Sa prozora mog novog stana, četvorozidne ćelije koju sam odabrao, mogao sam da zamislim i čak projektujem sebe kako šetam gradom, hodam bez prestanka, praznim se. Od svega se praznim, jer i misli mogu biti govna, ponekad. Idealno bi bilo da hodam bez ključeva, bez telefona i da ne sretnem bilo koga poznatog ko bi me zaustavio i započeo razgovor, što je u Podgorici skoro pa nemoguće. Zato sam šetao sa tog prozora, a misli su mi putovale svim gradskim ulicama. Kontrolisao sam vrijeme, a moji minuti i sekunde trajali su duže nego obično, i nikakva pravila nisu više postojala.
Nije se vidio moj kvart sa prozora. Zgradu i stan u kom se nalazi moja majka, zaklanjalo je brdo. Stari aerodrom nema jasno definisane granice, već je granica pređena u onom trenutku kad se osjećate kao kod kuće. Ja tačno znam koje ulice su ograda mog kvarta u kom sam odrastao. Bio sam jedinac, bez starije braće i bez oca. Čitav kvart mi je pružao zaštitu, svi su se trudili da ja u svakom trenutku budem svjestan da imam nekog. Šaneri, klošari, taksisti, reketaši, vulkanizeri, sportisti, baš svima sam bio „dijete Staroga“. Kamataši po kojima se zovu pojedini ulazi iako u tim istim ulazima žive i doktori nauka i akademici, jedan ulaz koji vrvi od akademika i dalje zovemo Stevov ulaz, svi oni su se uvijek ponašali kao moja starija braća. U jednoj neizbježnoj gradskoj tuči dobio sam batine, i vidljive modrice. Čitav kvart se uzbunio i nakon dva dana moj drug iz odeljenja mi je rekao da dođem do podruma u kojoj je smještena igraonica. Imao sam sedamnaest godina kad sam vidio u ćošku tog podruma isprebijanog momka kako krvav i sklupčan plače pored fliper aparata. Od tog tipa sam dobio najviše batina u tuči. Momci iz mog kvarta su ga našli, doveli tu i tukli na smjene, igrali se sa njim. Htjeli su meni da učine uslugu. Sjećam se još zvuka dok teški pajser ulazi u njegova usta, kako škripe zubi u dodiru sa metalom. Momak je bio stariji i krupniji od mene, a rekli su mu da ustane i da bude miran dok ga ja tučem. Udario sam ga nekoliko puta, i ne samo zato da bih pred njima izgledao kao momak koji je spreman da vrati, već sam udarao krvnički i jako, jer je i on mene isto tako udarao.
Nakon toga mi se desilo još jedanput da dobijem batine, ali sam krio modricu ispod oka i nekoliko dana nisam izlazio iz stana. Nisam želio da se ponovi scenario, da neki moj komšija ili drug trudeći se da pokaže spremnost da me zaštiti ne ode predaleko i nekog teže ozlijedi ili ubije. Zato izbjegavam pojedine podgoričke ulice i kvartove. Znam da u jednom kvartu ekipa momaka koji žele da postanu opasni vikendom u kasne sate okupira raskrsnicu i broji automobile. Svaki trinaesti auto zaustave, izvuku vozača koji je obično momak koji vozi curu kući, pretuku ga, vrate u kola i broje dalje. Nisam ih se plašio, i nije to razlog što ne prolazim tuda, nisu batine posrijedi, već strah prije svega od samog sebe. Ne bih mogao da podnesem da dobijem batine koje nisam zaslužio, da budem baš ja trinaesti. Plašio sam se svoje reakcije u tom slučaju, isto kao i reakcije momaka iz mog kvarta.
Ništa od toga Ivana nije razumjela, jasno mi je bilo da ne razumije, iako joj nisam ni pokušao objasniti. Jednom smo šetali gradom i sreli Hulija, momka koji se šminka, nosi tange, uske pantalone i paradira gradom, hoda ponosno i gej. Ivanin komentar je bio prilično pogrdan, rekla je da taj momak u Cetinju ne bi šetao dugo. Ja sam se samo nasmijao, ne želeći da joj ispričam poentu njegovog hoda. Hulio je sličan meni, štiti ga njegov kvart, Baston. Opasni momci iz tog kvarta išli su zajedno u školu sa Huliovim sestrama. Jedna sestra je poginula u saobraćajnoj nesreći, i porodica se raspala, još tragičnije. Zato momci iz Bastona čuvaju Hulija, i niko u Podgorici ne smije ni da ga pogleda mrko. Isti momci koji idu da tuku homoseksualce kad paradiraju Podgoricom i spremni su da sruše pola grada protiveći se toj paradi spremni su da pruže zaštitu Serhiju, momku koji se otvoreno deklariše kao gej. Paradoks koji je teško objašnjiv, ali je ipak dokaz da su u gradu na snazi komplikovane emocije.
Kad god bih pokušao da šetam i besciljno hodam gradom, uvijek bi to bilo samoobmanjivanje. Moji naizgled nasumični putevi vodili su uvijek pored kafane u kojoj su sjedjeli prijatelji mog oca. To je jedino radno mjesto kom su bili odani. Tamo nikad nisu kasnili. Pravi posao, porodica i sve druge obaveze, za njih su to bile samo sporedne stvari.
Hranio sam se anegdotama te generacije u nestajanju.
Bobo, očev najbolji prijatelj, bio je dežurni gost u kafani „Korzo“ u Ulici Slobode, u centru Podgorice. Najčešće je sjedio sam, a na stolu mu je bila hrpa novina, istih onih koje već postoje u kafani, ali on čita svoje. Donese ih i niko ne smije ni da pomisli da mu ih traži. Razveo se, odnosno prema njegovim tvrdnjama ostavila ga je žena jer nije više mogla da ga trpi. Kćerku je poslao na studije u inostranstvo. Baš tako je govorio, nije pošla, već je on poslao. Tvrdio je da ga voli samo dok joj šalje pare da po Beču jede štrudle i kupuje krpice skupe. Zabranio joj je da studira političke nauke u Podgorici jer se tamo sjate sve budale iz okolnih manjih gradova da uče da lažu ljude. Tako je on tumačio politiku i političke nauke. Nije joj dozvolio da se takmiči u tom poslu sa ostalima jer je bolesna ambicija zajeban motor. Gnušao se ideje da njegova ćerka polaže predmet retoričke sposobnosti. Bilo kakav trening tog tipa bio mu je nezamisliv i prezirao je vještačke osobine i sve spoljne nadogradnje, vjerovao je da se čovjek mijenja iznutra, sam, a nikako spolja.
– Ona bi ka’ joj majka, u diplomatiju, nos da digne, da komanduje, da rješava krize, da vuče konce. Mrš! Ko je normalan od muškaraca ide u advokate, sport ili u automehaničare, onaj ko bi da laže i krade ide u političare. Fino sam joj rekao, biraj grad, nije mala Evropa, ubodi prstom i idi studiraj jezike. To je zanat! Kad tad će ti valjat’. Odabrala je Beč, a sto posto da joj se iz nekoga filma svidio kol’ko mozga ima, ka’ joj majka. Ista. Jebem li joj fabriku – naravno da je mislio na njenu majku kojoj ni ime nije izgovarao.
Samo jednom sam pitao Boba čime se bavi i kratko mi je odgovorio: „Špedicijom“. Taj posao od kojeg je on dobro živio, ili je bio obični paravan i dosadni posao kojim kamuflira neko bogatstvo koje je davno stekao, ili se bavio nečim u šta nije želio da me uvlači iz nekog razloga. Poslove je uvijek obavljao telefonom, i niko nikad nije mogao da zna sa kim i o čemu razgovara. Adresu ni ime nikad nije izgovorio, kao ni vrijeme.
Uvijek je bio savršeno obrijan. Nikad dva dana zaredom u isto odjeven. Vječito ispeglan i uglađen, gospodskog izgleda, bez ikakvih marki i vidljivih obilježja, sjedio je malo povijene kičme za svojim stolom. Iako nije imao kancelariju i radno vrijeme, uvijek se spremao kad izlazi van.
Na Bobovom stolu stalno stoji kutija crvenog marlbora, tvrdo pakovanje. On je kroz marlboro tumačio sudbinu svijeta. Tvrdio je da će svijet da propadne baš zbog te kutije, jer na njoj piše da je Marlboro original, a nije, već se pakuje u fabrici smještenoj u nekoj balkanskoj zabiti.
– Platiš malboro da se truješ ka’ čo’ek, a dobiješ neko sranje na koje ti napišu da je orginal. Ne možeš više ni da platiš. Original, kurac moj original – govorio je ljutito.
Jedna od meni najdražih fotografija u našem stanu je crno-bijela od čvrstog materijala na kojoj su otac i Bobo u vojničkim uniformama. Obojica su služili vojsku u mjestu Postojna, u današnjoj Sloveniji, iako na poleđini fotografije piše „Jugoslovenska narodna armija 1973“. Na toj fotografiji stoje u stavu mirno i salutiraju, ali se smiju. Smiju se mangupski, a salutiraju isto kao što Sex Pistolsi pjevaju u slavu kraljici.
Bobo je uvijek tvrdio da mu je služenje vojske bilo prekretnica u životu. Njegov otac, general, poslao ga je što dalje od rodnog Titograda, na granicu tadašnje Jugoslavije sa Italijom i Austrijom. Pravo na tromeđe. Poslao ga je u Postojnu da provede dvije oštre zime tamo, da se čeliči i bude što dalje od svog grada, da vidi što je vojska, da se sudari sa životom. Otac ju je dobio redovnim putem.
Sve su vojnike zvali po republikama i pokrajnama iz kojih dolaze: Srbin, Slovenac, Hrvat, Bosanac, Crnogorac, Vojvođanin, Kosovar, Makedonac…, a samo su njih zvali po gradu, Titograđani.
– Kad god te tako zovu, znaš da si kriv i prije nego nešto stvarno usereš – pojašnjavao je.
Otac je pred vojsku bio student mašinskog fakulteta, pa je raspoređen u tehničku jedinicu, a Bobo je bio vozač u auto jedinici. Bobo i dalje tvrdi da je najveća greška vojske Jugoslavije bila to što su pred Novu godinu poslali baš njih dvojicu, dva titogradska mangupa, u nabavku vina za novogodišnju proslavu. Uvijek dok bi pričao iznova tu priču, Bobo bi pomalo zatvarao oči i gledao u zid zgrade preko puta kafea „Korzo“, kao da na njemu projektuje slike i prisjeća se svega. Dlake su im se smrzavale u nosu, a pingvini su u nesvijest padali, tako je Bobo opisivao tu zimu u Sloveniji. Dok je Bobo vozio veliki vojni kamion vijugavim zaleđenim ulicama, Peko je nešto žvrljao na papirima i isprobavao. Tek kasnije je Bobo saznao da Peko vježba nulu, trebalo je da bude identična prethodnoj, duguljasta više nego što bi prava nula trebalo da izgleda. Vino su preuzimali iz podruma lokalnog vinograda koji se nalazio blizu granice sa Italijom. Nakon desetak paketa vina Bobo je shvatio da su prevazišli potrebnu pošiljku i da tovare mnogo više nego što treba. Svakog vojnika sledovalo je dva decilitra vina za proslavu Nove godine, a otac je na ukupnu količinu poručenog vina dodao još jednu nulu, što je značilo da su umjesto poručenog vina za 1000 vojnika koliko ih je bilo u kasarni, oni uzeli deset puta više. Gazda je uredno primio otpremnicu, čak se i zahvaljivao jer su ga dobar dio vina častili, ostavili mu tek tako.
Vino su bez problema unijeli u kasarnu i pijanka je počela. Svi vojnici bili su raspojasani. Kad je otkucao četvrti sat Nove godine čula se sirena za uzbunu. Komandiri su digli na noge sve pijane vojnike, koji mamurni nisu mogli ni da obuku svoje uniforme. Naređenje je bilo da se vojska hitno mobiliše jer se italijanska vojska u svega nekoliko sati grupisala na granici sa Jugoslavijom. Bile su to sedamdesete godine u kojima su, po Bobovim riječima, sve zemlje u regionu imale zaoštrene odnose, hladni rat je trajao, a baš tu, blizu Trsta, uvijek je bilo napeto između Jugoslavije i Italije. Obje države su se preko noći digle na noge, mobilisale svoju vojsku.
Tek kasnijom istragom utvrđeno je da je domino efekat mobilisanja vojske dvije susjedne države zapravo pokrenula nula koju je dopisao Peko. Italijani su prisluškivali sve razgovore na radio-stanicama, znali su da vojnike sleduje po dva decilitra vina, a od vlasnika vinograda i magacina su saznali koliko je vina poručeno. Kad su podijelili poručene litre vina sa dva, dobili su broj od deset hiljada vojnika jer se tu nalazila očeva nula, a vojnika je bilo svega hiljadu.
– Napravismo pizdariju evropskih razmjera zbog njegove nule. Sunce li mu njegovo jebem. – govorio je Bobo kroz smijeh.
Kažnjeni su sa po mjesec dana strogog vojnog zatvora. Teretili su ih isprva kao da su pripremali državni udar. Obojici su pojedinci iz vojnog i državnog vrha pazili leđa i izvukli ih vrlo brzo iz pritvora, razdvojili pa poslali u druge kasarne, koje kao da su birane po principu da budu što udaljenije jedna od druge.
Bobo je za mene bio bitna figura u životu. Značilo mi je što sam znao da mogu sve da mu kažem, iako mu ništa o svojim problemima nikad nisam govorio. Uvijek bih se zbunio na njegovo pitanje „Kako si?“, pa bih govorio brzo o svemu, govorio dugo, kamuflirao i izbjegavao uvijek priču o studijama, poslu i parama, jer se zapravo meni u životu nije dešavalo ništa. Ništa bitno.
Na dan kad je umro, otac je u licu bio žut i modar istovremeno. U stanu sa njim smo bili majka, Bobo i ja. Dok je otac sjedio u svojoj fotelji i držao oči poluotvorene, Bobo je stajao iza njega i držao ga za ramena kao kad trener masira boksera u ćošku ringa, a majka je neprekidno išla od kuhinje do sobe preturajući po kutijama za ljekove kao da može naći nešto od čega će otac istog trenutka potpuno ozdraviti.
– Zovi Hitnu – rekao je Bobo majci u trenutku kad su očevi kapci u nekoliko navrata pali.
Mislio sam da je to samo još jedan dan u kom će ga odvesti u bolnicu i vratiti kad mu bude bolje, ali dok smo pratili kombi Hitne pomoći ulicama Podgorice, Bobo je zakočio jer se kombi ispred nas naglo zaustavio. Prvo je izašla medicinska sestra, a majka je istrčala iz Bobovih kola. Ja sam na zadnjem sjedištu sjedio nepomičan.
Medicinska sestra zagrlila je moju majku, a Bobo je iz sve snage udario dlanom u volan.
– Jebem mu mater, da mu jebem mater ja! – jedva je od gorčine Bobo izgovarao riječi.
Otac nije imao ni brata ni oca. Ispraćali su ga grad i prijatelji. Na sahrani je Bobo držao govor u kom je rekao da mu je žao što otac nije umro na njegovim rukama. „Umro je sam“, rekao je i kao da je ta rečenica pobjegla neplanirano iz njegove glave, a nije bila ispisana na papiru sa kog je čitao. Govor je završio riječima: „Ajde spavaj sad, brate moj“.
Zamjerao sam tad sebi što sam u jednom trenutku na sahrani, kad se pojavilo moje odeljenje iz gimnazije predvođeno razrednim starješinom, osjetio zadovoljstvo i ushićenost jer sam u grupi ljudi koji čekaju da izjave saučešće ugledao curu koja mi se tad dopadala. Bio sam u centru pažnje mojih prijatelja, a slučaj očeve smrti mi je išao na ruku. Svi oni su došli tu zbog mene. Tad mi je zbog tog osjećaja bilo krivo, a a sad mi je zanimljivo, čak simpatično. Valjda je to ljudski.
Svaki put kad prođem pored kombija Hitne pomoći, stegne mi se nešto u stomaku, možda zato što nisam prisustvovao trenutku kad je otac umro. Nekad mi se čini da on i dalje leži u svakom kombiju Hitne pomoći koji ugledam.
(Samizdat B92, 2015.)