U ovome svijetu sve je priviđenje, a to
se noću najbolje vidi. (Ć. Sijarić)
Čitateljici!
1.
Sijarić piše tako posebnim stilom da se roman Konak doima poput neke ugodne priče koju priča neko ko nam je iznimno drag i u koga imamo bezgranično povjerenje da ono što nam pripovijeda moglo je biti samo tako i nikako drugačije. To je roman u kojom se miješaju primarno prozni s lirskim detaljima, tradicija starih pripovijesti s modernim načinom pripovijedanja. To je proza u kojoj se istovremeno naslućuje neka unutarnja snaga naracije koja uspijeva savladati i obuhvatiti kako pojedinačne sudbine tako i društvena zbivanja u cjelini. Radnju svog romana Sijarić je postavio u period nakon ustanka u Srbiji, u vrijeme vladavine kneza Miloša. Iako je fabula romana pomaknuta u daleku prošlost, ovaj Sijarićev roman vjerovatno ponajviše “bježi” iz žanra historijskog romana. U odnosu na tačku fokalizacije, roman je ispričan glasom haduma Alije, koji ujedno i kao lik i kao pripovjedna instanca omeđava strukturu na isti način kao što i zavisi od nje. Da lik haduma Alije nije ovako koncipiran ne bi moglo biti ovakvog romana: ne bi se moglo govoriti o vanjskom (historiji) i unutarnjem (svjedočenju), pisanju i zbilji, slobodi i robovanju, erosu i logosu, libidu i smrti. Junak ovdje nema samo etičku i antropološku već i estetičku motivaciju. Moglo bi se reći da Sijarić ovdje, u nekom smislu, umjesto da piše historiju prošlosti piše historiju sadašnjosti, odnosno, ne zanimaju ga toliko historijske činjenice ovjekovječene u smjenama vlasti, revolucijama i prevratima koliko ga zanima ostatak tog velikog svijeta oličen zatočenicima harem-konaka. Tako Lemeš-aga, jedan od glavnih protagonista romana, postaje princip na kojem Sijarić preobražava notu opšteg u pojedinačno, postaje ona pozadina na kojoj se nova vlast razračunava sa starom:
Kivan je na cara i na sebe; na cara zato što ga je izdao i prodao, a na sebe što se dao izdati i prodati i sada je pri čistu računu: niti je spahija niti kadija; da niti je carev niti knežev; da niti je turski ni kaurski – do jedan ostatak ostatka. (Sijarić, 1981: 108)
Nasuprot njemu je pozicioniran lik Kulaša koji u romanu nije ništa drugo do simbol nove vlasti – mlad, jak i bijesan – sva slika i prilika svoje mlade države. (Sijarić, 1981: 111)
Između njih dvojice, u Konaku, koji dijele, zapliće i raspliće se drama pojedinca kroz patinu historije svjetova: U našem konaku sad je sve drugačije, on i nije više naš konak – on je svačiji, on je kućerina u koju dolaze bezbrojni krivci kojima je sudio sud ili će im suditi – a dolaze i oni što nijesu krivi, a ne znam zašto… (Sijarić, 1981: 82)
Fabula romana smještena je u prostor Konaka koji, u odnosu na vanjski svijet svojim prostorno-vremenskim zakonitostima (gdje je vrijeme potpuno inkorporirano u prostor), oslikava svijet tipične heterotopije (M. Foucault) – izdvojen od ostatka svijeta, tih u svojoj skučenosti, natopljen patinom usuda svojih stanovnika na način kao da priča neizrecivu intimnu povijest cjelokupnog vanjskog svijeta.
2.
Lirizam (koji se prije svega produkt talenta i zanata pisca) sa kojim se susrećemo u romanu Konak, predstavlja sredstvo pomoću kojeg Sijarić historijski diskurs potiskuje u drugi plan, razbija njegove sudove, odnosno prevazilazi opšte na osnovu pojedinačnog, stavljajući na taj način susret čovjeka i svijeta u prvi plan svoje priče. U tom smislu Konak se, kao i ostali romani Sijarevićevog opusa, ne može žanrovski odrediti kao historijski. Historijski roman je nepovratno udaljen od poezije, znači i od umjetnosti. On je vrijednosno periferan iz jednostavnog razloga što se više zasniva na zanimljivosti nego na uzbudljivosti. Takvi su romani Remarque i Waltera Scotta. Scott opisuje ono što je bilo, transponujući historijsku prošlost putem likova i radnje u književni tekst. U historijskom romanu junak je tip, sinteza opšteg i pojedinačnog. Nasuprot tome junaci Sijarićevog romana su otvoreno specifični, individualni, kulturno i porodično uslovljeni u svojoj reakciji na javnu i privatnu pozadinu historijskog obrasca. Sijarićev roman se poigrava sa istinom i neistinom historijskog zapisa.
Dakle, Sijarić historiju ne shvaća kao puki vremenski slijed zbivanja, nego kao prostor obilježen tragovima vremena u kome se formira svijest o socijalnom, političkom i etičkom kontekstu pojedinca naspram svijeta u kojem se zatekao. Ništa kod Sijarića nije dato jednom zauvijek i ništa nije tako postojano da se ne bi moglo pojaviti i u nekom drugačijem obliku. Sijarić se oslanja na tu otvorenost da bi dočarao dijalektiku nastajanja ljudskih odnosa i njihovih vrijednosti praveći promjenljivi kontrapunkt između onih koji imaju mogućnost izbora – muškaraca, i onih koji to nemaju – žena.
3.
Na isti način kako ovo nije historijski roman, tako u njemu ne postoji epski diskurs, kako se vrlo često govori o ovom romanu, nego postoji proza natopljena lirskim doživljajem vremena. To nije ništa drugo nego modernistička romaneskna riječ. Kolektivitet se priča iz drame pojedinca u kojoj razvojem fabule likovi postaju simboli, a ne predstavnici, za pojedine historijske lomove i usude. Sijarić svojim romanom ostvaruje svojevrsni totalitet epskog svijeta, međutim on ga ostvaruje na taj način što ga u isto vrijeme poništava svodeći sudbinu naroda i svijeta na sudbinu karaktera, uključujući preko karaktera i socijalnu dimenziju društvene zbilje. Epski svijet je poema o prošlosti, jer je njen stil i karakter beskonačno daleko udaljen od riječi savremenika o savremenosti. Epski svijet je potpuno i do kraja završen ne samo kao stvarni događaj daleke prošlosti nego i po svom smislu i po svojoj vrijednosti. Dok junaci epa ostvaruju ljudske mogućnosti slijedeći mitske priče unutar kojih su im bogovi odredili sudbinu, te su kao takvi već unaprijed određeni, dotle se junaci romana Konak „mijenjaju“ u različitim smjerovima ljudskih mogućnosti i u toj promjeni roman prati njihovo putovanje u vremenu, i postepeno ih osvjetljavajući, a da ih nikada do kraja u potpunosti ne odredi.
Čini se da više nijesam ono što sam bio, sem to da sam i sada evnuh – a drugo da je u meni sve drugačije. Ima u meni, o Šer-Ane, nešto što ima ona ropkinja i nešto što ima onaj Kulaš, i više ne znam ko sam i šta sam, sem toliko da sam star i da slabim sve brže. (Sijarić, 1981: 110)
4.
Roman je struktuiran kao slojevita cjelina u kojoj se u svojim fragmentima ukrštaju historija i predanje, prozno i lirsko, dramsko pojedinca sa dramom kolektiviteta, tragično i komično, gdje se blagi humor polako pretvara u grotesku sa lirskim sadržajem svijeta:
…Dobri smo – i on je dobar, i konj mu je dobar, i ja sam dobar. Uobrazili smo da smo ono što nijesmo – i dobri smo; žao mi je samo konja – konj je bez pameti, pa ne može da se prenese u vrijeme kad je bio mlad i jak i kopitama kamenje iz kaldrme izbijao. Lako je konju kad ništa ne pamti. A teško čovjeku što sve pamti…. Moj gospodar živi od uspomena, a uspomene su uvijek tužne. Vraćati im se – znači umirati. Jer one nikada ne znače početak, o Šer-Ane, nego svršetak (Sijarić, 1981: 56-57)
U sve to vješto su inkorporirani kulturni, socijalni i filozofski dijelovi unutar jednog arhaičnog jezika koji, u odnosu na aktuelnost teme, vješto donosi svijest o prošlosti uvučenu u vječnu sadašnjost romaneskne riječi. Iz strukturalne dosljednosti na vrlo precizan način uspostavljaju se dinamički motivi Sijarićevog romana.
Hadumov unutarnji monolog najvažniji je pokretač pripovjednog obrasca ovog romana. Srazmjerno sintagmatskom razvijanju teksta romana, posebno fragmentarne iskustvene činjenice, utisci i asocijacije montiraju se u ukupnu sliku i skupljaju se u jedinstveni čvor. Sve ovdje biva preneseno u simbolički poredak jezika – zbilja se oslikava u koncepciji strukture pisma. Smjer od stvarnosti prema jeziku se u ovom Sijarićevom romanu, u skladu sa konceptima moderne književnosti, okreće: jezik ovdje nije ono kroz šta se gleda (život likova, njihova stanja i osjećanja) nego postaje ono što se gleda.
Kad bi me samo htio san, pa da pobjegnem iz ove jave u kojoj mi pisanje ne ide; jer sve što napišem – to i izbrišem. Bivalo je često ovakvih noći kad mi je uzalud gorjela svijeća, pa više štete nego koristi. (Sijarić, 1981: 62)
Jezik ovdje najprije “ubija” stvarno da bi ga onda putem pisma proizveo, jer ne možemo razmišljati izvan kategorije jezika i simboličkog poretka koje taj jezik predstavlja. Stvarno je ovdje najbolje shvatiti kao ono što još nije simbolizirano, što preostaje simbolizaciji ili joj se opire.
Narator priče je, koji je ujedno i glavni lik, vrlo kompleksno postavljeni element strukture romana; i sa stanovišta pripovijedanja (metatekstualna i autoreferencijalna instanca) i sa stanovišta razvoja fabule. Sijarić ga ostvaruje na procjepu unutarnjeg monologa, tekstova sa kojima polemizira u vidu pisca Šer-Ane, te fabularne stvarnosti koja se i sama, paradoksalno, proizvodi na ravnopravnoj osnovi onoga što pokušava zapisati sam hadum Alija i onoga što se događa na istim onim procjepima zapisa i stvari događaja.
Subjekt je, po Lacanu, podijeljen između iskaza i iskazivanja, između svjesnog i nesvjesnog, između mišljenja i postojanja. Dakle, tipični lacanovski subjekt, subjekt uzrokovan željom drugog je Hadum.
Ja nisam ni gore ni dolje, ja sam po sredini – jer ja sam, Šer-Ane, jedan hadum, pa sam i po tome po sredini – ni ka muškom ni ka ženskom rodu, ni ka ovoj ni ka onoj svijeći, moja svijeća je usamljena. (Sijarić, 1981: 58)
Želja je uvijek želja za nečim drugim, odnosno ona nikada ne ispunjava svoje zadovoljenje, a u isto vrijeme ne može postojati bez drugog, jer želja je, po Lacanu, uvijek želja drugog. Ako je svaka ljudska želja utemeljena na kastraciji, Hadum je materijalizirani primjer nemogućnosti realizacije želje oličenoj u hermafroditstvu. Iako lišen seksusa, Hadum nije lišen erosa (pisanja), te svoju kastraciju implementira kao produženu ruku onom svijetu koji je eros u potpunosti pretvorio u seksus.
Kastrirani subjekt je, dakle, subjekt koji je postao u jeziku. Alija hadum je subjekt koji sebe predstavlja drugom, nastojeći od drugog i drugih dobiti pažnju i priznanje, a u isto vrijeme sebe predstavlja pomoću drugog i sebe u njemu. Želja strogo uzevši, kaže Lacan, nema objekt. Ona je stalna potraga za nečim drugim i ne postoji jasno određen objekt koji bi je bio sposoban zadovoljiti. Želja i ne traži zadovoljenje, nego traži prije jačanje želje i nastavljanje u svojoj nezadovoljenosti. Drugačije rečeno, želja je ovdje beskrajno kretanje od označitelja do označitelja. S obzirom da svaka želja nastaje iz odsutnosti nečega, onda jezik, koji funkcionira upravo na tom principu, ne može biti ništa drugo nego jedino utočište za Sijarićevog protagonistu.
On je ropkinje još držao – a mene je držao zbog njih, i vidio sam da ne može dugo izdržati ni mene ni njih. Tek bili smo mu – pred svijetom i pred njim samim, kao svijet na tikvi koji će morati da otpadne a da zametka za sobom ne ostavi. Pa sve je to ličilo na mene evnuha, koji takođe ne ostavljam zametka. (Sijarić, 1981: 74)
Dva osnovna motiva koja se prepliću kroz roman, a vrlo ih je teško odvojiti jednog od drugog, upravo su motiv pisanja i motiv seksusa. Alija Hadum nije lišen erosa, jer je eros po Platonu kreativna energija privlačenja koja nadomještava sve motivacijske sile onoga što jeste. Hadum je lišen seksusa, koji putem erosa, dakle pisanja, uspijeva nadomjestiti i sebi i svijetu iz kojeg dolazi, i svijetu u kojem se čita stvarnost romana. U vrlo precizno izvedenoj fabuli, koja teži svom tragičnom završetku, Hadumov posao i njegov odnos naspram pojavnog, potentnog svijeta, postaju ključni zapisi u kojima se ogleda i provjerava ispripovijedani svijet Sijarićevog romana:
Pisanje je, velim moj rad, a njegov je to što čini sa svojim ženama; niko ne može da ništa ne čini. Ne znam samo koliku slast dožive ljudi u tome što čine, ja u pisanju doživim veliku… Meni je bog dao moj kalem, za kojim ostaje moje pismo, a njemu je dao njegov kalem, samo što pismo za njim ne ostaje – ostaje, Šer-Ane, prazna ženska koža. A muke i slasti su nam iste kad smo pri kalemima i pri pisanju; obojica od toga pogurili smo se – a rekao bih od muke više, Šer-Ane, nego od slasti. Velim tako, a bolje je da kažem: svak zna svoje[…]
Uveo sam je. Onu Dženetu. Kao da sam dijete uveo pred hodžu – da ga ispita šta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne, i neka pomogne i samom hodži; neka ova odaja večeras bude mejtef u kojem će i on i ona otvoriti svoje ćitabe i čitati jaziju kao vodu….
Stao sam da je svlačim, a to je ono što umijem – što je moje; drugo će ostati za mog gospodara. Iza mene uvijek drugima ostaje, jer moja ruka nije ono što uzima, nego ono što daje; i kad bi me na drugom svijetu bog nagradio za moja davanja, ja bih, Šer-Ane, u dženetu po cvijeću hodao i dženetske ptice hvatao da se igram njima…. Odvezujem na njima učkur – a sa mnom ga odvezuje i moj gospodar, ali ne rukama nego očima – jer oči su njegove, i duša je njegova, u zavesku koji odvezujem. Ne žurim se, kao što se ni aščija ne žuri kad gostu prinosi slatka jela – slađe će biti kada se popričeka; jer slast je, Šer –Ane, u čekanju… Što se brzo rukom dohvati, brzo će iz ruke i ispustiti; žurba je, Šer-Ane, đavolja rabota. Zato ja učkur odvezujem, kao i da hoću i da neću; a hoću – jer znam da sam ovdje da učkure ženske odvezujem, i da ih poslije zavezujem; jer u tome, Šer-Ane, moj je hljeb. Sam bog mi je tako dosudio: tebi, hadume, hljeb je u ženskim učkurima: odvezaćeš ih, i zavezivati, i posao ti neće biti težak, ako umjedneš da ga obavljaš. Umjeću, rekao sam, uz tvoju pomoć; i evo – svlačim i oblačim. A stanem tako da gospodar gleda što činim. On treba da vidi cio posao. I od toga kako ja radim, u njemu se srce diže ili spušta. Ja to vidim po njegovim očima…..I ja ga sada gledam kao putnika, koji će, eto, da pođe na put – čim mu saputnica, ona koju svlačim, bude svučena do posljednje krpice; putovaće goli – kao što su na svijet goli i došli, i kao što će goli i otići – tamo, Šer-Ane, kuda svi goli idemo… (Sijarić, 1981: 47-48)
Motiv pisanja ovdje nadomještava percepciju i prije nego li se ova samoj sebi očituje. Tragovi pisma, onoga kojeg zapisuje Hadum, onoga koje je zapisao Šer-Ane i onoga kojeg je zapisao Sijarić proizvode prostor svoga upisa samo ako pristanu na brisanje. “Od samog ih početka”, kako to kaže Derrida, “u ‘prezentu’ njihova pravo upisa tvori dvostruka moć ponavljanja i brisanja, čitljivosti i nečitljivosti. (Derrida, 2007: 240) Ili drugačije rečeno:
Da nijesam sinoć onaj san sanjao, ne bih ovo jutros ni pisao; a cijelo sam jutro pisao i brisao i kalem mi se od pisanja istupio, a koliko se, o Šer-Ane, istupila moja pamet! (Sijarić, 1981: 97)
Opozicija pisanje-brisanje, koja se pojavljuje kao lajtmotiv u Sijarićevom romanu, nagovještava proces koji utemeljuje svako fiksiranje značenja, odnosno, sugeriše da svaki iskaz ovdje dovodi sebe u pitanje time što se uspostavlja, u krajnjoj liniji, “kroz ili pod brisanjem”.
I sama sam umjela da pričam priče, ali ona umije ljepše[…], sve su priče, efendijo, lažne. Pa su zbog toga zabavne. Da su istinite, ne bi ih slušala (Sijarić, 1981: 25)
Derridijanski rečeno, imamo jednu ambivalentnost pisanja kao pharmakon memorije / sjećanja i kao pharmakon zaboravnosti. Da bi implicirao suštinsko brisanje i na decidan način raskinuo sa sveopštom logikom identiteta, Derrida se služi metaforom pisanja kroz metafore traga kako bi se referirao na „pisaljku“ kojom bez mogućnosti trajnog upisivanja mastilom tragovi bivaju duboko urezani u neku matricu. Sve što je urezano ono je po prirodi stvari živo, jer je svaki trag samo “nečista” oznaka značenja drugog znaka kojeg ispisujemo:
Nijesam umio da prodajem mrtve stvari jer moji su prsti navikli da pipaju živo – ono, Šer-Ane, što plače ili se smije… (Sijarić, 1981: 39)
Ako je uspostavljena opozicija riječi i stvari, nekako je skoro bilo izvjesno da bi trebala biti uspostavljena i opozicija sna i stvarnosti. San Hadumov će biti glavno motivacijsko sredstvo za uspostavljanje fabule koja vodi ka tragediji: s jedne strane, ono što nije smio izgovoriti, a sa druge, ono što se očekivalo da izgovori, izašlo je na vidjelo:
Daću onom hadumu ljude da ga odvedu u Akovo – veli joj. – Tako smo se pogodili: ja njemu ljude, on meni tebe; zato sam ja noćas ovdje s tobom[…]Trljao sam oči poslije sna; poslije, Šer-Ane, strašna sna. Ni Nuh ni Hud nijesu mi pomogli. (Sijarić, 1981: 95)
Snovi, prema Freudu, odražavaju unutarnju zbilju i najbolji su pokazatelj potisnutih, nesvjesnih tokova misli i svijesti. Tako ova epizoda romana čitaoca uvodi u podvojenu stvarnost u kojoj se na kalderonovski način miješaju san i zbilja, da bi i jedno i drugo bili pretočeni u simbolički poredak stvari, da bi se struktuirali u područje jezika:
Ali, Šer-Ane, Kulaš ne traži da mu ona da svoj život, on traži samo da mu da ono što sam sanjao da mu je već dala. I eto, Šer-Ane, preda mnom grede koju ne mogu da preskočim: ne mogu od jave san da načinim, pa ostajem buden i trijezan i sjedim ovdje na ovom kamenu na koji se polaže mejt i mejt sam…( Sijarić, 1981: 101)
Iako su stvari potisnute (Freud), ipak u nekom trenutku se moraju pokazati. Hadum osjeća svijet oko sebe duboko i intenzivno, pati i tuguje, iako za sve oko njega izgleda drugačije. Zbog toga su tu snovi ili halucinacije da se prikaže unutarnja psihička realnost, koja je, prema Lacanu, jedina prava zbilja. Ono što je vani, postaje mreža označitelja koja pokušava dekodirati strukturu društvenih i spolnih odnosa.
Ali moje nije, o Šer-Ane, da svijetu dodajem ono što on nema kad ne mogu ni sebi da dodam što sam nemam – pa sam evnuh. (Sijarić, 1981: 27)
Za Haduma je jedina prava zbilja ona neizreciva, ona koja se javlja u snovima, halucinacijama i jezičkim omaškama: “Često se govori o halucinacijama i sumanutosti: ali halucinatorna datost (ja vidim, ja čujem) i sumanuta datost (ja mislim) pretpostavljaju jedno dublje ja osjećam, koje halucinacijama daje objekt, a sumanutosti mišljenja sadržaj. (Delez-Gatari, 1990: str. 130)
5.
Sijarić u svom romanu predstavlja jedan izrazito formalni svijet sa ortodoksnim društvenim odnosima vladajućih i potčinjenih: Lemeš-aga i žene-ropkinje, Kulaš i žene-ropkinje, Lemeš-aga i Hadum ili Kulaš i Hadum. Oni su međusobno povezani, u oba pravca, ne svojim prirodama (kako će to pokazati finale romana) nego spoljašnjim uslovima svog postojanja. Rob je taj koga vode, ali je i gospodar vezan jer mora da drži konopac.
Kulaš : …Kad me ugrabi, kad poludim, ja ne gledam ni pravog ni krivog, svi su oni meni tada krivi; liječim se njima – kao suvim travama sa tavana. Ja – znaš, imam vlast, i ona me opije kao piće – i što više te ljude bijem, u meni je tako kao da sve više pijem, a piće vuče piće…Ne znaš ti to kako je, ti ne piješ. Ti takav kakav si ne bi mogao ni da piješ, ni da biješ. (Sijarić, 1981: 123)
Jean-Franqios Lyotard to dobro elaborira kada kaže da zakonodavac ne propisuje zakon, već pravilo, tj. zakon koji je uvijek dat kao pravilo. To znači da subjekt, u ovom slučaju i Kulaš, i Lemeš-Aga i Hadum, moraju biti uključeni u neki lanac oblika i iskaza. Ti iskazi nisu bezoblični jer su sa svoje strane već podvrgnuti nekom pravilu. A kako znanje uopšte nije svodljivo na nauku, niti na spoznavanje (Michel Foucault), jer postoje oblici i iskazi koji se vežu za znanje, iako nisu nauka – u romanu na scenu stupa sam život, odnosno, sama priča. Priča je uvijek priča o sebi. To je kazivanje o samopostojanju subjekta subjektom. Zakona zakonom. A sva njena ljepota je, za razliku od svih pravila, da ukupno mjesto priče nije jedno mjesto, već je to mjesto prostor nekog vremena u kojem se priča priča. Jer opis nije vjernost jezika objektu, nego vječno novo stvaranje odnosa između riječi i stvari.
Tragom naučenog i spoznatljivog, osjećajući da se nikakva moć ne može voditi bez iznuđivanja, raspodjele ili čuvanja spoznaje, a u trenutku kad se život lomi na nekoliko različitih sfera, i one privatne i one javne, i političke i ljubavne, Lemeš-aga pitati :
Šta ima…u tim tvojim knjigama, hadume? Jesu li tamo opisani ljudi? Je li tamo opisano nešto veliko? Nešto veliko, pitam te, hadume, što čovjek ne može da zamisli? Što na ljudsku dušu pada kao kamen. Kao brdo, hadume. Kao nešto tako…što čovjeka ubija. Je li opisano? (Sijarić, 1981: 173)
Sijarić dramska dešavanja u svom romanu gradi kao problem odnosa temporalnosti i govora. Jer ono što nije u vremenu ne može da se priča! Tamo gdje nedostaju tačni nazivi, definicije i iskazi tačnosti, postoji potreba da se ona zamjene drugim, sličnim jezikom, govorom slika, pa se javlja imaginacija kao moć dopune.
Sjekira se u ustima ne drži kad se žena ište, nego, Šer-Ane, sat meda. A Kulaš je dolje lomio grane i granjem gore lomio moj pendžer. Pa ga nijesam drugačije gledao nego da to dolje stoji država… (Sijarić, 1981: 111)
U knjizi Nesavremena razmatranja, u tekstu Slikar modernog života, Friedrich Nietzsche postavlja jednu od ključnih figura dionizijskog, u odnosu na modernu umjetnost: Pretpostavimo da je istina žena, šta to znači? Ona, Žena postaje sinonim za umjetnost a njena šminka simbol za ukrase u umjetnosti. U svijetu i jeziku muške falocentrične kulture žena teško pronalazi svoje mjesto. Ovdje se očitava sva represija patrijarhata, odnosno, nametanje simboličkog poretka u kojem muškarci imaju svoje unaprijed određeno mjesto, dok su žene primorane da učitavaju svoje prostore kojima ne mogu pristupiti bez muške pomoći. Ipak, kako se to nagovještava u unutarnjem monologu Hadumovom, žena ovdje nije u potpunosti podređena simboličkom poretku jezika, nego se nalazi na onoj drugoj strani označenog, onoga koje se legitimira u neprisutnosti prisutnog, onoga koji u ovom romanu ostaje na procjepu iskazivanja i samog iskaza, ostaje u neizrecivosti.
A pjesme što ih ispod grane sa svoga srca otkidaju i gore među lišće šeftelijino udijevaju ropkinje, govore: nema smrti dok je čežnje, nema umiranja dok je tuge – može samo da se bolno boluje, da se tužno tuguje zbog toga, Šer-Ane, što si čovjek sa srcem i dušom – a rob. (Sijarić, 1981: 44)
U tom smislu motiv starogrčkog duha prožet kultom heroja, paradoksalno, u svijetu ratnika, sablji i moći, ne dovodi niti jedan muški lik nego upravo žena: Otišla je u smrt da time kaže – da se na ovome svijetu ima zbog koga živjeti, ali da se ima zbog koga i umrijeti. (Sijarić, str. 161)
O smrti nikada nije, ma kako ti izgledalo paradoksalno, govorila tragedija, nego žanrovski oblici koji su bliski satiri, parodiji, ironiji – dakle roman. Roman prikazuje smrtnost čak i zla koje pobjeđuje, a tragično potvrđuje besmrtnost, čak i junaka koji gine (jer je nezamjenljiv). Smrt je pretvaranje živog u neživo, ali u živome živi ono što je umrlo, zato se Sijarićev roman, baš kao i život, ne završava kao tragedija nakon smrti, nego je u pitanju pamćenje koje čuva ono što je prošlo. Dakle, kada netragički karakter postaje junak tragičke situacije.
Pišem ovo, pa brišem. I ne znam šta će ostati od svega. Znam da će ostati ono, Šer-Ane, što su napisale one žene[…] I zbog toga moj Šer-Ane, na kraju je od svega ostao ne miris zemlje, nego miris žene. (Sijarić, 1981: 165-169)
Literatura:
Sijarić, Ćamil: Konak. Sarajevo: “Veselin Masleša”, 1981.
Fouault, Michel: Riječi i stvari: arheologija humanističkih znanosti; preveo Srđan Rahelić. Zagreb: Golden marketing, 2002.
Foucault, Michel: Nadzirati i kažnjavati: nastanak zatvora. Novi Sad – Sremski Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1997.
Delez, Žil; Gatari, Feliks: Anti-Edip: kapitalizam i shizofrenija; prevela s francuskog Ana Moralić. Sremski Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1990.
Derrida, Jacques: Pisanje i razlika; prevela s francuskog jezika Vanda Mikšić. Sarajevo: Šahinpašić, 2007.
Lacan, Jacques: XI seminar Četiri temeljna pojma psihoanalize; prevela Mirjana Vujanić-Lednicki. Zagreb: Naprijed, 1986.
Friedrich Nietzsche: Nesavremena razmatranja. Beograd: Plato, 2006.
