Dva nebodera
Onda će opet ući u sobu s tim opreznim očima i reći mi: „Ajmo“, protegnuti noge, udahnuti zrak, razbistriti glavu, pustiti mozak da pase po praznim pločnicima uz tihe ceste s dovoljno zelenila da podsjećaju na prirodu. Što je alternativa? Čitanje prvih dvadeset stranica četiri različite knjige i nervozna čišćenja napola, vrištanje u jastuk i tehnika studiranja točke na zidu kroz koju propadam dublje u sebe.
Apatija je atrofija duše, zato kažem: „Ajmo“, iako ne vjerujem da hodanje može odvesti dovoljno daleko ili bilo kamo bolje. Dok šećemo, to je jedino što bih mogla reći, ali ne smijem, jer on je dobar čovjek. Zato mu puštam da me šeće ko psa, da imam rep mahala bih. Zato mu puštam da testira svoje trikove koje je pročitao u raznim člancima o tome kako pomoći nama kojima je teško. Mnogi preporučaju distrakcije, skretanje pozornosti. Ponekad je to slijed neobičnih informacija: „Jesi li znala da puževi imaju 14 000 zubi i da u Švedskoj postoji hotel napravljen isključivo od leda, da su se u starom Rimu na sudu zaklinjali u svoja jaja, a na Jupiteru i Saturnu dijamanti padaju kao kiša.“ Ponekad su to banalna pitanja. Kada sam naučila kuhati i jesam li jela u Indexu? Koja mi je najdraža građevina u Rijeci?
Kažem mu, dvije. Riječki neboder i onaj Sušački. On mi govori o povijesti prvog. „Godina je 1939., investitor Marko Arbori, zato ti se to zove Arborijeva palača, američki stil, to si primijetila.“ Američki mi zvuči i njegova osobna crtica, uspomena na rane dvijetisućite, kada je na šestom katu Riječkog nebodera imao svoju radijsku emisiju i u eter puštao najpoznatije nepoznate pjesme, poslastice za znalce. Za mene ovom prilikom ima i jednu urbanu legendu: „Al Caponeov knjigovođa financirao je njegovu izgradnju i sve je to bilo pranje love za talijansku mafiju. Ali to je samo priča“, kaže mi. „Sušački neboder“, nastavlja, „njega je osmislio Josip Pičman, on se ubio.“
„Znam“, kažem mu. Ubio se 7. veljače, tjedan dana prije svog 32. rođendana, na isti dan kada je Gradski financijski odbor odlučio odobriti gradnju Hrvatskog kulturnog doma prema njegovu projektu. Znaš li da je taj čovjek u cijelom svom vizionarskom radu uglavnom nailazio na već podignute zidove, na staro, na kruto, na odgode i odbijanja? Da se prošlost, ma kako staru i iskusnu, ne da umjetno na životu održati, znaš li da je i to znao? Znaš li da je napisao, „Mama, tako će biti bolje“, prije nego što je skočio? Bilo je dosta uzaludnog ustrajavanja. Na ovim prostorima nema potrebe za umjetnim održavanjem prošlosti, na ovim je prostorima ona zacementirana i vječna, dovoljno visoka da se budućnost s nje može strovaliti u smrt. Svakog dana na putu do posla hodala sam po Pičmanovu licu oslikanom na stepenicama i obrubljenom krhotinama stakla, a onda bih se okrenula i pogledala ga. Iza njega uzdižu se Hrvatski kulturni dom i hotel Neboder, njegove ideje – ostvarene.
Znaš li da je to prvo što sam u ovom gradu vidjela? Evo još jedne priče, toliko puta ispričane. Prvi put kada sam bila u Rijeci, došla sam da mi zatvore srce. Inače se ono pri porodu samo spoji, a na mom je ostala rupica, otvor na zidu koji dijeli lijevu i desnu stranu atrija, njegove gornje komore. Srce je greškom miješalo dvije različite krvi, propuštalo i ono što ne smije. Rekli su mi da danas postoje elegantnije procedure, suvremene metode, inovacije. U tom gradu rade doktori koji me mogu fino popraviti, neće me rasporiti na pola. Cijelim putem od Splita do Rijeke protiv povraćanja borila sam se drijemanjem. Otvorila sam oči točno tamo: s moje lijeve strane ostarjeli ostaci Austrije, a zdesna Hrvatski kulturni dom i hotel Neboder. Rekla sam: „Želim živjeti u ovom gradu.“
Prije selidbe u Rijeku stalno sam slušala tu pjesmu, onu o kalifornijskom sanjarenju i sanjarila sam o studiju. Nekoliko mjeseci kasnije, cijela generacija okupila se na svečanom prijemu studenata u Hrvatskom kulturnom domu, a na pozornici njih troje, dečko na gitari i dvije cure, pjevaju baš to, kalifornijsko sanjarenje.
Probudila sam se i kada danas prođem pored tog nebodera izgleda mi zgodan samo za skok. Želim reći: ovaj grad me već toliko puta spasio, neka učini to opet – ali kad otvorim usta u njih ulijeće buba. Osim što je to samo po sebi odvratno, paničarim i jer teško dišem i kašljem, a čovjek pored kojeg prolazimo bježi na drugu stranu ceste. Luka mi kupuje vodu i pita hoće li ovo završiti u nekoj priči, to kako sam pojela bubu. Nekada njegova ustrajnost nije uzaludna, nekada trikovi djeluju dubinski, i volim ga i dobro sam i zaboravljam na drugo.
Da je barem Pičman imao nekoga tko mu je mogao reći: „Ajmo“, protegnuti noge, udahnuti zrak, razbistriti glavu, pustiti mozak da pase i odvede nas u budućnost ili bilo kamo, bilo kamo bolje.
Dunja Matić, Mirovanje, VBZ, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: VBZ
