“Istorija i utopija”, Emil Cioran
U jednoj od nedavnih objava na svom fejsbuk profilu, podijelivši sliku stranice iz knjige, napisao sam: „Čitanje Gombroviča i Siorana liječi me od svake vrste ucvijeljenosti.“ To sam objavio nakon čitanja eseja Rusija i virus slobode (čudesno dobar tekst na temu Zapad/Evropa/Rusija) iz njegove knjige “Istorija i utopija”. Tog dana sam, zapravo, pročitao dva teksta (a ima ih svega šest) i odložio sam knjigu, i sasvim slučajno sam nastavio da je čitam dva dana prije nego što ste mi poslali ovo pitanje. Većinu mog čitalačkog života pomjeraju me gotovo jedino neustrašivi pisci, a Sioran je jedan od njih. On piše iz najmračnijih uglova ljudske svijesti, kao da je baš on najgori čovjek na svijetu. A svi mi, svakodnevno, iz ovog ili onog ugla posmatrajući, govorimo sve najgore o čovječanstvu, ali kad to radi neki filozof poput Siorana – njega koji jedini živi bez nade – onda to više ne zvuči kao dosadna kuknjava ili kafansko ogovaranje. Ovdje se radi o pesimizmu koji čitaoca (bar mene) bodri, jer sva ta spoznaja dok ga čitam i razmišljam, a naročito spoznaja svojih loših osobina – dakle ne samo opštih ljudskih, mada su sve ljudske – liječi. Sioran govori o našim najskrivenijim porivima (npr: da smo stvorovi opsjednuti razmnožavanjem), piše o zlopamćenju i svemu onome što sami sebi nikada na taj način ne bismo priznali. Kad on kaže da svaki svojoj zemlji privržen čovjek priželjkuje u dnu duše da polovina njegovih sunarodnika bude smaknuta, zar ne moramo odmah priznati da to vidimo doslovno svakog dana? On se čudi kako to da svakodnevno ne izbijaju pobune i kako ne dolazi do pokolja i krvoprolića među ljudima, i na prvom mjestu to objašnjava postojanjem govora – to spasava društvo – a na drugom: slaba volja i nesposobnost da udovoljimo zahtjevima naše mržnje. Kad sam rekao da me Sioran liječi od svake vrste ucvijeljenosti, to kažem zato što u ovom današnjem vremenu zatrpanom informacijama, svi smo nečim ozlojađeni, i to daleko više nego bi to moralo da bude. Nacionalno smo, na primjer, kao narod, ozlojađeni jer smo – što iznutra što izvana – istorijski poniženi. Omladina je – ta vječno optužena mlada masa – ozlojađena zato što je, u svijetu krcatom nesigurnih mogućnosti, satiru očekivanja i neprestani osjećaj propuštenih prilika. Stari se drže za glavu – njih je u ovom vijeku sve pregazilo: i rat i bolest i starost, i osim toga nisu bili zaštićeni od tehnologije, a zadržali su taman toliko zlobe da mladima ne dozvole da zaista preuzmu ovaj svijet (Niče nam zagovara carstvo omladine). Političari i vjerske vođe su posebna, vječno privilegovana vrsta, koja je, u svom lukavstvu, samo po dužnosti ozlojađena, pa je kao takva – najopasnija. Jedinki preostaje samo da sebe, iz svega navedenog – da ne bi učestvovao u kolektivnom samouništenju – izvuče i spasi čitanjem: Siorana, Gombroviča, Ničea i drugih neustrašivih. I uprkos shvatanju da se stanje u svijetu nikada ne može popraviti, preostaje nam i da očvrsnemo i sitnim nitkovlucima prkosimo raznim glupostima i dosadama kojima smo izloženi; i da, uostalom, prkosimo i samom piscu čije nas teorije i spoznaje ponekad zastrašuju. Knjiga “Istorija i utopija” (Gradac, 2009. Beograd) ima šest tekstova: O dva tipa društva – Pismo dalekom prijatelju / Rusija i virus slobode / Tirani kao učitelji / Odiseja zlopamćenja / Mehanizam utopije / Zlatno doba.
Fotografija: Ema Bednarž
