Opsada Sarajeva, po mnogim svojim osobinama, podsjeća na srednjovjekovne ratove i ondašnje opsade ondašnjih gradova, mnogo bolje pripremljenih za te metode ratovanja. Podsjeća na te ratove ne samo potpunim okruženjem Grada i ratnom taktikom „spaljene zemlje“, nego i „pomoćnim sredstvima“ kojima se ratuje. Pod „pomoćnim sredstvima“ ne mislim, naravno, na oružje koje je u ovom slučaju sasvim moderno i mnogo ubojitije od srednjovjekovnog, nego na način korištenja tog oružja i postupke kojima se rat vodi, mislim na sredstva koja nisu oružje u smislu materijalnog predmeta a jesu sredstva za ubijanje ljudi. Karakteristično za ta posredna sredstva ratovanja jeste ubijanje grada i njegovih stanovnika glađu, žeđu, oduzimanjem temeljnih egzistencijalnih pretpostavki. U Sarajevo, naime, od početka opsade Jugoslovenska narodna armija ne pušta vodu i struju, hranu i lijekove, ogrjev i osnovne artikle za održavanje higijene. Ta metoda ratovanja, koliko mi je poznato, prvi primjenjena i zastrašujuću je efikasnost pokazala, u prvome križarskom ratu vođenom u Evropi, u ratu francuskoga kralja i grofa Simona De Montforta protiv Kathara, patarena, Albegenza ili kako se sve oni zvahu, u Ladguedocu (južnoj Francuskoj, rekli bi danas.) Gospodin Simon De Montfort i njegovi nasljednici su isto ovako opsjedali gradove, potpuno ih okružujući, i odvodili ih u tihu smrt uskrajućujući im hranu i vodu (naprimjer Montsegur, opsjednut deset mjeseci a onda, u martu 1244. potpuno uništen).
Bosna je u ta vremena bila druga paterenska zemlja, kugom paterenskom zaražena ništa manje nego Languedoc, ako ne čak potpunije i dublje. Ali su tada bosanski patareni prošli dobro, mnogo bolje od svoje braće u Francuskoj, barem utoliko što ih nisu napali francuski križari (nego ugarski) i što ih nisu sve do jednoga pobili i glađu pomorili. Je li to sada došlo vrijeme da se Bosancima, koji su oduvijek neke vrste patareni jer su oduvijek bili i htjeli biti „nešto treće“ (Tetrium datur, kao da stalno govore Bosanci, nasuprot mišljenju najviših autoriteta), dogodi ono što su izbjegli, uz pomoć svoga Dobrog Boga, u vrijeme gospodina Simona De Montforta? More ih glađu i razaraju im gradove sa strašću koja nije viđena od gospodina De Montforta, i to uz svesrdnu pomoć De Montfortovih potomaka koji danas vladaju Francuskom. Je li moguće da se strasna duša gospodina De Montforta do danas nije smirila, nego još uvijek, danas odjevena u tijelo i uniformu generala Jugoslovenske narodne armije, u prah pretvara patarenske zemlje i zatire patarensko sjeme među ljudima. Zapravo sve ljude osim provjereno svojih, jer u svakome bi moglo biti patarenskog sjemena koje je, bojati se, dovoljno žilavo da se strasna De Montfortova duša nikad ne smiri.
Ubija i Srbe koji nisu provjereno njegovi. Ubija ih u ime srpstva, kao što je onda ubijao kršćane u ime kršćanstva. „Pobijte sve, a Gospod će izabrati pravovjerne, svoje, kad dođu Njemu“, odgovorio je papa Inocenc III. na pitanje šta križari da rade jer u Monteseguru ima i pravovjernih. Tako i sada, samo s drugim imenima. Zašto i dokle, pobogu?!
Je li moguće da će nas sve pomoriti samo zato što smo potomci bosanskih patarena koje nije stigao uništiti u zrelom periodu srednjeg vijeka, onda kad je vatrom i glađu uništio francuske patarene? Je li moguće da je negdje u tajnoj knjizi historije zapisano, još u ona vremena, da Bosna mora biti uništena, pa se sada dovršava posao onda započet?
Ovakva pitanja pretresam svaki put kad idem po vodu u podrum zgrade koja je nekad bila skupština Republike Bosne i Hercegovine a sada je tužna ruševina. Ne pretresam ja ta pitanja zato što bi me odlazak u podrum inspirirao na razmišljanje o historijskoj neminovnosti i o bizarnoj sklonosti historije da obnavlja neke likove (naprimjer, gospodina De Montforta); pretresam ih zato što je put do ovog podruma, jednog od tri mjesta na kojima ponekad bude vode, veoma opasan, pa mudrovanjem o logici historije nastojim rastjerati svoj strah. A taj se strah prokleto pojačava kad ovako razmišljam jer mi analogija današnje Bosne i ondašnjeg Languedoca oduzima svaku nadu. I ja ipak mudrujem, izvodim analogije, tražim u historiji modele današnje bosanske sudbine.
Polovinom januara 1993., u ledeni dan s temperaturom od 17 Celziusovih, sjetio sam se slučaja koji je možda prvi primjer upotrebe gladi i žeđi u vojne svrhe i prvi primjer koncetracionog logora u historiji. Sjetio sam se neslavne sudbine atenskih mladića koji su krenuli na Siciliju, u pohod na Veliku Grčku, ne bili preokrenuli tok Peloponeskog rata. Njih su njihova prekomorska braća, Grci, zatvorili u napušteni kamenolom i tamo ih držali s onoliko hrane i vode koliko je omogućavalo da prežive a da se ne najedu i ne ugase žeđ.
Stojim u redu i gledam da li bih s nekim mogao razgovarati o tome. Dobro bi bilo malo razgovarati, mogli bismo moj sugovornik i ja utješiti jedan drugoga ako bismo dovoljno dugo ponavljali da je velika sreća što je Sarajevo u umjerenoj klimatskoj zoni – šta bi i kako bi bilo kad bismo, s ovoliko hrane i vode, boravili u vreloj sicilijanskoj klimi, i to u napuštenom kamenolomu. Ruševine koje su ostale od našega Grada, ipak štite od studeni i vrelog sunca, štite toliko da se do sada nekako i podnijelo sve ovo, mislim samozadovoljno, zapravo nastojim misliti samozadovoljno i nastojim se ubijediti da ovakve misli mogu umanjiti studen, strah, potrebu da se bude negdje drugdje makar tamo, drugdje, ne bilo moje sudbinsko mjesto.
Učinilo mi se da ozbiljni gospodin, dva mjesta ispred mene u redu za vodu, mogao biti zanimljiv sugovornik i čovjek sposoban za brbljanje koje bi moglo ohrabriti; izgleda kao penzionisani srednjoškolski profesor, a takvi ljudi su uvijek spremni za razgovor koji djeluje umno i uvijek su spremi govoriti o boljoj budućnosti i dobrim izgledima. Moraju biti takvi, to im je profesionalna deformacija jer srednjoškolski nastavnici moraju biti, poput političara, profesionalni optimisti. Bili bi dobro ako je ovaj moj penzionisani srednjoškolski profesor, u ovom mi trenutku zaista treba jedan profesionalni optimist koji će govoriti optimistično, makar i on i ja znali da laže. Odlučujem da mu se obratim, ali to ne smijem učiniti prije nego smislim način da razgovor prekinem ako se pokaže da sam pogriješio i da moj sugovornik nije profesionalni optimist nego jedan od onih ljudi, kojih je u Sarajevu sve više, što svuda okolo traže sugovornika da mu kažu sve strašno što nas okružuje i oni, još strašnije, šta nas tek čeka. Još ljetos sam primijetio da se takvi ljudi umnožavaju i od ljetos tražim način da se od njih zaštitim jer nemam nikakva razloga da budem žrtva njihova lukavstva koje sam nazvao taktikom mučenika. Oni, naime, ulove sugovornika, istresu na njega sve što im je na srcu, objasne mu da nema nade nizašta i odu olakšani barem za onoliko koliko govor o nevolji može umanjiti nevolju. A sugovornik ostaje opterećen svojim nevoljom s dodatkom njihove. Rade, dakle, onako kako rade „profesionalni mučenici“, ona nemoguća sorta ljudi što svojom osjetljivošću, neprekidnom patnjom i dobrotom ucjenjuju sve oko sebe i stalno ljudima oko sebe prebacuju bar dio svojih problema. Moram smisliti način da se zaštitim od ovoga ako je i on neki novi mučenik po karakteru, kakvih se u Sarajevu namnožilo otkako je rat postao teško podnošljiv.
Prije nego sam smislio šta pametno, red iza mene se uznemirio kao da se dogodilo nešto neobično pa se moj nesuđeni sugovornik okrenuo i zaputio prema kraju reda. Drugi su slijedili njegov primjer, pa sam i ja ostavio svoje kanistere i krenuo prema kraju reda, gdje se već formirala mala grupa.
Grupa se formirala oko čovjeka, ne tako starog, koji je došao kratko nakon mene i nakon desetak minuta čekanja izišao iz reda, naslonio se na zid podruma i rukom pokazivao svima koji bi došli nakon njega da slobodno prolaze. Sada se pokazalo da je čovjek, pokazujući tako rukom da svi mogu proći prije njega, sjedeći naslonjen na zid kao da se odmara – umro. Nismo se još ni sabrali, ni povjerovali da je čovjek umro, stvorila se među nama Hitna pomoć (fantastično je kako se brzo Hitna pomoć nađe tamo gdje treba otkako je rat; u svojim razbijenim automobilima, izrešetanim i brojčano prepolovljenim, nađu se tamo gdje se nešto dogodilo kao da znaju unaprijed; da su bili upola ovako brzi u mirna vremena, Sarajevo bi bilo mjesto s najboljom službom Hitne pomoći na svijetu). Ljudi u bijelome progurali su se između nas, pogledli čovjeka, malo ga pipali i mjerkali pa odmahnuli rukom. Objasnili su nam da njemu ne trebaju oni nego oni drugi koji će oni poslati čim budu mogli. I otišli, ostavljajući nas s onim čovjekom što mirno pušta svakoga da stane ispred njega.
Ljudi u bijelom su otišli, a mi smo stajali oko našeg čovjeka ni ne pomišljajući da se raziđemo. Kanisteri su držali red za nas, pa su iz grupe odlazili samo oni što su trebali prići slavini jer je na njih došao red. Mi ostali smo stajali u tišini i gledali mrtvoga, izbjegavajući da pogledamo jedni druge.
Zbunjen onim što sam osjetio, pogledao sam ljude oko sebe i uvjerio se da oni osjećaju isto: u svim pogledima vidjela se, jasno kao da je napisana, zavist. Isto ono što sam ja osjećao i zbog čega sam gledao ljude oko sebe – da se provjerim. Mi smo zavidjeli mirnom čovjeki koji tako spokojno propušta svakoga ko to hoće da prođe pored i ispred njega.
Zašto smo mu zavidjeli? Zbog toga što je ovako tiho i mirno, takoreći prirodno, umro ovdje i u ovome vremenu, kad je to zaista privilijegija koju će rijetki među nama imati? Zbog smjelosti koju mi još uvijek nemamo – da preseli tamo i izmakne svim problemima i nevoljama što nas muče? Zbog toga što on više ne želi otići s mjesta koje mu je sudbinski dodijeljeno, a svi mi, ma kako dobro znali da čovjeku može biti dobro samo na njegovome mjestu i ma kako dobro znali da je nama mjesto upravo ovdje gdje nam je tako nepodnošljivo, želimo odavde otići jer se ovo više ne može trpjeti? On je sada na svome mjestu i ne treba mu da ode, ne zavidi onima koji su drugdje, ma kako da im je. Možda smo mu na tome zavidjeli. Ne znam, ali znam da smo mu zavidjeli i da je to sva istina.
Dževad Karahasan, Dnevnik selidbe, Connectum, Sarajevo, 2010.
Tekst objavljen uz dozvolu uredništva Connectuma
