju je on zvao biblioteka. Tamo je spremao ispite i pokušavao pisati prve priče. Ja sam se smjestio na kauču u dnevnoj sobi. S njega sam gledao televiziju i na njemu, kad sve pogasim, s laptopom u krilu pisao. Tu sam napisao drugi roman.
Ali čak i kad se sin preselio kod cure, ja sam ostao na kauču. Bio sam u stanu sam i nije bilo nikakvog razloga da se penjem na kat. Koristio sam samo dnevnu sobu, često bih na tom kauču i zaspao, a na gornju sam se etažu popeo samo nekoliko puta, recimo kad sam išao provjeriti da li je potres oštetio zidove. Ponekad se pitam da li se razlika između dva prostora u kojima sam ih pisao vidi u mojim romanima. Da li soba s pogledom na Savu i tisućama knjiga u policama na moje rečenice utječe drukčije od velike dnevne sobe sa spuštenim roletama i televizorom, dok oko mene raste gomila prljavog posuđa, novina, knjiga i odbačene odjeće. Kraj naslona kauča nalazi se široki radijator na kojem sam, dok sam pisao, držao šalice kave. Sa svakog putovanja donesem šalicu s motivima tog mjesta, pa sam ih imao puno, ali stavio bi ih u mašinu za pranje tek kad bih i posljednju zaprljao, a tada je na onim prvima već odavno cvjetala plijesan. Ponekad bi mi tako šarene i poredane po radijatoru izgledale lijepo, kao neki ukras, šarena instalacija, no tko god bi došao, zgrozio bi se. Ali ne, nije bila riječ o depresiji, samo nisam imao vremena ni za što osim za ono što me jako zanimalo. Sve drugo je moglo čekati jer nikome nije smetalo.
Odnedavno sam ponovo u radnoj sobi, u njoj se ponovo dobro osjećam, ponovo pišem, i pokušavam sebi razjasniti zašto sam je dvije godine izbjegavao.
5.
Susjedi u stanu iza zida noćas su glasni, debelo je prošlo dva, a kroz zid i dalje dopire glasan smijeh. I žena koja spava u mojoj sobi ne može zaspati, odnosno stalno se budi. Ne pomažu ni čepići koje je stavila u uši. Bio sam uznemiren i osjećao sam potrebu da je zaštitim, pa sam oko tri nekoliko puta glasno lupnuo šakom u zid. Nakon par trenutaka čulo se lupanje i s druge strane, četiri, pet puta, u brzom ritmu. Pomislio sam da je to ljutit odgovor, ali nakon nekoliko trenutaka glasovi su utihnuli i više se nisu čuli. Mali susjedski rat je završio.
Ali ja sam ljut na sebe jer sam počeo pisati tek oko pola pet, i sad sam već umoran premda bih htio zapisati još nekoliko stvari. Ponešto o tome u kojim bi se sve smjerovima mogla razvijati ova knjiga. Ali jutarnji tramvaji već kloparaju preko Mosta mladosti i jasno mi je da ću to ostaviti za sutra. Još nekoliko pročitanih stranica na kauču, kad se spustim dolje, i onda u krevet. Skidam se u hodniku i uvlačim u sobu a da ne palim svjetlo. Zatim je privučem uz svoj trbuh.
6.
Danas sam u Lidlu tražio naočale za čitanje koje u okviru imaju ugrađene male baterijske lampe – dok čitaš, naočale uskim snopom osvjetljavaju samo tu stranicu, a soba ostaje u mraku. Kolega s posla upozorio me na njih kad sam mu se požalio kako mi je jako teško odustati od navike koje se držim još od srednje škole – da prije spavanja pola sata, sat čitam u krevetu. Uvjeravao me je da je sve u sobi u mraku osim te stranice koju čitaš pa sam pun nade krenuo u potragu. A zamišljao sam i njeno iznenađenje kad ih stavim na glavu i uključim. I smijeh koji će potom nastati. Ali nije ih bilo, bar u mom kvartu. Pa ću večeras opet na kauč prije spavanja. No, ona me očito čula kad sam se spustio s kata i već nakon par minuta došla po mene.
Meni je problem to što ne mogu čitati kad dođem u krevet, a njoj to što ne idemo spavati u isto vrijeme. Zajednički je odlazak u krevet ritual koji pokazuje i stvara bliskost, i teško ga je bilo čim nadomjestiti, smatra ona.
7.
Večeras sam bio s kćerkom na Mozartovoj Čarobnoj fruli u HNK-u. Kad smo na parkingu izišli iz auta, nije htjela obući kaput, nego ga je prebacila preko ruke, premda je vani bilo oko tri, četiri stupnja. Bila je samo u tankoj dolčeviti preko koje je obukla pulover. Znam da tebi nikad nije hladno, ali pogledaj oko sebe, svi su se zabundali i navukli kape i šalove, rekao sam, ali ona je bila uporna. Valjda ona zna jel joj hladno ili ne. Srećom, nismo bili daleko pa smo u kazalište stigli dok je naša rasprava još trajala.
Dok je bila djevojčica, prije nego je krenula u školu, Čarobnu frulu u lutkarskoj verziji opsesivno je gledala na DVD playeru. Znam da zvuči čudno, i kao pretjerivanje, ali pogledala ju je vjerojatno više od pedeset puta, a nama je bilo nevjerojatno njeno oduševljenje glazbom i pričom. Prošlo je desetak godina i sad ju je prvi put slušala u kazalištu. Sjedio sam pokraj nje i svako malo pogledavao kako širom raširenih očiju uživa u svakom trenutku trosatne predstave, i pjevuši gotovo sve arije. Bio sam zadovoljan što može tako bez ostatka uživati u nečemu. Sjedio sam pokraj svog djeteta koje je bilo sretno. Teško je zamisliti bolji osjećaj i ja sam pokušao uživati u njemu što više mogu.
Na povratku u auto opet ista priča, kaput preko ruke, samo je sad bilo još hladnije. Bila je toliko oduševljena predstavom da nisam htio prigovarati i kvariti trenutak. Samo sam ubrzao korak da što prije dođemo do auta.
8.
Ljudi nerado govore o svojoj smrti. Čak ni vojnici u ratovima je ne spominju, premda se svakodnevno nadvija nad njih. Tako kaže povjesničar koji je pročitao više od sto pedeset tisuća stranica stenograma prisluškivanih razgovora njemačkih vojnika.
Vjerojatno se boje se da je ne prizovu. I vjerojatno ni sam nisam drukčiji, premda riječima nikad ne bih pripisao takvu moć – privlačenja smrti. Ali znao sam zamišljati, dok vozim autocestom, kako je dovoljan samo jedan mali pokret, trzaj volanom, i sve je gotovo, nepovratno izmijenjeno, i za mene i za sve oko mene. Bez imalo želje da to doista i učinim, ali zadivljen ponorom nad kojim stojim, blizinom propasti. Ili zamišljati kakve bi bile reakcije ljudi nakon što bi to čuli. To me nije plašilo. To kao da pripada nekoj drugoj sferi koja ne priziva smrt.
No, danas je dvoje ljudi koje poznajem umrlo od srčanog udara, i misao o smrti ne može se izbjeći. Nije tu bilo ništa puno potresnije od čuđenja da sam s jednim prije nekoliko dana razgovarao na ulici, a sad ga više nema. Premda mi je izgledao pun života. I planova. Moj prijatelj, koji često piše o smrti, stalno me podsjeća da kod donošenja bilo koje životne odluke u jednadžbu uvijek ukalkuliram i smrt. Kad, recimo, odlučuješ hoćeš li živjeti s nekim, ne trebaš razmišljati kako će taj život izgledati za deset godina, nego samo o tome kako izgleda danas. Ali ja nisam siguran ni kako izgleda danas.
Uznemirilo me sve to i ni na što se nisam mogao koncentrirati pa sam se u krevet spustio već oko tri. Nakon što sam se pola sata nervozno vrtio ispod popluna, shvatio sam da je ipak prerano pa sam upalio noćnu lampu, savio je prema dolje što sam više mogao, kako bi krug svjetla bio što manji, i dohvatio Andrićevu biografiju s noćnog ormarića. Ali žena koja spava sa mnom već je nakon nekoliko minuta rekla da joj smeta svjetlo i da sam je probudio. Ona je jako osjetljiva na zvučne i svjetlosne podražaje, već godinama spava s čepićima u ušima jer joj smeta i najmanji zvuk, a kad je došla u moj stan, najprije je iz zidnog sata izvadila baterije, kako ne bi kucao.
Nije mi se dalo ustajati i prelaziti u dnevnu sobu, pa sam ugasio svjetlo i počeo razmišljati o ovom tekstu. Što bih sve trebao pripustiti u njega. Zasad znam da će to biti umorni zapisi, jer ću ih pisati noću, od tri do šest ujutro, nakon što sam pročitao i napisao sve što sam morao za posao. Tad je i oprez manji, granice propusnije, umoran mozak manje je inhibiran. Ali i rečenice će vjerojatno ponekad biti nemuštije. Pa će ih trebati naknadno dorađivati. Ti će se zapisi naslanjati na knjige koje čitam, ali tako da od njih uvijek idem k sebi, onom što se meni dogodilo, i što mi se događa. Još nisam siguran koje ću događaje izabirati iz mog dnevnog života, da li samo one koji su na kraju dana najživlji u meni, bez obzira na to o čemu je riječ, ili ću se držati jednog skupa tema i zbivanja. Ili ću možda ipak najviše pisati o ženi koja odnedavno spava sa mnom. Možda se na kraju sve pretvori u roman o pokušaju da ponovo budem s nekim. Nakon svega što se dogodilo zadnjih deset godina vrlo sam oprezan i pomalo skeptičan, ali ona je, eto, odnedavno u mojoj sobi. U svakom slučaju ovaj ću put preskakati sve što bi moglo nekoga povrijediti. Ili ću možda ipak morati. Jer… Kad su mi se misli počele zaplitati, okrenuo sam se prema njoj, privukao joj se s leđa, a ona je svojom rukom uklonila kosu da me ne škaklja po licu.
Drago Glamuzina, “Noćni portir”, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2024.