Zaista, kako nastaju priče? Vjerujem da to pitanje postavljaju sebi mnogi pisci, iako većina izbjegava odgovor. Zašto? Možda zato što ne znaju odgovor, a možda i zato jer se boje da će se ponašati poput onih liječnika koji u razgovoru s pacijentima koriste isključivo latinske nazive (istina, takvih je sve manje!), ne bi li nad pacijentom ostvarili prednost (koju ionako imaju) i zadržali ga u inferiornu položaju (u kojemu se pacijent ovako ili onako nalazi). Zato pisci radije sliježu ramenima i dopuštaju čitaocima da vjeruju kako priče rastu poput korova, što je možda i bolje. Naime, od književničkih razmišljanja na tu temu dala bi se sastaviti pozamašna antologija besmislica. I čim je besmislica očitija, tim njezin autor ima više poštovatelja, poput onog slavnog pisca koji uporno ponavlja da je epifanijski trenutak za njega, u tom kreativnom smislu, bila jedna bejzbolska utakmica. Kako je bejzbolska loptica poletjela zrakom, njega je pogodila spoznaja da je – romanopisac! Čim se s utakmice vratio kući, odmah je sjeo za radni stol, i otada ne prestaje.
Ruski pisac Boris Pilnjak započinje svoju “Priču o tome kako nastaju priče” (pritom tekst jedva da ima desetak stranica) rečenicom da je u Tokiju, u slučajnom susretu, upoznao pisca Tagakija, za kojega mu je netko rekao da se proslavio romanom u kojemu opisuje “europsku ženu”, Ruskinju. Taj Tagaki izvjetrio bi iz Pilnjakova pamćenja da u japanskome gradu K.-u,* u arhivu sovjetskoga konzulata, Pilnjak nije vidio molbu Sofije Vasilevne Gnedih-Tagaki, koja je tražila repatrijaciju.
I dalje, što je dalje bilo? Pilnjakov domaćin i zemljak, sekretar so- vjetskoga konzulata drug Džurba, vodi Pilnjaka u planinu iznad grada da mu pokaže hram lisice. “Lisica je utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod toga čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca”, piše Pilnjak. Hram je smješten u tami cedrova, na stijeni koja se obrušava u more, a na oltaru hrama odmaraju se lisice. Odatle puca pogled na planinski lanac i ocean, i neobično je tiho. Tamo, na tom svetom mjestu, Pilnjak razmišlja o tome kako nastaju priče.
Japanski hram lisice i autobiografija Sofije Gnedih-Tagaki (koju drug Džurba daje piscu na čitanje) potiču Pilnjaka da napiše priču. Sofija je u Vladivostoku završila gimnaziju da bi se zaposlila kao učiteljica, ali samo dok se “ne pojavi prosac” (Pilnjakov komentar); bila je to djevojka “kakvih je u staroj Rusiji bilo na tisuće” (Pilnjakov komentar); “priglupa kao poezija, kao što se i pristoji nekome od osamna- est godina” (Pilnjakov komentar). Ženske biografije bile su u Rusiji slične “kao jaje jajetu: prva ljubav, gubitak nevinosti, sreća, muž, dijete i vrlo malo ostaloga”. Sofijina biografija počinje zanimati Pilnjaka tek od trenutka “kada je brod uplovio u luku Curugu – biografija neobična i kratka, koja ju je izdvojila iz tisuća biografija provincijskih ruskih žena”.
Kako se ova mlada žena iz Vladivostoka uopće našla na brodu koji putuje za Curugu?! Koristeći fragmente Sofijine autobiografije, Pilnjak vješto dočarava njezin život u Vladivostoku, u dvadesetim godinama prošloga stoljeća. Sofija unajmljuje sobicu u kući u kojoj stanuje i japanski oficir Tagaki. Za njega se pričalo, piše Sofija u svojoj kratkoj autobiografiji, da se “tušira dva puta dnevno, nosi svileno rublje i noću odijeva pidžamu”. Tagaki govori ruski, ali umjesto “l” izgovara “r”, što zvuči smiješno, pogotovo kada naglas čita poeziju svojih omiljenih ruskih pjesnika (“Noć je mirisara…”).
Iako se po zakonima japanske armije japanski oficiri nisu smjeli ženiti sa strankinjama, Sofija i Tagaki ubrzo se zaručuju, na “turgenjevski način”.**
Prije nego što će otputovati u Japan – jer u Vladivostok će uskoro nahrupiti Rusi – Tagaki ostavlja Sofiji upute i novac kako bi mogla doputovati za njim.***
Sofija putuje iz Vladivostoka u Curugu, gdje ju japanska pogranična policija zadržava i ispituje o njezinoj vezi s Tagakijem. Ona priznaje da su zaručeni. Policija privodi i Tagakija, predlaže mu da raskine zaruke i vrati Sofiju u Vladivostok, što Tagaki odbija. Umjesto toga, on ukrcava Sofiju u vlak za Osaku, gdje će je dočekati njegov brat i odvesti je na selo, u roditeljsku kuću, a sam se stavlja na raspola- ganje vojnoj policiji. Slučaj će ubrzo biti razriješen povoljno po Tagakija: on će, doduše, biti zauvijek izbačen iz vojske i osuđen na dvije godine izgnanstva, ali će dobiti dopuštenje da kaznu izdržava na selu, u roditeljskoj kući, “utonuloj u zelenilo i cvijeće”.
Mladenci provode vrijeme u slatkoj osami. Njihove noći ispunjene su burnim tjelesnim strastima, a dani mirnom, ničim poremećenom svakidašnjicom. Tagaki je ljubazan, ali šutljiv, najradije provodi dane zatvoren u svojoj radnoj sobi.
“Ona je voljela, poštovala i bojala se muža: poštovala ga je jer je bio svemoćan, plemenit, šutljiv i obrazovan; voljela ga je i bojala ga se se za volju strasti što pustoši dušu, potčinjava i slabi volju, nje- zinu, ne njegovu”, piše Pilnjak. Pa ipak, iako o svome mužu nije znala mnogo, Sofija je bila posve ispunjena srećom zajedničkog života. Kada je Tagakijevo izgnanstvo službeno okončano, mladi par ostaje živjeti na selu. A onda u osamu njihova života nahrupljuju novinari, fotografi, ljudi… Tako Sofija otkriva tajnu muževljeva svakodnevnog povlačenja u radnu sobu: Tagaki je u te dvije ili tri godine napisao roman.
Tagakijev roman nije bila u stanju pročitati, iako je u to vrijeme već znala ponešto japanskoga. Molila ga je da joj kaže nešto o romanu, ali on je izbjegavao odgovor. Zahvaljujući velikom uspjehu romana njihov život promijenio se; sada su imali sluge koji su pripremali rižu i privatnoga šofera koji je Sofiju često vozio u obližnji grad u kupovinu. Tagakijev otac “klanjao se sinovljevoj ženi s više poštovanja nego ona njemu”. Sofija je počela uživati u muževljevoj slavi.
Sadržaj romana otkrila je kada ih je posjetio “novinar iz prijestol- nice” koji je govorio ruski. Tagaki je cio roman posvetio njoj, opi- sujući svaki trenutak koji su proveli zajedno. Ispalo je da ju je taj novinar doveo pred zrcalo, gdje je “ugledala samu sebe oživjelu na papiru, i nije važno što je u romanu kliničkom preciznošću bilo opisano kako se grčila u strasti i metežu života; strava, njezina strava, započinjala je nakon toga. Saznala je da je sve, sav njezin život, bio materijal za promatranje, da ju je muž uhodio u svakom trenutku njezina života: tu je započinjao njezin užas, bila je to okrutna izdaja svega što je imala.”
Pilnjak tvrdi, a na nama je da mu vjerujemo, da su oni dijelovi autobiografije te “priglupe žene” koji se odnose na djetinjstvo, gimnaziju i Vladivostok posve nezanimljivi, dok je opisujući dane provedene s mužem uspjela naći “prave, velike i jednostavne riječi”. Sve u svemu, Sofija je “napustila zvanje žene slavnoga pisca, ljubav i uzbudljivost jaspisova vremena” i zatražila da se vrati u domovinu, u Vladivostok.
I što je dalje bilo? To je sve.
“Ona je izživjela svoju autobiografiju; njezinu biografiju – o tome kako je teže proći kroz smrt nego ubiti čovjeka – napisao sam ja. On je napisao divan roman.
Nije moje da sudim o ljudima, Moj je posao da razmišljam, najviše o tome kako nastaju priče.
Lisica je utjelovljenje duha lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod tog čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca.”
Je li Tagaki doista postojao, je li Sofija postojala – teško da možemo znati. U svakom slučaju, prilikom čitanja ove majstorski napisane priče čitaocu ni u jednoj sekundi ne pada na pamet da bi priča mogla biti iskonstruirana; da su i ruski konzulat u gradu K., i priča o Sofiji, i njezina molba za repatrijaciju i pisac Tagaki – izmišljeni. Čitalac ostaje pogođen stopostotnom istinitošću priče, snagom kratke bio- grafije koja se sastoji od dviju izdaja: jedne koju je prema Sofiji počinio pisac Tagaki; i druge koju je, povučen istim stvaralačkim impulsom, počinio pisac Pilnjak.
* Radi se o gradu Kobeu, što Pilnjak otkriva u svojoj knjizi posvećenoj Japanu Korijenje japanskoga sunca.
**Ovo je samo jedna od brojnih Pilnjakovih aluzija na ispraznost, glupost i lažnu sentimentalnost ruskih provincijskih gospođica.
*** Iako čak dva puta ističe kako “nije njegovo da sudi o ljudima”, Pilnjak se pita “kako je ta žena uspjela proći mimo svega onoga što smo mi proživjeli tih godina. Kako je poznato, japanska carska vojska bila je na ruskom Dalekom Istoku 1920 godine da bi ga okupirala, i poznato je da su Japance istjerali partizani: o tome u biografiji nema niriječi”. Pilnjakovo “ja” ovdje se naglo pretvara u strogo, deklarativno “mi”, baš kao da se nad njim nadvija prijeteća sjena kakvog “druga Džurbe”, i zbog nje, zbog te sjene, onkori Sofiju zbog apolitičnosti.
Pilnjak će još jednom reagirati poput kakvog partijskog komesara, i reći: “U cijelom obalnom području ruskog Dalekog Istoka mrzili su Japance, Japanci su lovili boljševike, ubijali ih, palili u pećima, strijeljali; partizani su se dovijali na sve moguće načine kako da unište Japance, Kolčak i Semjonov su umrli, partizani su navaljivali poputgoleme lavine – ni riječi o ovome nije spomenula Sofija Vasiljevna.”
Lisica, Dubravka Ugrešić, Fraktura, Zagreb, 2017.
Foto: Steye Raviez