ZEMLJA BEZ KROKODILA
Naša svijest i naša mašta čuvaju nas od samoubistva, te ostajemo da visimo između života i smrti.
(Georges Minois, „Istorija samoubistva“)
Danima sam radio na običnim pričama, pljačke, narkotici, automobilske nesreće, obračuni kriminalaca, sve samopouzdanije sumnjajući u karijeru istraživača noćnih mora. Svakodnevnica u redakciji je dosadna. U filmovima i TV serijama ste vidjeli kako novinarski život juri kao strujno kolo u mehaničkoj košnici, makroaparatu punom električnog naboja koji poput snažne matice nosi ljude, a kratki spojevi kao mrtvouzice zaustave nakratko taj ludi tok, razvuku ga u uzbudljive životne situacije u kojima se donose odluke koje će izmijeniti sliku svijeta, i prije nego bujica ponovo poteče filmska priča gledaocima postaje zanimljivija i napetija. U stvarnosti toga ima tek u tragovima, taj radni elektricitet ponekad zaiskri, bljesne tako da se može reći da ga stvari nagovještavaju. Te iskre su utisci koje imaginacija može izolovati u predivne obrasce i naći čudne relacije između po prirodi vidljivih i nevidiljivih objekata. Ali, proces proizvodenje, o kojem voli govoriti izvršni urednik Rukavina, ne podnosi imaginaciju. Tempo jeste žestok, ali je rutiniran. Naravno, mnoge kolege misle da su na važnim misijama, da svijetu otkrivaju velike tajne, da su nekakvi savremeni hermesi, prenosici božije pošte. A bogovi su kao i u svim drugim svjetovima, na nebu, na zemlji i pod zemljom. Podrazumijeva se da ta mitološka slika svijeta djeluje jednako danas kao i u prošlosti, ali svijet ni sada, kao ni prije, nije identičan s njom. Mi ausajderi ne volimo preuzimati funkcije koje nam je namijenila mitologija, niti želimo učestvovati u organizaciji procesija koje narod vode ka velikom oltaru na kojem će se povijesti, u ime boljeg svijeta, prinijeti krvna žrtva. Stoga nam je svakodnevnica nezanimljiva. Pljačke, obračuni kriminalaca, automobilske nesreće, trgovina narkoticima, prostitucija, sve su to obične stvari bez kojih ljudski život ne bi mogao teći glavnom maticom, uhvaćen u bujicu krvi i sokova užitka, koja, nezaustavljiva kao i vječnost, od pamtivjeka juri meandričnim koritom. Mene je oduvijek zanimala druga strana, nevidiljiva, ona koju samo slutimo, a mnogi, ne samo da tvrde, nego izlažu dokaze da ne postoji. Iako je cijelog života osjećam, nikada je nisam vidio, i vjerovao sam da ću ako budem blizu zločina uspjeti zaviriti u taj svijet. Ali, kao i uvijek u mom životu, punom nevjerovatnih snova i velikih očekivanja, stavrnost je ostajala prozaična. A onda se ubio Mirsad Murguz.
Oni koji vise nisu uvijek obješeni
Samoubistvo Mirsada Murguza prošlo bi kao posve običan slučaj, jedan od onih o kojima sam izvještavao danima, provuklo bi se ispod radara naše šire javnosti, da kolega Pavlović nije na rijetko neobičan način opisao posljednje minute tog “nesretnog” čovjeka. Na specifičnost slike koju je narisao Pavlović ukazao mi je Salčinović iz kulturne redakcije, bez namjere da to uradi. On voli uz doručak čitati novine i uz glasan smijeh izrugivati se tekstovima kolega. U toj zabavi obično mu je partner Metaj, novinar magazina Dani.
Ovoga puta Salčinović je sjedio sam, upotrebljavajući Pavlovićev tekst kao začin koji će mu pomoći da lakše proguta pržene teleće jetrice. Čitao je glasno, da čuju svi u kantini, akcentirajući riječi jetkom ironijom. Iako sam saučestvovao u smijehu kafane, moram priznati da mi je bilo neugodno. Zato u prvi mah nisam obratio pažnju na ono što je čitano. Tek kasnije, dok sam sam čitao tekst, sa Salčinovićevim komentarima koji su vrebali iz pećina u mom umu, shvatio sam da slika koju je opisao Pavlović nije postala neobična zahvaljujući njegovom nezgrapnom stilu. Ona je bila neobična već onog časa kada se prizor kao mentalna slika odrazio u Pavlovićem umu: odrastao čovjek obješen o dječiji tobogan. Obješeni je uz to čvrsto stajao na zemlji, što nije uobičajeno za ljude koji vješanjem izvršavaju samoubistvo, a konopac oko njegovog vrata tek je mrtvo tijelo održavao u uspravnom položaju. Nedostajao mi je ipak jedan detalj da složim ovaj mozaik neobičnosti. Zapazio sam ga tek kad se Salčinovićeva ironija prelila na društvene mreže, koje je bjesnilom zarazila Pavlovićeva rečenica: „M. M. je u park donio uže s namjerom da se ubije, ali u tome ne bi uspio da nije ponio i pištolj za ubijanje stoke“. Pištolj za ubijanje stoke bio je detalj koji mi nedostaje.
Taj pištolj je samoubistvo Mirsada Murguza pretvorio u vic, što se čini sasvim prikladnim, jer je Murguz u svom životu volio takve detalje. Ja se, međutim, nisam pridružio smijehu koji je izazvala poenta tog vica. Činilo mi se da se nešto mnogo bitnije krije u rogobatnoj sintagmi „donio uže u park“. Samo Pavlovićevom lošem stilu mogu zahvaliti što sam uočio jednu grubu grešku službene istrage. Konopac, očigledno, nije imao nikakve veze sa Murguzovom namjerom da izvrši samoubistvo.
Činjenica da je Murguz vezao omču oko vrata doista navodi na zaključak da se namjeravao objesiti. Ali, već smo primijetili da čovjek koji se vješa ne stoji čvrsto na zemlji? To jest, uopće ne stoji, nego visi. Za cijeli jedan život daleko od bilo kakve podloge koju može stopalima dosegnuti.
Konopac je, prema tome, upotrijebljen u sasvim drugu svrhu. Može se zaključiti da se Murguz njime poslužio kako bi i nakon smrti sačuvao glavu na ramenima. Konačno sam imao slučaj za istraživača noćnih mora.
Leteći novinarski odred
Šta je Mirsada Murguza navelo da izvrši samoubistvo postavljajući ovu karikaturalnu instalaciju? Odgovor do kojeg sam došao na kraju istrage zaista je čudan: za Murguzovo samoubistvo kriv je krokodil. Ali krenimo od početka.
Kalendari, kao i sredstva informisanja, kažu da je 28. august. Meteorolozi kažu da nas očekuje stabilna noć, ali već za sutra prognoziraju samoubistva. Spikerice osobama koje pate od meteoroloških promjena predviđaju smetnje u vidu glavobolje, nesanice, razdražljivosti, slabije koncentracije i slabijeg raspoloženja, a hroničnim bolesnicima pogoršanje tegoba. Ljeto je zrelo, noći postaju duže i hladnije. Mirsad Murguz ljeti ne osjeća hladnoću. Zimi je druga priča, ali ljeti njegova kožna jakna grije. Mirsad Murguz je star tačno četrdeset četiri godine, sedam mjeseci i četrnaest dana. Bračno stanje: neoženjen. Posao: nezaposlen. Zanimanje: bez zanimanja. (Neki ispravljaju: ratni veteran. Mirsad Murguz ne smatra da je to zanimanje.)
U noći koju je pet stanara ulice Magribija proglasilo najhladnijom spomenutog ljeta, a njihov osjećaj potvrdio i sredovječni par intelektualaca nastanjen u Augusta Brauna, Murguz sjedi u parku Hastahana, smještenom u sarajevskom naselju Marin Dvor. Zašto je tu? Hastahana je mjesto ozdravljenja. Mistifikacija, šta to znači, na kakvo ozdravljenje se misli? Doslovno, mjesto na kojem se otklanjaju ili olakšavaju fizičke smetnje. Sredinom 19. stoljeća tu je izgrađena prva bolnička ustanova u Bosni i Hercegovini. Kakve veze ima devetnaestovjekovna bolnica sa drugom decenijom 21. stoljeća? Tek simbolične. Nekad jedina bolnica, danas je jedini skate park u gradu, koji Članovi Općinskog vijeća Općine Centar Sarajevo žele pretvoriti u zgradu. Muzej ratnih veterana. Ili tržni centar. Nije jasno šta se hoće. Građani protestuju. Murguz se tokom popodneva pridružio protestu građana, M. M. je uvijek na protestima, njegov credo (jedan od nekoliko) glasi: uvijek protiv vlasti. “Svaka vlast je nasilje nad ljudima”, glasi M. M.-ov jednolinijski refren. Da će doći doba kada neće bitni ni vlasti ni careva Murguz nikad ne govori.
Spustimo se sa visine od 120 metara i fokusirajmo na čovjeka koji sjedi na klupi nedaleko od ulaza u park, onoj u sjeni mlade jele, zgodnom mjestu za zaljubljena i usamljena srca. Osim što sjedi, Murguz džepnim nožem reže ananas. Pokraj klupe je odložena boca pelinkovca iz koje nedostaje trećina tekućine (gorke&božanstvene). O rukohvat na klupi okačen je ruksak. Studen vjetar dune preko parka. Murguz se lagano strese i potegne iz boce. Nožićem ubode krišku ananasa i založi. Digne glavu prema Trebeviću, gleda visoko iznad zgrada i čeka da opet naleti vjetar. O čemu razmišlja, s pravom pitamo (bez obzira na pravo, odgovora nema)? O mislima Mirsada Murguza niko ne zna ništa. Da se među svjedocima koji nas obavještavaju o njegovom slučaju našao barem jedan čovjek klasičnog obrazovanja, nesumnjivo bi ustvrdio da je Murguz po karakteru negator. Murguz je čovjek koji uvijek kaže “ne”. Kako takvog među našim sagovornicima nije bilo, obavještenja su nešto šira. Murguz je također i čovjek koji svom prvom porivu kaže “da”. Osim toga, Murguz posjeduje izvanredno srce. Njegov credo (jedan od nekoliko) glasi: ljubi bližnjeg svoga. “Zašto vidiš deblo u oku brata svojega itd.” glasi M. M.-ov refren koji prelazi u drugi red. Šta to znači? “Volio je više drugima nego sebi”, kaže nam jedan stanovnik mjesne zajednice Ćengić Vila dva, i moli da ostane anoniman.
Ovo tvrdimo za naš račun: Mirsad Mugruz razmišlja o nedaćama i apsurdnosti života. To znači da se izdigao iznad tih nedaća i apsurdnosti, dakle, gleda ih odozgo. Znači li to i da se izdigao iznad života? Recimo samo da kod njega postoji volja da bude gospodar svoje smrti.
Zanemarimo prethodni pasus i vratimo se činjenicama koje smo prikupili na terenu: Mirsad Murguz voli bend The Exploited i ne voli kada eksploatiraju radničku klasu.
Don’t mess, with the barmy army
Don’t fight, with the barmy army
Don’t stare, at the barmy army
Don’t mess, with the barmy army
Mirsad Murguz nije upisan u borački registar. Mirsad Murguz je ratni veteran (bez registracije). Mirsad Murguz zna kako se ispaljuju trombloni i improvizira sa lanser raketom. “Čelična cijev se stavi na nosač, skine se košuljica sa ‘ose’, a onda se inicijalno tkivo stavi u čeličnu cijev prečnika 90 milimetara. ‘Osa’ se aktivira uz pomoć akumulatora i dvije žice”. Murguz se popeo na neprijateljski transporter i skinuo sijač smrti. Murguz je 1993. godine na kamuflažnu jaknu ušio logo benda The Exploited. Murguz se 1994. godine odvikava od heroina. (Tri doze metadona dnevno. Kao u filmu „Trainspotting“.)
Još tvrđih činjenica: Prisustvo Mirsada Murguza u parku Hastahana, tačno u 11 sati i 43 minute dokumentovale su TV Akindžije, leteći novinarski odred Televizije Hayat, koji te, kao uostalom i svake druge večeri, snima emisiju „Ritam noći“. Leteći novinarski odred pojavljuje se kao pratnja zaptija, specijalne jedinice MUP-a Kantona Sarajevo, koja redovno od sumraka do zore, s povećanom pozornošću za vikend, uvodi zakon i red među pijane vozače, narkomane, kavgadžije, revolveraše, provalnike, pljačkaše i još kojekakva bića s one strane pravde . TV Akindžije za sebe smatraju da su televizijski specijalci koji snimaju tamnu stranu života. “Tamo gdje policija ide s upaljenim rotacijama, TV akindžije dolaze s upaljenom kamerom”, njihov je slogan. Vaše pitanje da li policija štiti kameru ili kamera policiju, ima smisla.
Mirsad Murguz izvršio je samoubistvo, da ne kažemo digao ruku na sebe, u zoru 30. augusta. TV akindžije su 22 minute prije ponoći 28. avgusta, počele snimati hapšenje Mirsada Murguza. Kada se kasnije bude izvještavalo o samoubistvu “koje ne bi uspjelo bez pištolja za ubijanje stoke”, ovaj događaj niko neće spomenuti. Mogući razlog zbog kojeg niko ovu epizodu Ritma noći nije povezao sa Mirsadom Murguzom je zaštita identiteta. Murguzove lice pretvoreno je u mrlju kakvu je na starim fotografijama ostavljala svjetlost prilikom razvijanja filma.
Šta se može vidjeti na snimku dostupnom na YouTubeu?
Kamera Murguza prvo snima s boka, slika je nestabilna, kamerman snima iz ruke u pokretu, približava se korakom umjerenog ritma, fokusira bocu pelinkovca i raspolovljeni ananas. Prije nego što Murguz stigne ustati, prilaze mu zaptije. Vidimo raspravu. Ne čujemo je. Glas iz off-a nas podsjeća da je konzumiranje alkohola na javnom mjestu u Kantonu Sarajevo prekršajno djelo. Rez.
Murguzove ruke široko su raširene na haubi opakog&ubojitog patrolnog automobila. Lijevo od ruku uredno posložene počivaju stvari koje su čuvari reda&mira našli u njegovim džepovima. (Ako vas zanima čega se tačno tu sve našlo, zaustavite snimak). Kamera zumira. Pored Murguzove provlači se još jedna ruka i grabi smotuljak.
– Šta je ovo?, pita strog&pravedan glas.
– Gandža, Murguz razvlači prvi vokal. Nakon kratke pauze, dodaje bez razvlačenja:
– Ulična.
– Znate li da prema Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine posjedovanje opojnih sredstava nije dozvoljeno?, strog&pravedan odmah prelazi na stvar. Ne raspravlja. Ne okoliša. Ne traži objašnjenja. Ne postavlja suvišna pitanja. Murguzu nabraja njegova prava i lišava ga slobode.
Ubrazavam snimak do reza. Ako vas zanimaju za mene suvišni detalji, pogledajte kompletno hapšenje. Rez.
Murguz stoji ispred kamere, lice mu je i dalje pretvoreno u veliku mrlju, neopisiva napetost i hladno uzbuđenje izbijaju iz pozadine, kao da je ritual zbog kojeg su se svi okupili završio, ostala je samo još jedna scena, neminovna da se upotpuni forma. Strog&pravedan glas postavlja pitanja:
– Zbog čega ste nas pokušali prevariti?
Zaboravio sam reći da je Murguzov glas promukao i načet, sonoran kao da je ojačan oštećenim rezonatorom, riječi se pod presijom dižu uz grlo, sirove se kratko zadržavaju na jeziku i nepotpuno formirane prosipaju preko zuba. Čudna skupina promuklih, dubokih, tupih i jakih glasova predstavnicima zakona&pravde, iza kojih stoji cjelokupan auditorij TV Hayat, objašnjava bazične ljudske nagone, potrebu ljudskog bića da se za zaštiti i još nekoliko sličnih ideja o ugroženoj ljudskoj jedinci. Tirada koja najviše i najtačnije govori o retorovoj jetri kao da je zbunila čuvare reda&mira, bez riječi i nespretno, kao da imaju posla sa vanzemaljcem, utrpavaju Murguza u automobil. Čini se da je kamermana zbunila njihova nesigurnost, zaostaje za korak, steknete dojam da će se sa nekim sudariti trenutak prije nego što montažer povuče rez. Posljednji kadar TV priloga pokazuje kako neumoljiv&rigorozan tandem čuvara grada Sarajeva uvodi Mirsada Murguza u policijsku stanicu. Objektiv fokusira kvaku na automobilskim vratima koju sekundu prije nego što je povuče ruka u crnoj rukavici. Slijedi švenk na ulaz u zgradu iz kojeg izbija mutno svijetlo. U vrhu ekrana, na tamnoj podlozi blješti neonski natpis POLICIJA. Tri tamna tijela brzo prolaze kroz kadar, prati ih nekoliko bespotrebnih povika, glasovi dolaze izvan slike i sugerišu gledaocima da svjedoče nečemu napetom&opasnom. Noću je cijena života mala, ostanite kod kuće i spokojno spavajte. I ne zaboravite, kriminal nikad ne spava, govori voditeljica. Vitka je i mršava, lice joj je usko, ali rukom šminkera zavodljivo iskonturisano. Koju deceniju ranije možda bi nešto i napravila kao model, po današnjim standardima teško se može reći da je zgodna. Sviđa mi se kako izgleda, atipična je, ima drzak i seksi stav. U tom času um me bolno upozori koliko sam usamljen. Potpuno sam zaboravio na Murguza i razmišljam o voditeljici. Moram pitati Pavlovića šta zna o njoj.
Ne-nah, Ne-nah Cops are after me
Ne-nah, Ne-nah Cops are after me
Ne-nah, Ne-nah Cops are after me
Here they come
Munkir i Nekir
Teško mi je objasniti zašto sam odlučio “istraživati” ovaj “slučaj”. Peto i po čulo se uzbudilo, iza apsurdnog performansa krije se nešto teško objašnjivo. Ili neobjašnjivo. Portal se otvorio, baš kad sam se htio upustiti u istragu i za svoj račun ispraviti posmrtno nanesenu uvredu Mirsadu Murguzu, uznemirila su me dva događaja.
Noć prije nego što sam se otisnuo u istragu, usamljeničku svakodnevnicu iz redovnog toka pomjerila mi je jedna djevojka. Moderna, savremena cura plus size oblina nategnutih u teretani. Jedino su joj sise za savremene standarde ženskog tijela bile male, zapravo, bile su stvarno male, ali na fotkama se činilo kao da ih ponosno pokazuje. U moj samotnjački svijet, bogat erotskim fantazijama i seksualnom bijedom, ušla je porukom na Facebook chatu. U tome bi moglo biti nečeg demonskog, u moju intimu ušunjala se kao sukub, nepozvana ali željena, naprasno i zavodljivo, tako da se na brutalnost provaljivanja granice gleda sa radošću. Ali ja sam sumnjičav čovjek, u tijelo mi je usađen instinkt koji se aktivira prije svakog senzualnog užitka: zadovoljstvo je mamac koji vodi u zamku.
Ništa me nije moglo povezati sa ovom ženskom, imali smo nekoliko zajedničkih prijatelja, ali se radilo o poznanicima s kojima u stvarnosti ni na kakav način nisam prijateljevao. Statusno smo bili smješteni u različite društvene niše, ona je pripadala urbanoj eliti, vidjela se ambicija da bude zvijezda mucha lucha zabava i dance klubova, imala je modne fotografije, fotose iz teretane, poze sa stilom koji je trebao poručiti da je samopouzdana i samosvjesna ženska, između kojih su se provlačile fraze o zdravom životu, savjeti life coacheva i poneki nadrkan trap vers. Ja sam bio outsider koji zarađuje petsto maraka mjesečno, operisan od društvenog života, individualist koji noću najčešće sam luta gradom. Znam da su u nekim kafanama, u koje sam na noćnim krstarenjima navraćao u pravilnom rasporedu, redovni gosti govorili da sam autist. Iako su po meni mogli računati vrijeme, čekali su da se pojavim da bi započeli sa vicevima, ne sluteći da uživam u tom identitetu. Kafane u koje sam se zavlačio za ovakvu žensku su bile rupe u koje bi zakoračila ili pod prisilom ili vođena obećanjem neslućenog zadovoljstva (da se ne udaljim previše od glavne priče, M. Murguz je, također sam, navraćao u neke od ovih neuglednih birtija, s tim da je, za razlike od mene, njemu samoća donijela identitet urbane legende: Let me live my life my way Living it from day to day I’ll do the things that I want to do It’s up to me not up to you).
Zbog toga sam u prvi mah bio uvjeren da me neko zajebava, na njene poruke odgovarao sam oprezno, hladno, proračunato, prividno nezainteresovano, mada sam u preponama osjećao vrelinu i grčeve koji će se spustiti niz butine. Tijelo s mukom odolijeva mamcu, bez obzira na sistemsko treniranje discipline u mjesecima samoće. Ženska je, međutim, bila stvarna, nikakav lažni profil, shvatio sam to brzo, predstavljala se naizgled nevinim rečenicama u kojim se pojavljivala kao žena koja dobro zarađuje posvećujući slobodno vrijeme plesu i slikarstvu, nije bilo provokacija za koje bi lako zagrizao, očito se očekivalo da marljivo radim kako bi se nešto možda dogodilo (ješka nije imala udicu, ako pođem za njom uplovit ću u široku mrežu), bilo je to klasično upoznavanje nakon prvog kontakta, s pretpostavljenim i neizvjesnim krajem. Nije me navlačila, nije bilo zamke u koju mogu upasti, pričala je o sebi puštajući riječi da govore više od napisanog. U takvim razgovorima izgovoreno je uvijek banalnost iza koje slutimo pravi smisao, a ovoga puta taj smisao je mnogo obečavao, tako da sam se, premda oprezan, upustio u razgovor. Počela je pitanjem: “Jesi li ti sa ALU?”. Negdje me je vidjela, ili viđa, mada sam siguran da ja nju nikad u životu nisam sreo. Ali zašto ALU? Nikakve proklete veze sa likovnjacima nisam imao, taj svijet mi je više bio nezanimljiv nego nerazumljiv, ni čestica boje umiješane u svim flamanskim ateljeima nije privukla moju pažnju, a kamoli da znam nešto o savremenom molerisanju, varenju i izlijevanju. Samo ne umjetnički svijet! Sada sam već bio ulov koji žali što je udica za njega prevelika. Tako sam brzopleto pokušao popraviti stvari lošem šalom da sam na ALU bio jedino ako se tamo dogodilo ubistvo. Moglo je drugačije, mogao sam pitati je li se neki mladi vajar betonskim odlijevkom uvukao u mozak konzervativnom klesaru koji ne razumijem izraz nove generacije. Mogao sam praviti bezbroj viceva s poentom da sam na ALU došao samo ako je bio potreban istraživač noćnih mora. Ali ništa od toga nisam uradio, kao pravi nesposobnjaković u igri verbalnog (i tekstualnog) zavođenja, odmah sam ispalio da sam najobičniji novinarčić iz crne hronike (onaj što najbržim internetom šalje slike saobraćajnih nesreća). Ali portal se otvorio, nespretnost je izgubila cijenu. Stvarnost se neprimjetno transformisala, akceleratori su vrtjeli nepoznate čestice društvenih odnosa. “Zanimljivo”. To je napisala.
Mozak se zapalio gorivom pretpostavljene naslade, srce je pumpalo slatku lavu, vreo osjećaj zadovoljstva lagano i neumitno kružio je žilama. Ja sam čovjek od čelika. Laserskim pogledom topim metal. Surfam na talasima svjetlosti. Jedem magmu. Pucketajući prstima cijepam atome. Svijet se zakrivljuje pod mojom težinom. Portal se otvorio i propustio me u novu stvarnost. Jedino nisam znao da se čestice u akceleratorima sudaraju.
Nastavili smo u tonu simpatičnih fraza, nastojao sam biti duhovit poručujući istovremeno da se nisam upecao, i da jurim za mamcem. Rutinski smo prolazili kroz priče o ono onome od čega se živi i onome za šta se živi. Bitno da se nižu hahahahah. Onda je počela pričati o plesovima i razgovor se usmjerio samo na nju. Ja ne plešem, rekao sam. Ali nije bitno. Ona pleše. Latinoameričke od pete godine. Posljednje tri reagge i trbušni. “Jedina stvar koja mi se ne sviđa kod plesa je kad izađem na dance podium i plešem vulgarno, osobe ograničenog uma to drugačije doživljavaju”. Prešli smo nivo, nova razina je teža, treba ostati u igri. Ne možeš biti osoba ograničenog uma. Hladna distanca. Dvije riječi i upitnik: “Vulgarno doživljavaju?”. “Da”.
I onda je stigao video. Trideset šest sekundi iz kućne radinosti. Muzika je bučna, pojačana do neprepoznatljivosti, izdvaja se jedino brzi ritam. Iza kamere u kadar, naglašavajući široke kretnje bokovima, ušetava djevojka u tijesno pripijenim helankama. Spušta se u polučučanj i počinje tverkati. Nakon petnaestak sekundi se diže i izlazi iz kadra. Kraj. Bila je to razigrana zadnjica.
Prvi komentar bio je njen: “Ovo meni nije vulgarno, nekima srce ne može da podnese :smajlikojiplačeodsmijeha:”. Došli smo do bossa ove razine. Moje srce može podnijeti i mnogo žešće stvari. Nije vulgarno, napisao sam. Falio je još jedan red. Dodao sam ga: što ne znači da ne postoje vulgarna srca. Pogodak: “Hahahaha, sviđa mi se kako si to rekao”. To je to. Posljednji smajli. Gasim se, večeras neće biti nesanice.
***
Ozaren sinoćnjim razgovorom žurno sam koračao prema Policijskoj upravi Centar. Uspio sam dobiti temu koja će me odvesti tamo kako bi nastavio istraživati priču M. Murguza. Povukao sam neke slabe veze, čekao me tandem koji se stara da pravda svake noći ostane na pravoj strani. Prijepodnevna sparina mi nije smetala, i to je bilo motivisano noćnim chatom. Dvojac koji je po zakonu priveo Mirsada Muguza dočekao me s rukama na opasačima, visoki&crni je nosio sunčane naočale, manji&opušteniji glavu je pokrio kačketom. Prešli smo u obližnji restoran Dvor na kasni doručak.
– Mi smo ti Munkir i Nekir, u MUP-u, a i među kriminalcima, poznati kao meleci ispitivači, počeo je manji&opušteniji, dok je visoki&crni pod sunačanim naočalama razvlačio šeretski kez. Bili su to Nekir Balić i Munkir Varajić, policajaci naviknuti na kameru. Na pola puta između prašinara i likova iz krimi serije, prigušivali su energiju TV zvijezda. Diktafon im je izgledao lažno, kao plastični pištolj, lako su sa službenog prelazili na pučki govor.
Tačno u 1 sat i 17 minuta 29. augusta, Mirsada Murguza je strog&pravedan dvojac sa imenima bića stvorenih od svjetlosti uveo kod dežurnog inspektora Semira Selmiragića. Inspektor je bio neraspoložen, cijedio je naranču sluteći na jeziku okus soka koji će za koji tren popiti, nije imao volje da se miješa u svoj posao. Promrmljao je dvije riječi. “Budala”. I “pjano”. Možda. Razgovijetno je rekao: “Nijedan tužilac se u ova doba neće javit. Vodite ga u OKP”. Meleci su odveli M. M.-a u veliku sobu za sastanke, namještenu poput školske učionice, da sastave zapisnik. Privedeni su držao ravnodušno, duhom je bio daleko od ispitivača, promuklim glasom kratko je diktirao podatke.
– Ja sam mu skinuo lisice. Onako prijateljski. Šta će ti to, rek’o sam. On ni mukajet, priča manji&opušteniji, Nekir, dok crni&visoki, Munkir, pod sunčanim naočalama pokušava udesiti opak kez.
Da li se u policijskoj stanici nešto slomilo u Murguzu? Da li su meleci-policajci priveli jednog, a sastavili zapisnik o drugom čovjeku? Teško je reći. Možda mu je ponos načet, možda je osjetio teško poniženje, nemoć, starost ili smrt. Murguzov credo (jedan od nekoliko) “fuck the system”, nije radio.
It doesn’t really matter
What you’ve got to say
They never fucking listen
To you any way
Mirsad Murguz je ostao bez creda i jednolinijskog refrena.
– Bilo mi je malo žao čovjeka, vidim da ga je pogodilo, k’o da ga je stid, nije on neki kriminalac, al’ šta možeš, mi smo samo radili svoj posao. Nemaš pojma s čim se sve srećemo. Neku noć nas zvali na intevenciju, nasilje u porodici. Frajer na kokainu, kren’o na nas, ja ga udaram pendrekom, ne pada lik, nastavlja opušteno Nekir, dok Munkir pod sunčanim cvikama pući usne kao da želi reći “ko ga jebe”.
Zapisnik je sastavljen bez žurbe, sve je uneseno u kompjuter, isprintano i dato M. M.-u da potpiše
– I tada se nekako nageo, iskrivio se sav, pogled’o nas odozdo, zin’o k’o da mu je muka, il’ k’o da će mu ispast proteza, i bubn’o: “Imate žohare. Vrtne.”, prisjeća se Nekir, dok se Munkir sastavljenim usnama cereka budali.
Preko policijski plavog itisona kojim je zastrta sala za sastanke PU Centar Sarajevo lagano klizi ogroman žohar. Bilo je tačno 2 sata i 43 minute 29. augusta kada je na zapisnik stavljen potpis. Vidio sam iznenađenje u Nekirovim očima kada sam im rekao da je M. M., 27 sati nakon izlaska iz stanice, izvršio samoubistvo. Munkirove sunčane naočale kao da su govorile “ko ga jebe”.
Kada smo se rastali sunce je već bilo napustilo položaj u zenitu i plovilo ka zapadu. Nozdrve mi je začepio vreo vazduh, septembar je bio rijetko topao, zagušen teškim oblacima koji su se lijeno i tromo vukli s kraja na kraj neba, nikako se ne oslobađajući vlage od koje su se naduli. Na displeju me čekao propušten poziv. Okidač sumnje je škljocnuo, peto i po čulo poludjelo, sestra nikada ne zove u to vrijeme. Stisnuo sam zeleno i stvarnost je napukla. Otac je imao infarkt. Portal se otvorio. Vaseljenski akcelerator sudara čestice nove stvarnosti.
Crna hronika
Rekao sam, vi idite za hitnom, ja ću doći tramvajem. Zvonilo je tri sekunde kasnije. Rekla je, kako ćeš tramvajem do CUM-a. Da, ipak, neko dođe po tebe? Taksi, rekao sam. Ne može istraživača noćnih mora iz takta izbaciti običan infarkt. S podignutom rukom pretrčao sam ulicu. Neka bude brz, nervozan i šutljiv, neka mu se žuri, neka mrzi cijeli svijet i želi se što prije riješiti mušterije. Zaustavio se jedan crveni. Požurio sam, još s podignutom rukom, i tada mi se, kao psihodelična refleksija, urezala u oči, okrenuta leđima, u tijesno pripijenim helankama, (pre)širokih bokova, posvećeno dižući i spuštajući gluteuse, išla je prema ulazu SCC-a. Noge su išle na jednu, pogled vodio na drugu stranu. Sinapse su popucale, jedan moždani režanj želio je poći za njom, drugi mu je zabranjivao, tijelo je privremeno blokiralo, noge su bile usmjerene desno, desna ruka visila je u zraku, pogled se zakovao lijevo. Osjetio sam kako vrijeme curi, neka sitna i škripava tvar, brzo se prosipa. Taksist je nalegao na trubu (zašto je tako nervozan, gdje mu se žuri?). Razumni režanj postavio je ultimatum onom rasedlanom: “Ako stari preživi, zaboravit ćeš ribu”. Gledao sam za njom dok sam rukom posezao za kvakom na vratima taksija. Ušla je u SCC, rekao sam: “Do CUM-a”. Taksist je do CUM-a vozio preko Džidžikovca (demoblisani borci blokirali su Alipašinu). Pripovijedao je o prolaznosti života, prekratak je za izlokane i džombaste ulice, a ovi zeleni nisu sposobni ni da čuvaju dvije nacrtane ovce. Da, nije vrijeme da pričam o taksistu, ali portal se otvorio. Svi su imali priče iz taksija, taksisti su čudna zajednica pripovjedača, kruže gradom i prenose legende. Samo ja nikada nisam imao priču iz taksija, taksisti su stroga zajednica profesionalnih šofera, čuju destinaciju, koncentrišu se na cestu i žure. Ovo je bio prvi taksist iz zajednice pripovjedača. Možda je to specijalan tretman za mušterije koje vozite do bolnice: okolo, polako i uz priču.
Konačno sam pred CUM-om. Sparina guši, stijene nosnica zalijepile su se za hrskavicu, sunce je svu toplotu usmjerilo na mene, hitna ne dolazi. Vrijeme više ne curi, otvorilo se u svim modalitetima, pravi udar, odmotavaju se prošlost i budućnost, i ne daju se složiti u niz. Jedna prošlost i jedna budućnost, kao da ne pripadaju istom čovjeku. I sadašnjost koju ništa ne drži. Svijet bi bio stabilniji da sam ušao u SCC.
Hitna dolazi. Nije stari. Iznose ženu, u bolovima, pogled joj je isključen. S njom je muškarac. Mogao bi joj biti muž. Ili brat. Ostaje ispred. Telefonira. Lice mu je opaljeno suncem, preplanuo ten garniran je alkoholom, odjeven je u vojnu uniformu iz prošlog rata. Ne osjećam prostor, tlo se giba, zgrade se približavaju i udaljavaju… Kad sam bio dječak gledao sam film “Langolijeri”. Ovo je trenutak kada langolijeri dolaze. Progutat će sve. Osim SCC-a. Riječi dopiru kao kroz lošu vezu: Pala s kruške… Doću… Ostavite mi mesa… Starog nema.
Majka i sestra stvorile su se na kapiji, nije mi jasno kako se penju stepenicama, sestra plače, mama je izgubljena. Hitna je zaglavila. Protesti. Blokirana ulica. Na horizontu vidim jato langolijera.
Sadašnjost se ponovo uključila kada se iz pravca Treće interne pojavila hitna. Sestra trči. Ja vodim mamu. Šofer i medicinska sestra govore da je otac već u operacionoj sali i da će biti dobro. Sadašnjost se ponovo isključila.
Pred ulazom u Treću internu dvojica medicinara neko tijelo, ukočeno, beskrvno, umotano zelenim plahtama, uguravaju u ambulantna kola. Zatvaramo oči i prolazimo na recepciju. Tiho je, kao da više niko nije živ. M. Dž., možete li nam reći šta je s njim? Starija gospođa, pretila, mrzovoljna. Pa jel to ovaj što su ga sad iznijeli? Sadašnjost se još jednom isključila.
Nije stari. Jedan od medicinara kaže da neko jeste u operacionoj, ali nema nikakvih informacija, ni u kakvom je stanju pacijent, ni koliko će operacija trajati. Trajala je dugo. Doktor Jamaković, dežurni ljekar, kaže da je stari dva sata bio u komi, operacija je bila teška, sreća da je jak čovjek. Narednih 48 sati su kritični. Iznijeli su ga ambulantnih kola. Nasmijao nam se dok su ga vozili u bolničku sobu. Rekao je da je dobro i da je svo vrijeme bio svjestan. Kasnije se neće sjećati da nas je vidio.
Ja se ne sjećam kako smo došli kući. Komšije su same ušle, sjedili su, noć je bila hladna, neko je sišao u kotlovnicu i naložio vatru. U kući je toplo. Neko nam govori: “Htjeli smo otić, nismo vas više mogli čekat”. Razilaze se. Najbolje bi bilo zaspati. Mami dajemo leksilijum. Vratio sam se u sobu u kojoj sam proveo djetinjstvo i adolescenciju. Liježem u krevet u kojem nisam spavao godinama. Mirisi su poznati, daju signale sigurnosti, svijet je zanimljivo mjesto koje treba upoznati. Uzimam mobiltel i čitam sinoćnji razgovor. Zurio sam u chatbox dok me san nije isključio.
Ujutro je padala kiša. Sitna i hladna. Jaknom sam pokušavao zaštititi očeve nalaze. Bilo bi dobro da ostanu suhi, pogledat će ih doktor Spužić. U operacionoj je, negdje na UKC-u. Izaći će u jednom trenutku. Tada treba biti ispred, u protivnom ću tek sutra saznati u kakvom je stari stanju. Ne izgleda kao primamljiv izazov od 48 kritičnih sati 24 provesti u potpunom neznanju. Moram biti tamo kada se Spužić ukaže. Pored toga, popodne se trebam naći sa zatvorskim čuvarom koji je bio u dežuri kada je u pritvor doveden Mirsad Murguz. A onda navečer mamu odvesti do Treće interne. Posjete na intenzivnoj su bile zabranjene, ali sam uspio dogovoriti da staru navečer puste da ga vidi. Samo dvije minute. Ali prvo treba nači Spužića.
UKC je kafkijanska zgrada. Bezbroj ljudi čeka u nekakvim redovima ispred šaltera, odatle ih upućuju da slijede plave, zelene, žute ili crvene linije. Niko nije znao gdje je operaciona u kojoj je doktor Spužić, slijedio sam sve boje, svaka je vodila u ćorsokak. Pratite plavu. Zašto vi idete za žutom, trebate ići za crvenom. Oprostite, sestro, doktorice, doktor Spužić. Iza ugla i onda pratite crvenu, pa liftom broj sedam na jedanaesti sprat. Našao sam se u ogromnoj sali, bila je prazna, prostor duž cijelog jednog zida zauzimao je nekakav stroj, izgledao je kao kompjter svemirskog broda u SF filmovima iz osamdesetih. Za mnom je ušao čovjek u plavom mantilu, mogao je biti domar, mogao je biti tehničar, pitao je šta radiš ovdje, zabranjen je ulaz. Objašnjavao sam, on je pozvao zaštitara. E taj zaštitar bio je Kenan iz Misoče. Portal se otvorio. Otkud ti ovdje, bio mu je drago što me vidi. Objasnio sam. Nemoj pričat, bilo mu je manje drago što me vidi. Jebote. Pa kad se to desilo? Hajd’ sa mnom.
Doktor Spužić bio je tih, flegmatičan, smiren čovjek, nedostajali su mu samo rogovi koji se izvlače i uvlače da izgleda kao puž, govorio je ravnomjerno, bez uzbuđenja: “Stanje pacijenta je sada stabilno. Operacija je dobro urađena. Na jednom stentu je ostalo malo naslaga, to ćemo pokušati razbiti lijekovima. Ako ne bude nekih komplikacija do sutra navečer, sve će biti u redu”. Javio sam kući da je sve dobro i požurio u redakciju. U trolejbusu sam još jednom bacio oko na chatbox. Razumni režanj je protestovao: imaš ultimatum.
***
Tamo gdje se završio prilog kolega akindžija, počeo je zadatak za istraživača noćnih mora. Odlučio sam, službeno, posjetiti dežurnog policajca koji je u noći sa 28. na 29. august strpao Mirsada Murguza u pritvorsku jedinicu. Naći ćemo se u kafani Kod Naneta na Alipašinom, tu se redovno zagrijava prije odlaska na posao.
Za stolom prekrivenim kariranim stolnjakom na kojem se nalazila čašica sa tamnom tekučinom dočekao me stariji čovjek u uniformi, još sedam godina do penzije, uvezan radni staž, PiO i zdravstveno izmireni. Portret Rifeta Karišika u ovoj priči je suvišan.
– Ti si iz Oslobođenja?, nije čekao da sjednem.
– Aha, sjeo sam.
– Znaš li Ziju?
– Kojeg Ziju?
– Karšića.
– Aaa, pa to nam je noćni urednik.
– Eee, to je moj rođak. (Portal se otvorio.)
– Vi ste, izgleda, familijano noćni, bila je glupa šala.
Od Karišika nisam saznao mnogo, ali mi je dao ključni trag: spomenuo je krokodila. Trebalo mu je dugo da ga spomene, zapravo, ništa nije rekao sve dok ga nisam pitao zna li da je Murguz, 27 sati nakon što je kročio u OKP, izvršio samoubistvo. Oči su mu se naglo suzile, ton se promijenio, ispod glasa je rekao: “Moram ti nešto ispričat”.
Bilo je tačno 2 sata i 57 minuta 29. augusta kada su Munkir i Nekir uveli Mirsada Murguza u Odjel krim policije Novo Sarajevo, noćni čuvar Rifet Karišik na televizoru sa početka stoljeća gledao je TV seriju „Crna Hronika“ (program je, kao i aparat, s početka stoljeća). R. K. voli ovu seriju, MULTI-FORCE je za njega nerealizirana utopija (nije upotrijebio te riječi, rekao je budućnost u koju smo trebali doći). Smatra da je dobro što Federalna televizija redovno daje reprizu, i mladi trebaju vidjet šta smo mogli postati. Kada je strog&pravedan tandem uveo prestupnika, ustao je ne odvajajući pogled od ekrana. Pokazao je privedenom gdje da sjedne i prstom preko usta dao znak da šuti, ubojiti duo čuvara reda&mira privukao je stolice, Munkir je svoju okrenuo naopako, ruke je položio na naslonjač i na njih spustio glavu, Nekir se zavalio i lagano ljuljuškao. Da smo kao neposredni i neutralni posmatrači mogli zauzeti M. M.-ovo mjesto, vidjeli bismo kako se beskompromisni&neustrašivi zaštitnici zakona&pravde transformišu u televizijske gledaoce.
– Kakav je ovo hit nekad bio, sjetio se Nekir naginjućii stolicu i podižući pogled ka plafonu.
– I sad je, ispravio ga je Munkir, i skupio usne kao da će pljunuti.
– I mi bismo bili MULTI-FORCE, maštao je Nekir.
– Ne fali nam ništa ni u TV akindžijama, ispravio ga je Munkir
Na TV ekranu upravo je išla scena u kojoj poslovni razgovor vode mafijaški bos i predsjednica visokog sudskog tužilačkog vijeća ili nešto slično. U ulozi mafijaša je jedan doajen domaćeg teatra, uglavnom nebitan televizijskog publici. Njegovo ime ne pamte. Glumica, međutim, ima više televizijskog potencijala, i momci iz noćne patrole upravo žale što joj ne znaju ime.
– Što je dobra pička ova glumica, đe je ona još glumila, pita Munkir.
– Niđe, odgovora Nekir.
– Pojma nemaju ove naše filmadžije, dobro glumi, trebali su je forsirat, kritikuje savremenu bh. kinematografiju Munkir.
– Kako bi Munkir znao iskoristit njen potencijal, žali Nekir.
– I to u pravom žanru. Ne bi ona meni imala ovoliko teksta, s rediteljskom samodopadnošću kaže Munkir.
– Bilo bi manje priče, više vriske, stručno tumači Nekir.
– De da gledamo, kaže čuvar Rifet Karišik (iskreno je volio tu seriju).
Nakon odjavne špice noćobdije osumnjičenog prepuštaju dežurnom čuvaru i konačno napuštaju ovu priču. Još će pošteno&zorno odraditi smjenu, u mislima se fokusirajući na krvavo&mukotrpno zaslužen počinak. Karišik je postupio po proceduri, popisao Murguzove stvari, odveo ga u ćeliju, naredio da se skine go i čučne, dozvolio da se ponovo odjene, nasuo vode u plastičnu čašu i vratio se u čuvarsku sobu.
– Al’ mi đavo nije dao mira.
Ja đavola ne bih miješao u ovaj slučaj, mada će jedan drugi čuvar, nešto kasnije i nešto stručnije, u priču umiješati Agaresa, drugog duha Goecije, vojvodu moći Istoka u paklu, starca koji jašući na krokodilu zapovijeda trideset jednom legijom demona, podučava jezicima, prisiljava dezertere da se vrate u vojne redove, rastjeruje neprijatelje i uništava ponos. Karišiku je, međutim, svaki đavo isti. I posao se svakom uglavnom svodi na to da čovjeku ne da mira.
– Nikad ti ja ne pričam sa pritvorenicima, samo strogi pe-es, al’ ovaj mi je bio nekako drugačiji, jeb’o mater svoju. Vidim da čovjek nije neki kriminalac, može bit da je pjano, pravi pjano, drogeraš, al’ nekakvo poštenje mu je bilo u očima, priča R. K. nakon što sam mu rekao da je Murguz izvršio samoubistvo.
Privučen nepomućenim poštenjem u Murguzovim očima, Karišik napušta radni prostor i upućuje se hodnikom duž kojeg se nižu zatvorske ćelije. Tzv. prdekana (nema potrebe da nabrajamo ostale tzv.) je pakleno smišljena arhitektura bijede. Jednom su mi kao novinaru specijaliziranom za slučajeve kriminala i kršenja zakona dozvolili da isprobam udobnost tog slavnog enterijera. Doima se prostrano, ali nisam uspio napraviti više od tri i po koraka. Iza rešetaka vidno polje se naglo sužava, kao da je zid produžen. Ne možete vidjeti ko dolazi, napetost zagarantovano ide ispred koraka.
– Nisam ni znao šta bi mu rek’o, pit’o sam hoćel da mu malo čitam novine.
I čitao je.
– Al’ nije njega to ništa zanimalo. Ne znam ni jel sluš’o. Sve dok mu nisam pročit’o to za krokodila.
– Šta za krokodila?
– Pa da je krokodil ubio Rusa.
– Kojeg Rusa?
– Pjanog.
– Pijanog Rusa ubio krokodil?
– Jest, to je bio naslov.
– Dobro, šta ga je tu zainteresovalo?
– Pa to što Rus nije uspio povuć krokodila za rep.
– Vi govorite o pravom krokodilu? Životinji?
– Ja o kakvom ću. Pisalo sve, brate, i koliki je, i kolika mu je čeljust, i kol’ko je rep dug.
– Dobro, ništa, nastavite.
– Šta da nastavim?
– Gdje je Rus povlačio krokodila za rep?
– Pa u zo’loškom vrtu, gdje će drugo. Nema u Rusiji krokodila.
– Da, jasno. Htio sam pitao zbog čega?
– Pa valjda zbog klime. Kol’ko ja znam ti krokodili žive po onim tropskim šumama.
– Mislio sam zbog čega je uopće htio povući krokodila?
– A to. Bacio kladivo.
– Kakvo kladivo?
– Pa kladio se. Rek’o dajte toliko rublji ako ga povučem, ako ne evo vama toliko. Ne treba završit fakultet da to skontaš.
– Jest, haha. A zašto je to zainteresovalo Murguza?
– A šta ja znam. Samo je dig’o glavu. I oči su mu bljesnule. K’o u filmu “Noć vještica”. I rek’o je da bi on povuk’o krokodila za rep bez ikakvih problema.
Running through the streets at night, I’m looking for a fight
Little do you know, I have a gun and now you’re gonna’ die
Psycho, psycho, psycho, and this is me!
Murguz je čovjek koji uvijek kaže “ne”. Murguz je također i čovjek koji svom prvom porivu kaže “da”. Njegov credo (jedan od nekoliko) glasi: ništa nas ne može zasutaviti. “Kontra mraku, kontra sili, sve za tebe, moja bejbe” glasi Murguzov jednolinijski refren. Pokreću ga ekscentrični impulsi, sve što drugi ne mogu, M. M. može. Odlučio je povući krokodila za rep.
– Htio je da se kladimo. Ja ti nemam običaj bacat kladivo i to sam mu rek’o.
– Po mogao je povući tog krokodila i bez opklade.
– Jest, al’ Rus se kladio, pa je mor’o i on. Upalio se čovjek, oči mu se zakrvavile, hoće da se kladi i bog.
– I kladili ste se?
– Ma ja sam to iz zajebancije, da se čovjek smiri.
– Šta je bio ulog?
– Pa rek’o je po život.
***
Majčino lice je bilo bezizražajno dok smo se primicali Trećoj internoj. Jučer je upala u neku tišinu i još nije izronila. Povremeno bi joj se u očima nakupile suze, ali se nisu prelivale preko kapaka. Djelovala je pribrano, ali smo znali da je izgubila svaku kontolu. Sestra mi je ispričala da je cijeli dan nešto započinjala, ali ni u jednom trenutku nije znala šta radi. Bila je odsutna i dok smo razgovarali sa medicinskom sestrom koja će je odvesti do intenzivne da vidi starog. Dali smo joj mali poklon. Čekao sam desetak minuta ispred klinike. Izašla je druga žena. Pogled joj se ponovo uključio, kretnje su dobile smisao, koračala je žustro i sigurno, mnogo stvari treba uraditi. Otac je dobro. Ostala su još 24 kritična sata, ali to joj ništa nije značilo, vidjela je dovoljno.
Sestra nas je vozila kući, stara nije prestajala pričati. Otac će još sutra ostati na intenzivnoj. Onda će ga prebaciti u sobu na drugom spratu. Za najviše pet dana će biti otpušten. Imala je cijeli spisak zadataka koje trebamo završiti za tih pet dana. Moj prvi zadatak: u spavaćoj sobi je skrivena koverta koju je otac ostavio za ovakav slučaj. Ujutro je trebam odnijeti doktoru Jamakoviću. Bilo je mračno, oblaci su se zgusnuli, noć je bila hladna i neprozirna. “Kiša će”, rekla je majka. Sestra i ja smo šutjeli. “On je prekjuče kupio čemprese”, nastavila je, “treba ih posadit prije nego što dođe kući. Biće sretan kad ih vidi”. Rekao sam da ću ujutro. “Bolje prije kiše”, rekla je.
Došli su komšije Ake i Edhem da vide šta kopam usred noći. Ake je pridržavao svjetiljku, Edhem mi je pomogao da čemprese postavim u rupe. Zemlja je bila vlažna, na svaki ubod ašovom odgovarala je intenzivnim mirisom. Nikad nisam volio taj htonski miris. Prijetio je nečim dugim i bolnim, vjerovao sam da je tako hladan i neprijatan znoj serijskih ubica. Ake je pričao kako je danas išao kod doktora. Doktor se ljutio, što je došao ako mu nije ništa. Ake mu je objasnio da ni komišiji M.DŽ. jučer ujutro nije bilo ništa, a jutros je osvanuo na intenzivnoj. Blato se lijepilo za sve, činilo mi se da će me zemlja progutati ako nastavim kopati. Miris čempresa bio je osvježavajući, bili su sretni, radovali su se što će pod našim životima pustiti korijenje. Osjećao sam se kao da kopam grob, jedva sam čekao da sperem blato i znoj, i odem u krevet. Majka je bila zadovoljna: “Biće sretan kad ih vidi”.
Blato je, s mirisom zagrobnog života teškog dvadesetak kilograma, oteklo niz odvod, brisao sam se i čuo kako neko govori u dnevnoj sobi, jako glasno govori. U sobi je sjedila očeva tetićna, usidjelica, zagazila u pedesete, sigurno je nisam vidio duže od deset godina, pretpostavljam da je bila jako usamljena. Nije prestajala pričati. Sestra je proslužila kafu i zurila u telefon. Majka je povremeno progovarala, ali nije držala niti priče. Ja sam slušao, mada nisam imao pojma o čemu priča, ali mi je kafa prijala. Laknulo nam je kada smo je vidjeli na vratima. Drago mi je što vam niko nije bio, baš smo se fino ispričali, rekla je dok je odlazila, i stvarno je mislila tako.
Godio mi je povratak u stari krevet. Vratile su se adolescentska euforija i erotska mašta. Pogledao sam inbox, nije bilo poruka. To me malo ohladilo. Nekoliko puta sam pregledao video, prije nego što sam usnuo. Razumni režanj se bunio, terorisao me noćnim morama.
Zapisnik poslije pišanja
Aseptični miris bolnice činio je da se osjećam kao uljez u tranzitnom prostoru između života i smrti, ali je unutra bilo suho i toplo. Iza prozora vjetar je duvao strašno, iako se fijuk nije čuo, kao da je u ovom međusvijetu zvuk podložan drugačijim zakonitostima. Vidjela se i sitna, dosadna kiša, čas je padala, čas ostajala da lebdi. Upravo je završio doručak, dvojica poslužitelja u golubije plavim uniformama i s plastičnim kapama na glavama gurala su ostatke hrane na velikim gvozdenim kolicima niz hodnik, pacijenti su koristili hodnik za šetnju, žene su negodovale, a muškarci su se lascivno šalili s medicinskim sestrama. Ljekari su preko bijelih mantila nosili modre pelerine, više su nalikovali na čarobnjake. Dvije doktorice, svaka ponaosob, došle sa da pitaju šta tu radim. Čekam doktora Jamakovića. Primio me u sobi za dežuru. Vodili smo prijatan razgovor, rekao je da je otac dobro i da će slijedećeg jutra poslije vizite preći u sobu na spratu niže. Lice mu se ukočilo kada sam pružio kovertu. Vjerovatno je i moje bilo u grču neugodnosti. Rekao je da ga dovodim u neugodan položaj. Razumijem, i meni je neugodno. Mogu ostati bez posla, a i bolje je da vi to uzmete, sigurno će vam trebati. Ali to nije moje, to je očeva želja. Natezali smo se desetak minuta. Na kraju sam spustio kovertu na sto i rekao da može s njom raditi šta god hoće kada izađem. Odveo me da vidim starog. Bio je blijed, izmučen i sretan što me vidi. Obradovalo ga je što dolazim sa doktorom. Kada za četiri dana dođe kući reći će mi da je vidio da se znam snaći i da može umrijet.
***
Jedanaest sati bilo je prošlo četiri minute kada sam ušao u kancelariju inspektora Semira Selmiragića. Inspektor je bio neraspoložen, cijedio je naranču sluteći na jeziku okus soka koji će za koji tren popiti, nije imao volje da se miješa u svoj posao. Neki tip u liku sarajevskog mufljuza prijavljivao je krađu mobitela. Upravo je popunjavao formular, inspektor S. S. mu je na sva pitanja odgovarao kroz zube. Na kraju je formular bacio u ladicu i rekao: “Ako nađeš telefon, javi nam da džaba ne tražimo”.
Kada je mufljuz izašao nasuo je sok u čašu i sjeo. Sad možemo počet, rekao je, zapravo, ne možemo, moram pišat. Sa vrata je dobacio: “Prozor mi je otvoren, nemoj skočit”. Bila je to standardna procedura inspektora Semira Selmiragića. Kada sam ga pitao da li je u Murguzu vidio potencijalnog samoubicu, rekao je da je to najobičnija šala. Tzv. zajebancija. Murguza se nije sjećao. Našao je Zapisnik, rekao da ga mogu kopirat, samo da nikom ne govorim, i da je ono što piše sve što zna o M. M.-u.
Odlomci (bez tipografskih ispravki) iz “Zapisnika o saslušavanju osumnjičenog koji je kao ovlašteno službeno lice sastavio inspertor Semir Selmiragić”:
Sačinjen dana 29.08.2015.godine, u službenim prostorijama Druge policijske uprave Odjeljenje krim.policije Sentar Sarajevo , u predmetu protiv osumnjičenog Murguz Mirsada iz Sarajeva, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 239. stav 3. KZ FBiH / Posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga/.
PRISUTNI: 1. Tužitelj -Saša Jovanović, obavješten dežurni tužilac Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, koji nije prisutan.
- Osvlaštena službena osoba – Selmiragić Semir
- Osumnjičeni – Murguz Mirsad
- Zapisničar –
Ispitivanje započeto dana 29.08.2015 .godine u 13,30 sati
U Smislu člana 6 stav 1 ZKP FBIH obavještavate se da se teretite za krivično djelo iz člana 239 . stav 3. KZ FBiH / Posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga/.
– Osnovi sumnje proizlaze iz; Zapažanja policijskih službenika II PU MUP-a Kantona Sarajevo, službena zabilješka policijskih službenika, zapisnik o izvršenom pretresanju osobe na ime Murguz Mirsad, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta na ime Murguz Mirsad i da Vaš iskaz može biti korišten na glavnoj raspravi.
(…)
Osumnjičeni izjavljuje da je razumio pouke.
Osumnjičeni izjavljuje da zna jezik na kojem se vodi postupak, te da se odriće prava da mu se osigura usmeno prevođenje i prevod isprava.
(…)
Osumnjičeni u smislu člana 92. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, o sebi daje slijedeće podatke:
Ime i prezime: MIRSAD MURGUZ
Nadimak: Murga
Ime i prezime oca: Alija Murguz
Ime i djevojačko prezime majke: Senka, rođene Uščuplić .
Mjesto i adresa stanovanja: ulica Gradačačka broj 53, općina Novi Grad .
Dan mjesec i godina rođenja: 14.01.1971 .godine
Narodnost: Ne izjašnjava se
Državljanstvo: BiH
JMB: 1401971170022
Zanimanje: šofer
Da li je i gdje zaposlen: Nezaposlen
Porodične prlike (udata-oženjen, djeca); Ne.
Da li je pismen: da
Završene škole: SSS
Da li je, gdje i kada služio vojsku: Da, Autobataljom, Kasarna Kalničkih Partizana, Važardin, 1990/91.
Da li ima čin rez.vojnog starješine: NE
Da li vodi u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa: Ne
Da li je odlikovan: Ne
Kakvog je imovnog stanja: po izjavi : neodređeno
Da li je i kada i zašto osuđivan: ne
Da li je, kada i gdje izrečenu kaznu izdržavao: ne
Da li se protiv njega vodi drugi krivični postupak i za koje krivično djelo: ne
Kontakt telefon: (061 926 253)
Identitet osumnjičenog je utvrđen na osnovu ličnog iskaza i uvida u LK broj 2A11135A4 izdata u MUP KS Sarajevo Novi Grad .
(…)
IZJAVA
U vezi krivičnog djela iz člana 239 . stav 3. KZ FBiH / Posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga/, a za koje sam osumnjičen mogu da izjavim slujedeće:
Povremeno uživam opojnu drogu “Marihuanu”, pa sam tako dana 27.08.2015 godine u poslijepodnevnim satima od lica čpiji identitet meni nije poznat u naselju Nedžarići, Općina Novi Grad Sarajevo, za svoju ličnu upotrebu kupio jedno pakovanje opojne droge “Marihuane”, koja je dovoljna za dva-tri džointa z novac u iznosu od 20 KM, koju sam nakon kupovine stavio u svoju torbu i nisam je konzumirao niti upotrebljavao, sve do dana 28.08.2015 . godine, kada su me oko 23,30 sati u ulici Kranjčevićeva bb, Općina Centar Sarajevo u parku “Hastahana”, kontrolisali policjksi službenici koji su kod mene u torbi pronašli i oduzeli gore pomenuto pakovanje “Mariguane”, zatim su me lišili slobode.
To je sve što imam da izjavim.
Nakon što je osumnjičenom pročitan zapisnik (ili nakon što je osumnjičeni pročitao zapisnik) isti izjavi da nema primjedbi te zapisnik potpisuje.
(…)
Ispitivanje završeno u dana 29.08.2015 .godine u 13,50 sati.
***
Kada sam izašao iz PU Centar Sarajevo istraga je bila pri kraju. Ostalo je još da posjetim posljednju osobu s kojom je razgovarao Mirsad Murguz. Sastanak smo dogovorili za sutra prije podne. Kući sam otišao autobusom. Dnevna soba bila je puna ljudi, većinu nisam vidio godinama. Popio sam kafu i otišao na spavanje. Inbox je opet bio prazan. Ukucao sam nekoliko slova pa ih izbrisao. Stavio sam telefon na čelo, zažmirio i ječao u sebi. Ponovo sam ukucao nekoliko slova pa ih izbrisao. Odlučio sam zavrtjeti video nekoliko puta, dok ne usnim.
Krokodil
Dok sam išao prema Pionirskoj dolini razmišljao sam o tome kako je jedna strofa Ginsbergovog „Urlika“, koju je Murguz možda nekada i pročitao, opjevala njegovu sudbinu.
koji su se okivali za podzemnu željeznicu u beskrajnoj
vožnji od Baterija do svetog Bronksa
opijeni benzendrinom sve dok ih buka točkova i
djece nije spustila uzdrhtale razorenih usta
ugruvane otupjelog uma i lišene sjaja
u sumornoj svjetlosti Zoološkog vrta
U sumornoj svjetlosti zoološkog vrta dočekao me Nidal Hasković, sredovječni čuvar u zelenoj uniformi, glava mu je bila obrijana, nosio je brze cvike i njegovanu jareću bradicu. Pozvao me u kancelariju, soba je bila neuredna kombinacija veterinarske stanice i radionice. Imala je velike prozore, bilo je puno svjetla, Hasković nije skidao cvike. Uz zidove su stajale vitrine sa nekim hemijskim preparatima, lijekovima za životinje, stalaže sa hranom i alatom, centralno mjesto zauzimao je ogroman i težak drveni radni sto. Bio je pretrpan neobičnim predmetima, među kojima sam razabrao epruvete, neke staklene posude čudnog oblika, lonce, klamericu, rasute spajalice, nešto što je podsjećalo na digitron, hrpu papira, olovke, šarafcigere i dvije knjige. Pričao je kako je usred noći zatekao Murguza u zoo vrtu. Šunjao se oko životinja. Brzo se uvjerio da nije lopov, pomislio je da je beskućnik, pozvao ga je u kancelariju. Skuhao je kafu, postavio šahovsku tablu, ali Murguz nije igrao. Bio je gladan, pa su podijelili jelo koje je ponio te noći. Razgovarali su, Murguz je bio rijetko zanimljiv sagovornik. Ipak se činilo da mu nešto fali. Kada je upitao za krokodila shvatio da je da mu se dobro činilo. Želio je da zna zašto mu treba krokodil. Kada je čuo odgovor, bio je dvostruko siguran da sa čovjekom nešto nije u redu.
– Nema ovdje krokodila, druže.
Murguz nije vjerovao. Ne samo da nije vjerovao, to ga je pogodilo na neki neodređen način, bio je razočaran, ali ni to nisu prave riječi. Neka bol mu se ocrtala na licu, teško bi bilo reći šta je to tačno, jer čovjek nije sa nama dijelio emocionalni svijet. Bio je u svom emocionalnom svijetu. Tada je spomenuo Agaresa, drugog duha Goecije itd. Smatrao je da taj demon kontroliše Murguzov emocionalni svijet. Dok je držao mali kurs demonologije pažljivo sam skenirao knjige koje su bile na stolu: “Rječnik pakla” Collina de Plancya i “Goecija: Mali ključ kralja Salomona” S. L. Mathersa. Kada sam ga pitao šta je to, rekao je da ga zanimaju drugi svjetovi, okultizam, alhemija… Nekad je studirao filozofiju, ali je napustio studij. Vratio se na Murguza. Bilo je dirljivo vidjeti čovjeka kojem se pomračilo lice kada mu je rekao da u cijeloj zemlji neće naći krokodila.
– Ovo ti je gadna bara, druže, puna svakojake gamadi i akrepa raznih. Samo krokodila nema.
Pitao sam da li zna nešto o drogi krokodil. Skinuo je cvike, zjenice su se suzile, dvije mutne crvene linije polovile su bjeloočnice, zagledao mi se duboko u oči. Desnim laktom oslonio se na sto, uvrtao je naočale palcem i kažiprstom, izgledalo je kao da me pokušava pročitati. Nešto me zagrebalo po potiljku, iznutra, skrenuo sam pogled. Uši su mi gorile, u sobi je bilo prevruće. Hasković je spustio cvike na sto i rekao da zna za neke droge, ali ni jedna se ne zove krokodil.
Pitao sam da li zna da se Murguz ubio. Ostao je hladnokrvan. Pokazao sam mu tekst iz novina.
– Kada je otišao primijetio sam da mi nedostaje pneumatski pištolj. Prijavio sam krađu, u policiji su mi dali da popunim formular i rekli da ih obavijestim ako ga nađem, rekao je. – Nedostajalo je i jedno uže, ali to nisam prijavio.
Pitao sam da li je M. M. ponašanjem ili riječima na bilo koji način nagovijestio ono što će uraditi.
– On te noći svakako nije bio u ovom svijetu. Ne mogu reći da je, kako si rek’o, nečim nagovijestio ovo što su novine napisale, ali pjevušio je kao neki refren.
Now i’m dead
And nobody cares
It’s part of the job
Murguz je Pionirsku dolinu napustio sat prije zore. Vjerovatno je lutao gradom dok nije našao pravo mjesto za grotesknu i apsurdnu instalaciju, koju je Pavlović opisao na jednako groteskan i apsurdan način. M. M.-ov smisao za apsurd svakako je bio razvijen, ali zaključak da je osjećaj apsurda bio dovoljan razlog da digne ruku na sebe ne čini se ubjedljivim. Čak ni to što je samoubistvo drugačije od svih ljudskih postupaka, jer se onaj ko ga počini stavlja izvan domašaja ljudske moći, ne čini se kao dovoljno dobro objašnjenje. Ni to što se samoubistvo ne može normirati, što je arsenal zakona i anatema nemoćan poput mašine koja se vrti u prazno, bez veze sa realnošću, kao udarac mačem po vodi ili pucanj iz topa u utvaru, ne čini nas zadovoljnim. Sve je to divna teorija, ali želimo konkretnije odgovore. Dobio sam tri takva.
Jedan je ponudio Rifet Karišik: Murguz se ubio da bi ispunio opkladu. To je sasvim vjerovatno, rekao je moj stalni stručni sagovornik Psihijatar, ipak je smatrao da je vjerovatniji razlog za samoubistvo to što je M. M. u kratkom roku doživio previše poniženja. “U samo 48 sati ostao je bez sve i jednog creda”, zaključio je nakon što sam mu izložio cijeli slučaj. Pneumatski pištolj tumačio je kao poruku: “Ubio je zvijer u sebi”, a omču kao ruganje civilizaciji koja ima cijelu historiju vješanja, bilo da se radi o smrtnim kaznama ili samoubistvima. Treći odgovor dao mi je stanovnik MZ Ćengić Vila dva koji želi ostati anoniman: “Murguz je bio na krokodilu. Svi su znali da mora probat svaku gudru. Ne znam gdje ga je nabavlj’o, ali sam siguran da je uzim’o. Gadna stvar. Nije prvi put da je posljedica samoubistvo. U Americi i Rusiji bilo je i slučajeva kanibalizma. Možda nisam u pravu, al’ smio bi se zaklet da ga je to inspirisalo.“ Pneumatski pištolj u kombinaciji sa omčom vidio je kao spoj egzibicionističkog i ekstrovertnog ponašanja: “On je uvijek volio te stvari koje privlače pažnju. U ratu se jednom popeo na transporter i skin’o sijač smrti. Mor’o je otić s nekom predstavom, nije moglo drugačije. Nek mu laka zemlja bosanska”.
Živimo u periodu sumnje. “Dobro se sukobljava sa samim sobom, bijelo sa bijelim, vrijednost sa vrijednošću, iz čega nastaje igra zlih. U tim novim sukobima iz kojih nema izlaza postoje samo pobijeđeni, a smrt je najčešće jedino rješenje, za junake kao i za ostale, za junake više nego za ostale”.
***
Bili smo kod starog u posjeti, mama, sestra i ja. Uznemirio se i postao nervozan nakon dvadeset minuta, pa smo izašli. Treba mirovati, danima, ali kritičnih 48 sati ja prošlo. Sadašnjost nije bila ista kao prije nekoliko dana, ali se stabilizovala.
Ležao sam u svom starom krevetu. Ostat ću ovdje još nekoliko sedmica. Stvari će se smiriti. Do tada, lijepo se svaku noć vraćati u djetinjstvo. Inbox je opet bio prazan. Pokušao sam sastaviti neku rečenicu, ali nije išlo. Stari je dobro. Rezumni režanj je pobijedio i zahtijevao da ultimatum bude ispunjen. Još jednom sam pročitao razgovor, pregledao video i izbrisao je iz prijatelja. Portal se zatvorio. Sutra ću Pavleka pitati zna li nešto o onoj voditeljici.
