Dok je tromjesečna beba Nermina upućivala jednom dragom licu prvi osmijeh, Aida je ispustila svoj prvi krik. Bliskost između njihovih majki, koje su se sredinom osamdesetih doselile sa muževima u istu mahalu, bila je privremena, trajući samo prvih par godina nove uloge dodijeljene majčinstvom. Djevojčice su, naprotiv, nastavile da rastu skupa, svaka sa imanetom vlastite porodice, onakvim kakav on može biti kada je otac jedne vječito pripiti profesor historije, a drugi poznat kao gazda, vlasnik ćevabdžinice u kojoj se dogovaraju poslovi.
Uslovi njihove četvrti, kao i samog grada, nisu išli u prilog dječijoj radoznalosti. Pored par sportskih klubova, kulturno rekreativni sadržaj zajednice se svodio na školske, nastavne i vannastavne, aktivnosti. Manjak bi se dopunjavao više ili manje dobro izabranim radio i televizijskim programima. Dvorana prijeratnog kina se otvorila da bi se, nakon samo jedne projekcije, opet zatvorila. Kolekcija gradskog muzeja je obuhvatala nekolicinu prepariranih divljih životinja, narodne nošnje zemalja bivše Jugoslavije te nekolicinu predmeta kulturne nacionalne baštine. Od svega, omladinu je najvise privlačio zidić koji je ograđivao dvorište muzeja. Tu bi se sjedilo satima, kao na nekom pijedestalu, sa iluzijom superiornosti nad banalnošću gradske svakodnevnice. Vrata ove ustanove lijeno su se otvarala tek povodom obaveznih školskih posjeta propisanih nastavnim planom i programom u svrhu kulturnog osvještavanja i podsticanja mašte. Konkretna realizacija toga je bila da se, uvijek nekako pred pauzu za ručak, djeca provedu kroz prostorije tako da sve ostane netaknuto kao da niko nije ni bio.
Jedino što su Aidina i Nerminina porodica zahtijevale od svojih kćeri su bili odlični školski rezultati, te da se kući bude prije akšama. One su sve to besprijekorno poštovale. U početku vjerovatno iz puke poslušnosti, međutim, vremenom su shvatile da im ispunjavanje te dvije obaveze daje slobodu za maštovito upotrebljavanje vremena tokom kojeg su bile prepuštene same sebi i jedna drugoj, te za koje im niko nije tražio da polažu račune, sve dok su se u svjedočanstvima nizale pohvale nastavničkog vijeća.
Ako su djevojčice evoluirale u istim prostornovremenskim životnim okolnostima, karakteri su im bili potpuno različiti: veliki ljubitelj životinja, Nermina nikako nije razumijevala Aidu za koju su ta bića predstavljala isključivo izvor raznovrsnih opasnosti, bilo da su u pitanju dlakave, pernate, golokoze, sluzave ili koštunjave vrste. Međutim, sputanosti strahom od životinja je kod nje nadoknađivana otvorenošću prema ljudskim bićima sa kojima je vrlo spontano i srdačno uspostavljala dijalog. To što je neko potpuno nepoznat ili čak stranac iz drugog govornog područja moglo je biti samo dodatni razlog za razgovor, te prilika da se vježba engleski jezik. Nermina je, naprotiv, najradije izbjegavala neplanirane susrete sa bilo kim ko joj nije blizak vršnjak. Nasilu bi rastegnula usne od jednog do drugog crvenilom zažarenog uha. Ne bi bilo teško osjetiti da duboku nelagodnost zvanu stid gotovo mehanički prikriva pretjeranom ljubaznošću, negdje između poslu šne poniznosti i umjetne srdačnosti. Aidino i Nerminino prijateljstvo je dakle predstavljalo jedno od onih zasnovanih na suštinskim razlikama uprkos, ili, zbog kojih se dva ljudska bića savršeno upotpunjavaju.
Tako je, naprimjer, zahvaljujući svojoj komunikativnoj prijateljici, Nermina imala priliku stupiti u kontakt sa drugim manje ili više poznatim licima. U rijetkim prilikama bi naišle i na nekog intrigantnog turistu, za njih dvije neobjašnjivo privučenim poslijeratnom banalnošću malog grada šćućurenog u parčetu zemlje koja više ne postoji.
Tog subotnjeg poslijepodneva, djevojčice su se po običaju povlačile oko osnovne škole. Opustošeni prostor je mijenjao auru same zgrade, omogućujući slobodno istraživanje svih njegovih kutaka za razne fizičke akrobacije: od travnjaka i vijugavih stazica u cvijetnjaku do stepenica koje su uvodile u ustanovu sa više različitih strana. U trenutku dok je Nermina, izuvena, namjeravala da skoči sa vrha balustrade na dno stepeništa isparanog zrakama zalazećeg sunca, Aida je sa podsmijehom uzviknula :
-Vidi onog, gdje je on zalutao, majke ti ?
Pri tom je glavom ukazivala u pravcu kioska za sendviče ispred čijih zatvorenih grilja je prolazio sredovječni muškarac afričkog porijekla.
-Hajmo, kasno je, nadovezala se ubrzano na svoju prvu opasku koračajući prema izlazu školskog dvorišta, pri tome ne ispuštajući iz vida gospodina u bež mantilu koji je, sada u to više nije bilo sumnje, išao u njihovom pravcu. Poslušno doskakujući, Nermina se pridružila svojoj prijateljici. U trenutku dok su se mimoilazile sa intrigantnim prolaznikom, u svojoj vječitoj nelagodi, diskretna djevojčica je skrenula pogled u daljinu praveći se da vodi neku već dobro razvijenu temu razgovora. Aidin skrušeni pogled, iako popraćen stidljivim smiješkom, nije mogao sakriti dječiju radoznalost kojoj je stranac uzvratio širokim osmijehom čija blještavost nije promakla ni Nermininom krajičku oka.
Prvom narednom prilikom djevojčice su se pobrinule, neizrečenom uzajamnom usaglasenošću, da se zadese na istom mjestu u približno isto vrijeme. Za razliku od uobičajenih izlazaka tokom kojih bi lutale oko zgrada bez posebnog cilja potiščući tako niušta uloženo vrijeme u ništavilo, ovaj put su, sa treperenjem u grudima, iščekivale priželjkivani susret.
Na jednom od balkona stambene zgrade preko puta škole, starija ženska osoba, u rozoj plišanoj kućnoj haljini, plave kose zavijene u tri okrugla viklera, sa cigaretom u ustima, zalijevala je cvijeće. Posmatrajući je, Nermina se pitala nije li to nastavnica kulture življenja. Uzbuđenje je zatim izrazila tihim kikotom :
– Vidi, Zirka sa viklerima! Ma jel ono ona?
Aida je na to samouvjereno i smireno odvratila :
– Je, jeee, normala. Rekla sam ti ja, treći sprat, lijeva strana.
U trenutku dok je izgovarala zadnju riječ, lice djevojčice se iznenada ozarilo. Ne trepnuvši, okrenula se prema izlazu, te prekoračila kapiju školskog dvorišta zvonko izgovarajući:
-Hi, How are you?
Nerminu je trznula neobičnost Aidinog glasa na stranom jeziku, prije nego je uspjela shvatiti razlog njene iznenadne geste. Već od narednog trenutka mogla je svjedočiti dijalogu koji je njena prijateljica vrlo spretno uspostavila sa gospodinom u bež kaputu. Dok mu je upućivala direktna pitanja poput: « Do you live here? » … « What is your name? »… « Where are you from? » … « Have you tried ćevapi? » …, on je precizno i polako odgovarao na svako od njih blago se osmjehujući kao da ga je uveseljavala iskrena neposrednost dječije radoznalosti.
Nermina je cijelo vrijeme mirno sjedila u pozadini, na sredini stepeništa sa kojeg je samo prividno odsutno zurila u vazdušni prostor između cvijetnjaka i balkona svoje nastavnice. Upijala svaki detalj razgovora! Tako ju je posebno zaintrigirala činjenica da je dotični gospodin, Musliman porijeklom iz Gane, iz profesionalnih razloga zamijenio svoje pravo ime Djibril za formalniju verziju Gabriel. Da li je bio primoran na tako nešto? Ili je njemu lično bilo ugodnije uklopiti se sa katoličkim imenom u službu jedne zapadnjačke organizacije kakva je bio OHR? Je li to znak da ga je stid što je Musliman? A možda internacionalna udruženja smatraju neprikladnim tradicionalna imena koja odaju vjeru u težnji za neutralnošću? Pa je li i to iz stida …. ili iz straha? Ne zna se šta je gore.
Iz tog razmišljanja ju je opet trgnuo Aidin glas koji ju je iznenada počeo dozivati. Prije nego je stigla odreagovati, Gabrijel joj se obratio sa :
– Hi, why don’t you come closer?
Kako je ona i dalje zbunjeno gledala ne pomjerajući se sa mjesta, on je iskoračio u njenom pravcu otvorenih dlanova, potom je zastao te se desnim palcem i kažiprstom uštinuo za podlakticu lijeve ruke izgovarajući :
– It’s only the color! Just a normal skin, you see, … don’t be afraid.
Već postojeći raskol između nje i ove osobe poprimio je u tom trenutku nesrazmjeran omjer. Ona koja je u stanju prepričati svaku epizodu Princa iz Bel-Aira, čija je soba oblijepljena posterima zabavljača i umjetnika poput Marvina Gaya, Ray Charlesa i Arethe Franklin, čija je želja jednoga dana u originalu pročitati Kako ubiti pticu rugalicu[1], predstavlja u očima ovog Afrikanca božje stvorenje potpuno nesvjesno svijeta u kojem živi, poput zvjerčice odgojene u kavezu.
Ponižena do dna strančevom opaskom, izgubila je svaku moć govora te se samo blesavo osmjehnula odmahujući rukom uz jedno otegnuto: « Nooo, I am not afraid ». Shvativši da joj ne preostaje ništa drugo nego da im se pridruži, to je i učinila, u odbrani ličnog dostojanstva. Iako se uspjela priključiti konverzaciji, u kojoj su popričali o školi i Gabrijelovim kćerkama, bliskim im po uzrastu, cijelo se vrijeme osjećala nekako glupavo. Sa gorčinom je konstatovala da njene slutnje nisu bile iluzija, puki produkt lične nesigurnosti kako je to sama sebi imala običaj prigovarati.
Neobjašnjivi osjećaj inferiornosti koji ju je obuhvatao pri rijetkim susretima sa strancima dobio je svoju jasnu sliku. Šta da pomisli neko za dijete čije su prve spoznaje stvarnosti nastale u podzemnim skrovištima, uz zvuk sirene i granata kao banalne svakodnevnice?
A šta zapravo taj neko zna o tišini umova budnih u plamenom svijeća obasjanoj podrumskoj tami, ispunjenom znanjem, sjećanjima i snovima. Kroz čitanje, pričanje i dijalog, iscrtavale su se slike života u bojama koje su falile ratnoj svakodnevnici. Ipak, stvorena je jedna nenadoknadiva praznina koja je dijelila živote na period prije i poslije rata, dok je između, u nekoj nevidljivoj formi, lebdjelo sve ono što je trebalo ali se nije proživjelo u tim godinama. Nermininoj i Aidinoj generaciji je nedostajalo direktno iskustvo stvari koje dijete pred polazak u školu po prvi put usvaja. Nekim vještinama tako nikada nisu bile podučene: jedna nije znala voziti biciklo, a druga nikada nije naučila ni plivati ni skijati. Pri samoj pomisli, u adolescentskim godinama, da bi se našla u društvu gdje bi nekome sinula ideja da se iznajme bicikla, nju bi spopala panika.
Taj nedostatak je predstavljao nešto krajnje ponižavajuće, kao da je nesvjesno težila humanističkom idealu potpuno ostvarenog ljudskog bića. Kako je to na humorističan način opisao Rabelais u priči o divu Gargantui, individua mora uz teorijsko znanje ovladati osnovnim fizičkim i socijalnim vještinama da bi zadobila status i reputaciju u obrazovanom društvu[2]. Nermina se, kao izuzetak tog pravila, stidjela svog nedostatka osjećajući ga kao nešto primitivno, neoplemenjeno, kao neki učmali trag jedne poremećene prošlosti. To je nekako usadilo osjećaj inferiornosti, u poređenju sa većinom vršnjaka, a potom i sa svima onima koji su dolazili iz nekih drugih svjetova, sa normalnim djetinjstvima i potpunijim iskustvima.
Kada se kasnije toga dana otvoreno požalila Aidi zbog Gabrijelove opaske o boji kože, ova joj je šaljivo odgovorila:
-Ma hajde bona, pusti ga, šta on zna … zamisli kako je njemu kad ode kod Behte u prodavnicu a tamo niko ni guknut Engleski?
Nermina nije bila sigurna kome bi trebalo biti nelagodno u toj situaciji, ali je tek u tom trenutku shvatila da ona zapravo uopšte ne zna kako se osoba na drugoj strani osjeća, te da su njene sopstvene emocije tek odraz subjektivne vizije stvarnosti.
Desetak godina kasnije, na ovaj doživljaj će je podsjetiti ispovijest Tiphaine Simoyault u romanu La Bête de cirque[3]u kojem Francuska autorica opisuje svoju posjetu okupiranom Sarajevu. Opis njenih sjećanja karakteriše ovo iskustvu osjećanjem stida, stida osobe koja, kako to ona otvoreno priznaje u prvim redovima knjige, nije tu došla iz puke humanosti ili nesebičnosti već iz žudnje za nekim vidom ekstremnosti kojom se inače u životu brani od mediokriteta. Ipak, susret sa ovim gradom i njegovim ljudima pobudio je u njenom biću nešto što ona pisanjem o tome pokušava da bolje shvati. Da li je onda i Gabriela možda bilo stid, iz nekih njemu ličnih razloga, dok je obavljao misiju međunarodnog službenika u provincijskom gradiću? Bez obzira na lične motive koji su ga tu doveli, njegovo prisustvo među onima koji osim ljudskosti nisu imali ništa više zajedničko s njim, je bilo od suštinske važnosti kako za njih tako i za njega. Za njega, jer, upravo kao i Francuska autorica, on to možda osjeća pokušavajući da shvati na njemu svojstvene načine, da shvati odraz sebe na koji je naišao među nama. Za nas, jer smo se osjećali manje usamljenim usljed izolacije na koju nas je osudio prvo rat, a potom i izvjesna poslijeratna pustoš; jer, zahvaljujući njima dolazimo u susret sa sobom.
[1] Roman autorice Harper Lee iz 1960. godine, klasik Američke književnosti.
[2] Rabelais se u romanu Gargantua i Pantagruel (1534)inspirisao humanističkim idejama Erasma i Baldessari Castaglionea. Suprostavljajući se skolastičkim metodama učenja po kojima se znanje nagomilava bez ikakvog napora razumijevanja ili praktične primjene, ova dva mislioca opisuju novu ideju edukacije koja uzima u obzir kako moralne tako i tjelesne sposobnosti i vrline. Cf. Le Livre du courtisan, Baldessari Castiglione ; Erasme, Il faut donner très tôt aux enfants une éducation libérale, 1529.
[3] U prijevodu Zvjer iz cirkusa, roman objavljen 2013.