Djeca, posebice mrtva djeca, ne mogu ostaviti žive
(Saul Below, „Humboldtov dar“)
Prizori koji se ponavljaju i ponavljaju moraju napokon dodijati
(Guy de Maupassant, „Samoubistva“)
Slučaj Mustafe Sužnja, šezdesetpetogodišnjaka koji je ubio svoju skoro osamdesetogodišnju taštu, na početku je među novinarima izazvao veliku pozornost. Sve crne hronike vjerovale su da u rukama drže prvorazrednu priču. Otvoriti ormar sa kosturima prije drugih osiguravalo je rasprodan tiraž. Broj klikova na portalu već se nije mogao izmjeriti. U tom lovu na senzacije, kao mladi novinar koji još mora sakupljati iskustvo, dobio sam zadatak da telefoniram svim zvaničnim službama, dok je stariji kolega Pavlović rovario na terenu.
Budući da Pavlek nije raspolagao vremenom koje bi mogao protratiti u sudnici, uredništvo je odlučilo da ću ja ići na ročištima. Zahvaljujući toj sretnoj okolnosti, upamtio sam kako je izgledao Mustafa Sužanj kada se prvi put pojavio u sudnici. Danas mogu reći da nikada, ni prije ni poslije, nisam vidio tako slomljenog čovjeka. Nekakva neprirodna vatra izbijala je iz njegovog lica skupljenog oko sitnih sivih očiju zatočenih pod debelim staklima naočala, dok su iz neugodno otvorenih i balavih usta glasovi ispadali kao da jezik od njih ne može zamijesiti riječi. Drhtao je, ali ne poput promrzlih, niti poput onih koji strepe. Kao da je njegovo tijelo na okupu držala neka strana sila, i dok sam pomišljao na ekstazu neko od kolega šapatom je spomenuo narkotike. I moje i njihovo pojašnjenje podudaralo se u jednom – u cijeloj toj neobičnoj pojavi bilo je nečeg šamanskog. Osim toga, govorkalo se i da je zločin počinjen kao dio ritualnog obreda. Ubistvo je izvršeno makazama. Konsultovao sam i jednog neslužbenog stručnjaka za šamanizam, koji mi je objasnio da se može raditi o šamanu, ali da je to svakako jedan od onih slučajeva pojedinaca koji su svojom voljom odlučili postati šamani, i koji se u tom arhajskom svijetu ekstaze smatraju slabijim šamanima.
Računao sam na naslovnicu dok sam ulazio u redakciju. Utoliko je zaprepaštenje bilo bolnije kada mi je Pavlek saopštio da se od mene očekuje samo vjestica. Počeo sam da objašnjavam, imao sam izjavu medicinskog vještaka, nalaz psihologa, spomenuo sam i neslužbenog stručnjaka za okultizam (okultizam se činio kao jači argument od šamanizma), priča je intrigantna… „Do dvadeset redova! Jebiga, tako su rekli na kolegiju“. Ali ja nisam mogao da shvatim. Pomislio sam da Mustafa Sužanj pripada garnituri političkih veterana koji su osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka vodili nacionalni preporod, i o kojima sada, kada uživaju u blagodetima političke penzije i dijele mudre savjete zelenim kadrovima, ne bi bilo prikladno pisati kao o fanaticima i psihopatama. Pun sebe sa svojih dvadeset šest godina, počeo sam vikati da mene niko neće cenzurisati, što je, po mom uvjerenju, bio postupak koji dolikuje jednom početniku u novinarskim poslovima. Pavlović nije imao vremena da me sluša, dobacio mi je nekakvu debelu bilježnicu uokvirenu kožnim povezom uz jedva razumljiv komentar: „Budala“.
U prvi mah sam pomislio da se to odnosi na mene i već sam se spremao da, listajući prve stranice, planem, kada sam shvatio da u rukama držim dnevnik Mustafe Sužnja. „I nemoj me više zajebavat, moram zatvorit strane“, dodao je Pavlek.
Tako je sve dobilo smisao. Ludilo je još tabu pred kojim se zatvaraju novinski stupci. Ubistvo iz osvete, ubistvo zbog preljube, pljačka sa ubistvom, kriminalni obračun, nesreće, sekte, to su stvari koje pune stupce. Da bi ih napunilo ludilo, zločin mora biti veći od tabua, to mora biti užas čiji je obim širi od obima primordijalnog straha od drugačije slike svijeta (vjerujem da se ljudi plaše takve slike svijeta zato što je stvari naslućuju, a imaginacija je s lakoćom može dozvati u um). To mora biti užas koji će natjerati ljude do počnu zbunjeno i s nerazumijevanjem govoriti o onome u čemu inače šute.
Ipak sam redakciju napustio potpuno poražen. Duga šetnja i THC me nisu mogli umirit, pa sam noć proveo čitajući Dnevnik, u tvrdoglavom ubjeđenju da imam veliku priču i da ću to svima dokazat.
Na prvoj stranici Dnevnikabile su zapisane nekakve DEFINICIJE, ali je tekst temeljito prešaran, naizgled nervoznim potezima, i bilo je nemoguće odgonetnuti ga golim okom.
Na drugoj stranici zapisane su AKSIOME:
- Sve što jeste, jeste ili u sebi, ili u nečemu drugom.
- Ono što se ne može shvatiti pomoću drugoga, mora se shvatiti samo sobom.
- Iz datog određenog uzroka nužnim načinom sljeduje posljedica; i obratno, ako nije dat nikakav određeni uzrok, nemoguće je da sljeduje posljedica.
- Saznanje posljedice zavisi od saznanja uzroka, i sadrži ga u sebi.
- Stvari koje nemaju ničeg zajedničkog među sobom, ne mogu ni da se uzajamno razumiju jedna iz druge, ili, pojam jedne ne sadrži u sebi pojam druge stvari.
- Istinita ideja mora se slagati sa svojim predmetom.
- Sve što se može shvatiti kao da ne postoji, njegova suština ne sadrži u sebi postojanje.
Ne znam odakle potiču ove neobične misli. Moguće da je Mustafa Sužanj njihov sopstvenik, ali mi se čini da su preuzete iz nekog gnostičkog ili ezoteričkog spisa. Bilo kako bilo, dnevnik obiluje sličnim mjestima. Nemoguće bi bilo ovdje ga iznijeti u cijelosti, na pamet mi pada da bi ga se moglo štampati kao zasebno izdanje, kada bi se pojavio izdavač spreman da pokrene fantastičnu ediciju u kojoj bi objavljivao samo dnevnike, memoare i autobiografije zločinaca i/ili ludaka. To ionako nije bitno, napominjem samo da vas podsjetim na ograničenja sa kojima sam suočen, a da biste shvatili u kakvoj agoniji je živio Mustafa Sužanj i zašto je njegov slučaj vanredan, prenijeti ću vam samo tri posljednja zapisa.
- jedanaesti maj
„Najnježniji je čovjek onaj koji se najčešće sprema za smrt i spominje Božje ime najmanje se nadajući, jer čovjek koji sam sebe suočava sa smrću nalik je na onoga koji gleda u čisto ogledalo: on poznaje Istinu, te je u skladu s tim ogledalo sve prozirnije i sjajnije“. Ova misao izgovorena je u najčudnijoj igri na život i smrt koju je vidio svijet otkad je stvoren. Bog, ako doista može sve vidjeti i ako je uzrok svemu, svjedok je da je moja igra na život i smrt više od igre. Zbog toga ne osjećam da sam najnježniji čovjek. Moje lice nije ni blago, ni lijepo, ni grubo, ni loše. Moje lice je budalasto. Dok je čekam da dođe, u ogledalu provjeravam oblike. Obrazi zaobljeni i rumeni, izgledali bi tako i kada se danima ne bih brijao, sjekutići krupni kao kod glodara, oči vodnjikave, glomazne naočale daju posljednji pečat izgledu budale. Koliko je godina ovo lice neizmijenjeno? Ne usuđujem se računati. Od misli o prošlosti, ako imam pravo i ako još mogu o njoj govoriti, više me plaši tek pomisao na vječnost. Plašim se, prokleto se plašim, od ideje da vječnost postoji, a moram u nju vjerovati. Dok zapisujem posljednje riječi slušam kako u hodniku kroz baršun drhti jedne duše tajna.
***
Opet je proteklo isto. Dugo je stajala pred vratima. Disala je duboko, tako prokleto duboko da se u tom dahu moglo osjetiti bezbroj mračnih riječi, htonskih, vlažnih, punih beskrajne mržnje. Kada je napokon progovorila bile su to neke druge riječi, imale su neutralno lažan ton i smisao, kao u ljudi koji započinju razgovor iako se nisu odvažili da kažu ono što žele… „Hoće li u ovom gradu ikada proteći voda onako kako teče u ljudskim gradovima!?“, počela je pretvarajući se da komentariše redukcije vode. Najednom su među njenim riječima, poput utopljenika, počeli izvirati stanovnici grada. Izgovarala je njihova imena kao latinske nazive vrsta, u nekoj strogoj hijerarhiji, pošavši od premijera kantonalne vlade i gradonačelnika, govorila je o njima strogo, kao da opisuje neke džinovske insekte i reptile.
Dugo sam skupljao hrabrost, a onda sam, ne gledajući je i kao zasebe, progovorio: „Ovdje ste sigurno zbog nečega važnijeg, zbog nečega što se tiče naših života.“
To ju je na trenutak presjeklo, sve lažne riječi su se rasplinule, a iz poda se lagano počela dizati otrovna para mržnje. Kao da ju je lažni jezik počeo daviti, zagrcnula se i dugo tražila dah, zaklanjajući lice od kobnih isparenja, znao sam da joj ponos neće dozvolit da odmah napadne. Trenutak kasnije sve se vratilo u stanje lažne harmonije.
Sa njenih usta sada su tekle riječi uvijene u celofan prijetvorne radosti i uzbuđenja koje se prenosi šuštanjem: „Ponovo je dolazila! Svaki dan u isto vrijeme!“ Želio sam da ubrza, da recital što prije dođe do kraja, da se okonča predstava u kojoj roditelj preuzima uloga od djeteta i besmisleno niže plastične riječi koje publika prima sa lažnim oduševljenjem, dok sam na zatamnjenoj podlozi ogledala oprezno pratio pokrete njene siluete. Bila je nepristojno široka imitirajuću u toj teškoj crnoj haljini viktorijansku modu. Bože koji sve svojom voljom činiš, da li je negdje u premudrosti Tvojoj odlučeno da se moram svakoga dana suočavati s tom groteskom ili Tvoji robovi mogu samovoljno upravljati ljudskim sudbinama?
Sada se potpuno uživjela u jednu od onih priča koje se prijateljicama pripovijedaju uz čaj, onih u kojim godine brzo prolaze i djeca su već u Americi ili Kadnadi, hemičari, elektrotehničari, matematičari, a još jučer su se srca draga mučila sa riječima kuća i mačka. „Kod nje je pravi oksfordski akcenat. Kunem vam se, čišći u životu nisam čula. Mislim da je govorila neke stihove, biće neka dječja pjesma. Ristle-te, ristle-te.“ Tu joj se glas naglo presječe, kao da ne želi izgovoriti laž. Poslije nekoliko trenutaka nastavi odvažnije: „O, kada biste mogli znati kako smo divno breakfastovale. Šteta što nam se niste mogli pridružiti“. Glas joj je već zvučao prirodno, iritirao je blagim piskutanje, dovršavajući rečenice sasvim neprikladnom imitacijom konzervativnog britanskog akcenta. Ona zna koliko mrzim kolonijaliste. Zna da se neću moći suzdržati.
„Hoće li nevinima u ovoj kući sablasti ikada dati mira!“, viknuo sam.
Najednom je umuknula, kao sleđena. Samo se neka nevidljiva sila, smiješno slična povjetarcu, igrala krajevima njene haljine i s vrata se u sobu počeše probijati hladne strelice mutnog svjetla razvlačeći se kroz polutamu kao živa. Jedva čujni jecaji iz grudi te statue, nalik škriputanju pokvarenog mehanizma koje nagovještava kraj, odavali su da diše. Iznenada se strese, kao da se neko kolo u mašini otrglo, i jedna duša pod baršunom jezivo zadrhta. Tako je svijet drhtao na jučerašnjoj sahrani, prije 3652 dana.
„Bezosjećajno skorojevičevsko pseto! Morao bi je poštovati! Da je nije bilo, tvoja bijedna njuška ne bi zahtijevala mir, nego bi nas molila za milostinju. Sto puta prokleta bila, Ajkuna, kako si mogla dozvoliti da njenu plavu ruku uzme ovaj…“, umukla je kao da slijedeća riječ nije dostojna aristokratskih usta.
To je bio signal na koji sam skočio i zalupio vrata. Nije ih bilo lako zadržati. Ona je navaljivala svom snagom, tukla je šakama, prijetila, plakala, proklinjala i optuživala. Njeno je tijelo krupno i teško, a ja sam slab. Lupa je uzbunila galebove na krovu grčke ambasade. Jato se podiže u panici i avetinjski krici prigušiše našu borbu. Jedna se ptica, kao zarobljena u ramu neke slike, dugo zadržala pred mojim prozorom, mašući krilima poput davljenika koji se opire određenju prirode uvjeren da može nadvladati limite vlastitih sposobnosti. Činilo se da je u tom položaju zadržava neka nevidljiva ruka, i ja sam, gledajući je, jače upirao u vrata, gluh za krike i kletve. Kad god bi se pojavio uski procjep između naših svjetova, nalazio sam novu snagu i gurao jače. Pritisak konačno popusti, čuo sam kad je pala, i ja sa skljokah, leđima još oslonjen o vrata i uvjeren da će moje tijelo biti dovoljno teško da je zadrži ako ponovo navali. Kuća utihnu. Ptica se otrže iz nevidljive ruke i pobježe jatu. Galebovi su ratoborno patrolirali negdje u visini, a ja sam postajao gluh za ovaj svijet, fokusirajući se posljednjim promilima snage na zvuke s druge strane vrata. Tek kada sam čuo kako stenjući posrće niz hodnik dozvolio sam sebi da zaklopim oči i opustim se. Osjetio sam da mi se krv iz nosa sliva niz lice.
***
Iskrao sam se na ulicu. Kiša spora, ljepljiva i teška. Na novinama tačan datum – 11. maj. Vremenska prognoza za sutra najavljuje promjenu vremena i dolazak sunčanih dana. Na satu u baru hotela Marriott tačno vrijeme – mala kazaljka na 11, velika na pola puta između 7 i 8. Uz kafu i pecivo počinjem nizati dosadašnja otkrića:
POUČAK BR. 1: Svijet je samo pričin, nema zbiljsku egzistenciju. Egzistencija se misli snagom uobrazilje, ali to je tek zrnce prašine u vječnosti vremena apsolutne Zbilje. Uobrazilja, kao ni razum ni volja, ne pripada božanskoj prirodi. Zahvaljući uobrazilji mi možemo imati istinite ideje o načinima postojanja koji ne postoje, jer, mada su oni izvan razuma, ne postoje stvarno, ipak se njihova suština tako sadrži u drugome da se oni pomoću toga mogu shvatiti. Ne možemo biti sigurni u postojanje nijedne stvari nego u postojanje bića apsolutno beskrajnog i savršenog.
POUČAK BR. 2: Za svaku stvar mora biti označen uzrok, ili razlog, i zašto postoji, i zašto ne postoji. Ovaj uzrok, ili razlog, mora se nalaziti u prirodi stvari, ili van nje. Ako sam ja izašao iz vremena za to mora postojati uzrok ili razlog, a ako nisam izašao iz vremena i za to mora postojati uzrok ili razlog.
PITANJE BR. 1: Koji je uzrok ili razlog zbog kojeg sam zarobljen u ovom pričinu?
ODGOVOR BR. 1: Prije svega trebam potvrditi da boravim izvan normalnog postojanja. Pitanje šta je normalno postojanje u ovom slučaju nema smisla. Ako pitam konobaricu kakvo je vrijeme, ona odgovora da je nepodnošljivo. Ako je umjesto toga pitam zašto živi i mrtvi podjednako blebeću, ona odgovara da je to nepodnošljivo. Mogu je pitati bilo šta, koliko je visok Ajfelov toranj, ili ko je prvi osvojio Himalaje, ona će odgovoriti isto: „Nepodnošljivo je“. Mi smatramo da znamo kakvo stanje stvari jeste ili kakvo treba biti, i s obzirom na to mogu zaključiti da boravim izvan normalnog postojanja. Kada se napregnem, kroz prozirni veo koji svjetluca pred mojim očima, mogu vidjeti život sa druge strane. Odande me nešto prati. Nešto poput sjene koja slijedi i usmjerava svaki moj pokret. Mogu zaključiti da je ta sjenka uzrok ili razlog zbog kojeg sam izašao iz historijskog vremena.
PITANJE BR. 2: Ko je sjenka koja manipulira mojim životom?
ODGOVOR BR. 2: Za mene, ona je gospodar vremena. Ali po sebi, ona to ne može biti. Zaključujući dosljedno tome, proizlazi da je sjenci povjereno da se brine o vremenu. Sjenka je čuvar vremena?
PITANJE BR. 3: Ko je čuvar vremena?
ODGOVOR BR. 3: U svijetu vrhunaravnih manifestacija Jabarut, svijetu moći, egzemplara, arhetipa i Prijestolja, obitavaju jednostavne supstance stvorene od svjetla, nadahnute životom, govorom i razumom, ali čiste od putene žudi i ometanja bijesa. Ta duhovna bića stvorena su u različitim oblicima s različitim sposobnostima, a na vrhu hijerarhije nalaze se Džebrail, melek Objave, Mikail, Israfil, koji će oglasiti primordijalni zvuk uništenja forme i kreacija na kraju vremena, i Azrail, melek smrti.
Mikail je, zajedno sa svojim anđelima pomoćnicima, zadužen za sve pojave i procese u svemiru i prirodi vezane za živi i neživi svijet, on vodi brigu o kretanju galaksija, zvijezda i planeta, strujanju vjetrova, kretanju oblaka, padanje kiše i ostalih padalina, brine o oplodnji, nicanju, rastu i razvoju biljaka, određivanju boje, veličine i okusa biljaka i plodova, a povjereno mu je da se stara i o nafaki stvorenja.
U Kur’anu je Mikail spomenut samo jednom, u 98. rečenici poglavlja „Krava“: „Ko je neprijateljAllahu, i melekima Njegovim, i poslanicima Njegovim, i Džibrilu, i Mikailu – pa, Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju“. onima koji neće da vjerujuPredanje poteklo od Enesa ibn Malika kaže da je božiji poslanik Muhamed, upitao meleka Džibrila: „Zašto nikad nisam vidio Mikaila da je nasmijan?” Prenosilac božijih objava mu je odgovorio: „Mikail se nije nasmijao od dana kad je stvoren Džehennem“.
PITANJE BR. 4: Zašto se Mikail ne smije?
PITANJE BR. 5: Na koji način čuvar vremena manipulira mojim životom?
ODGOVOR BR. 5: Rekao sam da me sjenka sa druge strane slijedi i usmjerava svaki moj pokret. Tako sam mislio kada sam je tek otkrio i dugo potom, međutim, to nije tačno. Moje zapažanje, zbog straha koji sam osjetio kada je mome pogledu dopušteno da nazre drugi svijet, bilo je pogrešno – krilato stvorenje koje mogu vidjet, slično divovskoj ptici, unezvijereno kruži oko granice među svjetovima, kao da za nečim traga. Sad, kada se više ne bojim, mogu zaključiti da čuvar vremena traga za mnom. On me više ne može vidjeti, izgubio je moju nafaku, i to je pravi razlog i uzrok moga prokletstva. Kada uspijem privuči njegov pogled, oslobodit ću se pričina u kojem boravim!
PITANJE BR. 6: Kako privuči pogled čuvara vremena?
ODGOVOR BR. 6: Bojim se ovog odgovora.
***
Naša kuća je trošna kao da stoji na graničnoj tački vremena s koje će se strovaliti u sebe i postati prašina. U njoj su se nagomilala stoljeća koja će jednom u imploziji iscuriti u ambis ostavljajući na zemlji crnu rupu. Od naboja neizmjernog vremena koje nosi u sebi svaka stvar se oglašava: ormari i vitrine škripe, gusana peć tiho pucketa kao da u je njoj upaljen vječni plamen, svečano zveči svo posuđe (porculansko, emajlirano, teflonsko, aluminijsko, lastreno), telefon neprekidno zvoni (glasno i iritantno), vrata tiho škrinu (iako su zatvorena), pjeva jedan veseo glas iz ostave, sa tavana zavija (vjetar), slike jezivo vrište (kao da ih je snašao vječni užas), radio šumi (nestali su svi signali), radijatori zvecnu i othukuju (kao za mračne zime i debelog minusa), čuju se jecaji, uzdasi i tih plač (kao da neko čita pisma), prazna krletka od jutra pozdravlja sunce (pjevom slavuja)… U kuću se ne može ući nečujno, ali može neopaženo, kada se mnogo stvari istovremeno oglašava.
Kada sam ušao, kod nje je bila krojačica. Zvonilo je: tvrdim zvukom zidnih satova, muklo kao zvona u daljini, nervozno kao udarci čekićem u metal, histerično kao električno zvono, kuća je zvonila na bezbroj načina, a ona je pričala priču o krvi u kojoj raste broj bijelih zrnaca. Pričala je o krvi moje žene, koju smo jučer sahranili.
„Taj čovjek je u našu kuću donio virus koji je razvodnio njenu krv“, rekla je sa sigurnošću osobe koja se obračunava sa ljekarom, „taj čovjek je zarazio njene plave žile“, rekla je kao da je medicina jedna velika svjetska zavjera, „a ja nisam imala pristojnu haljinu. Ispratila sam je u ovim starim krpama, znate li vi šta to znači, znate li“, govorila je, „do you know what that means”, imitirala je englesku kraljicu, “it’s a shame, a shame…”, i ta kraljica je svoju sramotu iskazivala gordo i uvrijeđeno, kao da je pravo na uvredu aristokratski privilegij. Nisam se usudio da provirim, ali sam po slatkom tonu krojačicinih riječi zaključioda se ta stara gospođicasa metrom u rukamaservilno vrpolji i jasno sam zamišljao njeno lice čvrsto od ponosa zbog toga što utržak za svoj zanatski obrt ostvaruje u visokom društvu. “Ako se ne smirite, gospođo Ajkuna, nikada vam neću uzeti mjere”, govorila ja, a njene su se riječi dizale u zrak ispunjene zahvalnošću kao baloni helijumom. “Osim toga, vaša haljina je klasika, takve stvari nikad ne izlaze iz mode. Eh, danas vam je u grad šljeglo od svugda. To nam je donio ovaj prokleti rat. Malo ko više zna šta je visoka moda i kako se vrhunski komadi šiju”. Komplimenti su je oraspoložili, započela je tiradu koju je ponavljala samo onda kada se najbolje osjećala, opet je govorila kako se, dok se red na ovom svijetu znao, anglistika studirala samo u kućama u kojima teče plemenita krv, a proleteri su učili ruski jezik.
Tada sam spazio makaze, čekale su na ormariću baš kao da ih je neko za mene ostavio – nevidljivi pomagač mi sugeriše rješenje– privlačile su me bajkovitim sjajem, oreolom koji je zamjena za ceduljicu na kojoj piše: OVAJ PREDMET MOŽE RIJEŠITI VAŠU SUDBINU. Ta sugestija, za koju nisam znao otkuda dolazi, strašno me uplašila. Zatvorio sam oči pokušavajući zaustaviti misli, neke mračne zurle potjerale su krv u mojoj glavi i iz tog okrvavljenog mozga jedan je talambas zloslutno udarao TAM… TAM… TAM…
Bože koji motriš na svaki pogled i koji znanjem i milošću sve obuhvataš, sveopći djelitelju pravde, Tebe molim da me zaštitiš od zločina.
- jedanaesti maj
Kralj kula, konja, topova i pješaka drži konce slobode u svojim rukama. Odgovor se ojasnovidio iznenada, u jednoj kratkoj iskri koja je bljesnula u najudaljenijoj tmini moga uma, i ja sam u bijelom svjetlu ugledao gorostasno biće, tragača sa zubljom u rukama, krilato stvorenje veće od kule drevnog Babilona, rogatu neman čije je oko beskraj, a hrbat bezbroj država. Izronilo je iz tame sporo, kao da plovi, obaziralo se sigurno, pogledom streljača, izgledalo je neuništivo, iako je samo bilo svjesno da se u njemu krije i iskra uništenja. Tada je sjenka dobila oblik, boju i veličinu, a ja sam prvi put čuo, ili je možda tačnije reći osjetio, lepet crnih krila.
Riječ exipatioRimljani su koristili kada bi htjeli imenovati uspostavljanje normalnog odnosa između ljudskih bića i tajanstvenih sila koje djeluju u svijetu onda kada je taj odnos poremećen. Livius u djelu „Ab Uve Condicia“ piše: “Kada je Hanibal porazio rimsku vojsku kod Kane, u Rimu se toliko čvrsto vjerovalo da je pravi red stvari u svijetu poremećen, da je Senat pribjegao žrtvovanju ljudi“. Ne usuđujem se napisati kakve mi vidike otvara ta praksa. Ne usuđujem se kroz olovku propustiti riječi koje opisuju moj exipatio. Samo je jedan put koji vodi do uspostavljanja normalnog odnosa između mene i tajanstvenih sila koje vladaju svijetom. Dok zapisujem posljednje riječi slušam kako u hodniku kroz baršun drhti jedne duše tajna.
***
Kada sam ga prvi put osjetio, lepet krila je bio jedva čujan. Trebalo se napregnuti i sačekati nekoliko trenutaka da ga drugi put registrujem. Dolazio je iz nekog udaljenog mjesta, a u meni se javljao kao da dolazi iz mog srca. U prvi čas pomislio sam da se srce očituje strahom. Nisam se plašio samo beskraja i „metafizičke pustinje“ o kojoj su nešto slutili izvjesni filozofi, to bi, u mojoj situaciji, bilo suviše banalno. Uplašio sam se konačnog kraja, suočenja sa strašnim stvorom u čijoj je ruci i moj pješčani sat, onaj iz kojeg je vrijeme odavno iscurilo. Ili se možda dogodilo da je pijesak, uprkos logici stvari, odbio da propada kroz grlo koje povezuje dvije komore. Bojao sam se bijesa tog nadmoćnog bića čiji sam svijet doveo u haos. Neopisiv strah, zbog kojeg sam u prvi mah vjerovao da umišljam letača. Takav sam strah osjetio na jučerašnjoj sahrani, prije 3653 dana.
Sada, dok ona navaljuje na vrata moje sobe, a onaj galeb, uhvaćena u okviru prozora, lamata krilima, i jato kao bijesna eskradrila kruži u visini, jasno ga razlikujem od drugih zvukova. Izdvaja se jedinstvenošću, bojom tona koja nije identična ničemo što ljudsko uho, u svijetu u kojem mi živimo, na našem stepenu tehnološkog razvoja, može čuti. To mašu krila koja bi Zemljanima mogla zakloniti nebo.
Nemjerljiv čas mi je nedostajao da popustim i dozvolim joj da prodre. Spriječio me onaj ovozemaljski, ljudski strah od grijeha. Nisam bio spreman da okrvavim ruku. Nisam znao kako bi. Tada sam posljednji put spomenuo Boga. Ubrzo se ona kruto klatila niz hodnik, a niz moje lice se slivala krv.
***
Na ulici nalazim svijet u redu koji je Čuvar vremena uspostavi samo mene radi – kiša se razvlači u sitnim kapima, oblaci izviru iza horizonta i nečujno promiću u beskraj, teku kao što vrijeme teče, ni stari ni mladi. Na novinama čitam „tačan“ datum: 11. maj. Vremenska prognoza za sutra najavljuje promjenu vremena i dolazak sunčanih dana. U baru hotela Marriott zatičem „tačno“ vrijeme: mala kazaljka je na 11, velika na pola puta između 7 i 8. Konobarica daje „tačne“ odgovore: „Nepodnošljivo je“. Uz kafu i pecivo počinjem nizati dosadašnja otkrića:
POUČAK: Za svaku stvar mora biti označen uzrok, ili razlog, i zašto postoji, i zašto ne postoji. Ovaj uzrok, ili razlog, mora se nalaziti u prirodi stvari, ili van nje. Razlog zašto ne postoji četverouglast krug označava sama njegova priroda, a ona u sebi sadrži protivrječnost. Sve sam to i prije znao, ali sam razlog vidio na krivom mjestu, a uzrok nisam pravilno tumačio. Razlog zbog kojeg boravim van vremena sada mi se ukazao, nalazi se u čuvaru vremena, kojem je povjerena nafaka svakog čovjeka, pa i moja. Ako je čuvar od mene odvratio svoj pogled zauvijek sam izgubljen, a ako je izgubio moju nafaku onda moram privući njegov pogled. Razrješenje moje sudbine sadržano je u tajnoj prirodi čuvara.
PITANJE BR. 1: Da li Mikal djeluje po svojoj volji ili iz nužnosti vlastite prirode?
ODGOVOR BR. 1: Dok slušam lepet njegovih krila i prisjećam se pravog i nijemog pogleda streljača spreman sam reći da Čuvar vremena djeluje iz nužnosti vlastite prirode. On me više ne može vidjeti, izgubio je moju nafaku, i to je pravi razlog i uzrok moga prokletstva. Ali, kako melek, kao svijetlo biće koje savršeno izvršava stroge naredbe, može nešto izgubiti? Onaj melek koji se ne smije otkad je stvoren Džehennem? Da bi pokušao odgovoriti na to pitanje, teško shvatljivo ljudskome umu, morat ću se poslužiti jednim starim filozofskim trikom – pretpostavkom. Pretpostavljamo na osnovu onoga što znamo o nama. U ovom slučaju, ja pretpostavljam na osnovu onoga što znam o načinima na koje funkcioniše ljudski um. Mi možemo imati istinite ideje o načinima postojanja koji ne postoje; jer, mada oni, izvan razuma, ne postoje stvarno, ipak se njihova suština tako sadrži u drugome da se oni pomoću toga drugoga mogu shvatiti. Doista, istina supstancija, van razuma, nalazi se samo u njima samima, pošto se one shvataju same sobom. Kako postojanje pripada prirodi supstancije, njena definicija mora sadržavati u sebi nužno postojanje i, prema tome, iz same njene definicije mora biti zaključeno njeno postojanje. Iz tog razloga, ja ne mogu razmišljati o tome da li se jedno biće stvoreno od svjetlosti može ponašati samovoljno. Tragač kojeg samo vidio za mene nije ništa drugo nego uzvišeno biće koje izvršava svetu volju koja mu je povjerila brigu o vremenu. Za mene pitanje postaje kako privući njegov pogled, jer kada to učinim, oslobodit ću se pričina u kojem boravim!
PITANJE BR. 2: Traje li Mikail u „gvozdenom miru matematičke formule“?
ODGOVOR BR. 2: Ako Mikail nije ličnost, biće sa karakterom, strastima, nagonima i slobodnom voljom, onda je on i pored sve konkretnosti svijeta/vremena sa kojim je istovjetan, za ljudski um apstrakcija. Kakva je, prema tome, matematička formula koja definiše njegovu prirodu? U svijetu vrhunaravnih manifestacija Jabarut, svijetu moći, egzemplara, arhetipa i Prijestolja, obitavaju jednostavne supstance stvorene od svjetla, nadahnute životom, govorom i razumom, ali čiste od putene žudi i ometanja bijesa. Takva supstanca je puka konkretizacija svete volje.
PITANJE BR. 3: Je li Mikail ravnodušan prema svijetu i čovjeku?
ODGOVOR BR. 3: On ne prašta i ne kažnjava čovjeka za čije postupke i djela je isto toliko neosjetljiv koliko i nezainteresovan.
PITANJE BR. 4: Da li je u oblasti morala potpuno izlišan?
ODGOVOR BR. 4: Sjetimo se opet predanja poteklog od Enesa ibn Malika koje kaže da je božiji poslanik Muhamed upitao meleka Džibrila: „Zašto nikad nisam vidio Mikaila da je nasmijan?” Prenosilac božijih objava mu je odgovorio: „Mikail se nije nasmijao od dana kad je stvoren Džehennem“. Stvaranje mjesta na kojem će grješnici biti stavljeni na vječne muke, izbrisalo je iz vremena moralne kategorije. Vrijeme na jednak nači nužno obuhvata i dobro i zlo. Moralne prosudbe, prema tome, ne spadaju u domen odgovornosti čuvara vremena. Ali. Može li ravnodušnost prema zlu koje će njegov gospodar vječno kažnjavati, u svijetlom biću probuditi tugu?
PITANJE BR. 5: Zašto se Mikail ne smije?
ODGOVOR BR. 5
***
Na fasadi naše kuće stoje tri crteža. Na prvom je čovjek. Vojnik. Desna šaka mu je podignuta, stoji otvorena u visini ramena. Vojnik nije ratnik. Nevoljnik je. Drži podignutu ruku kao znak dobrodošlice dobronamjernima. Istureni dlan je prazan i pokazuje da vojnik nije naoružan, ali ruka može vladati i magijom, može simbolizovati i zaposjedanje, a može biti i ruka koja blagosilja. Vojnik garantuje mir i utočište onim koji se sklone u ovu kuću
Na drugom crtežu je ptica u letu. U kanđama nosi trešnje. Nije to neka određena ptica. Nalik je svakoj ptici, ali nijednoj konkretno. Let pticu predodređuje da posreduje između neba i zemlje. Jezik ptica je jezik duhovne spoznaje. Ptica simbolizira i inicijacijsko putovanje duše. Trešnja koju drži simbol je čistoće. Trešnjom se predstavlja princip viteškog ideala. Osim toga ona je i simbol sreće. Trešnjin cvijet simbolizuje idealnu smrt, a trešnjin plod je poziv sudbine na koji se mora spremiti – žrtvovati sebe, raskinuti crveno meso da bi se stiglo do koštice – tražeći nevidljivo unutarnjim putem. Trešnja simbolizira i pobožnost. Onima koji nađu utočište u ovoj kući predodređeni su spas i mir.
Na trećem crtežu je štit. Štit predstavlja univerzum. Ratnik koji ga nosi neprijatelju suprotstavlja svemir. Štit je vjera na kojoj će se skršiti sve strelice zla. Ovo je kuća vjernika i njenim ukućanima zlo neće nauditi.
Kada sam prošao kroz vrata sazdana ispod tih crteža, kod nje je bila krojačica. Opet su razgovarale o pristojnim i nepristojnim haljinama, a ja sam zgrabio makaze sa ormarića i požurio u svoju sobu. Kasnije sam osluškivao kako ih traže. Bojao sam se da ne krenu gore, da se ne odaju u potragu za tim spasonosnim predmetom, jer bi onda bio zauvijek izgubljen. Sreća ili zapis u knjizi sudbine Levhi mahfuz (načinjenoj od bijelog bisera, sa stranicama od rubina, ispisanoj kalemom od nura) odlučili su da ne krenu. Krojačica se ponašala kao da makaze stoje na svom mjestu, ondje gdje ih je spustila kada je ulazila. Prihvatio sam svoj exipatio, a sudbina je prihvatila moju odluku.
- maj
Trebalo su mi 3652 dna da to i sada sam sgrn. Biće koje oko moga svjta nije Čvar vrmena, nego Rstavljč, onaj koji pmaže dušama da pređu iz jdnog u drugi, i onaj kme Bog pmaže. Onaj koji čini rezove u vrmenu, prekida njegov i bvanje u njmu, i rival je čvara vrmena. Trbao je dvno doći da mi zapečati usta zmljom, ali me čuvar vrmena skrio od njgova pgleda. Da li je to učinio sa nekom, ili se radi o najobičnijoj šali među, ne bi znao reći.
Kkvi su oni rvali? Šta bi bilo sa mnom kda me Azrail ne bi vidio do časa kada će Israfil puhnuti u, i oznčiti kraj vrmena? Nmam više da odgovaram na ptanja. Mram postti vidljiv Azrailu, a samo će prvući njegov pgled. Osjećam da mi se gls gasi, oči u ogldalu izgldaju uspkojene, nestaje mi daha. Znam zašto ne voli Džehennem. Džehennem je kraj vrmena, bivanje i boravak u bzvrmenu.
Prije ngo sve oknčam, sada kda su stvri pznte, i kda sam prhvtio svoj exipatio, ostalo je još da gvrim o krvi moje žene, u kojoj se broj crvnih zrnca smanjio. Za grzmrno stanje, koje čstit čvjk ne bi pželio ni najcrnjem, u kojem se okončao život njene kćer, gospođa Ajkuna okrvla je mene, čvjk neplemenite krvi, sljačkg sina kojem su sami đavoli omgućli da stekne visoko obrazovanje. Sljčka krv nosi u sebi virus koji truje plmentu krv, vjrvala je. Gspođa je najtvrđom vjrovala u plvu krv. Kad gd je imla prliku, od uha do uha šrila je ideju da se bgvske famlije mraju očuvati kroz institcije novoformirane crvne bržazije. Uđite u njenju dušu, pzivam vas. Pstavite ptanje, ima li veće srmote od tga da ruku njene kćeri osvoji neko ko ptiče iz klse naprednog seljaštva. Uđite dublje u njnu dušu, pzivam vas. Zmislite kako se osjćla dok je njenu kćerku ubijao rak krvotvornih orgna. Jeza, srova jeza. Njveći užas pstjanja koji je mgla zamisliti.
Ja, Mstafa Sžanj, ptmak nprdnog sljaštva, svaku mržnju sam izbacio iz sbe, smo klsnu mržnju nsam. Ta mržnja će mi pmoći da izvršim svoj exipatio.
***
„Pnvo je dlzila!“, rkla je. I tad sam se sjurio. Crvno mi je bilo u očima. Smo crvno. Jto vrna sa krva grčke ambsade zlsltno je pltjelo. Jedna u mom przoru, uhvćena sncem. Avtnjski krci.
Ubdao sam. Mkze su ble crvne. Moja rka je bla crvna. Sba je bla crvna. Svjt je bio crvn. Kao d sm gldao krz krv.
Brzbrj crnh vrna okržilo je kću, ppt rja pčla, kao sgrnsn omotč. Svda jta crnh vrna. Ne mgu npstiti kću. Nšto j kvrcnlp u glvi. Kao mli strjni udr. Sljpilo. Smo crvne lnije, obrsi svjta.
***
Prvo su se rzbjžale vrne. Bz glsa. Bz krika. Osjti sm tšnu. Osjtio sm kko snce tvni. Muk, ko d j svjt prstao pstojati. Onda zvuk. Prvo kao udljn vdpd. Fjk! Kao da su se prcjpla nbsa i krz njih juri džnovski glktički voz. Otvrla s bzgrnčna prznina. I td sm g osjti. To je on. Rstvljč. Strmglvio s čdvšn i dlzi p mju dšu. Nka je hvl Stvrtlj svjtva.
N mg ga vdjeti, ali znm d sm pd njgvm prsmtrm. Pd prismtrm svdćeg oka, vćeg od snjeg mra. On me glda. Na przoru je njgvo oko. Na vrtima je njgvo oko. Vdm g u umu, kao mntln slk, njgvo šrnca j crvn, a bonjča zlna. A znca, znca. Svd je njgvo svvdeće oko, ali mi n uzm dšu. Kao d m ne vdi. Zšt m n uzm dš? Rčn j d će dći dn kda će za svkg od ns, a ztm i za sv ns, s bdćnšću bt gtv. Rčn je da će će dn kd će pst sf g plgl d š gf g j t gdg j pt š kgčkk
