(Poštovani kukci i druge jezive priče, Maša Kolanović, Booka, 2019.)
Za Poštovane kukce i druge jezive priče Maše Kolanović, objavljene 2019, većina je dosad već uveliko čula. Ja svakako o njima slušam već dugo, a naslov sam zapamtila odmah. Sve je, naravno, postalo intenzivnije kada je autorki dodeljena Evropska nagrada za književnost. U međuvremenu je Booka objavila srpsko izdanje. Pomislila sam da je vreme da konačno pročitam tu knjigu kada mi ju je, pre nekih mesec dana u Beogradu, preporučila Dragana Mokan, koja i sama piše jezive priče koje volim. Verovatno bih na to zaboravila da se nisam, iz potpuno neknjiževnih razloga, našla u jednoj maloj knjižari, gde je ipak nekoliko primeraka upadljivog Bookinog izdanja sevalo s police.
Maša Kolanović nije debitantkinja – objavila je već tri knjige – no za mene su Kukci ipak debitantsko delo. Prvo, zato što ništa autorkino nisam čitala ranije, niti sam, biću iskrena, za te knjige uopšte čula. Drugo, zato što očekujem i želim da autorka piše još: još ovako osvežavajuće, ohrabrujuće, odlične književnosti, čija zanatska nonšalantnost otkriva talenat koji sve omogućava.
Zbirka se sastoji iz 12 priča – od kojih bih ja izuzela jednu pod nazivom „Konzumiranje“. Zašto? Jer je ta priča samo kratka vežba iz pisanja priče koja ne doseže dubinu ostatka knjige, i koja je sve što ostatak nije (!) (tendenciozna, „zabavna ali to je sve“, na nivou usputnog FB statusa zbog onog kraja s Multiplus karticom). Mislim da se tekst o Kukcima bezbrižno može početi od mana, jer su Kukci takvi da im se sve mane spontano opraštaju.
Glavna je (u stvari, jedina) u vezi s metaforikom čija je osnova u naslovu. U naslovnoj priči, beskrajno ponavljano „poštovani kupci“ koje dolazi s razglasa u tržnom centru značenjski indikativno postaje „poštovani kukci“ za dečaka koji će se, jureći pored izloga i robe, pretvoriti u bubu. Zbirka je već i svojom temom – čovek i njegova sićušnost u jezivom savremenom neoliberalnom svetu – povezana u logičnu celinu, a detalji, poput onog iz priče „Crnilo“ u kojoj likovi „komuniciraju nekim [svojim] nevidljivim ticalima“ (str. 140), tu celovitost učvršćuju. No čini mi se da se ta ista dvojica nisu baš morali i dozivati nadimkom „žoharu“. Bube su na sve strane u ovoj zbirci, dve priče ih imaju i u nazivu. Sa nekih mesta trebalo ih je ipak ukloniti. Nevidljiva ticala u književnosti su efikasnija od vidljivih.
Kukci (bube) / žohari (bubašvabe) ne mogu a da ne budu intertekstualna referenca na Kafku. U naslovnoj priči Kafkin „Preobražaj“ se i citira, što je naznačeno tek suptilnim kurzivom. Junaci zbirke Maše Kolanović zaista su bolno nalik Gregoru Samsi. Doduše, osim u naslovnoj priči, bespomoćnost ih ne pretvara doslovno u bube, prisustvo fantastike ovde je uglavnom tek mogućnost, zapravo se ostaje u domenu realnog – realno je jezivo. Ipak, podjednako su im povijena leđa, poniženi su i nemoćni – pred multinacionalnim kompanijama, zahtevima društva i zahtevima drugih, bolešću, starošću. Oni takođe žive kao bube u skučenim stanovima koje mogu ili ne mogu da priušte, a koji svi kao da liče na privremeni smeštaj za imigrante („Stanica, pustopoljina, hotel. Ma baš hotel. Prije, stara napuštena škola. Popravni dom. Pionirski grad koji truli, bliže Černobilu, nego Zagrebu [str. 72]). Njihove gradove posećuju horde bogatih (fanova Igre prestola), nestaju radnje u kojima se mogao „skratit kaput“ (str. 11), nestaju i ljudi koji skraćuju kapute, pa i samo skraćivanje kaputa – st(v)ari se odmah bacaju i kupuju se nove, troši se, konzumira.
Ali svet Kukaca ipak nije Kafkin svet. Osim buba, ta dva sveta povezuje i humor: Kafka je duhovit, zabavan autor, a i Maša Kolanović takva je autorka. Ali Kafkine knjige je moguće pročitati za jedan dan samo u trenucima depresivnog mazohizma, npr. kada se nalazite u Kafkinom gradu istrebljenom od turista, a i od stanovnika (– ili za potrebe ispita).Kukce, s druge strane, ne želimo da ispustimo iz ruke. Razlog tome je, rekla bih, otpor koji junaci pružaju svetu u kome žive, mali, ali opipljiv, a koji, iako je očajnički, ipak doživljavamo kao afirmativnu subverziju koja nas ostavlja punim nade. U priči „Beskraj“, rodilja blizanaca okružena brižnim savetima i nedostatkom pomoći (od oca dece) zavrašava pijući pivo na benzinskoj pumpi, s hiljadama (real feel) propuštenih poziva, komentarišući kako je to „dobar osećaj“, dok joj, omamljenoj, automobili trube „kao kakvoj luđakinji“ (str. 122). Majka će se, pretpostavljamo, vratiti deci. Ali njena kratka ekskurzija subverizav je čin koji pokazuje da je otpor moguć i potreban. Humor, groteska, začudno, out-of-the-ordinary ovde preteže na pozitivnu stranu. Tako je npr. i u priči „Revolucija“, u kojoj postariji muškarac napravi veliki telefonski račun, pa neumorno piše telekomunikacijskoj kompaniji, objašnjavajući kako se on ne može smatrati krivim. Na kraju preuzima njegova ćerka, i poslednje pismo se završava obaveštenjem kompaniji da će sve to biti prosleđeno portalima, društvima za zaštitu potrošača, televizijama, i napokon: „milijunima fejsbukovaca i proletera svih zemalja“ (str. 42). Snažno, ali diskretno, suptilno, kroz samu logiku tekstova, knjiga Maše Kolanović poručuje da je nas kukaca milion, i da, pre ili kasnije, ujedinjeni, moramo nadvladati one koji nas tlače.
Maša Kolanović je, dakle, uspela da napiše knjigu čiji je angažman istovremeno suptilan i prodoran (knjigu podeliti milijunima proletera svih zemalja). Ona je, pored toga, napisala nešto krajnje dirljivo, a bez i malo patetike. Logičan primer je priča „Škrinja“, koja je, znam pouzdano, izazvala suze kod najmanje dva čitaoca knjige. Još uvek mlada ćerka pregleda stvari i čita beleške svoje rano preminule majke. Majka je neumorno trošila pare na odeću koju neće imati kad da nosi; muž, nesnađen, nije je „uopće zagrlio otkada je sve ovo počelo“ (str. 60). Ćerka je ambivalentna – „kako si mogla tako trošiti sve na sebe, zašto nisi bila sa mnom“ (str. 56). Sve to o čemu majka piše intenzivira se, postaje sve više ono o čemu izbegavamo da čitamo, da slušamo, da mislimo. A od prve stranice priče znamo kako se to ovde završava. Baš tu prekida se i priča, s poslednjim majčinim beleškama. Čitaoca hvata mučnina od emocija, koje nisu „jeftine“, već duboke; kako se kaže, on/a poželi da zagrli svoje bližnje. A to je sve postignuto bez i najmanje patetike, bez opštih mesta, savršenim balansom između prošlog i sadašnjeg, otkrivanjem ubedljivih emocionalnih kontradiktornosti. Razumevanje života i umeće pisanja vidljivi su i u sporednim detaljima, npr. kada ćerka kaže: „Nisam više ni imala snage za detaljno čitanje, ali isto tako nisam mogla ispustiti tekicu iz ruku“ (str. 59). Znamo kako je to, a i dok čitamo pomalo se tako osećamo. Možemo da zamislimo junake, kao da su stvarni, a priče nam ostaju u sećanju kao da smo pogledali film.
Svi ovi kvaliteti u skladu su s još jednim. O njemu ću početi komentarom koji sam čula, naime, da knjiga „kao da nije imala urednika“. Čim sam je otvorila, shvatila sam šta izaziva taj utisak. Prvo, pripovedači svih priča, čak i onih koje su ispripovedane u trećem licu, kao da su dekoncentrisani. Tekst čitave zbirke izgleda pomalo ovako:
Sutradan sam otišla u Porin iako sam imala čvrstu namjeru pisati diplomski rad. Cimerici je došao dečko iz Osijeka pa sam se maknula iz sobe. Moja se generacija raspršila na apsolventskoj godini. Većinu vremena provodim sama sa sobom, s knjigama ili na Fejsu. Autobus me prenosi na rub grada. U njemu nekoliko nesigurnih tamnih lica koja odudaraju od ostatka bjelila. (str. 66)
Misli se, oseća, seća, posmatra, sve u isto vreme, i onda ponovo. Pasusi zbog toga deluju kao da započinju na nasumičnim mestima – nema ih mnogo, a možda ih nije moralo ni biti. Ipak, čini mi se da je pripovedanje u skladu s dinamikom radnje. U prvoj priči, „Živi zakopani“, junakinja jurca po Dubrovniku kako bi potrošila vreme između tri poziva svojoj upravo sahranjenoj teti, a u skladu s njenom poslednjom željom. Čitalac i sam oseća vrućinu, beton, mnoštvo turista koji se guraju, uzbrdicu ka groblju, nervozu junakinjinog brata u potrazi za stabilnim internetom. Tekst ima gotovo fizičko dejstvo. Tako je, zapravo, sa svim pričama, budući da je radnja uvek uzbudljiva, a pravci u kojima se razvija neočekivani. To neobično pripovedanje, bilo ono urednički (ne)promišljeno ili talentom pogođeno, savršeno im odgovara.
Pročitane u dahu, priče nas na kraju ipak ostavljaju zbunjenima. Šta se ovde zapravo desilo? Znamo radnju, ali koja je tačno priča, kako parafrazirati tako da se svi elementi uklope u jedinstveno značenje? Nikako, niti je to potrebno, i to je ono što mi se najviše sviđa kod ove knjige. Značenje priča samo se naslućuje. Da, možemo reći da majka izjuri iz stana jer joj je dosta plačljive dece i nesposobnog muža, i da je to „subverzija patrijarhata“. Autorka, naravno, navodi u određenom pravcu, pa je moguće sve posmatrati iz perspektive „angažovanosti“. Ali osećamo da priče svojim značenjskim bogatstvom prevazilaze naše nužno usko tumačenje. Paradoksalno – i fenomenalno, to su priče koje se lako i brzo čitaju, a koje se nude novim i novim čitanjima, ne samo da bi se „razumele“, nego da bi se u njima uživalo. Osećamo da će nas svaki put iznenaditi neki novi delić sveta osvetljen tako da na njega drugačije pogledamo. Ništa u ovoj zbirci nije crno-belo, pa ni sam narativ, koherentan i (psihološki) dosledan, ali ne i predvidljiv. Kukci nisu poput nekakvog prekomplikovanog teksta za koji je samo potrebno pronaći „ključ“ – njihove tenzije nikad se ne razrešavaju, uvek iznova aktivirajući čitaoca. Ne znam šta bi autorka rekla na to, ali pada mi na pamet da bi se njene priče, zbog svoje fluidnosti i opalescentnosti, svidele Žaku Ransijeru.
Srećom, Kukci ne moraju da čekaju na polici dok do njih slučajno ne dođe Žak Ransijer, koji vidi potencijal za emancipaciju kukaca u Gospođi Bovari. Za razliku od Floberovog romana, zbirka Poštovani kukci Maše Kolanović odmah osvaja svojom toplinom i diskretnim šarmom (pobunjene proleterke!). A uprkos neposrednim efektima i upadljivim koricama, ona će, čini mi se, biti čitana i kada drečave boje izblede, a do njenih i fotki mnogih drugih knjiga na Instagram nalozima book blogerki bude moguće doći tek dugim, dugim listanjem.